Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - Prenosimo Politiku

   

 

Jasna Petrović

Srpski bogataši

Cepter – balkanski Rokfeler

Najbogatiji Srbin poseduje četiri milijarde dolara, a među prvih sto u srednjoj i istočnoj Evropi četvorica su „naše gore list”

Filip Cepter je sa četiri milijarde dolara najbogatiji Srbin na svetu. U prvih 100 u istočnoj i centralnoj Evropi nalaze se Miroslav Mišković, Bogoljub Karić i Stanko Subotić. Tako je nedavno utvrdio poljski list „Vprost” koji se poslednjih nekoliko godina specijalizovao i za pravljenje rang-liste najbogatijih ljudi u istočnoevropskim zemljama. Takve liste su uvek pomalo proizvoljne jer niko, po pravilu, ne ustupa redakcijama tačne podatke o svojoj imovini, a za nas je bilo zanimljivo da uočimo kako je taj list sa ovogodišnje liste izbacio, recimo, Milana Panića, Vuka Hamovića i Miodraga Kostića, milionere koji su se prethodne godine nalazili na njoj.

Ko su ti ljudi i kako su se domogli basnoslovnog bogatstva pitanje je koje kopka našu javnost. Pogotovo ako se zna da je većina ljudi, dok su se oni bogatili, osiromašila. Najbogatiji Srbi pokazali su se kao veoma ćutljivi ljudi. Zato se o njima više saznavalo na posredan način, izokola, na osnovu anonimnih izvora...

Filip Cepter nosi titulu najbogatijeg čoveka na Balkanu za 2006. godinu kada su u pitanju bivše komunističke zemlje. Ovaj domaći biznismen, „težak” četiri milijarde dolara, zauzeo je 16. mesto na rang-listi 100 vodećih bogataša iz srednje i istočne Evrope koju svake godine sastavlja poljski ekonomski magazin „Vprost”. Prvih 15 mesta ove prestižne liste rezervisano je za ruske i ukrajinske multimilijardere, a u stopu ih prati jedino ovaj „naše gore list”.

U prošlogodišnjem rangiranju analitičari „Vprosta” utvrdili su da Milan Janković, kako se ovaj biznismen zvao pre nego što je zvanično promenio ime, „teži” više od milijardu dolara, što mu je osiguralo 37. poziciju među sto najbogatijih. U razgovoru sa novinarom „Vprosta” Cepter je tada sugerisao da je njegov kapital četvorostruko veći, pa je greška ove godine ispravljena.

Zapošljava sto hiljada radnika u četrdeset zemalja i ima milijardu dolara prometa godišnje. Ovaj srpski multimilijarder se u više navrata hvalio kako je svoju prvu milijardu zaradio brže od Bila Gejtsa. Osnivač je i predsednik „Cepter internacionala”, kompanije sa osam fabrika u Švajcarskoj, Nemačkoj, Poljskoj i Italiji, čija je vrednost viša od milijardu evra. Ova kompanija radi i bankarske poslove i poslove osiguranja. Bilansna suma procenjena je na oko 120 miliona evra. Ukupna vrednost „Cepter” carstva je, kako je više puta tvrdio i sam vlasnik, tržišna i promenljiva, ali se procenjuje na oko tri milijarde evra ili četiri milijarde dolara.

Cepter je počeo u Austriji kao prodavac AMC posuđa. Danas posluje u više od četrdeset zemalja. Živi u Monte Karlu u vili koja je pripadala Napoleonu Trećem.

Rođen je 1951. u Bosanskoj Dubici. U Beogradu je završio Ekonomski fakultet. Bio je prijatelj Zorana Đinđića i posle 5.oktobra njegovim sredstvima je plaćeno prvo zvanično lobiranje u korist Srbije u Vašingtonu.

Vlasnik je i beogradskog nedeljnika „Evropa”.

--------------------------------------------------------------------------

Miroslav Mišković

Rođen je u Kruševcu 1945. godine. Nakon što jediplomirao ekonomiju na Beogradskom univerzitetu, zaposlio se u deviznom sektoru „Jugobanke“ u rodnom gradu. Odatle nakratko prelazi u „Trajal“, a potom u „Župu“ Kruševac, hemijsku industriju, gde je imenovan za generalnog direktora

Po najnovijim ocenama varšavskog lista „Vprost” Miroslav Mišković je biznismen  „težak” 1,5 milijardi evra. Poseduje, direktno ili indirektno, lanac trgovina „Maksi”, „Ce market”, „Tempo”, „Pekabetu”, kao i fabrike „Sunce” i „Juhor”... O tome kako je prvi čovek „Delta holdinga” od Srbije bezmalo napravio „Deltalend” može samo da se nagađa jer on na to pitanje medijima ne odgovara. Za sve je ipak bila iznenađenje vest da je na ovogodišnjoj listi, iako mu je imetak sa 1,4 porastao na 1,5 milijardi dolara, pao za osam mesta u odnosu na prošlogodišnju – zauzima 38. poziciju.

Na osnovu njegovih, javnosti dostupnih, biografskih podataka samo se može nagađati o razlozima zbog kojih je negde početkom prošle decenije odlučio da napusti srpsku vladu, kao i o tome da li je sredinom devedesetih finansirao JUL, kako se pričalo, a kasnije i DOS i pokojnog premijera Zorana Đinđića. Tajanstvena ostaje i otmica iz 2001. godine, kada su Miškovića kidnapovali tadašnji članovi „zemunskog klana” i za otkup tražili oko 3,5 miliona evra.

Ljudi bliski Miškoviću, pri tom, tvrde da ovaj biznismen privatno nije uopšte ćutljiv, nego vrlo glagoljiv čovek, ali ne i za novine, pa ni za „Politiku” ovog puta. Za njega kažu da „dok radi, ne priča”. Tako se svojevremeno nije hvalisao otvaranjem predstavništava po Srbiji i statusom ekskluzivnog uvoznika i zastupnika automobila – „Fijata”, „Lanče”, „Alfa Romea” i „Honde”, a najnovije BMW-a, pa kozmetičkog koncerna „Nivee”, proizvođača aparata za domaćinstvo „Mulineksa” i raznih sportskih i modnih kuća poput „Najkija”, „Spida”, „Eskade” i „Meksa” i „Zare”.

Na spisku firmi čiji je Mišković vlasnik su i  „Podunavlje”, „Bazar”, semenarska kuća „Seme”, poljoprivredna dobra „Napredak” i „Jedinstvo”, poslovni prostor „Investbanke” na Terazijama... U tišini Mišković je postao i  jedan od najvećih srpskih veleposednika – kupio je ili zakupio više od 20.000 hektara zemlje.

Miroslav Mišković je rođen u Kruševcu 1945. godine. Nakon što je diplomirao ekonomiju na Beogradskom univerzitetu, zaposlio se u deviznom sektoru „Jugobanke” u rodnom gradu. Odatle nakratko prelazi u „Trajal”, a potom u „Župu” Kruševac, hemijsku industriju, gde je imenovan za generalnog direktora.

Već sredinom osamdesetih, kao uspešnog rukovodioca „Župe”, preporučuju ga Slobodanu Miloševiću za mesto republičkog premijera. Mišković postaje potpredsednik vlade. Čini se, vrlo brzo uviđa da se neće baš usrećiti na mestu na kome stalno mora da „sanja” šta sve može biti po volji glavnom gazdi, pa kako se već tada njegova radikalna ideja o privatizaciji umnogome razlikovala od ostalih,  odustaje od trke za ulazak u novu vladu. Odlučuje da iznajmi sobu u hotelu „Slavija” i osniva uvozno-izvozno preduzeće „Delta M”.

Odlične veze koje je tokom rada u „Župi” uspostavio sa Slovenijom pomogle su mu da razvije svoj eksport-import na kome je i zaradio, kako kaže, prvi milion maraka. Jednom prilikom je sam priznao da je ovaj novac više zaradio „na tuđu glupost, nego na sopstvenu pamet”.

Ovih dana završava veliki posao sa hrvatskim „Agrokorom”.

Iako se za većinu tajkuna smatra da su velike pare zgrnuli u vreme Miloševića, za Miškovića se slobodno može reći da mu posao ništa manje nije cvetao ni sa dolaskom demokrata na vlast, posle 2000. godine, kada se „Delta holding” praktično probija u sam vrh srpske privrede. Zbog nekadašnjih veza sa Slobodanom Miloševićem našao se čak i na listi onih koji nisu mogli da dobiju američku vizu, niti vizu EU, ali je ubrzo skinut sa te liste.

Londonski „Sandi tajms” je početkom maja ove godine objavio da je Mišković svom sinu, studentu u Kensingtonu, kupio vilu vrednu 25 miliona funti. To je tada bila najskuplja nekretnina u Velikoj Britaniji, preskupa čak i za jednog Eltona Džona i Mika Džegera.

„Delta holding” danas ima oko 16.000 zaposlenih i obrt veći od milijardu evra i predstavlja najveću i najuspešniju srpsku privatnu korporaciju.


Bogoljub Karić

Rođen je 1954. godine u Peći. Završio je geografiju na PMF-u u Prištini. Magistrirao je u Nišu na Ekonomskom fakultetu, posle čega je i doktorirao

Problemi u poslovanju imperije Karić „spustili” su njenog predstavnika Bogoljuba više od trideset mesta na lestvici najbogatijih. Tako se begunac od srpskog zakona ove godine našao na 71. mestu sa imetkom od „skromnih” 680 miliona dolara, u odnosu na prošlogodišnjih 800, koji su mu tada obezbedili 48. mesto.

Pre nego što je zbog utaje poreza i osnivanja fantomskih firmi morao da napusti zemlju, Bogoljub Karić je bio najbogatiji srpski političar a tvrde da je glasove dobio insistiranjem na srpskim proizvodima (sa glavicama salate se slikao na TV). Bio je vlasnik BK grupe u čijem je sastavu godinama bio i najveći operater mobilne telefonije Mobtel, BK televizije, BK univerziteta i Astra simita. Opšte je poznato da je bio i najveći ekstraprofiter koji je platio ekstraporez koji mu je, međutim, odlukom bivše vlasti vraćen i to sa kamatom. Mesečno je, kako je sam tvrdio, zarađivao po 200.000 dinara, a njegova braća, raspoređena u upravne odbore brojnih firmi imperije Karić, dobijala su još toliko za članstvo.

O „darežljivosti” prema sopstvenoj porodici svedoči i to da je za snimljeni kompakt-disk svoje ćerke i rođake „Di end Di” uplatio milion evra izgovarajući se da se „dobar glas dobro i plaća”. Ništa manje darežljiv nije bio ni prema supruzi kojoj je za njen „Kosovski kuvar” platio oko 400.000 evra.

Prošle godine Bogoljub Karić našao se na samom vrhu poznate Forbsove liste. Proglašen je za 21. najbogatijeg biznismena u Evropi. Karić demantuje da se obogatio u vreme Slobodana Miloševića, već tvrdi da je bio imućan još u Brozovo vreme. Da je prve velike pare zaradio još kao mladić i to tako što je prolazeći pored nekog otpada u Peći video gomilu starih amortizera kako propadaju kao staro gvožđe... posle čega mu je sinula ideja da se taj čelik može iskoristiti tako što će se uz manju korekciju dobiti alat za razbijanje betona i zidova.

Krajem 1978. godine krenuo je dalje u posao tako što su registrovali firmu „Kosovouniverzum”, praveći značke i priveske, a potom i poljoprivredne alatke. Braća Karić su razvijali svoj biznis tako što su 1986. godine potpisali ugovor sa „Minel-inženjeringom” o izgradnji fabrike precizne opreme za prehrambenu industriju čiji bi proizvodi osim za domaće bili namenjeni ruskom i kineskom tržištu. Do početka devedesetih Karić već ima četiri svoje firme od kojih je jedna u Beogradu.

Više puta je javno govorio da „Karići neće nigde otići, posebno neće pobeći, jer nemaju razloga da beže”. To se pre nekoliko meseci ipak dogodilo. 

Karić je rođen 1954. godine u Peći. Završio je geografiju na PMF-u u Prištini. Magistrirao je u Nišu na Ekonomskom fakultetu, nakon čega je i doktorirao.

-------------------------------------------------------------------------

Vojin Lazarević

Profesionalno se bavio politikom od 1998.do 2000. godine. Obavljao je funkcije ministra bez portfelja a zatim je imenovan za savetnika predsednika vlade Crne Gore za ekonomske odnose 

Do rastanka sa Vukom Hamovićem, crnogorski biznismen Vojin Lazarević  je bio potpredsednik borda direktora EFT čiji je bio deoničar od 2001. godine. Lazarević je diplomirani pravnik koji je otišao u pomorce gde je radi kao oficir trgovačke mornarice. Potom se pridružio porodičnoj advokatskoj kancelariji „Lazarević” u Kotoru.

Tokom 1992. godine osnovao je preduzeće „Pima” u Kotoru čiji je i danas većinski vlasnik. Uz biznis se bavio i politikom, kao član Narodne stranke Crne Gore od 1990. godine. Od 1992. do 1996. učestvuje u radu crnogorskog i saveznog parlamenta. Bio je član Upravnog odbora „Jugopetrola” i Elektroprivrede Crne Gore.

Profesionalno se bavio politikom od 1998. do 2000. godine. Obavljao je funkcije ministra bez portfelja a zatim je imenovan za savetnika predsednika vlade Crne Gore za ekonomske odnose.

--------------------------------------------------------------------------

Milan Beko

Rođen je1961. godine u Herceg Novom. Završio je Saobraćajni fakultet 1997. 

Nekadašnji Miloševićev ministar za privatizaciju Milan Beko nije se našao na novinskim listama najbogatijih ljudi u svetu, ali za njega kažu da je nekima pomogao da zauzmu pozicije na tim listama.

Kada su ga već pomalo zaboravili zbog petogodišnjeg odsustva iz javnog života, ovaj ključni čovek  u prodaji Telekoma, kum Zorana Đinđića, prijatelj Jovice Stanišića, Milorada Vučelića, Danka Đunića, Slobodana Radulovića, ali i mnogih drugih, „vaksrsao” je u javnosti tokom privatizacije aranđelovačke fabrike mineralne vode „Knjaz Miloš”. Stajao je iza jednog od ponuđača investicionog fonda „FPP Balkan limitid” kao savetnik.

Milan Beko je rođen 1961. u Herceg Novom. Završio je Saobraćajni fakultet  1997.  Nije radio u struci. Radni vek vek počeo je u privatnoj marketinškoj agenciji „Spektra”, na mestu direktora marketinga. Ubrzo je postao vlasnik „Spektre” u koju je došao i Vladimir Popović Beba, bivši šef Biroa za informisanje Đinđićeve vlade. Beko je uskoro osnovao i firmu „DiBek”  bacivši se tako na trgovinu proizvodima od drveta, hranom, žvakama i drugih poznatih farmaceutskih firmi.

Godine 1997. ušao je u vladu Mirka Marjanovića, a 1999. je prešao u nimalo slavniju saveznu vladu Momira Bulatovića. Iste godine dospeo je i na listu građana SRJ kojima je, zbog bliskosti sa Miloševićevim režimom, zabranjen ulazak u EU.

Na izborima 2000. godine zauzima prvo mesto na listi JUL-a na izbornoj jedinici u Kragujevcu za izbor poslanika u Veću građana Savezne skupštine.

Posle 2000. najavljivana je naplata ekstraprofita od Beka, odnosno „DiBeka”, pa je ta priča utihnula. Nedavno je postao akcionar u  privatizaciji „Večernjih novosti”.

-------------------------------------------------------------------------- 

Zoran Drakulić

Rođen je 1953. godine u Ljubljani. Detinjstvo je proveo na Dorćolu gde je završio osnovnu školu. Maturirao je u Zemunskoj gimnaziji, a pravo diplomirao 1978. godine

Predsednik čuvenog „Ist Pointa” iz Nikozije Zoran Drakulić bio je kandidat DSS-a za gradonačelnika Beograda na poslednjim izborima. Da je pobedio, danas bi se o njemu više govorilo kao o menadžeru grada, nego o uspešnom biznismenu. Tim pre što je u to vreme i sam priznavao da ukoliko stane na čelo prestonice, posao i politika neće moći zajedno.

Posle bučnog i besnog rastanka sa DSS-om i Vojislavom Koštunicom, nastavio je da radi ono u čemu se najbolje snalazi već decenijama:  da kupuje srpske firme i širi svoj biznis. „Ist Point” i danas važi za jednu od najekspanzivnijih firmi koje posluju u Istočnoj Evropi.

Zoran Drakulić je rođen 1953. godine u Ljubljani. Detinjstvo je proveo na Dorćolu gde je završio osnovnu školu. Maturirao je u Zemunskoj gimanziji, a pravo diplomirao 1978. godine.

Bio je aktivni sportista, državni prvak u prsnom plivanju, reprezentativac i potom trener reprezentacije.

Kako stoji u njegovoj biografiji, odmah posle završenog Pravnog fakulteta zaposlio se u „Generaleksportu” na komercijalnim poslovima, da bi već od 1982. do 1990. godine postao finansijski direktor „Geneksove” kompanije „Jugo-Arab”, koja je najpre radila u Libanu, a zbog rata kasnije morala da bude premeštena na Kipar, i bila jedna od prvih of šor kompanija koja je pokrivala poslove na Bliskom i Srednjem istoku.

Krajem 80-ih po povratku sa Kipra bio je zamenik direktora u „Geneks banci” zadužen za kontakte sa velikim bankama i finansijskih organizacijama, kada se o njemu počinje govoriti kao o nasledniku Mikija Savićevića, čuvenog generalnog direktora „Geneksa”.

Međutim u času kada dolazi do smene na čelu „Geneksa”, Drakulić odlučuje da i sam krene u privatni biznis. Sredinom 1990. godine, osniva kompaniju „Ist Point Holding Ltd” kao osnovnu firmu sa sedištem na Kipru, a potom i niz novih zavisnih, ćerki  firmi i predstavništva u svetu. Prvo „Ju point” u Beogradu, a potom u Moskvi da bi ih danas imao u 12 zemalja u svetu.

„Ist point” se uglavnom bavio porizvodnjom i trgovinom obojenim i retkim metalima, kupovinom i prodajom žitarica, derivatima, tekstilom... Glavni kapital „Ist point” je stekao 90-ih na tržištu bivšeg Sovjetskog Saveza, gde i danas dobro posluje.

Zoran Drakulić je poznat i po tome što je u vreme sankcija od 1992. do 1996. godine uz Mirka Marjanovića bio najveći uvoznik žita. Posle „Geneksa” pridružio se Vuku Hamoviću, koji je sa jednim partnerom iz Izraela radio u „Milnah grupi” u Beogradu, a kada su se razišli sa tim strancem, njih dvojica osnovali su „Ju Point”. Posle je Hamović otišao svojim putem, a Drakulić se, shvativši da Srbija pod Miloševićem i sankcijama nema šansi, vratio na Kipar i tamo osnovao „Ist Point”.

Drakulićeva kompanija danas ima više od  350 miliona dolara godišnjeg prometa i akcijski kapital od 52 miliona dolara. Iako, kako sam kaže, poslednjih demokratskih godina nije dobio baš neke unosne poslove, uspeo je  da kupi „Žitomlin ”u Beogradu, „Žitopromet Bratstvo” u Sremskoj Mitrovici, beogradski „Klas”, Beogradsku pekarsku industriju, valjaonicu bakra „Sevojno”, a u tesnoj je igri da ovih dana pobedi na tenderu za  Rudarsko-topioničarski basen Bor.


Stanko Subotić Cane

Njegovo bogatstvo procenjuje se na oko 650 miliona dolara i lane se prvi put našao na listi „Vposta“

Od srpskih biznismena na „Vprostovu” listu je ove godine ušao samo još Stanko Subotić (nadimak Cane), koji je zauzeo 86. mesto, s bogatstvom od 650 miliona dolara, koliko je, po „Vprostu”, imao  i lane, kada je zauzeo 75. mesto.
U centar pažnje naše javnosti došao je nakon optužbi u medijima da se bavio nelegalnom prodajom cigareta. Subotić je te optužbe uvek demantovao i uspevao da dobije procese na sudu (uključujući i sudski postupak protiv hrvatskog „Nacionala”, lista koji ga je najviše i najčešće napadao, kao i nekih listova koji su prenosili pisanje hrvatskog časopisa). „Da sam se ikada bavio nekim nelegalnim poslom policija bi, sasvim je sigurno, protiv mene pokrenula krivični postupak”, rekao je Subotić gostujući u emisiji Insajder TV B92 prošlog maja. Kako je rekao, poslom sa cigaretama počeo je da se bavi 1995. godine i to sasvim slučajno. Imao je neka potraživanja od uvoznih aranžmana sa izvesnom makedonskom kompanijom, koja mu je kao kompenzaciju dala cigarete koje su bile samo jedan od artikala kojima je Subotićeva firma poslovala. Sa Vanjom Bokanom, biznismenom koji je ubijen u Atini, nikada nije imao zajedničke dilove, osim što je Bokan kupovao robu koju je Subotićeva firma šila za butike. U istoj emisiji je rekao da je osim posla s cigaretama imao i fri-šop na prelazu „Đeneral Janković”.  

Bio je blizak pokojnom premijeru Zoranu Đinđiću, kome je u nekoliko navrata ustupio svoj privatni avion.

„Zorana sam upoznao 1990. godine i to tako što je pokojni Đinđić trgovao nekim mašinama iz Nemačke koje su se koristile za proizvodnju konfekcije”, rekao je Subotić u intervjuu novinarki B92 Brankici Stanković. Te mašine je od Đinđića na kraju i kupio, posle čega su postali dobri prijatelji.

Iako je veoma uspešno poslovao i u vreme Miloševića, ovaj biznismen tvrdi da je finansijski pomogao rušenje njegovog režima podržavajući politiku Mila Đukanovića i Zorana Đinđića.

Subotić se privatnim biznisom, inače, bavi od svoje 20. godine. Poseduje više kompanija koje se nalaze na teritoriji država članica EU, kao i u Srbiji i Crnoj Gori.

Mada se odavno iselio iz Srbije i živi u Švajcarskoj, njegovi Ubljani ga i danas pominju, uglavnom po tome što je deo novca upotrebio za gradnju crkve u Ubu.

Za sebe kaže da je odrastao u radničkoj porodici, kao šesto dete po redu. Završio je srednju ekonomsku školu, od 14. godine je povremeno radio pomoćne poslove u susednoj stolarskoj radionici, a novac koji je zarađivao davao je u kućni budžet.

Prvih 1.000 maraka zaradio je, kaže, peglajući u Francuskoj. Potom je 1981. godine osnovao firmu „Anna Creation” i otvorio jednu radionicu, ubrzo i drugu, zatim i butike, pa je imao i maloprodaju i veleprodaju. Na računu „Beogradske banke” već 1983. godine imao je, kako tvrdi, milion francuskih franaka.

Vrativši se u Beograd u najbolje vreme (Ante Markovića), zatvorio je sve radnje koje je imao u Francuskoj i započeo biznis u otadžbini. Tu je otvorio firmu MIA odnosno dva pogona za konfekciju. Zapošljavao je od 4.000 do 5.000 ljudi, a posao je cvetao sve do početka raspada Jugoslavije. Tada je (1992) prešao na trgovinu. Naglašava da mu je trgovina cigaretama predstavljala tek četvrtinu posla.

Subotić je u Francuskoj suvlasnik dve vinarije, u Rusiji i Grčkoj ima firme koje se bave distribucijom bezalkoholnih pića, energetskih napitaka i sportske opreme.

Njegova EMI grupa je holding registrovan u Danskoj. Najveći je uvoznik alkoholnih pića za Crnu Goru, uključujući i  viski „balantajns”.

„Famis” d.o.o. je najnovije preduzeće Stanka Subotića, osnovano 2002. godine. To je najmoderniji objekat za proizvodnju suhomesnatih proizvoda. Subotić je bio na korak da sa „Britiš Ameriken tobakom” zaključi i ugovor o gradnji fabrike duvana u Srbiji gde je 50 odsto trebalo da finansira upravo Cane, a ostatak BAT. Međutim, od posla nije bilo ništa.

Kao vlasnik preduzeća „Duvan” Subotić je svojevremeno odbio da na svojim kioscima prodaje jedne dnevne novine koje su pisale, kako je govorio, neistine o njemu, jer je dovođen u vezu sa ubistvom Pavla Bulatovića.

Trenutno je i u poslu sa nemačkim VAC-om (koji je 50 odsto vlasnik Politike PNM), sa kojim ima zajedničku kompaniju koja se bavi distribucijom i maloprodajom.   

Njegovo bogatstvo procenjuje se na oko 650 miliona dolara i lane se prvi put našao na listi „Vprosta”.

--------------------------------------------------------------------------

Predrag Ranković Peconi

Nikada se nije slikao niti govorio za javnost

Iako se nikada nije slikao, ni govorio za javnost, a u životu mu, kako se jednom ispovedao Dušanu Mihajloviću, bivšem ministru policije, jedino smetale dve stvari – izgled i nadimak – Predragu Rankoviću Peconiju to nikako nije predstavljalo problem da se nađe među najvećim domaćim investitorima i bude jedan od pet najmoćnijih poslovnih ljudi u Srbiji.

Njegov kapital se, naime, procenjuje na najmanje milijardu i po evra.

Peconi je vlasnik čak 12 najsnažnijih srpskih brendova, od cigareta do hrane, ali i čovek koji u svakom času ima najveću količinu slobodnog kapitala za investiranje. dokaz je, kako je nedavno o tome pisao nedeljnik „Standard”, i oko 30 miliona maraka koje je 2001. godine on pozajmio Bogoljubu Kariću da ovaj plati ekstraprofit. U zamenu za pozajmicu preuzeo je Karićev posao s distribucijom pripejd kartica za mobilnu telefoniju. Nekadašnji vlasnik kladionica razgranao je svoj biznis i na druge oblasti. Danas se, recimo, nalazi na čelu Upravnog odbora kompanije „Inveja”, u okviru koje su firme „Monus”, „Albus”, „Rubin” i „Vital”, mada se u privrednim registrima ništa od toga ne vodi na njegovo ime, već na imena njemu poverljivih ljudi.

Njegovi partneri tvrde da je Peconi veoma težak na parama tako da je u stanju mesecima tvrdoglavo da pregovara o veoma malim sumama i da ne popušta, ali kad napravi dogovor, ne povlači reč čak i ako je pogrešio. Poznata je i njegova saradnja sa „surčincima” koja je započela još pre dve decenije u beogradskoj Industriji motora i traktora. S obzirom na to da se nisu našli „na istoj talasnoj dužini”, jer su „surčinci” bili i ostali „surovi”, skloniji kriminalu, Peconi je u pravom trenutku procenio kada je vreme da se poslovi s cigaretama i naftom uvedu u legalne okvire.

„Standard” još piše da Ranković ima uticaja na političke strukture u Srbiji. Za njegovo ime povezuje se dosta poznatih političara, a navodno je omiljeni poslovni čovek ministra finansija Mlađana Dinkića. Neki  kažu da je to zato što je Peconi jedan od retkih koji je na vreme plaćao porez državi, mada od tog mišljenja odudara činjenica da je posle hapšenja u akciji „Sablja” 2003. godine utvrđeno da nije odužio poreski dug Srbiji od oko tri miliona dinara.

Predrag Ranković je, inače, sa svojim cigaretama „fast” postigao svoj prvi veliki poslovni uspeh. Kao jedino dete razvedenih roditelja, odrastao je u Novom Beogradu, gde je majka, čistačica, sve što je imala ulagala u svog jedinca. Živeli su ispod proseka, mada je to bilo vreme kad se i u Srbiji moglo preživeti i od jedne plate.

Sredinom osamdesetih, kao 22-godišnjak, Peconi je, priča se, skupio novac i kupio flipere. Najviše je zaradio ustupajući aparate kafićima.

Pre dve godine on je, pak, preuzeo kruševački „Rubin” tako što ga je na tenderu – debelo preplatio.

Vuk Hamović

Rođen je 1949. godine u Beogradu gde se uglavnom i školovao, kada mu otac, poznati general JNA, nije nigde drugde bio angažovan. Diplomirao je 1972. godine na Ekonomskom fakultetu u Beogradu gde je posle dve godine i magistrirao

Interesantno je da „Vprost” ove godine ne daje podatke o Vuku Hamoviću i Milanu Paniću, biznismenima srpskog porekla za koje je bilo rezervisano 91. odnosno 63. mesto na rang-listi bogataša u 2005.

Hamović je najveći je trgovac strujom od Ukrajine do Grčke i vlasnik firme EFT iz Londona, kao i „Malog kolektiva” koja gradi poslovni centar u Balkanskoj ulici. Nije eksponiran u javnosti ali je poznat  njegov doprinos petooktobarskim promenama kada je finansijski u velikoj meri pomagao pojedine političke partije kako bi se sistem Slobodana Miloševića što pre slomio. Bio je jedan od osnivača prvog privatnog političkog nedeljnika u Srbiji („Vreme”).
Procenjuje se da njegovo bogatstvo više vredi od Karićevog.
U pokušaju da od Vuka Hamovića dobijemo odgovor šta za njega znači termin tajkun i da li sebe smatra tajkunom, iz EFT-a smo dobili odgovor da „oni, nažalost, na ovakva pitanja po pravilu ne odgovaraju, pošto neminovno ostavljaju negativan utisak”. „Naravno, razumemo da Vaša namera nije maliciozna, ali pitanje tipa 'kako doživljavate to što vas u javnosti doživljavaju kao tajkuna' spada u kategoriju koju nazivamo 'kada ste prestali da bijete svoju ženu'. Jednostavno, na ista se ne može dati pozitivan odgovor. Zahvaljujem na razumevanju.”

EFT je svojevremeno povezivao dvojicu partnera, biznismene Vojina Lazarevića i Vuka Hamovića koji su se sredinom prošle godine razišli.

Hamović je, kako stoji u njegovoj biografiji, do 1989. godine radio u „Energodati”, delu „Energoprojekta” koji se pionirski bavio uvođenjem kompjuterske tehnike u jugoslovenske pošte i banke. Potom je u vreme vlade Ante Markovića odlučio da krene u privatni sektor sa partnerom Aleksom Klormanom. Firma je nazvana „Milnah”, ali se posle godinu dana partneri razilaze, a Vuk kao svog novog saradnika   angažuje Zorana Drakulića koji je već bio utemeljio firmu sa Kipra „Ist point”. Ubrzo posle toga je u Beogradu registrovana ćerka firme „Ju point”.

Posle godinu dana Hamović i Drakulić su se razišli u mišljenjima oko strategije poslovanja. Hamović je tada u Beogradu osnovao i firmu „Ju trust”. Sa uvođenjem sankcija, on 1992. godine napušta Beograd i odlazi u London gde odmah ulazi u partnerski odnos sa vlasnicima GML firme sa kojom je i ranije sarađivao, a koja se bavi finansijskim angažmanom.

Rođen je 1949. godine u Beogradu gde se uglavnom i školovao, kada mu otac, poznati general JNA, nije negde bio drugde angažovan. Diplomirao je 1972. godine na Ekonomskom fakultetu u Beogradu gde je posle dve godine i magistrirao.

--------------------------------------------------------------------------

Miodrag Kostić

Njegovo drugo ime je „srpski kralj šećera“ poreklom je Crnogorac. Rođen je u Vrbasu, kao jedini sin u oca vozača i majke kuvarice, dogogodišnji vlasnik multinacionalne kompanije „MK komerc“

Miodrag Kostić, popularno nazvan Šećerac, smatra se za jednog od najeksponiranijih biznismena u Srbiji. Javnosti je posebno ostao u sećanju po neverovatnoj transakciji koju je uspeo da izvede – da za po tri evra kupi tri šećerane.

 Vlasnik „MK komerca” Miodrag Kostić 2005. godine plasirao se na 100. mesto liste, ali kao biznismen iz – Crne Gore. Ove godine, međutim, Kostić i njegovo bogatstvo od 300 miliona dolara nisu bili dovoljni za „100 veličanstvenih”. U međuvremenu je svoje šećerane prodao Nemcima odnosno firmi „Nordcuker” („severni šećer”) a razgranao je i biznis koji se tiče građevinarstva, gradeći ekskluzivne stanove po Novom Sadu. Ima svoju brokersku kuću. Zgradu CK preprodao je MPC-u, iako je bio jedan od kupaca u tom konzorcijumu. Na sahrani Zorana Đinđića bio je jedan od ljudi koji su izneli njegov kovčeg iz kapele.

Priredila Jasna Petrović


[objavljeno: 12.11.2006.]

 

 

 
 
Copyright by NSPM