Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Zoran Grbić

DA LI JE BOJKOT “MERKATORA” LEGITIMNO SREDSTVO ODBRANE?

Nedavno sam pročitao tekst gospodina Todorića i u prvom trenutku, u svojoj neupućenosti, nisam znao ko je dotični gospodin. Onda sam iz odgovora gospođe Forcan shvatio da je pomenuti Todorić na mestu na kojem zapravo može da utiče na ekonomiju Srbije. Ne znam da li je re č o malicioznosti ili posledici neznanja, jer bi se ono što je izneto u tekstu moglo tolerisati nekome ko nije deo establišmenta i ko se tek penje na političkoj lestvici u partiji, a ne nekome ko se nalazi uz same poluge vlasti.

Možemo i zanemariti što je ovaj gospodin “zaboravio“ da slučaj „Merkator“ – „Delta“ nije jedini propali pokušaj ulaska srpskog kapitala u Sloveniju i što je prevideo veliki otpor javnog mnjenja u Sloveniji i Hrvatskoj ulasku srpskog kapitala. Todorić smatra da je nama, za razliku od drugih zemalja, strani kapital neophodan i zbog toga, valjda, zagovara i podržava postojanje i širenje „Merkatora“ i sličnih mega-marketa. Siguran sam da bi svaki srpski seljak koji je za života prodao makar jednu kravu ili kilogram šljiva mogao da razume koliko je čitav taj tekst besmislen, a naročito taj njegov deo. Postoje različite vrste kupovina i prodaje. Nije isto prodati priplodnog bika ili nekog starog vola, kao što nije isto prodati vinograd od kojeg se pravi dobro vino, ili prodati to vino. Ili pak prodavati mlečnu kravu umesto mleka, koku nosilju umesto jaja. Postoji u narodu izreka “Bolje ovcu šišati, nego klati“. Vuna može da se prodaje svake godine, a meso samo jedanput.

Kad se ovo podigne na viši ekonomski nivo, nimalo ne gubi od svoje istinitosti i logičnosti, što bi opet svaki seljak razumeo. Jedna stvar je Hrvatima prodavati crep, a druga prodati fabriku koja taj crep proizvodi. Jedno je prodati „dobro jutro“ margarin, a drugo prodati fabriku koja ga proizvodi. Ili umesto „eurokrema“, prodati čitavo „Takovo“. Ukoliko je opravdanje to da „Toza Marković“ i zrenjaninski „Dijamant“ zbog nečega (čega?) nisu mogli da prođu na hrvatskom i slovenačkom tržištu, siguran sam da su mogli na rumunskom, bugarskom ili makedonskom. Mi nemamo toliko jaku ekonomiju da možemo da dozvolimo da tako olako i budzašto prodajemo najbolje firme.

Uzgred, nejasno mi je zbog čega savetnik gospodina Đelića u tekstu iskazuje nerazumevanje što neko zagovara odlazak srpskog kapitala van Srbije? Kao, Slovenci su baš glupi što ovde ulažu nekoliko desetina ili stotina miliona evra u izgradnju „Merkatora“, a mi smo pametni i ne bi trebalo da kupujemo taj „Merkator“.

Nažalost, postoje i drugi razlozi zbog kojih smatram da je intervencija države, u nekim situacijama, neophodna. Kao što postoje različite vrste kupovine i prodaje, tako postoje i vrste kapitala. Gospodin Todorić to vrlo dobro zna, pa je „naivno“ pokušao da opravda intervenciju slovenačke države time što je podsetio da neki smatraju da je razlog tome ne „problem sa srpskim kapitalom“, nego samo sumnja u Miškovićevu „metodologiju poslovanja“. Dakle, čitav posao propao je samo zbog sumnje?

Stvari sa naše strane izgledaju potpuno drugačije. Imamo više nego jasne dokaze da Slovenija i Hrvatska podržavaju politiku koja je neprijateljska prema našim vitalnim interesima, barem što se tiče dela našeg ustava o nepovredivosti državnih granica i suverenosti teritorije. Malo li je? Slovenija otvoreno podržava nezavisnost Kosmeta, a Hrvatska Ahtisarijev plan – što je otprilike isto. A mi i dalje smatramo da je sasvim u redu da im prodajemo naše firme i da kupujemo u „Merkatoru“, „Ideji“ i „Merkuru“.

Iz tog razloga mislim da je bojkot legitimna i logična reakcija na ovakvu politiku. Od svakog dinara koji građanin Srbije potroši u nekoj veleprodaji kompanije iz država koje podržavaju nezavisno Kosovo, barem jedna para završi kao plata njihovih državnih funkcionera. Kad neko kupi hleb u „Merkatoru“, kupio je i delić hleba na Janšinom stolu. To je kao da nekome plaćate da vas tuče. I taj neko nema nijedan motiv da prestane da vas tuče kad vidi da vi to dobro podnosite, i još ga za to plaćate.

Zamislimo, hipotetički, da svi, ili dovoljan broj nas, prestanemo da kupujemo u firmama onih država koje žele da Srbija ostane bez dela svoje teritorije. Svega nekoliko dana kasnije u kabinetima Janše i Sanadera pojavili bi se njihovi vodeći privrednici koji bi zahtevali promenu politike. Kad budu shvatili da novac ne pristiže u onoj meri u kojoj bi mogao, počeće da razmišljaju o postupcima. Zašto mi ne bismo iskoristili to jako ekonomsko oruđe koje imamo u rukama? Trebalo bi da shvatimo da je naše tržište dovoljno veliko i da bi njegovu snagu trebalo da upotrebimo za državne ciljeve.

Postoje ljudi koji na svaki pomen bojkota slovenačke i hrvatske robe podsete na Miloševićev bojkot slovenačke robe, čime pokušavaju da novi bojkot diskredituju. Postoji tu značajna razlika – dok je Miloševićev bojkot bio loš pokušaj da Slovenci prihvate njegov „prijateljski zagrljaj“ i politiku , ovaj bi samo predstavljao reakciju na postojeće diplomatske agresivnosti tih dveju država. I niko ne bi mogao da nas optuži zbog toga, bojkot bi bio opravdan jer je učinjen u odbrani države.

Štete od bojkota ne bi bilo, a imali bismo najmanje tri koristi. Pre svega, dok on traje, veći deo novca odlazio bi za kupovinu domaće robe. Neki smatraju da pojedine naše velike firme predvode ljudi sumnjivih moralnih vrednosti, koji su firme i bogatstvo stekli na sumnjiv način u Miloševićevo vreme i tako postali tajkuni, neki i monopolisti. Da se razumemo – verujem da su neki, ili većina njih loši. Na primer, o čoveku čija je firma podigla cene dečjih pelena nakon što je država ukinula porez na njih mislim sve najgore i pretpostavljam da će ga jednog dana stići kazna za to, ali neka država to s njim reši na odgovarajući način, a ne uvođenjem nelojalne strane konkurencije. Postoje u Srbiji i veći monopolisti koji se ne diraju. To je dnevna politika i problem koji bi trebalo da reši vladajući establišment, i to – ako je moguće – ne preko leđa građana, nego zakonskim putem. Dok se drugačije ne utvrdi, sve firme koje legalno posluju u Srbiji sav porez i sve dažbine plaćaju Republici i zbog toga bi trebalo da budu tako i tretirane.

Druga dobra stvar koja bi proizašla iz bojkota jeste promena agresivne politike naših zapadnih komšija. Hrvatska i Slovenija jesu male države i njihov diplomatski značaj na međunarodnoj sceni i nije toliko veliki, ali kada je reč o situaciji na Balkanu, verujem da se njihov stav uvažava. U očima Zapada nije svejedno da li su naše bliske komšije za komadanje Srbije, ili se tome protive.

Konačno, od našeg nepristajanja da hranimo ruku koja nas tuče oni bi naučili da i u budućnosti razmisle o tome koja je cena takve pogrešne politike, pa bi od agresivne politike prešli barem na neutralnu, ako ne i savezničku u nekim pitanjima.

Takav bojkot bi, naravno, bilo teško sprovesti u potpunosti u državi čiji su građani punili Mek Donalds u vreme bombardovanja. Možda je neko opravdanje za njih bilo to što im niko nije skrenuo pažnju na to koliko je to paradoksalno i koliki je sunovrat morala našeg društva. Zbog toga verujemo da bi uz jednu dobru i snažnu medijsku kampanju bojkot mogao da uspe. Pored uspeha, doneo bi još jednu korist, a to je obnova duboko poljuljanog nacionalnog ponosa.

Dakle, država bi, zbog dramatične situacije u kojoj se nalazi, trebalo da reaguje merama i uredbama, ali je pre svega potrebno stvoriti atmosferu u kojoj bi bilo normalno da se ne kupuje roba onih kompanija čije vlade podržavaju komadanje Srbije. Trebalo bi podržavati javne pozive poznatih ličnosti da se ne kupuje roba susednih država koje su se neprijateljski postavile prema nama i proglasiti da će takvo stanje trajati sve do prekida takve politike. Ako se i desi da izgubimo Kosmet, kao rezultat neprijateljstva komšiluka i naše pasivnosti, bojkot više neće imati smisla. Kao što danas Amerikancima više niko ne prebacuje bombardovanje Grdeličke klisure i Aleksinca, tako i sutra Slovencima i Hrvatima niko neće zameriti zbog sadašnjeg ponašanja, nego će se sa njima sarađivati tako što ćemo im prodavati sirovine koje ćemo, kasnije, lepo upakovane kupovati u „Merkatoru“.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM