Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Slavko Živanov

Kako mali Perica zamišlja egzorcizam

Trebalo bi zahvaliti svima onima koji su omogućili da do nas dospe tekst Danijela Servera „Isterivanje poslednjih balkanskih duhova” (1). Spisak tih medija nije mali, ali zapanjuje to što se niko na taj tekst nije osvrnuo. Negovali bismo naivno gledište ukoliko bismo Servera posmatrali samo kao jednog od jastrebova američke spoljne politike.

Serverovo “Isterivanje duhova”, naime, nije ništa drugo do sažetak, ekstrakt obrazloženja, stava, namera i ciljeva američke spoljne politike kad je reč o srpskom pitanju. Dosad niko sa američke strane nije imao toliko hrabrosti da tako arogantno jezgrovito saopšti kako Amerikanci nameravaju “reše” srpsko pitanje. Već iz naslova njegovog sižea jasno je šta je u toj priči Dobro, a šta Zlo, pa bi svaka relativizacija, primerena takvoj postavci, bila suvišna, te se Serverove (američke) presude o datim pitanjima imaju razumeti kao neupitne činjenice, opisi stvarnosti, okolnosti i stanja koji ne podležu nikakvoj relativizaciji, reviziji, osporavanju, čak ni problematizaciji. U suprotnom, bila bi to blasfemija. I svaki put kad nije hteo da ekspicitnije ukaže da Amerikanci to čine jer su najjači, pa im se može, Server je sklizavao u protivrečnosti, mimikriju, apsurd i burleskno. Međutim, paradoksalno je da te kontradiktornosti, besmislice, zamene teza i obogaljivanje istine, očevidne u svojoj pravoj prirodnosti, umanjuju silu i moć SAD, ili barem dominirajuće predstave o njihovoj snazi. Čini se da se na taj način ukazuje na neku vrstu sopstvene slabosti, prihvatanja primitivnog obrasca ponašanja kafanskog siledžije, ili suptilno sarkastički rečeno – odsustva stila. Takav rezon (2) zapravo je determinanta pokušaja uspostavljanja novog međunarodnog poretka, bitka za dominaciju i hegemonizam i ples pijanog slona u staklorezačkoj radnji. No, evo šta su Serverovi (američki spoljnopolitički) principi i na čemu se oni temelje:

Tvrda Serverova argumentacija podrazumeva da su se ratovi iz 1990-ih okončali intervencijama NATO u Bosni (1995) i na Kosovu (1999) (3) čime se podrazumeva da NATO ne snosi i ne treba da snosi nikakvu odgovornost za sukobe u kojima je učestvovao direktno ili indirektno. Međutim, ako zaista ta akcija predstavlja neokaljanu i nesumnjivu borbu za pravdu, mir i slobodu, oličenje dobrote i sreće, zašto se Server zaklinje iza NATO? Što ne tvrdi da je Amerika sa svojim prijateljima te ratove okončala. Zašto se apsolutno nepravedno odriče zasluga za američki udeo u svemu tome?!

Važna je tvrdnja: “ Podstaknuto vladom Srbije rukovodstvo bosanskih Srba razmišlja o secesiji, dok njeno muslimansko rukovodstvo pokušava da poveća centralnu kontrolu. A albansko stanovništvo Kosova glasno zahteva nezavisnost, dok Srbija pokušava da odloži odluku blokirajući akciju u Savetu bezbednosti”. Ovim Server zapravo hoće da kaže da je JEDINO rukovodstvo bosanskih Srba PODSTAKNUTO da RAZMIŠLJA o SECESIJI, a da albansko STANOVNIŠTVO glasno ZAHTEVA nezavisnost. Dakle, nekolicinu bosanskih Srba Vlada Srbije podstiče da razmišljaju o secesiji Republike Srpske od BiH, a na drugoj strani više od milion ljudi na Kosovu glasno i jasno zahteva da Kosovo bude nazavisno. Pogledajmo kakvu nesrazmernost i suprotnost u značenjima pojmova Server naglašava: rukovodstvo nije isto što i stanovništvo; "glasno zahteva" nije isto što i "razmišlja"; secesija nije isto što i nezavisnost. Istovremeno u takvom odnosu i relaciji, u takvoj nesrazmeri argumenata, Srbija odlaže rešenje blokirajući akciju u Savetu bezbednosti. Akcija, dabome, znači nezavisnost Kosova i celovita Bosna. Server podrazumeva da je secesija loša zato je pripisuje Srbima, a borba za nezavisnost svojstvena je borcima za slobodu i dobrim momcima i zato to rade Albanci. Nekolicina Srba, na nagovor, razmišlja o nečemu što svi treba da osude, a svi Albanci glasno zahtevaju nešto što svi treba da podrže. Iz toga, nedvosmisleno, nameće se zaključak šta da se preduzme u takvoj situaciji, međutim, da li je objektivna situacija baš takva kakvom je Server predstavlja?!

Čak i kad govori o pregovorima Server ističe da ako sadašnji pregovori o statusu Kosova propadnu, albanski ekstremisti želeće da isteraju više od 100.000 Srba koji tamo žive, što ukazuje da Server i pod pregovorima podrazumeva metod za sticanje nezavisnosti Kosova. No, ako taj metod ne da rezultate, Server nagoveštava mogućnost apsolutnog etničkog čišćenja Srba sa cele teritorije KiM, preko čega prelazi bez ikakve ograde i osuđujućeg stava, bez ikakve kvalifikacije, a u kontekstu iz kojeg se može zaključiti da bi za to krivicu snosili sami Srbi.

Tvrđenjem da je Srbija učinila sve što može da spreči rešavanje ovih pitanja uz snažnu podršku Rusije želeći što je moguće više nezavisnosti za Republiku Srpsku, dok zahteva sopstveni suverenitet nad Kosovom Server hoće da kaže da Srbija čini sve što može da očuva svoj, a okrnji tuđ teritorijalni integritet. On tu vidi protivurečnost jer se Srbija zalaže za poštovanje suvereniteta nad delom svoje teritorije što je Kosmet, a za slabljenjem suvereniteta druge države, BiH. Reč je dakako o podmetanju teza jer se Srbija kad je reč o Bosni zalaže za poštovanje Dejtonskog sporazuma pod pretpostavkom da se poštuju međunarodni ugovori. Muslimanska se vlast u BiH sve vreme zalaže za relativizaciju toga Sporazuma, što i Server na drugom mestu u tekstu primećuje. Kao što je Unmik, protivno Rezoluciji 1244 SB UN, preneo mnoge nadležnosti na kosovske privremene institucije, albansku vlast, protivno Rezoluciji 1244, tako se i u Bosni po istom scenariju Republici Srpskoj oduzima jedna po jedna nadležnost, mimo Dejtonskog sporazuma. Ako je reč o kontradiktornostima, onda ih ima u stavovima SAD koje podržavaju celovitu Bosnu, ali i secesiju Kosova. Srpska politika u ovom domenu dosledna je i bez ostatka jer zahteva, na osnovu međunarodnog prava, povelja, dokumenata, paktova itd. primenu istih aršina i principa. Dejton je posledica međunarodnog prava i ugovora kao i Rezolucija 1244, kao i Povelja UN. Ako se sve to krši u slučaju Kosova, zašto se poštuje u drugom slučaju? Dakle, ako je i bilo paralelizama između Kosova i Srpske rečeno je – Ako Kosovo bude nezavisno, onda i Srpska ima pravo na to. U ovom iskazu je i te kako važan redosled – dakle, prvo Kosovo, zatim Srpska, što govori o načelima i nameri da se držimo principa... Server i tu obogaljuje istinu jer prvo uzima u obzir Srpsku, a onda kao posledicu Kosovo.

Tako je i kada etiketiranjem da: Srbi kojima vladaju samo Srbi na njihovoj teritoriji još predstavlja cilj Srbije Server tvrdi da je i dalje politički cilj Srbije - Velika Srbija. Ali, ne samo Velika Srbija kao teritorija već i kao etnički očišćena teritorija na kojoj vladaju Srbi nad Srbima. To proizlazi iz njegove teze. Činjenice, međutim, govore potpuno suprotno. Velika Srbija samim tim što nikada i nije bila cilj ni srpskog rukovodstva ni građana Srbije nije ni mogla biti ostvarena, a kad je reč o etničkom čišćenju, pretrpeli su ga samo dva naroda. Srbi i Muslimani. Srbi u ogromnoj meri, a Muslimani manje. Hrvatska je očistila Srbe u nekoliko navrata i pre “Bljeska” i “Oluje”, a iz urbanih centara. Iz Bosne koju kontrolišu Hrvati i Muslimani takođe su Srbi proterani, naravno i sa Kosmeta. Proterani su i iz Slovenije, doduše ne puškama, ali drugačijim pritiscima i maltretiranjima... Shizefreno izgleda tvrđenje da su Hrvati ili Albanci doživeli etničko čišćenje kada ih na teritorijama na kojima žive sada ima i u apsolutnim brojevima više nego što ih je bilo ranije, a procentualno enormno više (4). Osim toga, svojim tvrđenjem o velikosrbima kao vladarima nad Srbima, Server sugeriše da će Srbi, ukoliko budu u prilici, etnički očistiti više od polovine sadašnje Hrvatske i Bosne, celu Vojvodinu, Sandžak, Kosovo i Metohiju i Makedoniju.

Govoreći o politici SAD i EU, Server kaže da je ona bila posvećena demokratskoj tranziciji i integraciji čitavog Balkana u NATO i na kraju u EU. Ali, SAD i EU su bile neodlučne da nametnu uslove Srbiji . Ako pođemo od pretpostavke da nametanje znači primoravanje nekoga da nešto nevoljno prihvati i istovremeno pođemo od pretpostavke da je NATO vojni savez, onda to znači da Server žali što SAD i EU nisu okupirale Srbiju. Time je objašnjena sadašnja pozicija SAD u srpsko-albanskom konfliktu koja se može posmatrati i kao pokušaj da se isprave propusti učinjeni izostankom okupacije. Kad je o EU reč, Server ističe da je EU dogovorila i parafirala (ali još nije potpisala) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom, uprkos njenoj tvrdoglavosti u kosovskim pregovorima i mešanju u Bosni, čime direktno povezuje SSP i KiM što nije stav zvanične EU. Međutim, na ovom mestu Server je u pravu, jer je opštepoznato da te stvari jesu u neposrednoj vezi, ali Server ovde manifestuje pre svega stav Amerike prema svojim partnerima iz EU. I ovde je reč o bahatom obrascu ponašanja koji EU hoće da izbegne. Server sugeriše da SAD i EU moraju koristiti snažnu silu koju još imaju da bi osigurale da preovlada njihova vizija, donoseći trajni mir u region koji je neprekidno uvlačio velike sile u sukob, jer povlađivanje nije donelo uspeh . To što je EU parafirala (ali još nije potpisala) Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i što je Srbija primljena u Partnerstvo za mir, on razume kao povlađivanje Srbiji. Na stranu što se možemo upitati da li je tu reč o povlađivanju, ovde je važno to da Server govori o sili koju JOŠ imaju, i o regionu koji je uvlačio velike sile u sukob. Prvo može da znači da se Server pribojava da SAD i EU silu neće imati u raspoloživom arsenalu primenjivih sredstava, a drugo samo znači da se na ovom prostoru ipak završavaju neki ratovi koji su počeli pre 1990. godine, i da su ti ratovi zapravo imali privremen završetak koji nije odgovarao velikim silama. Sada je izgleda došao trenutak da epilog tih ratova bude onakav kakav su zapravo velike sile oduvek želele da bude. Server je, pretpostavljam namerno i racionalno, izbegao da nabroji o kojim je sve velikim silama reč budući da je govorio i u istorijskom kontekstu.

Sve vreme indirektno sa respektabilnom strepnjom, Server ukazuje na mogućnost da kosovsko pitanje nije gotova stvar istovremeno ekplicite tvrdeći i da je to sa Kosmetom završeno i da Kosovo mora biti nezavisno. U isto vreme, SAD i EU, delujući zajedno, moraju se uozbiljiti kada se radi o Bosni i Kosovu. Doduše, nije najjasnije šta se podrazumeva pod ozbiljnošću ili neozbiljnošću i da li je ova tvrdnja u korelaciji sa nametanjem volje silom itd. međutim, potpuno je pouzdano to da Server ne želi ni za tren, pa čak ni hipotetički da relativizuje proces nezavisnosti Kosova. I upravo takav odnos, takva postavka samo po sebi to čini bez obzira na volju i Serverovo htenje. S druge strane, kada je reč o BiH Server kaže: Suštinski kompromis postignut u Dejtonskom sporazumu 1995. treba dočekati punim ovlašćenjima bosanskog "visokog predstavnika". Ova “prelepa” rečenica objašnjava samu prirodu Serverovih načela, principa, humanističke ideologije i demokratske prakse. Kada se sve to “na terenu” sprovede onda to znači da će taj sporazum o ustupcima tri strane u BiH što zapravo čini dejtonski kompromis, dočekati gubernator Bosne koji će sopstvenu volju staviti i iznad Božije volje (5).

UN, SAD i EU treba da se sporazumeju da priznaju nezavisnost Kosova, pod uslovom da se Kosovari slože da primene plan koji je podneo finski posrednik Marti Ahtisari. Jedini uslov za Albance, kada je reč o priznavanju Kosova od strane Amerike, po Serveru, jeste prihvatanja Ahtisarijevog plana. Zanimljivo je to da Server govori o finskom, a ne posredniku UN. Izgleda da je Ahtisari bio delegiran od strane Republike Finske, jer bi u drugojačijim okolnostima recimo pominjanjem UN moglo da dođe do relativizacije čitavog Ahtisarijevog učinka. Moglo bi možda da se postavi pitanje koga obevezuju rezultati Ahtisarijevog rada budući da Savet bezbednosti taj plan nije prihvatio. S druge strane, značaj Ahtisarijevog plana za Srbe sveden je samo na egzistencijalnu zaštitu ljudi. Čak i Server, u odnosu na srpske interese, pozitivnim u Ahtisarijevom planu vidi jedino neke formalne garancije proistekle iz načelnih manjinskih prava što još jednom potvrđuje da je stav Amerike da Srbija treba da se odrekne teritorijalnog integriteta da bi joj se garantovalo poštovanje ljudskih prava i sloboda. Ali, kvalifikujući odnos Srbije prema planu tvrđenjem da je to ironično, Server velikodušno podrazumeva da je ponuđeno više od zasluženog, ali da se manje od toga ne može dati.

Još jednom na kraju svojeg pisma o namerama Server podvlači da je Zadovoljavajući ishod na oba mesta je nadohvat ruke. Da se to ostvari, SAD i EU moraju obezbediti da se Srbija spreči da pravi nevolje, da Kosovo postane nezavisno, a Bosna ostane ujedinjena. Iz ove poruke negde su izostale UN koje je Sever pominjao u istom kontekstu. To ne može biti slučajno, to je indikativno. Jasno je da iza zastrašujuće formulacije o sprečavanju Srbije da pravi nevolje Server podrazumeva potrebu promene odnosa Rusije prema ovim pitanjima, ili obezbeđivanje direktne političke podrške vlasti iz Srbije američkom konceptu “rešenja” srpskog pitanja. Server pretnjom pokušava da obezbedi i političku bonacu bar u regionu nakon eventualnog priznavanja nezavisnosti Kosova, ali i ovde priznaje da sve nije gotovo jer je golub još uvek na grani iako je nadohvat ruke.

Na kraju, Danijel Server je svojim jezgrovitim pismom o namerama spoljne politike SAD u rešavanju srpskog pitanja ukazao na mnoge uporišne tačke te politike. Te tačke nedvosmisleno i neupitno govore o nastavku starih i nastanku novih procesa koji idu, ili će ići ka nejnepovoljnijem ishodu. Istovremeno, takva postavka nužno postavlja i karakter američke spoljne politike, koji se neće odnositi samo na Balkan. Taj karakter pretpostavlja i akcije ka svođenju postojećeg međunarodnog poretka na monocentrističko odlučivanje i ignorisanje Rusije, Kine, Indije i drugih političkih, ekonomskih, vojnih faktora uključujući i EU u procesima rešavanja bilo kakvih sporova. Ta tendencija je uznemiravajuća jer će usloviti protivmere svih onih koji jesu ili se osećaju ugroženim. Taj proces već je otpočeo i nema naznaka da će se od njega odstupiti. Za sad vojsku za tu armagedonsku bitku predvodi jastreb egzorcista iako on niti takvu moć poseduje, niti bi je trebalo na Srbima primeniti. No, i onako Serverov egzorcizam ne treba bukvalno razumeti. To je ovde eufemizam za neku vrstu ili vid “Milosrdnog anđela”.

Fusnote:

1. Danas, 5. januar 2008, a prenesena na sajtu NSPM i drugih medija.

2. fr. gledište na kome se temelje postupci.

3. svi citati iz Serverovog teksta dati su kurzivom.

4. Ovo se posebno odnosi na kosmetske Albance, ali i na Albance koji su se i ranije, ali i posle NATO agresije osobeno, naselili iz Albanije, a nikada nisu bili državljani SFRJ ili SRJ.

5. Visoki predstavnik u BiH izdaje dokumente koje naziva „Naredbom“ i u njima, između ostalog, stoji da one „ ne podliježu iznošenju pred, niti odlučivanju od strane sudova Bosne i Hercegovine ni sudova njenih entiteta ili bilo gdje drugdje, te da se ni pred kojim sudom, nikada, ne može pokrenuti postupak u vezi sa obavezama čije izvršenje iz njih proističe”

17. januara 2008.

 

 
 
Copyright by NSPM