Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - prenosimo Danas

 

 

Vladimir Gligorov

Liberali su problem

Negde sam pročitao da su liberali u stvari fašisti. Takođe, čitam iščuđavanje da liberalne demokrate, nasuprot njihovom imenu, podcrtava se, napadaju krupni kapital. A reč neoliberal služi da se označi praktično sve nepoželjno. Zanimljivo je da oni koji pišu o liberalima i neoliberalima nikada ne smatraju da je potrebno da definišu šta pod tim nazivima podrazumevaju. Nekoliko puta sam čak pročitao napise u kojima se opisuje sistem liberalne demokratije, kome se očigledno teži, a onda se neoliberali okrive za sve, od globalizacije do već onoga što se konkretnom autoru ideološki ne dopada.

Možda ima smisla ukazati na jednu ili dve stvari koje liberali ili neoliberali nisu. Recimo, ta stvar sa krupnim kapitalom. Ozbiljniji kritičari neoliberalizma, kao što je na primer Stiglic, imaju primedbu na njihov tržišni fundamentalizam. E sada, šta bi bilo potrebno da zastupate pa da budete tržišni fundamentalista? Recimo, neku ideju savršenog tržišta. Šta to znači? Pored ostalog, to da ne određuju cenu pojedini učesnici u razmeni, već tržište. Krupni kapitalista, svakako ima neki uticaj na cenu, jer po čemu bi drugome bio krupan? Ako to nije odmah jasno, onda valja zapaziti da nemati uticaj na cenu znači isto kao biti mali u odnosu na tržište u celini. Dakle, krupni kapitalista je neko ko ima neku tržišnu moć, monopolista je jedne ili druge vrste. Ali, onda, ako ste tržišni fundamentalista, morate biti protiv krupnih kapitalista, to jest protiv monopola. Kao što morate biti protiv kartela i uopšte one ideje kapitalizma koju su nekada imali manje uspešni marksistički teoretičari. Adam Smit, koga posebno cene neoliberali, kao što je poznato, nije bio zagovornik kartela.

I dogovaranja države i privatnih preduzetnika. Najžešće kritike neoliberalizma i uopšte liberalizma i tržišnog fundamentalizma dolaze od zagovornika ekonomskog nacionalizma i patriotizma. Uz put valja zapaziti da mnogi koji govore o nacionalizmu i patriotizmu, kao o altruističkom osećanju obaveze prema kolektivnom identitetu, ne zapažaju da je, naravno, ekonomski nacionalizam zasnovan na interesima, i to sebičnim. Ne samo na račun drugih nacija, već i na račun sopstvene. Jer monopol, nacionalni ili samo privatni, jeste trošak kako za potrošača, tako i za radnike. Ne samo zato što je monopolska cena viša od one koja se ostvaruje na tržištu sa većom konkurencijom, već je i proizvodnja niža, a to znači da je niža i zaposlenost. Stiglic kritikuje s pravom one koji misle da monopola uopšte i nema ili da je dovoljno da budu privatizovani pa da ne predstavljaju problem i za potrošača i za zapošljavanje, ali to nije ideološka kritika, već naučna. Ti greše, svejedno da li sebe vide kao liberale ili nacionaliste. I sve ostalo što se govori o kapitalizmu, globalizaciji i ostalim liberalnim ili neoliberalnim izmišljotinama vredi koliko i ovo izjednačavanja liberalizma i krupnog kapitala.

Sada nešto zanimljivija tema, ona da su liberali u stvari fašisti. U nekim napisima na tu temu gotovo da se tvrdilo ono po čemu su se svojevremeno isticali staljinisti: liberalizam je gori od fašizma. Razlog, ako dobro čitam između redova, jeste što ovi drugi mogu da se zabrane ili stave u zatvor, a ovi prvi ne mogu. To nekima čak izgleda kao nepravda. Uostalom, zar nisu liberali, ili liberalne demokratije, jer se na ovom mestu otkriju vrline toga sistema koji naravno nema veze sa liberalizmom ili neoliberalizmom, za slobodu govora? Zar nema tih pojava, dakle nacističkih demonstracija, svuda u liberalnim demokratijama? E sada, to je ozbiljna tema.

Ima, svuda. I u onim zemljama u kojima se javnost pokazala slabom da im se suprotstavi, recimo kada su popularnom podrškom došli na vlast i sproveli genocid, oni se zabranjuju i nema pune slobode govora. To je u skladu sa liberalnim, i neoliberalnim, konstitucionalizmom. Ustav ograničava, ako demokratija ne može. Tamo gde je javnost sposobna da napravi razliku, na primer između liberalizma i fašizma, može se smatrati da će imati dovoljno demokratske zrelosti, pa nije potrebno biti zabrinut zbog nekoliko desetina ili čak hiljada fašista ili njihovih apologeta. Ali tamo gde se liberali napadaju kao veća opasnost od fašizma, zabrinutost je opravdana. A da li je opravdana i samoodbrana, to nije pitanje koje nema smisla.

Danas, 30.10.07, preuzeto iz Ekonomist magazina

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM