Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - prenosimo NIN

 

 

Zoran Ćirjaković

Slabija valuta za bolji život

Najveća opasnost za SAD je u tome što će, zbog pada privlačnosti dolara i državnih obveznica, Amerika sve teže finansirati svoj astronomski budžetski deficit – ne žive samo američki građani na kredit, već i njihova moćna država

Nikada, od kada je predsednik Ričard Nikson 1971. godine pustio američku valutu da “pliva” na tržištu, dolar nije vredeo manje. Ako uzmemo u obzir neophodna usklađivanja, dolar danas vredi 40 posto manje nego te 1971. godine kada je u SAD u potpunosti napušten “zlatni standard”, veza vrednosti valute i određene količine zlata. Prošle nedelje je za jedan evro bilo neophodno izdvojiti više od 1,41 dolara. Ali tu, po svemu sudeći, nije dno na kome će se zaustaviti pad zelene valute. Eksperti ne vide prepreke koje bi sprečile evro da dostigne vrednost od 1,45 dolara, a nije malo onih koji kao izvesnost pominju i kurs od 1,5 dolara za evro.

Veliki pad dolara, koji već godinama klizi naniže, izazvala je prošlonedeljna odluka Uprave federalnih rezervi u Vašingtonu da za pola procenta snizi baznu kamatnu stopu. Usklađivanje kamatnih stopa je najvažniji instrument Federalnih rezervi u kontroli ekonomskih tokova u SAD i ovo je prvi put posle četiri godine da kamate idu naniže. Iz naše tranzicione perspektive pola procenta može delovati malo. Ali, u zemljama kao što je SAD, u kojima je odavno završena “prvobitna akumulacija kapitala”, to predstavlja ogroman procenat. Eksperti su očekivali upola manje smanjenje kamata, a činjenica da je kamata drastičnije smanjena, svedoči da se finansijske vlasti plaše ponavljanja panike koja je prošlog meseca zahvatila svetska tržišta.

Centralna banka pokušava da spreči da najveća svetska ekonomija uđe u recesiju. Smanjivanje kamate je učinilo dolar manje privlačnim za investitore, ali za Bena Bernankija, čelnika Federalnih rezervi, mnogo je važnija jedna druga posledica obaranja ključne kamatne stope sa 5,25 na 4,75 posto. Manje kamate će naterati američke kupce da više troše i tako pomognu američkoj ekonomiji koju je uzdrmao prošlomesečni slom tržišta hipotekarnih stambenih kredita. Snaga vodeće svetske ekonomije zavisi, više nego u drugim zemljama, od raspoloženja kupaca. Amerikanci vole da troše na kredit i ovako veliko smanjenje kamate nateraće ih da ponovo posegnu za “plastikom” u novčanicima.
Kreditna kriza u SAD još nije gotova i Bernanki će pre kraja godine najverovatnije morati da bar još jednom smanji kamatnu stopu. On je priznao da su od polovine avgusta “finansijski gubici bili veći čak i od najpesimističkijih predviđanja”. Slabim dolarom se mogu “popraviti” mnogi “kvarovi” u američkoj ekonomiji, ali danas nema mere koja ne nosi kolateralnu štetu i ozbiljne i, po pravilu, nepredvidive rizike.

Bernankijeva rizična ekonomska akrobatika je efikasna samo zahvaljujući jedinstvenom položaju dolara u svetskoj ekonomiji. Dolar je najčešće korišćena valuta u međunarodnim transakcijama. Čak i “Erbas”, simbol evropske industrije, prodaje svoje letelice u dolarima – avioni su, kao i nafta, samo jedna od brojnih vrsta robe čija se cena iskazuje u dolarima. Procenjuje se i da se skoro dve trećine dolara koji su u opticaju nalazi van teritorije SAD. (Mada je u jednoj stvari dolar nedavno izgubio primat – od decembra prošle godine vrednost evra u opticaju, preko 600 milijardi, veća je nego vrednost štampanih dolara.) Ali, ključni Bernankijev adut, kakav, na primer, nemaju čelnici Evropske centralne banke (ECB), jeste da je dolar glavna rezervna valute skoro svih zemalja sveta.

Čak 65 posto novca u državnim sefovima širom sveta je u dolarima, a samo 25 posto u evrima. Za prethodnih šest godina udeo dolara u deviznim rezervama je opao za oko pet posto – skoro tačno onoliko koliko je porastao udeo evra. (Treća najpopularnija valuta je britanska funta, ali na njoj se drži samo oko četiri posto državnih rezervi čvrste valute.) Najveće devizne rezerve ima Kina – procenjuje se da iznose preko 1.300 milijardi dolara.
I u slučaju da američka ekonomija uđe u veliku krizu, pa čak i ako ta kriza u nekim slučajevima bude toliko velika da Amerika izgubi status najveće svetske ekonomske sile, istorija govori da će dolar, koliko god malo da bude vredeo, ostati moćan američki adut. Naime, kada su SAD preuzele od Velike Britanije mesto najmoćnije svetske ekonomije, dolaru je trebalo još nekoliko decenija da zameni funtu kao glavnu svetsku “rezervnu valutu”.

Najveća opasnost za SAD je u tome što će, zbog pada privlačnosti dolara i državnih obveznica na tržištima, Amerika sve teže finansirati svoj astronomski budžetski deficit – ne žive samo američki građani na kredit, već i njihova moćna država. Administracija troši previše i predsedniku Bušu nije lako da puni državni budžet. On se obavezao da neće povećavati poreze iako je zemlju upetljao u skupi i nepotrebni rat u Iraku. Ogroman minus na državnom računu, koji iznosi preko devet hiljada milijardi, Amerika pokriva štampajući brda novca i izdajući obveznice. Zahvaljujući činjenici da su ove dolare i obveznice u ogromnim količinama kupovale centralne banke, naročito azijskih zemalja, koje zbog velikog suficita u trgovini imaju višak deviza, SAD su bile u stanju da štampaju brda novca a da time ne izazovu rast inflacije, što je izuzetno udoban položaj. Veliki deo rekordnog američkog javnog duga, koji je bez presedana među velikim industrijalizovanim zemljama, u rukama je stranaca. Centralne banke Japana i Kine su zajedno vlasnice oko devetine ovog duga, odnosno skoro polovine duga koji je u vlasništvu stranih institucija ili pojedinaca. (Javni dug ne treba mešati sa spoljnim dugom.)

Dalji pad kamatnih stopa u SAD preti da smanji privlačnost dolara i dolarskih obveznica i ugrozi ovu neverovatno komfornu poziciju koja je razmazila američke potrošače i ohrabrila američke investitore. Već sada je kamata na obveznice denomirane u dolarima manja od stope pada dolara. Samo ove godine dolar je pao skoro osam posto u odnosu na evro. Dolar nikada nije brže gubio vrednost nego za Bušovog predsednikovanja – u proseku je godišnje klizio skoro pet posto. Pre sadašnjeg sunovrata dolar je najmanje vredeo u doba visoke inflacije za vreme mandata predsednika Kartera krajem osamdesetih, a najviše tokom poslednjih godina Klintonove administracije, krajem devedesetih.

Sklonost direktora i predsednika centralnih banaka u Pekingu, Tokiju i drugim azijskim metropolama da nastave da kupuju čak i prilično bezvredne dolare, nije posledica altruizma. Oni, pokrivajući ogroman američki minus, spuštaju vrednost svojih valuta i time smanjuju cenu izvoznih proizvoda koji tako postaju sve konkurentniji i poželjniji u SAD. Problem je što ovaj ekonomski motor ima granice – što je dolar jeftiniji, ove zemlje moraju da kupuju više dolara kako Amerika ne bi upala u recesiju i time ih ostavila bez ključnog tržišta. Takođe, ovakva politika povećava rizik od rasta inflacije kod kuće, što je problem sa kojim se već suočava Kina.

Kina i SAD svoju ekonomsku stabilnost i rast poslednjih godina duguju komplikovanom mehanizmu koji počiva na izuzetno jednostavnim temeljima – Amerikanci kupuju jeftinu kinesku robu, a kineska centralna banka kupuje sve jeftinije dolare. Procenjuje se da Kinezi svakog meseca dodaju još 15 milijardi na već ogromno “brdo dolara” u Pekingu.
U suštini, SAD su svoju ušuškanu ekonomsku poziciju platile time što dolar danas ima dva gospodara – jednog u Vašingtonu, američku centralnu banku, a drugog u Pekingu, (pseudo)komunističku vladu. Kina je – kao i Japan, jedina zemlja koja je nagomilala više dolara od crvene republike – u stanju da kada god poželi još dramatičnije obori vrednost dolara time što bi značajan deo dolarskih rezervi iznela na tržište. Kineski zvaničnici ponekad zaprete značajnijom “diversifikacijom” deviznih rezervi (što znači da bi kupovali evre umesto dolara). To Buša i saradnike uznemiri mnogo više od Bin Ladenovih video-poruka.

Ipak, malo je verovatno da će Kinezi otići dalje od pretnji. Kineski komunisti su postali mudri kapitalisti i znaju da ne mogu samovoljno da upravljaju pekinškim “Himalajima od dolara”. Što više pokušaju da iskoriste svoje dolare da bi kaznili ili ucenili Vašington, to će više i bolnije sebe udariti po džepu. Ako bi Kina nekim slučajem sama krenula da ruši dolar, ona bi uništila svoje rezerve i pretrpela mnogo veću štetu nego SAD.
S druge strane, Vašington se stalno žali na kineske “manipulacije kursom”, protestuje zbog toga što je juan ozbiljno potcenjen (procenjuje se za oko 40 posto) i preti sankcijama jer kineski izvoznici uživaju nefer prednost. Ali, i ovde se uglavnom radi o praznim pretnjama, odnosno izjavama koje su prvenstveno namenjene ušima onih Amerikanaca koji su ostali bez posla zbog kineske konkurencije. I Kina i SAD imaju ogromnu korist od kineskog gomilanja dolara i poplave jeftine kineske robe u američkim hipermarketima.
Pored recesije, odnosno “smanjivanja” ekonomije, Bernanki i kolege se najviše plaše inflacije. Cene u Americi je prethodnih godina izuzetno uspešno krotila “koalicija” raznih faktora. Preliminarna istraživanja govore da je čak i posle pada dolara, koji je doveo do poskupljenja mnogih proizvoda, inflatorni rizik u SAD ostao manji od očekivanog – Amerikanci su, umesto da troše više na evropske proizvode, uglavnom rešili da ih do daljnjeg ne kupuju.

Neki ekonomisti veruju da što uvozna roba, zbog pada dolara, bude skuplja u SAD, to će rasti potreba za domaćom robom i američkom radnom snagom. S druge strane, SAD neće moći da računaju da će pad dolara smanjiti njihov ogroman trgovinski deficit, činjenicu da SAD mnogo više uvoze nego što izvoze. Samo u trgovini sa Kinom ove godine Amerika već beleži minus od 141 milijarde dolara. Kineska roba i nafta su “odgovorne” za 80 posto američkog trgovinskog deficita, jednu od slabih tačaka američke ekonomije, a tu pad dolara neće biti od pomoći – kineska valuta je vezana za dolar, a naftom se trguje u dolarima.

Širom sveta ima onih koji profitiraju i onih koji gube zbog slabog dolara, odnosno jakog evra. Najteže je velikim evropskim izvoznicima – najtamniji oblaci su se nadvili nad “Erbasom”, glavnim konkurentom “Boinga” na tržištu putničkih aviona. Klizanje dolara naniže je ostavilo negativne posledice u Evropi i pre prošlonedeljnog rekorda. Evropski proizvodi su sve manje privlačni i suficit 13 zemalja evrozone u trgovini sa ostatkom sveta je u julu pao sa 7,6 na samo 4,6 milijarde evra. Rast evra je do sada najviše pogodio Francusku – vlada u Parizu je najglasnija u zahtevima da ECB smanji kamatne stope u evrozoni. Predsednik Nikola Sarkozi je optužio čelnike ECB-a da dozvoljavaju da ekonomija “tone”.

ECB je, i pored jakih pritisaka Francuske i izvozničkih lobija, procenila da je šteta od jakog evra i dalje manja nego ona od rasta inflacije i za sada odbija da smanji kamatnu stopu. Opasnost od inflacije u EU je toliko velika da ECB čak razmatra povećanje kamatne stope. To bi evro učinilo još privlačnijim i skupljim. Međutim, rast evra ima i brojne prednosti. Zbog činjenice da se naftom trguje u dolarima, energenti će pojeftiniti u Evropi i čak donekle kompenzovati gubitke izvoznika. Pojeftiniće i mnoge druge sirovine i roba koja se uvozi.

Teško je navesti sve posledice ovako velikog pada glavne svetske valute. Iz evropske perspektive u Americi je sve pojeftinilo – od kutije “pringls” čipsa do kompanije veličine “Gugla”. Pad dolara omogućava evropskim kompanijama čak i da razmišljaju o kupovini, odnosno eliminisanju glavnih američkih rivala na globalizovanom tržištu. Taj primamljiv izazov nije bez rizika – evropski kupci koji bi da se sada reše konkurencije, ipak, prvo bi morali ozbiljno da se zaduže u situaciji kada su kamate nepredvidive, a zbog brojnih novih parametara koji od prošlomesečne krize utiču na stanje svih tržišta, teško je proceniti isplativost rizika kome je teško odoleti.

Posledice se osećaju na raznim stranama. Prvi put od 1976. godine jedan kanadski dolar vredi više od američkog. Jaka valuta za Kanadu, zemlju bogatu sirovinama koje su sve skuplje na svetskim tržištima, nosi mnogo manje rizika nego za zemlje evrozone koje se uglavnom oslanjaju na izvoz gotovih proizvoda. Već je krenula i najezda kanadskih kupaca u pogranične gradove u SAD. Zahvaljujući stanovnicima Vankuvera, vlasnici radnji na severu američke savezne države Vašington beleže i dvocifreni rast prodaje. Roba je u Kanadi sada u proseku za 24 posto skuplja nego u SAD.

Amerika nije postala jeftina samo za strane turiste već, zbog pada kamata, i za same Amerikance. Prava cena obezbeđivanja “jeftinoće” obaranjem kamata – što se svodi na odlaganje datuma kada će biti ispostavljani manje veliki računi – još je nepoznata. Oblaci recesije i inflacije su i dalje opasno blizu. Mnogi su u SAD zaboravili kako izgleda život u doba ekonomske krize – Amerikanci već dvadeset godina uživaju u blagodetima privrede koja je beležila stalni rast koji nije bio plaćen značajnijom inflacijom. Ovakav spoj rasta i stabilnosti predstavlja redak uspeh u ekonomskoj istoriji. On je stvorio osećaj sigurnosti, široko rasprostranjenu veru da prvi put posle velikog i dugotrajnog uspona neće uslediti period duboke krize. To uverenje je mnoge Amerikance navelo da se zaduže mnogo iznad svojih mogućnosti.

Eksperti smatraju da Amerikanci treba odmah da počnu da se pripremaju za moguću krizu koja, ako dođe, može vrlo brzo da ukine njihova radna mesta i iseli ih iz kuća u kojima se sada baškare. Američki mediji su poslednjih dana počeli da objavljuju savete zaposlenima u odeljenjima za ljudske resurse, marketing i primedbe klijenata – na radnim mestima koje velike firme prvo gase kada ekonomija krene nizbrdo – da na vreme počnu da uče nove veštine ili da potraže drugo zaposlenje. Savetuje im se da na vreme pređu na neophodnija, manje “ranjiva” radna mesta, jer će, ako počne recesija, koju uvek prati rast nezaposlenosti, biti kasno za traženje novog posla.

Nije malo velikih investitora koji se plaše da se ovog puta dolar možda neće, kao uvek u prošlosti, vratiti na stare visine, mada još uvek niko ne pominje “krizu dolara”. O padu poverenja u dolar, nekada glavno utočište u vremenima neizvesnosti, govori i činjenica da je vrednost zlata skočila 15 posto od početka godine. Iako je u mnogim azijskim zemljama kurs nacionalne valute i dalje vezan za dolar, Kuvajt je još u maju prestao da svoj dinar vezuje za vrednost zelenog dolara. Tekst u jednom britanskom listu, koji je početkom meseca sugerisao da i Saudijska Arabija planira da prekine vezu rijala sa dolarom, izazvao je jednodnevnu paniku na svetskim tržištima. (Saudijci su odmah demantovali da planiraju da “odvežu” rijal od uzdrmanog dolara.)

Stanja na raznim svetskim tržištima pokazuju da je prošlomesečna kriza sa hipotekarnim “sabprajm” kreditima u SAD bila samo okidač, a ne uzrok velikih poremećaja. U korenu problema koji američka centralna banka pokušava da reši obaranjem kamata je, između ostalog, i ogroman optimizam investitora koji su tokom godina stabilnog rasta poverovali da su tržišta previše likvidna, da nema rizika i da samo treba izabrati najprofitabilniju investiciju. Kako je “Biznis viku” izjavio Brus Vaserštajn, jedan od najuspešnijih velikih dilera na Volstritu, mnogi su prethodnih godina stalnog rasta zaboravili da je “rizik ponekad (stvarno) rizičan.” Veliki investitori od prošlog meseca ponovo moraju da razmišljaju i o gubicima, sasvim realnoj mogućnosti da su se možda ozbiljno preračunali. Ili, kako to kaže Bernanki, “tržišta su sada pod značajnim stresom”.

Bernanki i njegov prethodnik Alen Grinspen su neki od krivaca za ovaj veliki stres. Američke finansijske i monetarne vlasti kao da su i same bile zaslepljene bogatstvom najbogatijih i preteranom verom da tržišta, kako je to prošle nedelje izjavio Bernanki, “imaju tendenciju da se samopopravljaju”. S jedne strane, bogati se toliko brzo bogate da ove godine prvi put milijarda dolara nije dovoljna da bi se u SAD stiglo na spisak (stvarno) bogatih. Naime, za ulazak na listu 400 najbogatijih Amerikanaca koju objavljuje magazin “Forbs” bilo je neophodno posedovati najmanje 1,3 milijardu – čak trista miliona više nego prošle godine.

Američke državne institucije su zaključile da bogatima ne treba nikakva regulativna zaštita, naročito u vremenu kada su bogatiji nego ikad. Ali, s druge strane, na tržištima koja je vašingtonska administracija prethodne decenije ostavila bez bilo kakvih kontrolnih ili regulativnih mehanizama, i na kojima se sa lakoćom gube ili dobijaju stotine milijardi, pored ultrabogatih plutokrata “igrale” su i institucije i fondovi iza čijih se ogromnih i izuzetno rizičnih uloga kriju ušteđevine i penzije miliona malih ulagača. A to su oni preplašeni Amerikanci koji su prošlog meseca, kada se tržište nije “samopopravilo”, prestali da troše pare.

Bernanki ih je umirio obarajući kamate (i dolar). Ali, stvari se u američkoj i svetskoj ekonomiji nisu vratile na staro. Od avgustovskog “kreditnog sloma” više ništa nije isto. To ne znači da Ameriku čekaju “crni dani”. Bernankijev prethodnik Alen Grinspen, glavni kreator američkog dvodecenijskog ekonomskog čuda, sada kaže da je porasla verovatnoće od ulaska u recesiju, koja je od pada komunizma postala najveći bauk za Amerikance. Grinspen ocenjuje da je ona sada negde između 33 i 50 posto. Ali, čak i ako ne uđe u recesiju, američka ekonomija će ove godine ostvariti rezultate ispod očekivanih, što dodatno povećava pritisak na oslabljeni dolar, mada neki optimisti s pravom podsećaju da su svetske ekonomije danas fleksibilnije nego ikada i da lakše podnose sve, pa i valutne šokove.

Obični Amerikanci će, bar neko vreme, bolje živeti sa svojom sve lošijom valutom – mada bi im bilo pametnije da romantični odmor u Parizu ili Rimu ostave za neka lepša dolarska vremena. Za sada su, verovatno, najtužniji američki ljubitelji belgijskih čokoladica, šampanjca i feta sira. Wihova zadovoljstva nikada nisu bila skuplja.


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM