Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

 

Branko Radun

SRPSKI KAPITAL I „HRVATSKE RANE“

(povodom polemike Todoric-Forcan)

S vremena na vreme u domaćim medijima bukne rasprava, tačnije medijsko nadgornjavanje oko neravnopravnog položaja koji naša privreda ima u regionu. Najčešće se govori o tome kako naše kompanije ne mogu lako da izvoze ili investiraju u Hrvatskoj i Sloveniji, dok njihove kod nas imaju širok manevarski prostor. Da je ovo gotovo uvek tačno, možemo ilustrovati primerima “svečanih otvaranja” „Merkatora“ – od onog prvog, u Beogradu, u vreme vladavine DOS-a, koji je propratila i gomila političara “bivšeg režima” poput Svilanovića, do ovog poslednjeg u Novom Sadu, koji je svečano otvorila Maja Gojković, radikalski gradonačelnik, uz pesmu Sergeja Ćetkovića – “oficijelnog pevača” nezavisne Crne Gore. Sve ovo pokazuje da su slovenački biznismeni pronašli način da dobiju podršku domaćih političara, kako reformske, tako i patriotske orijentacije. Ako nam je za utehu, „Merkator“ je uspeo ono što mnogi smatraju da je nemoguće – da premosti podele između političkih predstavnika “dve Srbije”.

EKONOMSKI ŠOVINIZAM

Nasuprot takvoj blagonaklonoj, pa i euforičnoj podršci stranim investitorima, koji, kako vidimo, ne otvaraju proizvodne pogone već samo tržne centre i pumpe, naše kompanije imaju sasvim drugačiji tretman u nekim delovima „bivše Jugoslavije“. Željko Mitrović se žalio da je zbog hrvatskog otpora srpskim investicijama odustao od kupovine „Kroacije rekordsa“ i jedne od televizija. „Delta“ ima pravu istoriju neuspeha u Sloveniji – prvo nisu uspeli da dobiju odgovarajuću lokaciju za izgradnju tržnog centra, a zatim je usledio neuspešan pokušaj da dokapitalizuje „Merkator“, što je izazvalo pravu buru i hitnu reakciju poslovno-političke vrhuške u Ljubljani. Da nije samo srpskim firmama teško da uđu na slovenačko, protekcionizmom zaštićeno tržište, pokazuje i to da su se i Francuzi žalili na sličan „tretman“.

Bilo je još interesantnih epizoda. „Delta“ je želela da kupi mesnu industriju „Kras“ iz Sežane, pa je nakon višemesečnih pregovora obaveštena da su vlasnici akcija primorani da odustanu od prodaje. Prema izjavama iz kompanije, njihovi slovenački partneri („Kras“ i „Vina Kras“) obavestili su ih da su pod velikim pritiskom državnih institucija koje kontrolišu prodaju akcija i menadžmenta morali da odustanu od već donete odluke da svoje akcije prodaju, uz pretnju čak i intervencijom policije da ne smeju da nastave pregovore sa „Deltom“. O tome su obavešteni i vlada i mediji u Srbiji. Menadžment „Delte“ je s pravom ozlojeđen ponašanjem Slovenaca koji "imaju 300 preduzeća u Srbiji", jer je jasno da ne žele da dozvole srpskim firmama da posluju kod njih, iako je reč samo o desetak odsto akcija „Krasa“. Na kraju se „Delta“ – blokirana na zapadu – okrenula na istok i preuzela bugarski trgovinski lanac „Pikadili“.

Ne samo da su srpske firme imale problem da se prošire na hrvatsko i slovenačko tržište, već je kao kolateralna šteta prošao investicioni fond „Salford“ koji nije uspeo da kupi „Karlovačku mlekaru“ pošto je osumnjičen da je deo njegovog kapitala „poreklom srpski“ i da se, pošto deluje u Srbiji, u Hrvatskoj tretira kao srpska firma. Skandal je izbio kada je akcije mlekare Hrvatski fond za privatizaciju prodao jednoj kožarskoj firmi sa dva zaposlena (vlasnik i njegov brat penzioner), koja niti ima iskustvo u prehrambenoj industriji, niti ima kapital. Predsednik uprave holandskog "Danjub fuds grup" Eugen Jafe, koji je u sastavu londonskog investicionog fonda "Salford", ogorčeno reaguje na to: „Zapanjeni smo pokušajima da se kapital kvalifikuje i klasifikuje po nacionalnom osnovu i da se kao srpski ili jevrejski baca u isti koš i odstranjuje kao nepoćudan.” On je negirao da u tom fondu nema kapitala srpskog porekla. Nažalost, oni nisu imali podršku naše vlade, a ni većeg dela medija u svemu ovome. Kandidat za premijera SDP-a Ljuba Jurčić rekao je: „Z na se ko je činio zločine, rane su još sveže“, te je još prerano za srpski kapital u Hrvatskoj. Istovremeno, hrvatski kapital slobodno ulazi u Srbiju. Tome su se pridružili i hrvatski mediji, iako se čula „i po koja razumnija“, poput one u Nacionalu , gde se upozorava na to da „ne možemo mi očekivati da Todorić, Ergović i svojevremeno Rajić pokupuju pola Srbije, a da Hrvatska ostane zatvorena zemlja za Slovence i posebno Srbe”. Kritike Juričićevog stava svode se na to da bi time mogao da šteti hrvatskim firmama koje kupuju preduzeća u Srbiji, i naročito u Vojvodini. Samo u ovoj godini hrvatske firme preuzele su srpska preduzeća u vrednosti stotinak miliona evra (do sada ukupno približno 300 miliona), dok su srpske akvizicije u hrvatskoj simbolične. Treba se samo setiti da su „Toza Marković“, „Dijamant“, „Frikom“ i „Džoli trevel ” poznatije domaće firme koje su postale hrvatsko vlasništvo. Dakako da atmosfera netrpeljivosti prema srpskom kapitalu nije jedini razlog ovoj disproporciji, ali je sigurno značajna.

Pored ovog, bilo je i peripetija kada je reč o kupovini većinskog paketa akcija „Ljubljanske mlekare“ jer se ministarka poljoprivrede Slovenije ogorčeno odupirala ideji da ovu firmu preuzme kompanija koja posluje na Balkanu. Iako je „Salford“ bio jedini kupac akcija ove male i bankrotirane mlekare, morao je, zbog pritiska, da se povuče i odustane od širenja na slovenačko tržište. P redsednik kompanije "Danjub fuds" i generalni direktor "Salford kapital partners" Judžin Džafi ističe da je to „veoma mala investicija... a ipak toliko niskih udaraca. Zamislite šta bi se tek desilo da smo stvarno srpska kompanija, ili da smo hteli da kupimo neku veću kompaniju. Mi smo do sada veoma uspešno investirali u celom regionu... i nikada ništa slično nismo doživeli.“

S jedne strane, Slovenci na svom terenu igraju tvrdo i „prljavo“, onemogućavajući strance da se na njemu učvrste, dok s druge strane insistiraju na liberalnim uslovima za investicije i izvoz svoje robe. Da li je u tom i takvom razmišljanju nešto loše? Mi možemo da se žalimo na nefer odnos, ali je to tako u postmodernom svetu – svi se kunu u liberalizaciju i globalizaciju, a ispod žita igraju protekcionistički. Nije problem u Slovencima, ili u bilo kojoj privredi koja formalnim i neformalnim mehanizmima štiti i podstiče sopstveno, već u domaćoj intelektualno-političkoj eliti koja veruje u te liberalne mantre, ili pak ima interesa da se zalaže za daljnju „liberalizaciju domaćeg tržišta“. Prema nivou liberalizacije, tj. otvorenosti prema stranom kapitalu, i nivou zaštite domaće privrede i subvencija iste, Srbija je verovatno jedna od najliberalnijih u svetu. Naši liberali su veći borci za ideje slobodnog tržišta od samih Anglosaksonaca. Tako je ideološka jednostranost, povodljivost prema „globalnim mantrama“ autoritarne svesti u sprezi sa konkretnim interesima političko-poslovne oligarhije dovela do toga da domaća privreda nema gotovo nikakvu sigurnost ni zaštitu.

MIT O „SLOBODNOM TRŽIŠTU“

Pa i sama globalna promoterka laissez-faire , Amerika, u praksi je malo sprovodila taj princip “fer-pleja” koji nameće drugima. Od američke nezavisnosti, pa kroz ceo 19. vek, Amerika je bila veoma protekcionistička što se robe tiče, ali je stimulisala ulazak stranog kapitala (poput Kine danas) po principima koje je zasnovao praktični Hamilton, osnivač američke vlade. On je otprilike rekao: “Svaka čast Adamu Smitu, i ja sam u duši liberal, ali mi smo mlada ekonomija koja mora da brine o svojoj industriji protekcionističkim merama ako hoćemo da sustignemo Britaniju.” Možda to nekom neće biti jasno, ali je istina da je Hamilton simbol pravog anglosaksonskog aktivističkog i pragmatičnog liberalizma, a ne učenjaci poput Smita.

Može se reći da je Amerika čitav vek i po potpomagala razvoj sopstvene industrije dok nije postala vodeća industrijska nacija u svetu. Međutim, u tome nije usamljena – sve uspešne industrijske nacije su dugo koristile izrazito protekcionističke mere kako bi stigle i prestigle konkurente. Štaviše, nijedna mlada ekonomija nije startovala sa idejom “slobodne trgovine”, a pri tome čak i danas najmoćnije ekonomije imaju ogroman broj mehanizama i institucija kojima pomažu i štite domaće industrije (carine, vojni budžet, subvencije, ulaganje u istraživanja, direktna podrška vlade…). Sve moćne ekonomije su nekada bile agresivno protekcionističke i merkantilističke, dok je većina to ostala i danas, samo na sofisticiraniji način.

Protekcionizam ne samo da je u temeljima uspeha moćnih ekonomija, već se vraća na velika vrata. Pored azijatskih ekonomija, koje decenijama beleže rast i zbog pametnog protekcionizma (socijalistički to najčešće nije bio), i u Evropi i Americi protekcionizam ulazi u modu. Pre neku godinu SAD je zbog konkurentnosti stranih čeličana podigla carinu na uvozni čelik, što je prošlo uz malo žalopojki konkurencije i promotera globalizacije kojima ove odluke kvare ideološke iluzije. Evropljani, opet, svoje industrije štite što subvencijama i carinama, što čitavom šumom briselskih standarda.

Tako su sva liberalna sholastička naklapanja adamsmitovske provinijencije nemoćna prema ovim istorijskim činjenicama. Čak se ide dotle da se retuširaju istorije u svetlu vere u “slobodno tržište” koje bi trebalo da objasni njihov uspeh, iako su sva privredna čuda – i američko i nemačko i japansko – u velikoj meri proizvod kršenja pravila laissez-faire. Ipak, moderna “moralna osuda” protekcionizma od država koje su uvek, pa i sada, izuzetno protekcionistički nastrojene i koje mu duguju značajan deo razvoja je više od cinizma. Globalna promocija liberalnih načela predstavlja i sredstvo ideološkog pritiska da se lokalna tržišta otvore za mega-korporacije koje će u “fer-plej” borbi lako počistiti konkurenciju na nacionalnom nivou. To je kao da pustite maloletnog dečaka da se u „fer-borbi“ okuša u ringu sa nekim poput Tajsona. Svako bi za takvog roditelja rekao da treba da ide kod psihijatra, ali kada se to kaže na nacionalnom nivou “liberalizacija” – onda zvuči normalno, čak i poželjno.

EKO-PATRIOTE VS. EKO-MAZOHISTI

Vulgarni neoliberalni kapitalizam u Srbiji i liberalna ili, preciznije, nezainteresovana i nesposobna država asociraju nas i na prvobitnu akumulaciju zapadnog kapitalističkog sveta, ali i na kolonijalna osvajanja, doduše sada u korporativnom japi stilu. Pri tome, domaćim „liberalima“, koji zapravo malo imaju veze sa pravim značenjem i praksom anglosaksonskog sveta, nimalo ne smeta rasprodaja domaće privrede strancima i time odricanje od potencijala za samosvojan razvoj. Ne smetaju im ni strani monopoli i oligopoli, koji su u poslednje vreme naša stvarnost. Smetaju im samo domaći tajkuni – valjda zato što su domaći. Da Mardok, pored svog “Foksa“, hoće da kupi „Pink“, to nikom ne bi bilo strašno, ali da se, kojim slučajem, desi obrnuto, digla bi se medijska halabuka oko „medijskog Pink monopola“.

Sada dolazimo do onog najinteresantnijeg – odnosa naših političara i intelektualaca prema svemu ovome. Pored periodične pojave napisa o ugroženim srpskim kompanijama u zemlji zbog nelojalne konkurencije i blokiranju naših investicija u regionu, koje su često „naručene“ od domaćih biznismena, medijskom slikom ipak dominira neoliberalni diskurs po kome je svaka, pa i nelojalna konkurencija, blagotvorna. Nabubane floskule o „tržištu koje će sve pozlatiti“ sasvim su zaslepele mnoge obrazovane ljude u toj meri da ne vide ono što je jasno svakoj babi na pijaci.

Srpski ekonomski mazohizam ide dotle da se podržava pravo Hrvatske i Slovenije da blokiraju srpski kapital. Tako je glavni urednik Vremena na TV „Avala“, u emisiji „U nedostatku dokaza“ izrekao nešto što izgleda (i)racionalno, ali što, nažalost, misle mnogi u Beogradu. Za njega je u redu što srpski kapital ne može u Hrvatsku, a hrvatski može u Srbiju. Da, dobro ste pročitali – to je čak korisno po srpskog potrošača, koji na taj način dobija jeftinije proizvode. Sa njim se u toj emisiji složio Gorčin Stojanović, koji „isto tako ne bi pustio Miškovića u Hrvatsku“. Tako i Todorić ovo neubedljivo redukuje samo na odnos Hrvatska–Mišković, valjda da neprijatna istina hrvatskog ekonomskog šovinizma ne bi išla na vodenicu „mrskim patriotama“. Stoga njega svaka kritika tih dvostrukih standarda i nepostojanje zahteva za reciprocitetom „podsećaju na miloševićevski bojkot“ slovenačke robe. Uostalom, pa šta ako bi i neko bojkotovao slovenačku robu ukoliko bi Slovenija, recimo, htela da prizna nezavisno Kosovo, i to je legitimna metoda političkog pritiska u savremenom svetu. No, da se vratimo na temu – stav da je normalno da drugi investiraju kod nas samo naše kompanije ne treba u inostranstvu ne može se naći ni u jednoj civilizovanoj zemlji, kojima retorički teže naši „evropejci“. O čemu je onda ovde reč – o ideološkoj zaslepljenosti, srpskom mazohizmu ili o nečem gorem? Svega tu ima, a u pozadini je sveprisutni kompleks niže vrednosti „nas prema Svetu“, koji se često ogleda u „tradicionalnoj balkanskoj“ snishodljivosti prema moćnim strancima i zavisti prema uspehu u svojoj sredini. U praksi se to manifestuje kroz potrošačku sklonost da se obavezno kupuje „uvozno“ (makar bilo iz Kine ili Turske), pa do (ne)svesnog lobiranja za strane kompanije i tajkune.

Da se razumemo, mi ne gajimo neke iluzije prema kvalitetima domaćih menadžera predvođenih sa desetak tajkuna, ali smo svesni da su oni naša stvarnost. Ako je rezultat toliko hvaljene tranzicije&privatizacije to da njima i strancima pripadne naša privreda i budućnost, najmanje prava na pobunu imaju zagovornici takvog modela liberalizacije i privatizacije. Kako su svi biznismeni i tajkuni nasleđeni iz Miloševićevog vremena (a ne, valjda, iz obrenovićevskog), to ne znači da treba stati na stranu njihove konkurencije. Ionako se čini da nisu sposobni i snažni da stvore nove „srpske šampione“, čemu se nada potpredsednik vlade Đelić, ne treba zbog toga da kapituliramo lobirajući za „potpunu liberalizaciju“.

Druga je stvar što oni ovde pokušavaju i uspevaju da stvore monopole, što – isto kao i problem zaštite i podrške domaćoj privredi u inostranstvu – mora da bude delokrug vlade, koja je podvila rep i povukla se iz ove sfere. Monopoli, međutim, nisu samo posledica delovanja domaćih, već i stranih tajkuna i korporacija. Ako bismo morali da biramo između domaćih i stranih tajkuna, odlučili bismo se za domaće, jer na Mitrovića i Miškovića naša vlada i javnost, ipak, mogu da utiču, za razliku od Mardoka i Soroša. Stoga nam, po ovom pitanju, izbor između onoga što zastupa u tekstu Todorić i Forcanova nije težak. Istina je, ovog puta, više na strani lepote.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM