Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Adnan Abraši

Po čemu su slični Hašim i Rugova?

30. maj, 2008.

Ako, radi sopstvene radoznalosti, obratimo pažnju na nekoliko karakteristika javnih nastupa i političkih poduhvata Hašima Tačija – danas, primetićemo dosta sličnih elemenata sa Ibrahimom Rugovom – nekada. Element koji se ne javlja samo kod ove dve izvanredne osobe je njihova servilnost prema naređenjima međunarodne zajednice. Ovaj generalni princip i apriori obavezno ponašanje za sve osobe istog „zanata“ na Kosovu ne može se prihvatiti kao posebna sličnost ove dvojice. Kako god bilo, koristeći metodu dedukcije, želim da počnem iz početka: od opštih sličnosti ka jednostavnijim i konkretnijim.

Počnimo redom:

  1. Rugova je tokom javnih nastupa uvek imao uvek nekontrolisan osmeh na licu u svim situacijama, i u zemlji i u inostranstvu (čak i onda kad izjavljuje saučešće), dok su kod našeg Tačija, kao nešto slično, prisutni pokreti ruku, kao da svoje govore pokušava da za gluvo-neme prevede na jezik znakova;
  2. Rugova je sve osobe koje su u njegov kabinet dolazile u zvanične ili privatne posete nagrađivao primerima kristala iz bogatog podzemlja Kosova. Danas, i naš Hašim radi isto, ali uz jednu malu razliku: umesto kristala kao suvenira, on poklanja novu zastavu Republike Kosovo;
  3. Rugova nikada nije zaboravljao da u svakom govoru, posle 4,5 rečenica, ponovi dobro poznat slogan: „Kosovo, nezavisna i suverena država“, dok, naš Hašim ni iz jednog svog govora ne izostavlja da nekoliko puta ponovi svoj originalan refren: „... delovaćemo u saradnji sa našim saveznicima: SAD-om, Evropskom unijom i NATO-om“;
  4. Što se tiče javnih kritika njegove Vlade, koje su u poslednje vreme česte od strane opozicije, Hašim, pri davanju replike, nije više onaj nekadašnji oštar opozicionar, već je u potpunosti kopirao Rugovinu političku indiferentnost po ispitanoj metodi: „ignoriši kritiku ćutanjem, ne odgovarajući nikome na isti način“;
  5. Kada je Rugova nekada ćutao i nije reagovao na nasilje i genocid učinjen nad albanskim narodom od strane srpskog režima, mi smo bili u potpunosti uvereni da je i ovo ćutanje strategija njegovog mudrog političkog delovanja. „Rugova zna nešto, ne ćuti on badava“ – većina je slepo verovala u to. Ista stvar se danas vidi i u politici našeg Tačija. Dobro poznavajući psihologiju naših širokih narodnih masa, on je uspeo da taj mentalitet slepog verovanja u lidera dobro iskoristi. „Treba da mi verujete... samo da mi verujete! Ja znam šta radim!“ – često nam je poručivao Tači u svojim govorima. Zašto ne bi bilo tako? Hašime iz OVK, Hašime nezavisnosti... jesi to rekao? Jel postoji mogućnost da Hašim pogreši? Zašto se njemu ne bi verovalo?

Sličnosti Tačija i Rugove se tu ne završavaju.

I Rugova i Tači imaju svoje državne zastave i simbole. Razume se, sa jednom suštinskom razlikom. Rugovina zastava ostaje u istoriji i može se videti samo na zvaničnim partijskim zgradama DSK-a i u kabinetima njegovih nostalgičnih sledbenika, koji i dalje veruju u „reinkarnaciju“ njihovog preminulog lidera; dok je Tačijeva zastava sada i ozvaničena i predstavlja identitet nove države Kosovo. Osim ovog paradoksa, postoji još jedna sličnost vezana za procedure. Kada su usvajali svoje zastave, ni Rugova ni Tači nisu nikoga pitali. Čak ni narod Kosova!!

Ovaj tekst sam započeo sa servilnošću kao opštoj sličnosti ne samo ova naša dva političara, pa smatram da i na kraju učinim isto: sa još jednom posebnom sličnošću to jest fenomenom koji važi za sve ostale političare. Ovaj fenomen je najbolje predstaviti anegdotom humoriste i poznatog američkog stvaraoca, Marka Tvena:

Jednom je neko upitao pisca:

- Koliko govora je u stanju da održi vaš predsednik?

- Mnogo, pred izbore – odgovorio je Tven - malo, posle izbora i kasnije nijedan, jer se narod brzo zasiti praznih obećanja...

www.shqiperiaebashkuar.com

 
 
Copyright by NSPM