Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

 

 

Zoran Grbić

ZDRAVSTVENA KVAKA 22

Sticajem okolnosti, nedavno sam se našao u situaciji da budem, kako se to na zapadu prigodno formuliše, ‘'izmedju dva posla''. Ili, srpski rečeno, pridružio sam se armiji od milion nezaposlenih državljana Srbije. Onda sam, više na nagovor prijatelja nego iz neke stvarne potrebe, krenuo u zavod za zdravstveno osiguranje po svoju zdravstvenu knjižicu. Međutim, na šalteru me je sačekalo iznenadjenje u vidu rečenice koju je radnica Zavoda verovatno ponovila već nekoliko stotina puta. ‘'Nemate pravo na zdravstveno osiguranje ukoliko prosečan mesečni prihod u vašem domaćinstvu prelazi cifru od sedam hiljada i dvesto šezdeset dinara''. Moram da priznam da sam bio zbunjen. Simpatična plavuša od dvadesetak godina mi je jednom rečenicom, ljubazno ali odlučno izrečenom, saopštila da mi je oduzeto ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu. Morao sam da je zamolim da mi ponovi to što je rekla. Objasnila mi je još da po novom propisu, ukoliko živim sam, zdravstvenu zaštitu mogu da ostvarim samo ukoliko moj mesečni prihod ne prelazi iznos minimalne zarade, koji je u ovom trenutku devet hiljada i šesto osamdeset dinara.

Pokušao sam da izračunam šta to znači za četvoročlanu porodicu u kojoj su dvoje zaposlenih, pa sam onda računao za jednog zaposlenog, troje zaposlenih, razmišljao sam i kako to izgleda petočlanoj porodici... U svakoj varijanti, ispalo je da pravo na zdravstveno osiguranje imaju samo jako siromašni ljudi, koji jedva da imaju novac za jedan pristojan obrok dnevno. Šta je sa ostalim nezaposlenima, sa onima koji nemaju dovoljno novca za privatne lekare, a ipak imaju za tri obroka?

Onda sam pomislio da možda nisam dobro video novi Ustav Republike, možda su nešto promenili u pravima, pa sam čim sam došao kući požurio da proverim. Ali, sve je bilo u redu, Ustav nam i dalje, u članu 68, garantuje zaštitu fizičkog i psihičkog zdravlja. Po tom članu, odluka o uredjivanju zdravstvenog osiguranja prenosi se na zakon. Pomislio sam da su verovatno tu pronašli ‘'rupu u Ustavu'' i da je zakonodavac ‘'zaboravio'' na taj detalj. Ali nije, i tamo lepo piše, u članu 3, da gradjanin naše države ima pravo na zdravstvenu zaštitu ‘'u skladu sa zakonom''.

Nije mi bilo jasno u skladu sa kojim zakonom, pa sam odlučio da u svojoj besposličarskoj dokolici pozovem Republički zavod za zdravstveno osiguranje. Ljubazna pravnica je saslušala moje pitanje a onda mi ponovila ono što sam već znao. Kad sam izrazio svoju sumnju da je to u koliziji sa Ustavom i pitao je da li postoji neki podzakonski akt koji se bavi tom materijom, odgovorila je da (naravno) postoji i da je Vlada dala saglasnost za njega. Pitao sam je kako je moguće da podzakonski akt bude u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, i rekao joj, ‘'u članu 3 stoji...''. ‘'E, ali vi niste pročitali član 22'', odgovorila je.

Član 22. Pa naravno, kako sam glup. Izvinite gospodjo na smetnji, samo sam hteo da proverim koliko ste upućeni, ovo je bila pravnička vežba. Prekinuo sam vezu i odmah proverio pomenuti član. Pogled na njega mi nije doneo odgovor, jer se on bavi načelom kontinuiranosti zdravstvene zaštite i govori o tome kako ta zaštita mora biti povezana na svim nivoima i kako to načelo mora da pruža neprekidnu zdravstvenu zaštitu gradjanima u svakom životnom dobu. Dakle, i što se toga tiče, sve je u redu, Zakon je human.

Verovatno je pravnica pogrešila broj člana, pomislio sam. Zbog toga sam otišao na sajtove republičkog parlamenta i Ministarstva zdravlja, nadajući se da ću tamo pronaći podatke o tom podzakonskom aktu.

Medjutim, tamo nema ništa o tome. Sudeći po onome što stoji na sajtu Ministarstva, svi gradjani, zaposleni i nezaposleni i dalje imaju pravo na zaštitu. Da se razumemo, siguran sam da negde postoje podaci o tom aktu. Medjutim, osetio sam se kao lik iz knjige Autostoperski vodič kroz Galaksiju, u kojoj su pred uništenje planete Vogoni rekli zemljanima da se rešenje o tome nalazilo na uvid čitavih pedeset godina na Alfa Kentauru. Ko je Zemljanima kriv što to nisu pogledali?

Umesto famoznog akta koji je ograničio ustavom zagarantovana prava gradjana, na sajtu Ministarstva ima puno zanimljivih stvari. Na primer, tamo možete da pročitate brošuru izdatu povodom akcije ‘'Imate prava''. Na samom početku brošure lepo piše da ‘'svaki pacijent ima pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu u skladu sa zdravstvenim stanjem'', i to ‘'bez diskriminacije u odnosu na finansijske mogućnosti...''.

Pa gde je onda nastao nesklad u vertikali Ustav-Zakon-nevidljivi podzakonski akt-praksa? Možda je rešenje u pomenutoj Brošuri? Tamo se govori o pravima pacijenata, a ne o pravima gradjana. Da li je u pitanju slovna greška ili odraz tumačenja Ustava od strane Ministarstva? I može li Brošura biti validan pravni akt? Može li Ustavni sud da ukine Brošuru?

Kako god bilo, od milion nezaposlenih ljudi, siguran sam da više od polovine neće moći da obnove pravo na zdravstvenu zaštitu. Sva sreća, Ministarstvo zdravlja je odlučilo da tu malo pomogne tako što će zaposliti novih hiljadu zdravstvenih radnika. Na sajtu Ministarstva nigde ne piše kome će oni pružati usluge, ali bitno je da će barem hiljadu od milion ljudi moći da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM