Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika - Prenosimo Monde diplomatique

   

Zabrinutost finansijskih krugova

Gabrijel Kolko

Ekonomija đavoljevog šegrta

Stvoren posle Drugog svetskog rata, predmet velikog osporavanja u poslednje dve decenije, Međunarodni monetarni fond (MMF) pokušava da obnovi stari sjaj otvaranjem prema novim azijskim ekonomskim silama čija se prava lagano povećavaju. Ali, svetski finansijski sistem je, zbog umnožavanja špekulativnih proizvoda, gotovo potpuno izmakao kontroli. Krize dolaze jedna za drugom, u meri u kojoj to zabrinjava najviše zvaničnike iz međunarodnih organizacija. I ne bez razloga. Sredinom septembra jedna američka velika investiciona firma, Amerait advajers, tokom vikenda je izgubila više od polovine svog kapitala. Raspad jednog sličnog preduzeća, Long term kapital menaxmenta, naterao je 1988. centralnu banku da svojom intervencijom spreči slom. Međutim, od toga doba sume koje su u igri, značajno su se povećale

Takozvani “Breton-vudski” sistem sa svoje dve institucije –Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Svetskom bankom – stvoren je tokom jedne konferencije Ujedinjenih nacija u julu 1944. da se spreči ponavljanje kriza iz dvadesetih i tridesetih godina, kriza koje su smatrane jednim od najvažnijih uzroka depresije, fašizma, i Drugog svetskog rata. Međutim, ovaj sistem se urušio 1971, kad su Sjedinjene Države napustile zlatnu podlogu. Od tog datuma više od stotinu kriza, većeg ili manjeg intenziteta, pogodilo je većinu zemalja članica MMF-a.

Nikada svetski finansijski sistem nije bio toliko nejasan. Dnevni iznos valutnih transakcija decenijama gotovo jednak kapitalu neke američke banke, danas je ekvivalentan ukupnom kapitalu stotine glavnih banaka.

Finansijski gusari stalno izmišljaju nove “proizvode” koji prkose istovremeno i nacionalnim i međunarodnim bankama. U maju 2006. generalni direktor Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) g. Rodrigo de Rato izrazio je žaljenje zbog ovih novih rizika, povećanih slabošću dolara, i trgovinskim deficitom Sjedinjenih Država. Ovaj njegov strah odraz je pometnje, kako strukturalne tako i intelektualne, koja trenutno potresa MMF.

Strukturalno, iznos vrednosnih papira kredita ove međunarodne organizacije i njenih zajmova spektakularno opada od 2003, pavši sa 70 na otprilike 20 milijardi dolara krajem jula 2006, značajno smanjujući, na taj način, uticaj MMF-a na ekonomsku politiku zemalja u razvoju i izazivajući pad njegovih prihoda ispod praga neophodnog za uspešno funkcionisanje. MMF je priznao da je “kvantitativno marginalizovan” (1). Wegovi problemi dobrim delom potiču od udvostručavanja, od 2003, svetskih cena sirovina (nafte, bakra, srebra, cinka, nikla...) koje uglavnom izvoze zemlje u razvoju i što im je omogućilo da ranije vrate svoje dugove, smanjujući tako sredstva MMF-a.

Do ovog povećanja došlo je zbog brzog razvoja Kine, Indije i drugih zemalja, razvoja koji je doveo do velikog rasta potražnje, koja nije postojala onda kada je spoljnotrgovinski bilans sistematski bio povoljan za bogate zemlje. Osim toga, relativni položaj Sjedinjenih Država, izražen u terminima neto aktive prema inostranstvu, pogoršao se u korist Japana, novopristiglih azijskih zemalja i zemalja izvoznica nafte, koje potvrđuju svoju moć i svakim danom sve više postaju poverioci Sjedinjenih Država. Povećanje američkog deficita dovelo je do pada vrednosti dolara: 28 odsto u odnosu na evro u periodu od 2001. do 2005. godine.

Intelektualno, MMF i Svetska banka nalaze se u defanzivi, posle niza finansijskih slomova u istočnoj Aziji, Rusiji i drugim oblastima, između 1997. i 2000. Veliki broj njihovih rukovodilaca tvrdi kako više ne veruju u premise klasičnog ekonomskog laisser-faire shvatanja, koje je sve do sada nadahnjivalo njihovu politiku. Mnogi sada priznaju kako je njihovo “shvatanje ekonomskog rasta izuzetno ograničeno”. Da navedemo reči Stivena Rouka (Stephen Roach), direktora Morgan Stenli banke, svet do sada “nije uradio ništa značajno da se pripremi za eventualnu buduću krizu”(2).

Sama priroda svetskog finansijskog sistema, u strogom smislu, nema ništa zajedničko sa “zdravom” nacionalnom ekonomskom politikom za koju se zalaže MMF. Rukovodioci investicionih fondova i velikih banaka marginalizovali su male banke i međunarodna preduzeća. Pustolovni berzanski operateri, tzv. trejdersi, prestigli su oprezne klasične bankare, jer kupovina i prodaja akcija, obveznica i drugih izvedenih proizvoda (3) omogućuju realizovanje značajnih profita, a trenutno važeće pravilo jeste preuzimanje što većeg rizika.

Ovi operateri se plaćaju na osnovu istaknutih profita – realnih ili fiktivnih – i obično u igru ubacuju novac deponovan u njihovim ustanovama. Niska kamatna stopa, banke koje nastoje samo da pozajme novac “hex fondovima” (izrazito rizičan oblik špekulativnog kapitala) i ustanove specijalizovane za operacije integrisanja preduzeća ovim operacijama daju punu slobodu da se kockaju sa prihodima kako u Sjedinjenim Državama tako i u Japanu i drugim državama. Oni su napravili jednu seriju više nego sumnjivih integracija, koje možemo oceniti kao vratolomne. U određenim slučajevima, dokapitalizacije finansirane pozajmljenim sredstvima (4) omogućavaju im da sebi prigrabe ogromne honorare i dividende koje za toliko povećavaju zaduženost preduzeća. Šta će posle biti, to se njih ne tiče...

Od početka 2006. investicione banke su povećale broj zajmova koji služe za kupovinu preduzeća, istisnuvši komercijalne banke koje su do sada dominirale u ovoj vrsti delatnosti. Da bi se dokopale najvažnijih delova tržišta, investicione banke vode “opasan način života”, da se poslužimo izrazom jednog zvaničnika zaduženog u Standard end Puru za beleženje bankarskih zajmova. One se upuštaju u sve rizičnije operacije. Zbog toga “posmatrači predviđaju značajno povećanje broja zaduženih preduzeća koja će se naći u situaciji insolventnosti”, upozorio je “Fajnanšel tajms” u julu ove godine (5).

Međutim, kako se broj pravnih klauzula određenih da štite investitore, značajno smanjio, zajmodavci imaju manje mogućnosti da prinude rđavo vođena preduzeća da proglase svoju insolventnost. Svesni da njihovi kladioničari ulaze u sve veći rizik, hex fondovi tako sređuju stvari da je sve teže povući novac sa kojim se špekuliše. Operateri su zauzeli posredne pozicije između tradicionalnih zajmodavaca – državnih i privatnih – i tržišta, što doprinosi još većem neredu u svetskoj finansijskoj strukturi i povećava njenu podložnost krizama. Oni tragaju za visokim povraćajem investicija i zbog toga preuzimaju sve veće rizike.

Situacija je toliko alarmantna da je u martu 2006. MMF dao jedan nesvakidašnji publicitet knjizi Gerija Šinesija (Garry Schinasi) “Očuvanje finansijske stabilnosti” (6). Ova uspaničena knjiga otkriva zebnje MMF-a uz jedno obilje uznemirujućih detalja. U suštini, “deregulacija i liberalizacija”, koje fond i pristalice “Vašingtonskog konsenzusa” (7) već decenijama preporučuju, sada su postale pravi košmar. Naravno, tvrdi ovaj autor, ova politika je donela “fenomenalne društvene i privatne koristi” (8) ali ona, takođe, u sebi nosi i “određenu meru... slabosti, nestabilnosti sistematskog rizikovanja i nepovoljne finansijske posledice”.

Sjajno dokumentovano, ovo Šinesijevo delo zaključuje da je iracionalni razvoj globalizovanih finansija, udružen sa deregulacijom, “povećao parametre inovacije u finansijskim stvarima i povećao mobilnost rizika”. Geri Šinesi i MMF preporučuju jedan radikalno novi okvir za praćenje i predupređivanje problema koji se mogu pojaviti. Ali, da bi se u tome uspelo, potrebno je kako “računanje na sreću”, tako i na prilagođavanje politici i nadgledanje tržišta. Prošlo je vreme kada se ekonomija nije upuštala u predviđanje budućnosti.

Jedna još alarmantnija studija nekolicine eksperata iz finansijskog establišmenta, pojavila se u istom trenutku kad i Šinesijeva knjiga. Ona analizira čitav niz problema stvorenih liberalizacijom svetskog finansijskog sistema. Weni autori iznose zaključak da su “nacionalni finansijski sistemi sve podložniji jednom sistematskom riziku, stalno sve većem i sve većem broju finansijskih kriza. (9) Bankarski specijalisti stare škole sve više, zajedno sa MMF-om, dele uverenja da je sadašnja nestalnost mnogo veća nego ranije.

Finansijski slom Argentine (1998) pokazao je da države koje se odupru pritiscima MMF-a i banaka, mogu igrati na kartu podele između država članica i tako ignorisati većinu, ako ne i sve, inostranih zahteva. Tada je u igri bilo oko 740 milijardi državnih obveznica, u posedu privatnih poverilaca i MMF-a, koje su dospele za naplatu krajem 2001, što je do sada najveća zabeležena nesolventnost neke države. Banke, koje su se devedesetih godina utrkivale u davanju zajmova Argentini, platile su visoku cenu za svoju delatnost.

Od tada, uz visok rast cena sirovina, novopristigle zemlje (Kina, istočnoazijske zemlje i zemlje Latinske Amerike) doživele su stopu rasta, tokom 2004. i 2005, dva puta veću od stope rasta bogatih zemalja. Od 2003. ove novopristigle zemlje nose 37 odsto direktnih inostranih ulaganja (DIU) u druge zemlje u razvoju. U ovom rastu udeo Kine je vrlo veliki, a to znači da su MMF i bogati bankari Wujorka, Tokija i Londona izgubili dobar deo svog nekadašnjeg uticaja. U stvari, uprkos dobronamernim rezolucijama o opreznosti koje su nastale kao posledica finansijske krize u novopristiglim zemljama, tokom devedesetih godina, izlaganje banaka riziku akcija i obveznica novih tržišta, nikad nije bilo toliko veliko kao danas; razlog tome treba tražiti u prihodima, koje one ostvaruju u određenim zemljama (poput Filipina i Zambije) i u višku likvidnosti. Kao što je rekao jedan berzanski operater, “to već spada u istoriju ljubavi” (10).

Sve veća složenost svetske ekonomije i beskonačno pregovaranje u Svetskoj trgovinskoj organizaciji (STO) nisu uspeli da stanu na put subvencijama i protekcionističkim merama, koje predstavljaju prepreku za postizanje globalnog sporazuma o slobodnoj trgovini, i nestanak opasnosti od trgovinskih ratova. Ekonomska planeta sada živi pod pretnjom još veće nestabilnosti – i još veće opasnosti za najbogatije na njoj.

Globalni finansijski problem koji se pojavljuje, postaje sve manje rešiv zbog rapidnog pogoršavanja trgovinskog i buxetskog deficita Sjedinjenih Država. Od svog stupanja na dužnost 2001, predsednik Buš je za 3 000 milijardi dolara probio plafon federalnog zajma, koji sada dostiže cifru od 9 000 milijardi. Dok zelena karta nastavlja da gubi vrednost, banke i operateri nastoje da zaštite svoja dobra, a rizične finansijske avanture deluju sve privlačnije. Istina, Vašington je preporučivao što veću finansijsku deregulaciju, znatno pre nego što je njegova nacionalna valuta počela da gubi vrednost.

Postoji najmanje 10 000 hex fondova, od čega su četiri petine smešteni na Kajmanskim ostrvima. Ipak, njih oko 400, koji raspolažu svaki sa oko milijardu dolara, realizuju 80 odsto operacija. Trenutno, ne postoji način da se ovi fondovi stave pod kontrolu. Ovi špekulativni kapitali raspolažu sa više od 1 500 milijardi dolara aktive, a ukupan dnevni promet njihovih poslova bliži se cifri od 6 000 milijardi dolara – što predstavlja polovinu od nacionalnog bruto dohotka Sjedinjenih Država. U klimi opšte euforije, koja vlada tokom poslednjih pet godina, mnogi su dobili, ali su neki i izgubili. Tako je, za godinu dana (od avgusta 2005. do avgusta 2006) nastalo više od 1 900 hex fondova, ali ih je ugušeno 575. Uknjižbena agencija “Standard end Pur” ima stvarnu želju da proceni njihovu solventnost ali joj to do danas još nije pošlo za rukom. Najznačajniji među ovim fondovima tvrde kako koriste informatičke modele za ostvarivanje svojih transakcija.

U novembru 1998, svetska ekonomija je upala u jednu od najvećih posleratnih kriza; razlog tome bio je stečaj Long-term kapital menayment (LTCM) hex fonda, slavnog po korišćenju matematičkih tehnika dvojice nobelovaca, Majrona Skulsa (Myron Scholes) i Roberta Mertona (Robert Merton) (11). Udruženi napori Vašingtona i Vol strita sprečili su katastrofu, ali su u međuvremenu ovi špekulativni fondovi postali tako moćni da im se ne može tako lako priteći u pomoć. U žestokoj konkurenciji okorelih igrača, ove fondove privlače proizvodi izvedeni iz kredita (12) i drugi zamislivi metodi sticanja novca. Tržište ovih proizvoda, praktično nepostojeće do 2001, polako se razvijalo do 2004. godine (tada je na njemu bilo 5 000 milijardi dolara), da bi krajem 2005. dostiglo stratosfersku visinu od 17 300 milijardi dolara. Broj finansijskih instrumenata se uvećava a tržište terminskih ugovora kreditnih derivata – preuzimanja kreditnog rizika (otkupa sumnjivih kredita) (13) već se pojavljuje na horizontu.

Niko ne može tačno da kaže šta su to proizvodi izvedeni iz kredita. Čak ni Xilijen Tet (Gillien Tett), glavni stručnjak za tržište kapitala Fajnanšel tajmsa. Ovaj proizvod rođen je pre desetak godina na sastanku određenih rukovodilaca X. P. Morgan banke, održanom u Boka Rateku, na Floridi; između dva koktela, pre nego što su skočili u bazen da se osveže, oni su izmislili jedan novi finansijski instrument, koji će biti dovoljno složen da se ne može oponašati (autorsko pravo ne važi za ideje iz oblasti finansija) a koji će im doneti veliku korist.

Xilijen Tet je izuzetno kritična prema mehanizmu koji, prema njoj, može da izazove lančanu reakciju gubitaka, koja će progutati sve špekulativne kapitale na ovom tržištu. “U ovo doba olake likvidantnosti bankari su postali ultrakreativni u svojim naporima da raspodele rizik, pošto su ga prethodno isekli na sitne delove”, zaključuje ona u Fajnanšel tajmsu” Uostalom, u ovom finansijskom dnevniku pojavila se serija članaka posvećena ovoj “finansijskoj magiji” u kojima se ne skriva skepticizam u pogledu sredstava i ciljeva pomenutih inovacija (14).

Niske kamatne stope navele su investitore da se na tržištu pojave sa pozajmljenim novcem, procenjuje Avanaš Persod (Avanash Persaud), poznati finansijski guru, pa je “jedna bočna redukcija stope zaduženosti neizbežna. Jedino se ne zna, kada će se to dogoditi”. Za hex fondove koji su, radi očuvanja sigurnosti brzo postali vrlo složeni, čas istine neće zakasniti i oni će biti “prinuđeni na prodaju svojih najlikvidnijih investicija. Ja ni paru ne bih uložila u njihov srećan ishod”, primećuje Xilijen Tet, posle ispitivanja nekih zakasnelih pokušaja da se ovi fondovi spasu od sopstvenih zabluda (15).

U očima američkog investitora Vorena Bafita (Warren Buffit), oji je odlično upoznat sa svetom finansija, ovi kreditni derivati predstavljaju “finansijsko oružje za masovno uništenje”. Mada teorijski predstavljaju osiguravanje od rizika nesolventnosti, oni zapravo podstiču još opasnije opklade za novu ekspanziju zajmova. Ernon (16) se njima obilato koristi, što je predstavljalo tajnu njegovog uspeha – i konačnog bankrotstva koji je doveo do gubitka 100 milijardi dolara. Potpuno nejasni, ovi kreditni derivati ne predstavljaju predmet nikakve realne kontrole. Veliki broj ovih izmišljenih “proizvoda” postoji, prema jednom finansijskom direktoru, “samo u virtuelnom svetu i oni predstavljaju sredstva koja omogućavaju ultrabogatašima da izbegnu plaćanje poreza” (17).

U stvari, ni visoki bankarski zvaničnici i stručnjaci za finansijsku regulativu ne shvataju kako funkcioniše ovaj lanac “izlaganja riziku” i ne mogu da kažu “ko koga poseduje”. Ovi fondovi tvrde kako su pošteni. Ostaje samo da njihovi upravljači dobiju nadoknadu, povezanu sa profitom koji su ostvarili i koji je podrazumevao prihvatanje rizika. Mnogi se bave prikupljanjem poverljivih informacija – jedna tehnički ilegalna, ali vrlo raširena praksa.

Postoji konsezus u pogledu stava da se opasnost stalno povećava. Ako stavimo u zagrade uporno opstajanje nacionalnih buxetskih deficita, koje treba pripisati povećanju potrošnje i smanjenju oporezivanja najbogatijih slojeva, to ne možemo učiniti i sa nestabilnošću finansijskog i tržišta sirovina. Ona je već izazvala smanjenje prihoda špekulativnog kapitala u maju ove godine, smanjenje koje je bilo najveće u proteklih godinu dana. Hex fondovi i dalje ostvaruju značajne profite ali na sve opasniji način.

Ovi problemi su strukturalne prirode, o čemu svedoči i stopa zaduženosti preduzeća sa sopstvenim kapitalom koja je tokom prošle godine sa četiri porasla na šest. Sve dok su kamatne stope bile niske, zajmovi sa efektom poluge (18) predstavljani su kao adekvatno rešenje. I sa hex fondovima i drugim finansijskim instrumentima sada postoji tržište prezaduženih i rđavo vođenih preduzeća. Početkom septembra 2006, Ford motor kompani je objavila kako godišnje gubi sedam milijardi dolara: kurs njegovih akcija skočio je za 20 odsto. Čak ni pravila, koja se obično povezuju sa kapitalizmom, više ne važe.

Ovi skoro nadrealistički problemi suštinski su povezani sa brzinom i složenošću finansijskih operacija. Krajem maja Internešenel svaps end derivejtiv asosiejšn otkrila je da svaka peta transakcija, koja se odnosi na kreditne derivate, često vredne više milijardi dolara, sadrži krupne greške, greške koje se povećavaju sa obimom transakcija. Više od 90 odsto ugovora zaključenih u Sjedinjenim Državama deponovano je na papiru i nisu ispravno registrovani.

Alen Grinspen (Alan Greenspan) je 2004, u to doba predsednik Američkih federalnih rezervi, izjavio da je “iskreno šokiran” ovom situacijom. Prve mere za popravljanje ovog nemara preduzete su tek u junu 2006. i nisu u stanju da reše fenomen tih razmera, koji u igru uvodi kolosalne sume novca. Još gore, zbog neurednosti i umnožavanja finansijskih instrumenata, više nije moguće ni prikupiti ni kvantifikovati suštinske podatke, pa stvarnost izmiče kako bankarima tako i vlastima. Možda živimo u jednoj “novoj finansijskoj eri”, ali nema sumnje da u nju ulazimo vezanih očiju.

Tako je Stiven Rouk mogao da 24. aprila 2006. napiše kako je na pomolu jedna velika finansijska kriza, a da su svetske institucija (od MMF-a do Svetske banke i drugih mehanizama međunarodne finansijske arhitekture) potpuno nespremne da se suoče sa njom. Sa svoje strane, izvršni sekretar Hongkonga je, početkom juna, izrazio zabrinutost zbog opasnosti koju nose hex fondovi. U isto vreme, glavni ekonomista MMF-a, nekonvencionalni Ragxuran Raxan (Raghuran Rajan), upozorio je na samu strukturu kompenzacije ovih kapitala koja gura u pravcu preuzimanja sve većih rizika i na taj način ugrožava celinu finansijskog sistema. Krajem juna, Stiven Rouk je dao još pesimističkiju izjavu: “Određeni smisao za anarhiju dominira političkim i univerzitetskim zajednicama koje ispoljavaju nesposobnost da objasne način funkcionisanja novog sveta” (19).

Vlada potpuna misterija. Nedavno je sam MMF procenio da opasnost od ozbiljnog zastoja svetske ekonomije od 2001. nije nikad bila tako velika i to pre svega zbog pada tržišta nekretnina u Sjedinjenim Državama i većini zemalja Zapadne Evrope. Stiven Rouk je tome dodao smanjenje realnih prihoda zaposlenih i opadanje kupovne moći u Sjedinjenim Državama (20). Ali čak i ako se stepen prosperiteta zadrži na nivou od prošle godine i pokaže se kako su svi stručnjaci pogrešili, transformacija svetskog finansijskog sistema predstavlja činjenicu koja će pre ili kasnije imati katastrofalne posledice.

Stvarnost izmiče svakoj kontroli. “Obim i polje delovanja međunarodnog sistema, razvili su se po volji slučaja” i njihovo praktično nepostojeće regulisanje je, prema ekspertima, “neefikasno” (21). Smatralo se da su nekadašnji ekonomski zakoni u stanju da stupe u dejstvo čim svetski finansijski sistem napusti sva ograničenja. To nije bio slučaj.

Finansijska liberalizacija je stvorila monstruma, a oni koji kontrolišu realizaciju profita nisu u položaju da reše brojne nastale probleme. Godišnji izveštaj Banke za međunarodne uredbe (BMU), objavljen krajem juna 2006, pominje trijumf pljačkaškog ekonomskog ponašanja i njegove orijentacije za koju je “teško naći logično objašnjenje”. Ove finansijske akcije pokazale su se lukavijim od klasičnog bankara. “S obzirom na složenost situacije i ograničenost našeg saznanja, vrlo je teško predvideti kako će se sve ovo završiti” (22), objašnjava BMU koja ne želi da njeni strahovi dovedu do panike. Ali, ona priznaje da jedan “veliki prasak” može dobro da uzdrma tržište i smatra da postoji “više razloga za strah od određenog stepena nereda”.

Prema ovom izveštaju, mi se ne nalazimo u situaciji velike verovatnoće sloma, ali je razborito da se “očekujući dobro, pripremimo za ono najgore”, i da preciziramo: pošto su tokom čitave jedne decenije globalne ekonomske tendencije i “finansijska neravnoteža” stvorile veliku opasnost, od “suštinske je važnosti da shvatimo kako smo dovde dospeli, da bismo onda izabrali politiku podobnu da smanji trenutne rizike” (23).

Međutim, ovaj pesimizam je podstakao lešinare iz investicionih banaka i preduzeća da izmišljaju nova sredstva za izvlačenje profita iz neizbežne ekonomske katastrofe – iz krize koja je, u njihovim očima, pitanje vremena a ne principa. Utoliko pre što se stručnjaci slažu u mišljenju da će se stepen insolventnosti povećati u bliskoj budućnosti. Postoji, dakle, novac za bogaćenje. Zbog toga su eksperti za nenaplative dugove, i restrukturiranje preduzeća u stečaju, sve traženiji na Vol stritu.

Svetski finansijski sistem je prepun kontradikcija; stvara se konsenzus između onih koji ga podržavaju i onih koji smatraju kako je status kvo istovremeno i nemoralan i podstrekač kriza. Ako je verovati institucijama i ličnostima koji se nalaze u prvim redovima njegove odbrane, kapitalizam bi se mogao naći na pragu dubokih potresa.

Fusnote:

1. IMF Suvery, Nenj York 29 mai, 2006 p. 146; IMF in Focus Nenj York september 2006.

2. Stephen Roach, Global economic forum, Morgan Stanly, Nenj York, 16 VI 2006.

3. Princip izvedenih proizvoda jeste da se osiguraju od rizika cene, promene i odnosi se kako na sirovine, novac, tako i na akcije, obveznice. To je klađenje na budućnost, koje može doneti veliku dobit. Videti: Ibrahim Warde, “La derive de nouveaux produits finansiers, “Le Monde diplomatiljue”, juillet, 1994.

4. Ova povećanja kapitala omogućavaju isticanje bilansa sa velikim profitima, u koji su uračunati honorari i dividende.

5. The Finacial Times, London, 17 VII 2006.

6. Garry J. Shinassi, Safegarding finacial stability, theory and practice, FMI, Nenj York 2006.

7. Ovaj izraz potiče od ekonomiste Yona Vilijamsona, iz 1989. i rezimira “preporuke” upućene državi, među kojima se nalaze smanjenje poreza, liberalizacija trgovine, privatizacija i finansijska deregulacija. MMF davanje zajmova uslovljava prihvatanjem ovih mera.

8. Ovaj i sledeći citati preuzeti su iz Garry J. Shinassi, Safegnavaling financial stability.

9. Kern Alexander, Kahul Dhumale et John Eatnjell, Global governance of financial systems: the international regulation of systemic risk, Oxford university presse, Oxford 2006.

10. Financial Times 27 VIII 2006.

11. LTCM je na tržištu učestvovao sa 100 milijardi dolara, dok su delatni fondovi dostizali i do... pet milijardi dolara. Da bi se izbeglo obrušavanje čitavog sistema Centralna američka banka je pritekla u pomoć sa sumom od 3,6 milijardi dolara.

12. Kao za sve druge izvedene proizvode, i ovde se operateri klade na predvidive rizike, ali u ovom slučaju to su potraživanja (obveznice, dugovi...) koja se razmenjuju.

13. Prodavac se obavezuje, uz isplatu premije, da će klijentu nadoknaditi štetu u slučaju nesolventnosti ili jednostavne degradacije kvaliteta njegovih dužnika.

14. Gillian Tett “The dream machine” The finacial times magazine 24-25 III 2006; The financial times 10 i 19 VII i 14, 24, 29 VIII 2006.

15. Financial times, 24 VI 2006.

16. Ernon, gigant energetskog sektora, slavan u finansijskom svetu, propao je kada je otkrivena njegova praksa vođenja lažnog knjigovodstva.

17. Finacial times, 17. VII 2006.

18. Ovi zajmovi omogućuju kupovinu preduzeća sa vrlo malo osnivačkog kapitala i sa kamatama nižim od očekivane rentabilnosti.

19. Global economic forum, Morgan Stanley, 23, VI 2006.

20. Financial times, 6 IX 2006.

21. K. Alexsandar, R. Dhumale, J Eatnjell op.cit.p.251.

22. “76th Annual report”, Banljue des reglements internationaux, Bale, 26 juin 2006.

23. 76th Annual report, op.cit.

 

 

 
 
Copyright by NSPM