Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

Zemlja u kojoj se u 21. veku umire od gladi

Tanja Janković

Siromaštvo ubija Srbiju

Siromaštvo i radost nikada ne spavaju zajedno ”, glasi portugalska izreka.

Humaniratci, džakovi sa brašnom, gladne oči afričke dece i ruke koje se otimaju za hleb, su slike koje su nam bile tako daleke i tuđe. Raspad SFRJ, ratovi, izbeglice, razaranje privrednih resursa i opšti pad standarda su na velika vrata doveli siromaštvo i u naše domove. Ratovi u Bosni, Hrvatskoj, Kosovu, bombardovanje SRJ, značajno su doprineli da stanovnici Srbije upoznaju siromaštvo u njegovom najgorem obliku.

U godinama koje su iza nas, bili smo svedoci najneverovatnijih ekonomskih fenomena, od piramidalnih banaka do praktično legalizovane sive ekonomije, pustošenje naroda i države bilo je prisutno na ovim prostorima gotovo čitavu deceniju. Srbija je doživela ekonomski, privredni i finansijski krah i krajem devedesetih bila totalno „ izmrcvarena “. Društvo je nezaustavljivo krenulo smerom polarizacije između materijalno veoma imućnih i materijalno siromašnih, tanka sredina (srednji sloj) u stalnom je strahu od zaraze siromaštvom i besparicom. Ako u jednoj relativno siromašnoj zemlji poput Srbije, krupna korupcija uzme velikog maha, tada će, kako je već zaključeno od strane nekih međunarodnih organizacija, ta korupcija pre biti uzrok siromaštva naroda, nego njegova posledica. Ukoliko je nečega bilo u poslednjih pet godina u izobilju u Srbiji, onda su to krupne korupcionaške afere, koje su otvorene zahvaljujući sredstvima javnog informisanja, ali ni jedna nije razrešena do sada. Prirodno je da mediji pokrenu neku aferu, ali je mediji ne mogu dovesti do kraja, već jedino i samo nadležni državni organi. Međutim, ne postoji nikakav društveni moral koji definiše šta je pošteno, a šta nepošteno i ne postoji celovit pravni sistem, koji otklanja svaku mogućnost da ono što je po jednom zakonu zabranjeno, po drugom bude dozvoljeno. Država je neuređena, socijalna davanja su mizerna, institucije socijalne zaštite su nejake i neadekvatne...Gde je izlaz?

Sa dolaskom novih snaga na političku scenu Srbije, 2000. godine, građani Srbije su se nadali boljem životu. Neočekujući da Srbija preko noći postane San Marino, Norveška ili Luksemburg, nisu se ni nadali krajnjoj bedi i siromaštvu, u kojoj narod praktično umire od gladi, kao što je bio slučaj sa bračnim parom iz Smedereva ili Viktorijom Vojnić-Hajduk  i njenim sinom Ivanom, koji su nađeni mrtvi u njihovoj kući u Subotici. Stručnjak iz Beograda, koji je u subotičkoj bolnici obavio obdukciju, bio je šokiran stanjem u kom su se tela nalazila, pošto su im mišići atrofirali, kao posledica dugotrajne gladi. Ovaj tragičan događaj, pa i sama pomisao da je sasvim moguće da se dogodi smrt od gladi, jeste jedno mučno saznanje pred kojim padaju u vodu sve bajke, intrige, laži i sujete u Srbiji. Nijedan političar na vlasti, ili onaj koji tu vlast podržava na bilo koji način, nema prava da govori u stilu „ U Srbiji niko ne sme da umre od gladi!“ , ili „ Mi imamo viškove hrane, što znači da ona nije bila dobro raspoređena, ili neko o tome nije doneo odluku na vreme i kako treba “, nego da položi račune i snosi odgovornost zato što je dozvolio da se to dogodi! Da li je ljudski život u Srbiji toliko male vrednosti i značaja? Narodne kuhinje i humanitarna pomoć samo su pokušaji gašenja šumskog požara pri olujnom vetru. Potrebna su sistemska, dugoročna rešenja...

Insistiranje na rešavanju problema socijalne nemaštine postalo bi pretnja sveukupnom društvenom poretku, gde bi već dobro ušuškani državni vrh morao da se odrekne skoro svih privilegija, a uspešni privrednici svojih monopola, enormih profita i kapitalnih investicija. Tada bismo neminovno došli i do pitanja sistema vrednosti, a za takvu kvalitativnu promenu nije dovoljno da dvoje ljudi umru od gladi, na severu Bačke. Nije ih po svemu sudeći dovoljno ni 20, ni 200...

Siromaštvo u Srbiji nije bilo značajno prisutno do početka devedesetih, kada je kao deo SFRJ, Srbija je imala bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika od oko 3.000 dolara, razvijene trgovinske i finansijske veze sa Zapadom, privredni sistem koji se u mnogome oslanjao na tržišne uslove privređivanja. Međutim, podaci dobijeni istraživanjima pokazuju katastrofalnu statistiku o siromaštvu u Srbiji danas. Regionalna rasprostranjenost siromaštva pokazuje da je 23.5 procenata stanovnika jugoistočne Srbije siromašno, 13.2 odsto stanovnika zapadne Srbije na ivici egzistencije, 11.4 odsto stanovnika istočne Srbije, 9.7 odsto stanovnika Šumadije, 7.9 procenata vojvođanske populacije i 4.2 odsto stanovnika Beograda.

Granica siromaštva u Srbiji određena po potrošačkoj jedinici u proseku iznosi manje od 72 evra mesečno. Prema ovoj odrednici, ispod linije siromaštva nalazi se 10 procenata stanovništva Srbije ili oko 800.000 građana. Kada se uzme u obzir stanovništvo koje se nalazi neposredno iznad linije siromaštva, i koji čine kategoriju ” materijalno nedovoljno obezbeđeni ”, procenat siromaštva se povećava na 20 odsto stanovništva ili 1.600.000 građana.

Tokom 2002. godine 250.000 porodica bilo je siromašno. Slika je još dramatičnija ako se zna da ovom neveselom statistikom nisu obuhvaćene izbeglice, interno raseljena lica i Romi. Najveći problem u Srbiji najviše pogađa sada već bivši srednji sloj. Privatizacija bivših socijalističkih preduzeća donela je radničko siromaštvo, zbog čega oko 640 hiljada ljudi radi u sivoj zoni, a oko 800 hiljada zvanično je nezaposleno. Čak i ovi podaci nisu dovoljno opravdanje za nebrigu i prepuštenost građana svojoj sudbini, jer iako je u značajno osiromašila u proteklih 15 godina, Srbija se i dalje nalazi u kategoriji srednje razvijenih zemalja, u poređenju sa zemljama regiona Istočne Evrope. Ako je suditi prema poslednjim podacima Svetske banke o bruto nacionalnom dohotku zemalja ovog regiona, Slovenci pet puta ekonomski bolje stoje od Srba, Hrvati dva puta, Makedonci su približno jednake ekonomske snage kao mi, dok je jedino Bosna i Hercegovina iza nas. Siromaštvo u Srbiji je približno na istom nivou kao u Rumuniji (10,5 %), manje nego u Albaniji, a veće nego u Bugarskoj i Poljskoj. Statistički rečeno Srbija je deset puta siromašnija od Poljske i pet puta od Turske, a samo je u Albaniji stepen siromaštva veći.

Iako je, ocenjujući aktuelnu situaciju u Srbiji jedan inostrani diplomata duhovito zaključio,“ Srbi nikad ne propuste priliku da propuste priliku ” , trebali bi da se suočimo sa stvarnošću i ovog puta iskoristimo još jednu u nizu pruženih šansi.

 

 

 
 
Copyright by NSPM