Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

 

 

Vukašin Vanja Račić

KAKO SU SRBI CRNU GORU ETNIČKI OČISTILI OD SRBA

Crna Gora više ne postoji. Pod tim imenom podrazumijevala se druga srpska država. Medovim ustavom dobili smo tvorevinu koja sa prethodnom Crnom Gorom ima iste granice i ime. U novoj zemlji pjeva se nova himna, vijori se nova zastava, govori se novim jezikom, crkva zvanično ne postoji, piše se nova istorija. U istoriji će pisati da je otac nove nacije Milo Đukanović, majka Ranko Krivokapić, a kum Nebojša Medojević. Ali da li su oni bili toliko jaki. Da li su Dukljani super sila koja valja brda i doline? Da li su te tri glave od Crne Gore napravile mutanta? Medo, politička prodavačica ljubavi, prodao je preko 40 000 Srba, kako kaže za njihovo dobro. Je li onda Medo kriv za nestajanje Crne Gore? Tačan odgovor je NIJE. Srbi su glavni krivci za ovo što se desilo. Srbi su postali jedini narod na svijetu koji je sam sebe uništio. Srbi su Crnu Goru etnički očistili od Srba: Kako?

Onog nesrećnog 21. maja 2006. godine, bez obzira što je državna zajednica prestala da postoji, pravoslavno stanovništvo je pokazalo svoju odanost istorijskoj Crnoj Gori. Ogromnom većinom su tada Crnogorci pokazali da su svjesni svog identiteta, što je prije toga potvrdio i popis. Jedna trećina pravoslavaca, sastavljena od Dukljana, komunista i uplašenih Srba zajedno sa Muslimanima, Hrvatima, Šiptarima, Romima , potpomognuta mutnim rabotama režima i njegove glavne poluge, tajne policije, izglasala je ovu državu u pokušaju. Doživjeli smo veliki poraz i bili smo svjesni toga. Međutim i ranije je Crna Gora egzistirala kao nezavisna država, ali nezavisna srpska država. Slijedili su izbori. Dukljani su znali da je nezavisnost sama po sebi nedovoljna da bi se izbrisala suština Crne Gore. Trebalo je srušiti temelje, a to je samo ustav mogao da uradi. Veliki zalogaj za Mila i Ranka, preveliki. Trebalo je pojesti 64% onih koji govore srpskim jezikom i više od 90% onih kojima je Ostrog svetinja. Imali su na svojoj strani katolike i muslimane, ali ne i pravoslavce. Trebalo je da proguraju nepostojeći crnogorski jezik kojim govori 21% stanovništva, ili manje od 10% pravoslavaca, da bi potpuno uništili identitet Crnogoraca i stvoriti novi. Krenuli su u žestoku kampanju, čija je osnovna priča bila zaštita rezultata referenduma kroz novi ustav. Glasalo se za saziv ustavotvorne skupštine. Dukljani su shvatili važnost izbora, Šiptari su shvatili, Hrvati su shvatili, Muslimani su shvatili, Srbi nisu. Razočarani porazom na referendumu, predali su se. Nisu shvatili da je septembar trebao da odredi njihovu dalju sudbinu, da je to odlučujuća bitka u ovom ratu. Blok za zajedničku državu je morao da se transformiše u Blok za očuvanje identiteta nacije, a onih 185 000 Srba da poslednjom bitkom dobije rat. Ali ne, srpski prvaci su krenuli u međusobnu borbu za glasove. Neki su vidjeli šansu u postreferendumskom afektu i odlučili da igraju za sopstvenu stranku, a ne za srpstvo. Već tada se moglo naslutiti ovo šta smo večeras dobili. Srpske stranke su krenule jedna na drugu, Milo i Ranko na skupljanje majske energije, a Medo na priču o praznom stomaku. Sila od 185 000 podijelila se na svjesne, bijesne, apatične i uplašene. Nisu shvatili važnost izbora. Nisu shvatili moć jedinstva. Apatčni su mislili da je raspad državne zajednice bio kraj i odlučili su da ne iskoriste biračko pravo?! Četvrtina sile, koja se može okarakterisati kao „svjesni“ je shvatila opasnost koja se bližila i dala glas koaliciji SNP-NS-DSS! Četvrtina, poznatija kao „bijesni“ je odlučila da se distancira od svega što ima prefiks „crnogorsko“ i izabrala je geto, glasajući za Srpsku listu. Poslednja četvrtina, umorna od poraza, razočarana, gladna, a prije svega naivna dala je glas Medu, vjerujući mu da je priča o Srbima i Crnogorcima deplasirana i da je pitanje identiteta irelevantno u odnosu na socijalna pitanja. Problem je to što je tu priču ispričao neko ko je krstio djecu u NVO „CPC“, a što smo to znali i mi i SL, a ćutali smo. Od početka smo znali da je Medo trojanski konj opozicije i dozvolili smo mu da zavede 40 000 Srba. Odgovornost za Medov dobar rezultat na izborima snosimo i mi. Izbori su se završili i ustavotvorna skupština je formirana. Stranke, nekad okupljene oko Bloka za zajedničku državu imale su, zajedno, manje od 90 000 glasova. „Istopilo“ se gotovo 100 000 Srba. Trebalo je da se donese ustav. Postojale su dvije solucije, dvotrećinska većina u skupštini ili referendum. Milo i Ranko nisu sami mogli da u parlamentu unište Crnu Goru. Sve je zavisilo od Meda i njegovog desetočlanog kluba u kojem su svi govorili nepostojećim crnogorskim jezikom. Postalo je jasno da se iza ekonomske i socijalne priče krije nešto sasvim drugo. Medo je održao riječ. Uvijek je govorio da su pitanja identiteta Crnogoraca njemu nebitna. I stvarno su mu nebitna. Pomogao je Milu i Ranku u uništavanju identiteta Crne Gore i Crnogoraca. Ljubimac Srba je donio ustav u kojem nema Srba.

 

Autor je član predsjedništva Kluba mladih Narodne stranke i predsjednik KMNS OO PG

Podgorica,

22. X 2007.

 

 
 
Copyright by NSPM