Bogdana Koljević
Kosovo – identitet i demokratija
„Slučaj Kosovo“ ni u kom smislu nije
okončan. Razlog za to nije samo činjenica da ubedljiva većina
zemalja članica UN nije priznala jednostrano proglašenu nezavisnost
južne srpske pokrajine, kao ni druga činjenica da tzv. Republika
Kosovo - budući nastala iz direktnog pravnog nasilja kršenja povelje
UN i Helsinškog završnog akta – egzistira u stanju pravnog vakuma
koji joj na najneposredniji način onemogućava članstvo i u većini
drugih međunarodnih institucija, a samim tim i praktično
funkcionisanje i opstanak. „Slučaj Kosovo“ ostaće otvoren duži niz
godina, možda i decenija, kako na planu legaliteta i legimiteta tako
i na planu konkretne empirije i situacije na terenu – a nijedan
od ovih faktora ne ide u prilog ideji realizacije Kosova kao
nezavisne države. Prvi, zbog čina ozbiljnog ugrožavanja
međunarodnog pravnog i političkog poretka, drugi zbog činjenice da
će Kosovo na duži rok nalikovati nefunkcionalnom entitetu pod
svojevrsnim međunarodnim protektoratom i da na terenu de facto
postoji podeljenost u institucionalnom funkcionisanju između srpske
i albanske zajednice. Ovi faktori, međutim, iako ukazuju na izuzetnu
složenost pitanja, ipak ne znače da će „slučaj Kosovo“ biti
pohranjen u arhivu, poput teškog, mučnog i zamršenog slučaja za koji
ne postoji dovoljno činjenica ili „dovoljan broj svedoka“ (ideja
zamrznutog konflikta).
Naprotiv. Za očekivati je da će
pitanje Kosova u narednom periodu ostati u žiži interesovanja ne
samo Srbije i Balkana, već i SAD, Evrope i Rusije kao i niza drugih
zemalja. Razlog za ovo ne leži samo u sferi očiglednih i bez sumnje
vrlo važnih, geostrateških interesa vodećih sila - poput baze
Bondstil, pozicioniranja NATO-a i, obratno, indukovanog ovim
akcijama, povratka Rusije na Balkan - već se odnosi i na dva
strukturno drugačija momenta tj. na značaj simboličke ravni
kosovskog presedana. Dok, naime, na real-političkom planu uspeh
kosovske (ne)zavisnosti znači važan poen u međunarodnoj utakmici
novog odmeravanja snaga Istoka i Zapada, na simboličkom planu ulog
je zapravo još mnogo veći. Reč je o specifičnoj istorijskoj ulozi
koju „slučaj Kosovo“ ima i to u dvostrukom smislu. S jedne strane,
naime, zeleno svetlo od strane SAD i vodećih evropskih država za
jednostrano proglašenje nezavisnosti, a potom i priznanje ovog
nelegalnog akta, demonstrirali su da je vrlo verovatno da pitanje
statusa Kosova sobom nosi promene na svetskoj političkoj sceni čije
posledice po međunarodno pravo i međunarodnu politiku u celini
predstavljaju više od kolateralne nevolje. Istorijska uloga „slučaja
Kosovo“ u tom smislu odnosi se na sasvim mogućno nastojanje SAD da
otvorenim kršenjem međunarodnog prava i ignorisanjem institucija
poput UN obeleže početak uspostavljanja novog modela za
međunarodnu politiku u cilju ekspanzije dalje dominacije SAD,
bilo kroz reformu postojećih ili izgradnju novih međunarodnih
institucija (Abramovic, Gelb). Tako bi se „slučaj Kosovo“ u
istorijskom kontekstu pojavio kao simbol nove teorije i prakse
međunarodne politike, ili, tačnije, kao sistematski osmišljen
pokušaj od strane SAD da se postojeća zapadna politička praksa
prevlada u korist nove geopolitičke vizije rukovođene interesima
transatlanske zajednice.
Ovo takođe odgovara realizaciji
ideje o „društvu demokratija“ („a Concert of Democracies“),
kao zajednice „demokratskih naroda“, iz koje bi Rusija, Kina i mnoge
druge zemlje bile isključene (Frolov, Rahr). Priznanje kosovske
nezavisnosti na taj način pojavilo bi se kao prvi fait accompli
kojim se mišljenje velikog broja država kao i SB UN stavlja ad
acta tj. kao prvi čin na temelju kojeg se i u budućnosti osnovne
institucije međunarodnog prava kao i značajni politički akteri mogu
zaobići od strane samoproklamovanog „demokratskog društva“.
Takva vrsta „demokratskog društva“ u
nastajanju, koja se mogla uočiti u spoljnoj politici SAD poslednjih
godina, na primeru Kosova potvrdila je svoje važenje i u politici
vodećih zemalja članica EU. U tom kontekstu, drugi simbolički značaj
„slučaja Kosovo“ počiva u činjenici da su odnosom prema kosovskoj
nezavisnosti glavne evropske institucije dovele u pitanje
evropski identitet i smisao Evrope kao zajednice, bilo da se ona
razumeva kao zajednica prema pravu ili prema vrednostima. Kršenjem
povelje UN kao i sopstvenih principa i ugovora (ugovor o EU, ugovor
o osnivanju EZ), nelegitimnom odlukom o slanju misije Euleks i
strategijom o fazama priznavanja sačinjenom u okvirima Kontakt
grupe, EU je odabrala stranu politike intervencionizma,
suprotnu bilo kakvoj ideji demokratije. U godinama koje dolaze
Evropa će zato morati da uloži izuzetne napore ukoliko joj je stalo
do formiranja vlastitog političkog subjektiviteta. U protivnom,
Evropa će zaista biti šahovska tabla na kojoj Vašington igra sa
Rusijom a posledice „evropske“ odluke o priznanju Kosova ne samo da
neće doprineti miru i stabilnosti u regionu već će ih na direktno
ugroziti.
Istorijski značaj odnosa Srbije
prema svojoj južnoj pokrajini, s druge strane, sastoji se upravo u
konkretnom oživljavanju i realizaciji ideje o evropskom identitetu
tj. o specifičnoj neodvojivosti srpskog i evropskog identiteta
u ovom istorijskom kontekstu. Zalaganje za očuvanje Kosova i
Metohije u sastavu Srbije predstavlja jedinstven čin
istovremene odbrane ideje i nacionalnog i transnacionalnog
identiteta i u tome je njegova posebnost. Politikom prema
Kosovu i stavom o nužnosti očuvanja teritorijalnog integriteta
Srbija se našla u situaciji da brani oba oblika, kao i poziciju
principijelne demokratske politike kojom je potvrdila sopstveni
evropski identitet. Jer Zapad priznanjem jednostrane nezavisnost
nije zadao težak udarac samo međunarodnom poretku već i demokratiji,
kao i sopstvenom celokupnom sistemu vrednosti. Zato je pouka o
Kosovu u bitnom smislu pouka o demokratiji, što je jedan od
razloga zbog čega i sa priznavanjem i prohodavanjem nove države
stvari ne idu kao što je planirano.
U zavisnosti od toga kako će se u
narednom periodu kosovsko klupko odmotavati, pokazaće se i koliko su
i međunarodno pravo i međunarodne insitucije poput UN još uvek
važne. Pokazaće se takođe i da li će Evropa i dalje bespogovorno
igrati „demokratski tango“ sa SAD u nastajućem „društvu
demokratija“, što bi za posledicu imalo otvaranje novog poglavlja
konfrontacije Zapada sa Rusijom. A u tom slučaju ne treba imati
sumnje da će Rusija težiti tome da povrati svoj međunarodni ugled i
uticaj. Ukoliko više ne bude relevantnih međunarodnih institucija u
kojima je to moguće, ona će to činiti na druge načine.
(U skraćenoj formi ovaj tekst
pojaviće se na engleskom jeziku u briselskom magazinu „In Press“,
No.3. maj 2008.)
|