Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Bogdana Koljević

Kosovo – identitet i demokratija

„Slučaj Kosovo“ ni u kom smislu nije okončan. Razlog za to nije samo činjenica da ubedljiva većina zemalja članica UN nije priznala jednostrano proglašenu nezavisnost južne srpske pokrajine, kao ni druga činjenica da tzv. Republika Kosovo - budući nastala iz direktnog pravnog nasilja kršenja povelje UN i Helsinškog završnog akta – egzistira u stanju pravnog vakuma koji joj na najneposredniji način onemogućava članstvo i u većini drugih međunarodnih institucija, a samim tim i praktično funkcionisanje i opstanak. „Slučaj Kosovo“ ostaće otvoren duži niz godina, možda i decenija, kako na planu legaliteta i legimiteta tako i na planu konkretne empirije i situacije na terenu – a nijedan od ovih faktora ne ide u prilog ideji realizacije Kosova kao nezavisne države. Prvi, zbog čina ozbiljnog ugrožavanja međunarodnog pravnog i političkog poretka, drugi zbog činjenice da će Kosovo na duži rok nalikovati nefunkcionalnom entitetu pod svojevrsnim međunarodnim protektoratom i da na terenu de facto postoji podeljenost u institucionalnom funkcionisanju između srpske i albanske zajednice. Ovi faktori, međutim, iako ukazuju na izuzetnu složenost pitanja, ipak ne znače da će „slučaj Kosovo“ biti pohranjen u arhivu, poput teškog, mučnog i zamršenog slučaja za koji ne postoji dovoljno činjenica ili „dovoljan broj svedoka“ (ideja zamrznutog konflikta).   

Naprotiv. Za očekivati je da će pitanje Kosova u narednom periodu ostati u žiži interesovanja ne samo Srbije i Balkana, već i SAD, Evrope i Rusije kao i niza drugih zemalja. Razlog za ovo ne leži samo u sferi očiglednih i bez sumnje vrlo važnih, geostrateških interesa vodećih sila - poput baze Bondstil, pozicioniranja NATO-a i, obratno, indukovanog ovim akcijama, povratka Rusije na Balkan - već se odnosi i na dva strukturno drugačija momenta tj. na značaj simboličke ravni kosovskog presedana. Dok, naime, na real-političkom planu uspeh kosovske (ne)zavisnosti znači važan poen u međunarodnoj utakmici novog odmeravanja snaga Istoka i Zapada, na simboličkom planu ulog je zapravo još mnogo veći. Reč je o specifičnoj istorijskoj ulozi koju „slučaj Kosovo“ ima i to u dvostrukom smislu. S jedne strane, naime, zeleno svetlo od strane SAD i vodećih evropskih država za jednostrano proglašenje nezavisnosti, a potom i priznanje ovog nelegalnog akta, demonstrirali su da je vrlo verovatno da pitanje statusa Kosova sobom nosi promene na svetskoj političkoj sceni čije posledice po međunarodno pravo i međunarodnu politiku u celini predstavljaju više od kolateralne nevolje. Istorijska uloga „slučaja Kosovo“ u tom smislu odnosi se na sasvim mogućno nastojanje SAD da otvorenim kršenjem međunarodnog prava i ignorisanjem institucija poput UN obeleže početak uspostavljanja novog modela za međunarodnu politiku u cilju ekspanzije dalje dominacije SAD, bilo kroz reformu postojećih ili izgradnju novih međunarodnih institucija (Abramovic, Gelb). Tako bi se „slučaj Kosovo“ u istorijskom kontekstu pojavio kao simbol nove teorije i prakse međunarodne politike, ili, tačnije, kao sistematski osmišljen pokušaj od strane SAD da se postojeća zapadna politička praksa prevlada u korist nove geopolitičke vizije rukovođene interesima transatlanske zajednice.   

Ovo takođe odgovara realizaciji ideje o „društvu demokratija“ („a Concert of Democracies“), kao zajednice „demokratskih naroda“, iz koje bi Rusija, Kina i mnoge druge zemlje bile isključene (Frolov, Rahr). Priznanje kosovske nezavisnosti na taj način pojavilo bi se kao prvi fait accompli kojim se mišljenje velikog broja država kao i SB UN stavlja ad acta tj. kao prvi čin na temelju kojeg se i u budućnosti osnovne institucije međunarodnog prava kao i značajni politički akteri mogu zaobići od strane samoproklamovanog „demokratskog društva“.

Takva vrsta „demokratskog društva“ u nastajanju, koja se mogla uočiti u spoljnoj politici SAD poslednjih godina, na primeru Kosova potvrdila je svoje važenje i u politici vodećih zemalja članica EU. U tom kontekstu, drugi simbolički značaj „slučaja Kosovo“ počiva u činjenici da su odnosom prema kosovskoj nezavisnosti glavne evropske institucije dovele u pitanje evropski identitet i smisao Evrope kao zajednice, bilo da se ona razumeva kao zajednica prema pravu ili prema vrednostima. Kršenjem povelje UN kao i sopstvenih principa i ugovora (ugovor o EU, ugovor o osnivanju EZ), nelegitimnom odlukom o slanju misije Euleks i strategijom o fazama priznavanja sačinjenom u okvirima Kontakt grupe, EU je odabrala stranu politike intervencionizma, suprotnu bilo kakvoj ideji demokratije. U godinama koje dolaze Evropa će zato morati da uloži izuzetne napore ukoliko joj je stalo do formiranja vlastitog političkog subjektiviteta. U protivnom, Evropa će zaista biti šahovska tabla na kojoj Vašington igra sa Rusijom a posledice „evropske“ odluke o priznanju Kosova ne samo da neće doprineti miru i stabilnosti u regionu već će ih na direktno ugroziti.

Istorijski značaj odnosa Srbije prema svojoj južnoj pokrajini, s druge strane, sastoji se upravo u konkretnom oživljavanju i realizaciji ideje o evropskom identitetu tj. o specifičnoj neodvojivosti srpskog i evropskog identiteta u ovom istorijskom kontekstu. Zalaganje za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu Srbije predstavlja jedinstven čin istovremene odbrane ideje i nacionalnog i transnacionalnog identiteta i u tome je njegova posebnost. Politikom prema Kosovu i stavom o nužnosti očuvanja teritorijalnog integriteta Srbija se našla u situaciji da brani oba oblika, kao i poziciju principijelne demokratske politike kojom je potvrdila sopstveni evropski identitet. Jer Zapad priznanjem jednostrane nezavisnost nije zadao težak udarac samo međunarodnom poretku već i demokratiji, kao i sopstvenom celokupnom sistemu vrednosti. Zato je pouka o Kosovu u bitnom smislu pouka o demokratiji, što je jedan od razloga zbog čega i sa priznavanjem i prohodavanjem nove države stvari ne idu kao što je planirano.  

U zavisnosti od toga kako će se u narednom periodu kosovsko klupko odmotavati, pokazaće se i koliko su i međunarodno pravo i međunarodne insitucije poput UN još uvek važne. Pokazaće se takođe i da li će Evropa i dalje bespogovorno igrati „demokratski tango“ sa SAD u nastajućem „društvu demokratija“, što bi za posledicu imalo otvaranje novog poglavlja konfrontacije Zapada sa Rusijom. A u tom slučaju ne treba imati sumnje da će Rusija težiti tome da povrati svoj međunarodni ugled i uticaj. Ukoliko više ne bude relevantnih međunarodnih institucija u kojima je to moguće, ona će to činiti na druge načine.  

(U skraćenoj formi ovaj tekst pojaviće se na engleskom jeziku u briselskom magazinu „In Press“, No.3. maj 2008.)

 

 

 
 
Copyright by NSPM