Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

 

 

Rajo VOJINOVIĆ

OD USTAVČIĆA DO USTAVČIĆA

Sve učestalijim izjavama da problematizovanjem tzv. identitetskih tema u procesu donošenja ustava opozicija pokušava da relativizuje rezultat prošlogodišnjeg referenduma, dukljanski vlastodršci se otvoreno legitimišu kao antisrbi, čime otkrivaju da su referendum i organizovali radi zatiranja srpskog naroda. Oni kao vlasnici ovog postreferendumskog feuda jednostavno imaju strah od Srba i taj strah pokušavaju da odagnaju ustavnim genocidom nad njima. Na taj način se i ovaj najnoviji oblik crnogorske državnosti u startu pokazuje kao društvo nasilja i neslobode i kao još jedno kaskanje za civilizacijom.

Zašto i ovaj, a ne samo ovaj? I otkuda dolazi taj strah ovdašnjih vlastodržaca? Splet istorijskih okolnosti je u devetnaestom vijeku stvorio dvije srpske države – Srbiju i Crnu Goru. Ujedinjenje tih dviju država u jednu bilo je istorijska neminovnost, koliko zbog želje naroda toliko i zbog toga što je Crna Gora bila siromašna, zaostala, od Srbije neuporedivo manja državica, nesposobna da prehrani sopstveno stanovništvo. Crnogorski vlastodršci su od momenta kad se očitovala ta neminovnost stalno strecali za svoje pozicije. Oni su, naime, dobro znali da sa stanovišta opštenarodnog interesa ne postoji ni jedan-jedini racionalni razlog za dalje postojanje crnogorske države, osim njihovog golog interesa da sačuvaju privilegije koje sobom donosi vršenje vlasti. Pitanje koje se nameće glasi: da li je danas drugačije? Upravo zbog toga je istorija političkih odnosa zvaničnog Cetinja sa Beogradom krcata sumnjičenjima svih ondašnjih beogradskih vlada za razna izmišljena nepočinstva prema Crnoj Gori od strane cetinjskih uobličitelja javnog mnjenja. U toj priči nerijetko se prepoznaje rukopis bečke politike. Dovoljno se, primjera radi, prisjetiti tzv. bombaške afere iz 1907. godine, kada se knjaz Nikola surovo obračunavao sa tek formiranom opozicijom u Crnoj Gori, uz optuživanje zvaničnog Beograda za zavjeru protiv njegovog Doma. Ta istorija se iz istih razloga i danas ponavlja, jer onda nije valjao Pašić, a danas ne valja Koštunica. Onda je bombama u vazduh dignuta štamparija «Narodne misli» u Nikšiću, a danas se u sačekušama ubijaju vlasnici i urednici opozicionih listova. Onda je, a ne u naše vrijeme, lansirana čuvena sintagma «terazijski Crnogorci».

Osim bombama i egzekucijama političkih protivnika, problem narodne težnje ka ujedinjenju sa Srbijom cetinjski vladajući krugovi su rešavali i nametanjem uvjerenja da su Crnogorci elitni Srbi, Srbi nad Srbima, sve sami Obilići i Nemanjići. Tada je počelo klanjanje zlatnom teletu zvanom crnogorska državnost. Tu vrstu crnogorske patetike dodatno su pothranjivali srpski romantičari iz Srbije i Austro-Ugarske, poput Ljube Nenadovića i Miletićeve Ujedinjene srpske omladine koja je Crnu Goru proglasila za srpsku Spartu. Tako se ovdje zacarila ona karakteristična i po svemu primitivna i antihrišćanska vrsta istorijske gordosti zakićena sukanjem junačkih brkova koja se na prvi pogled vidi na portretima ondašnjih cetinjskih dvorjana na kojima stoje sa čitavim drvljanicima kubura i jatagana zadjenutih za trombolose. Istu tu gordost danas gledamo na razglednicama na kojima Crnogorci stoje u svitnim narodnim nošnjama uzdignutih i namračenih obrva i neprirodno zategnutih ramena... Ali, što je daleko tragičnije, mi tu gordost gledamo i u svakodnevnom životu, svuda i na svakom mjestu. Jedina razlika je u tome što je klatno istorije od krajnosti onovremenog patetičnog nadsrpstva sada otišlo u drugu krajnost zvanu novocrnogorsko antisrpstvo. I upravo je taj mentalitet u naše vrijeme, recimo, definisao Cetinje kao dolinu bogova. Na osnovu tako projektovane virtuelne stvarnosti, cetinjski vlastodršci su u ono vrijeme nametali uvjerenje da su oni ti koji treba da vladaju budućom ujedinjenom srpskom državom, a ne srbijanska dinastija Karađorđevića. Knjaz Nikola je bio razočaran što nakon majskog prevrata na srbijanski presto nije došao on, ili njegov sin Petar, umjesto kralja Petra Karađorđevića. To uvjerenje je surova stvarnost odmah dovela u sumnju čim je, donošenjem «ustavčića», kako je posprdno prvi crnogorski ustav nazivao knjaz Nikola u razgovorima sa vojvodom Simom Popovićem, otvoren prostor za osvajanje kakvih-takvih građanskih sloboda. Kako bi bilo, Simo, da narodu podarim jedan ustavčić, pitao je knjaz. Taj knjažev deminutivčić najbolje karakteriše ne samo taj nego i sve crnogorske ustave do ovog najnovijeg koji će uskoro, protivno volji srpskog naroda, biti usvojen u parlamentu državolikog Montenegra. U svakom slučaju, istorijsko iskustvo je pokazalo da iza takve gordosti ne stoji ništa drugo do kolektivno samozavaravanje tipa «ja tebi serdare, ti meni vojvodo...» i puko preživljavanje siromašnih dodvoravanjem vlastima, te vječito kaskanje za civilizacijskim dostignućima. A sve to obavezno prati nemoralna priča o poštenju Crnogoraca kojom se skriva bijeda doušničkog dodvoravanja moćnicima na vlasti. Da li se moglo tada, i može li se danas, sa takvom sviješću ići u osvajanje građanskih sloboda bez kojih nema pripadnosti društvu civilizovanih naroda?

Ludilo crnogorskog nadsrpstva svoju kulminaciju je doživjelo 1910. godine prilikom proglašenja knjaza Nikole za kralja Crne Gore, u što se svako može uvjeriti ukoliko makar i ovlaš prelista ondašnju cetinjsku štampu. Ali je zato srpska i jugoslovenska štampa izvan crnogorskih granica već tada počinjala da registruje tu pretežnu stranu crnogorske stvarnosti. Tako, recimo, dr Novica Rakočević u knjizi «Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 – 1918.» citira članak iz beogradske «Štampe» br. 185. od 8(21) jula 1910. godine u kojem stoji: «Na Cetinju vlada zarazno ludilo za veličinom. Tako izrazit tip te bolesti do sada nije bilježen u jednoj knjizi. Sada se vidi da je ta bolest utoliko veća ukoliko su državne granice uže... Tim moralnim bolesnicima sve je milo što god im se da i sve im se priviđa kako darodavci prema njima nijesu dovoljno zahvalni. Njima se čini da im se ne ukazuje dovoljno poštovanja i dovoljno pažnje». Mišljenja smo na nije potrebno obrazlagati zašto imamo osjećaj kao da je ovaj članak nastao negdje u periodu od podjele jedinstvenog DPS-a pa do prošlogodišnjeg referenduma. I zašto i današnji crnogorski knjaz hoće svojim podanicima da «daruje ustavčić», a ne ustav koji bi garantovao ravnopravnost svih ljudi i naroda u postreferendumskoj Crnoj Gori.

Razumije se, takva Crna Gora nije mogla opstati kao država, pa neće moći ni ova današnja ukoliko njeni vlastodršci nastave po starom običaju. Ali smo zato, zahvaljujući upravo tom običaju, stigli do dukljansko-montenegrinske nacije i današnje antisrpske državolike tvorevine, koja namjerava da zatre srpsko nacionalno osjećanje na svojoj teritoriji. Eto odakle dolazi strah ovdašnjih vlastodržaca koji ih goni da otvoreno najavljuju ustavni genocid nad Srbima i eto novog društva nasilja i neslobode u još drastičnijem obliku... Srpski narod u Crnoj Gori, ukoliko želi da opstane i priključi se porodici civilizovanih naroda, zbog toga mora jednom zasvagda da prestane sa robovanjem zlatnom teletu zvanom crnogorska državnost i da se konačno oslobodi psihologije sukanja junačkih brkova. Brkove i njihovo sukanje treba ostaviti novocrnogorcima i njihovim NVO akademicima.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM