Rajo Vojinović

MILANOVA MALINA OD POMORANDžE

Simpatična je priča predsjednika IO Narodne stranke, moga prijatelja Milana Radovića o Durmitorkama koje su po prodavnicama tražile malinu od pomorandže. Veli, dugo nakon rata jedini sok koji se mogao kupiti u radnjama bio je sok od maline i svi su ga tražili riječima: daj mi jednu malinu. Kada su se kasnije pojavile druge vrste sokova, durmitorske domaćice su govorile prodavcima: dajte mi malinu od pomorandže. I, kritikujući moj stav da su Srbi i nacionalni Crnogorci dva posebna naroda, kao naraoučenije dodaje da je tako i sa imenom naroda. A ja onda iz svega toga neminovno zaključujem da Narodna stranka srpsko pitanje u Crnoj nam Gori razumije baš na nivou ove njegove priče.

Ističe Milan ponosno kako su «narodnjaci» stari stotinu godina i kako ih «ne može frustracija pokradenog referenduma natjerati da kopaju jaz među braćom». E pa, Milane, ti baš voliš da stvari posmatraš kroz strogo partijske naočari. No ta tvoja ljubav, nažalost, nije ono najgore, jer političke naočari vas «narodnjaka» poodavno potrebuju najdeblja stakla budući da je vaša politička dioptrija očigledno dostigla maksimum. A tu je još pride i politička katarakta kao prirodna posledica tolike starosti! Nije vaša partijska priča stara samo stotinu godina, kako ti misliš, već stotinu i pedeset i potamo se, jer je ta priča počela sa jugoslovenskom idejom, a sahranjena je 21. maja prošle godine. Tog dana je politika Narodne stranke, i ne samo ona, već i ukupna srpska nacionalna politika, koja je bila dominantno jugoslovenska , doživjela definitivan istorijski poraz. Tačno je da smo u toj priči i ja i ti i skoro svi Srbi u Crnoj nam Gori bili zajedno, nekad manje a nekad više, ali od 21. maja prošle godine definitivno više nijesmo zajedno na tim talasima. A to s razloga što smo, mi okupljeni u sadašnjoj Srpskoj listi, shvatili da toga 21. maja nije bio referendum o samodoprinosu za mjesni vodovod u Gornjim Kokotima, kakvim ga vi sada predstavljate (što se nažalost očituje i u ovoj tvojoj gore citiranoj rečenici), već zbog toga što se već 22. maja te iste 2006. godine čitav srpski narod suočio sa konačnim istorijskim porazom jugoslovenske ideje. Mi, naime, tvrdo vjerujemo da srpski narod u Crnoj Gori više nema vremena da zabija glavu u pijesak. Stoga ukupna srpska nacionalna politika mora da se gradi na sasvim novim osnovama, mora da se oslobodi te pogubne jugoslovenske matrice, a u Crnoj Gori, još pride, mora da se oslobodi i đilasovskog dvonacionaliteta i poniznog ropskog služenja kultu crnogorske državnosti zasnovanog na sukanju junačkih brkova. I to odmah, bez imalo odlaganja. Moramo konačno da se manemo onoga našega «ja tebi serdare, ti meni vojvodo...» i da to primitivno lokalpatriotsko nasleđe prepustimo nacioanalnim Crnogorcima. I da istovremeno sačuvamo ono što je zaista čisto i sveto u istoriji Crne Gore, ono što nadilazi granice cetinjskog atara, a to je, primjera radi, ono što je Vladiku Rada uzdizalo «nad milionima», što ga je izdiglo iznad tog i takvog plemenskog lokal-primitivizma koji se u naše dane pretvorio u nacional-šovinizam prema svemu srpskome i pravoslavnome.

Već toga dvadeset drugog dana maja mjeseca prošle godine, slušajući jezive popijevke «Crna Goro, mila mati, noćas ćemo Srbe klati», mi smo toj jugoslovenskoj matrici srpske nacionalne politike rekli zbogom, jer smo shvatili da je ta ideja progutala dva vijeka naše istorije. Gotovo sve što je zidano od vremena Svetog Petra Cetinjskog i Karađorđa naovamo dan ranije je doživjelo potpunu imploziju. Valjda je jasno da je bilo krajnje vrijeme da iz toga izvučemo neku pouku.

Opet ti o jazu među braćom, kao da smo taj jaz mi iskopali! A suština je u tome što isti oni koji su ga iskopali sada pokušavaju da nas prevedu na njihovu obalu toga ambisa. Vidiš, mi imamo tvrdu namjeru da se branimo od tog njihovog nauma. A vi hoćete još da napravite most preko te njihove antiistorijske zadužbine, kako bi im pripomogli da nas lakše prevedu na njihovu stranu pameti. Priča s početka prošlog vijeka o trojednom narodu se prvo pretvorila u Jasenovac, jame i kame za srpski narod, pa potom u zajednicu naroda i narodnosti «zbratimljenih» na kompartijskom betoniranju jama i pamćenja u koje su te mučeničke kosti pobačane, pa onda u krvavi raspad SFRJ kojim je iskomadan živi organizam srpskog naroda, u stotine hiljada popaljenih i raskopanih srpskih domova od Kosova do Kninskog Kosova i, najzad, u 21. maj prošle godine kada se rodio državoliki Montenegro. I sad smo mi Mirini i Milovi, a vi nijeste! Jeste, baš vi ste njihovi, i Mirini i Milovi, iako znam da ih ti lično voliš taman koliko ih ja volim. Jer, vi ste to suštinski, jer vam je izgleda malo svo to istorijsko iskustvo, pa sad počinjete priču o dvojednom, umjesto trojednom narodu. Veliš, među nacionalnim Crnogorcima ima mnogo srbofila. Ali, vidiš, bilo ih je nekad i među Hrvatima i bosanskim muslimanima.... To ama baš ništa ne govori, osim da se ti srbofili ne osjećaju Srbima, jer kad bi se osjećali Srbima. bili bi isto što i mi – Srbi! Ako se, pak, jednog dana sjete i osjete da su Srbi – dobro nam došli. Odmah da koljemo ugojeno tele i napravimo gozbu! Hajde, za početak, ubijedi ti Predraga Bulatovića i Nebojšu Medojevića, makar samo njih dvojicu, da se izjasne kao nacionalni Srbi, samo njih i nikoga više, pa ćemo onda s tvojih političkih pozicija da pričamo o identitetu i poštovanju tradicije. U protivnom, za mene je to bespredmetna priča.

Ko kaže da mi «zakivamo» podjelu na onih 32 odsto sa poslednjeg popisa? Branimo li mi njima da budu Srbi? Mi samo kažemo da nas je najmanje toliko, budući da su svi popisi od Drugog svjetskog rata naovamo bili sprovedeni u nedemokratskim uslovima. Ali zato tražimo sva nacionalna prava za tih 32 odsto koji su se uprkos takvim uslovima izjasnili kao Srbi. A kad se izborimo za njih, izborili smo se i za ostale, ukoliko nam se, kao što rekoh, u međuvremenu priključe.

Veliš sve je to za tebe srpski narod, samo što su oni, a ne ti, u zabludi da su pomorandža, a ne malina od pomorandže. I još pride me ubjeđuješ kako će oni opet biti malina, iako se unutar ambalaže u koju su upakovani već poodavno nalazi sadržaj koji se zove pomorandža! A taj sadržaj se sve više zgušnjava. Ja znam da si ti čovjek koji prezire dvostruke standarde, pa te zbog toga pitam: ako su Srbi iz Crne Gore i nacionalni Crnogorci za tebe srpski narod, jesu li onda isto to i plavski i rožajski Bošnjaci-Muslimani i bokeljski Hrvati? Oni Rafetovi i Šefketovi i oni Nikolićevi? Jesu li, po tvom mišljenju, ovi prvi malina od ananasa a ovi drugi malina od trešanja? I vjeruješ li da će i oni jednog dana opet postati malina, uprkos tome što se tamo već poodavno, umjesto maline, nalazi sadržaj pravljen na bazi ananasa i trešnje? I još jedna «sitnica»: ko će , po tvom mišljenju, i kako izvršiti njihovu depomorandžizaciju, deananasizaciju i detrešnjizaciju u novu-staru malinu? Hoće li to učiniti moćna Narodna stranka sa dvojicom čelnika utonulih u duboko evharistijsko tihovanje u onim vladinim stanovima o kojima je nedavno pisala dnevna štampa? Ili opet predlažete strpljenje do zelene trave iz one narodne poslovice?

I kad smo već kod toga, postavlja se i ovo pitanje: kako to da Narodna stranka osporava crnogorsku naciju, a režimski glasnogovornici ne vide opasnost u toj njenoj priči, već u Srpskoj listi i njenom programu? Vi iz Narodne stranke im, pa evo vidim i ti, i dalje dajete alibi za njihovu ofucanu priču o navodnoj ugroženosti Crne Gore i nacionalnih Crnogoraca od velikosrpskog hegemonizma, a oni uprkos tome traže zabranu našeg političkog djelovanja!? Mi ih priznajemo kao poseban narod i svakodnevno im saopštavamo da im u potpunosti vjerujemo da su sve ono što za sebe govore i tvrde da jesu, a njima se kriva na nas a ne na vas koji im osporavate nacionalni identitet!? I pravo da ti kažem, ta činjenica mi nešto prilično smrdi...

Vrlo je neubjedljiva, moglo bi se čak reći i prilično smiješna, teza kako je zahvaljujući pameti Narodne stranke broj Srba sa devet odsto za deset godina uvećan na 32 odsto. I sve to dok joj je broj poslanika strmoglavo padao sa četrnaest na dva. Još ćete, bogami, kako ste krenuli, početi da se predstavljate i kao dobrovoljne žrtve svenarodne polze! Nije se to dogodilo ni zbog kakve vaše pameti, već prije svega, zahvaljujući mržnji Montenegrina, izbljuvanoj kroz usta Miška Vukovića, Kujovića, Ranka Krivokapića. prokletog raspopa Miraša i onog njegovog Steva Vučinića, Jevrema Brkovića, pokojnog Voja Nikčevića, Nikolaidisa i ostalih... Njihova mržnja je najviše pomogla srpskom otrežnjenju u Crnoj Gori. I hvala im na tome, što kažu u mojoj i tvojoj Staroj Hercegovini, đe čuli i đe ne čuli...

Pita moj prijatelj Milan: znači li moje mišljenje da je izanđala priča o ujedinjenoj opoziciji koja treba da sruši Đukanovića - odustajanje Srpske liste od borbe protiv Đukanovićevog režima? Naravno da ne znači. Ono, prije svega, znači da mi hoćemo odlučnu političku borbu protiv režima zasnovanu na konkretnom političkom programu koji počiva na jasnoj nacionalnoj politici, oslobođenoj od bilo kakve vrste jugoslovenstva, dvonacionaliteta i klanjanja zlatnom teletu zvanom crnogorska državnost. Tako, recimo, mi se borimo za pravo na državljanstvo Srbije za sve Srbe van njenih granica i onda, kao što znaš, dobijemo to pravo, a režimlije bespomoćno bjesne i žale se komitetu! Ključno pitanje je za nas, dakle, s kakvim programom opozicija može da sruši Đukanovića? Ili, da budem još precizniji, kako je moguće srušiti Đukanovića bez ikakvog programa? Socijalnom demagogijom i pričama o Moldavkama? Praznim verbalizmima Dragana Šoća tipa «nijesmo mi diskriminisani zbog toga što smo Srbi, već zbog toga što smo opozicija»?

Ne, hvala lijepo! Ako se s nekim budemo udruživali, to ćemo činiti samo na osnovu zajedničkog ali konkretnog političkog programa koji će ujediniti opozicione subjekte, pod uslovom da taj zajednički program jasno uvažava postojanje i legitimne interese srpskog naroda u Crnoj Gori. Samo tako i nikako drugačije.

A vi slobodno nastavite sa traženjem maline od pomorandže.

I vidjećete da ćete na takav način vrlo brzo stići – nigdje! Ako već tamo nijeste i stigli.

Cetinje, 02. oktobra 2007.