Rajo VOJINOVIĆ

ODGOVORI MILANU RADOVIĆU

Uz rizik da će mi zamjeriti moj dragi prijatelj i ljuti politički protivnik Milan Radović što se miješam u njegovu polemiku sa mojim političkim istomišljenikom Nebojšom Strugarom, iako sam se NSPM javio tekstom prije samo dva dana. ne mogu a da mome prijatelju ne odgovorim na neka od pitanja koja je postavio u tekstu «...A KARAVANI PROLAZE». A to radim zbog činjenice da su ta pitanja postavljena, ne samo gospodinu Strugaru, već i svim Srbima u Crnoj Gori.

Pita, dakle, Milan Radović: u čemu je razlika između Srba i Crnogoraca?

Ja odgovaram: razlika je tolika, da bi ozbiljan odgovor morao podrazumijevati najmanje jednu sveobuhvatnu interdisciplinarnu analizu. Ali, ukratko, razlika je u tome što su po nacionalnoj pripadnosti jedni Srbi, a drugi Crnogorci. Razlika je, takođe u sadržaju ova dva pojma, jer mi Srbi smo po teritorijalnoj pripadnosti Crnogorci, kao što su to bili naši i njihovi preci, a Crnogorci su po nacionalnoj pripadnosti Crnogorci, od kojih veliki broj njih pod pojmom Crnogorac podrazumijeva antisrpstvo. I suštinsko odricanje od predaka. Razlika je u tome što baštinimo potpuno različite vrste duhovnosti na kojima su zasnovani naši nacionalni identiteti. A nacionalni identitet je duhovna kategorija. Razlika je u tome što mi naše pretke ne proglašavamo, kao oni, «veljesrpskim špijunima». Razlika je u tome što mi pripadamo jedinstvenom desetomilionskom srpskom narodu, a oni ne pripadaju, jer ne žele i neće da mu pripadaju. I u tome što sve ono na čemu smo mi zasnovani kao ljudi i narod njima smeta i sve to smatraju smrtnom opasnošću po njihov identitet. Razlika je i u tome što mi njima ne namećemo naš nacionalni identitet, kao što oni pokušavaju nama da nametnu njihov identitet istovremeno nas lažno optužujući da mi to njima činimo. Zato ja sad pitam mog prijatelja Milana ono što već godina dana pitam sve njegove političke istomišljenike u Crnoj nam Gori, a nikako da dobijem odgovor: ako smo mi Srbi i oni Crnogorci jedan narod kako je ime tog «jednog» naroda?

Pita Milan: po čemu se razlikuju Želidrag Nikčević i njegova sestra Snežana?

Ja odgovaram: razlikuju se po tome što je Želidrag Nikčević po nacionalnoj pripadnosti Srbin, a njegova sestra po nacionalnoj pripadnosti Crnogorka. Kao što je patrijarh Makarije Sokolović bio Srbin, a njegov rođeni brat, onaj što je zidao na Drini ćupriju, Mehmed-paša Turčin. Ili, da mi ne zamjere moj prijatelj Želidrag i sestra mu Snežana (koju lično ne poznajem), kao što sam ja Srbin, a moj rođeni stric Danilo Crnogorac. A od njega sam, prije nego što sam pošao u osnovnu školu, naučio da čitam i pišem. I znam da to boli, ali da ne boli ne bi bilo stvarno, niti bi bilo potrebe da se mi Srbi između sebe objašnjavamo oko ovoga. Ali, šta da radimo: to nijesmo tražili mi, već oni. Kao što su to ranije uradili pohrvaćeni Srbi, pomuslimanjeni Srbi, pobošnjačeni Srbi, poalbančeni Srbi. Sada su njihovi potomci Hrvati, kao i svi drugi Hrvati, Muslimani, Bošnjaci, Albanci kao i svi drugi Albanci... Nije ovo, dakle, ništa novo u našoj istoriji. Razlika je jedino vremenska: naše pretke je onda boljelo, a nas boli danas. I zato treba stisnuti zube, zaboraviti na bol i odbraniti našu djecu da se i njima to ne dogodi. Srpska lista nudi konkretan odgovor na pitanje kako da se branimo, a vi, moj Milane, očigledno na tu temu ozbiljno i ne razmišljate. Vaše političke priče su još uvijek bliske ranom Milovanu Đilasu, a Jugoslavije više nema. Ovo je 21. vijek i 2007. godina. Osim, ukoliko vaš oodgovor i dalje nije izanđala priča o ujedinjenoj opoziciji koja treba da sruši Mila Đukanovića? Zbog toga ću te podsjetiti na jednu misao Svetog Vladike Nikolaja Velimirovića iz vremena njegovog izgnanstva iz Otadžbine: srpski partijaši stalno razmišljaju kako srušiti Tita, a ne pitaju se šta poslije Tita. A poslije Tita je došao Milo. Pitate li se vi: šta poslije Mila? Hoćete Medojevića ili Miodraga Živkovića?

Pita moj prijatelj Milan: jesu li nama Srbima bliži nacionalni Crnogorci koji su na prošlogodišnjem referendumu glasali zajedničku državu sa Srbijom i koji govore srpskim jezikom od visokih funkcionera DPS-a koji se nacionalno deklarišu kao Srbi?

Ja odgovaram: bliži su nam, svakako. oni prvi. Međutim, u ovom slučaju je problem u tome što je svakom Srbinu u državolikom Montenegru mnogo lakše povjerovati onome koji javno za sebe kaže da je Crnogorac, nego li onome koji za sebe veli da je Srbin. Ja lično, a vjerujem ni drugi Srbi u Crnoj Gori, ne vjerujem Bebi Džaković, Zlokoviću, Franoviću, Radunoviću i takvima kad za sebe javno kažu da su Srbi. Ja mislim da to oni rade po partijskoj direktivi da bi zbunili Srbe u Crnoj Gori. Šta ti misliš o ovome? S druge strane, Crnogorcima koji su bili za zajedničku državu a govore srpskim jezikom želim sve najbolje. Baš kao što sve najbolje žele Njemci Austrijancima. Ima li nečeg nejasnog u ovome?

Pita Milan: ako smo dva naroda, kako ćemo osporiti «pravo» na posebnu crkvu i jezik?

Ja odgovaram odgovorom našeg Mitropolita Amfilohija: ne boj se, ne pravi se pita od onoga što ljudi ne jedu. To jest, ne može onaj ko ne vjeruje u Boga napraviti posebnu crkvu. Što se, pak, jezika tiče, jezik će se sam odbraniti, isto kao što se, u vrijeme Benjamina Kalaja u Bosni sam odbranio. Osim toga, i Crkva i jezik, u jednom dubljem smislu, brane nas, a ne mi njih. Najzad, jedno je Crkva, drugo jezik, a treće narod. Zato, ne manipuliši time na ovaj način, jer ja znam da ti ove pojmove precizno razlikuješ.

Veli Milan: ideja da je crnogorskim Srbima matica Srbija je izvorno dukljanska. I pita se: zar prihvatanjem te njihove ideje nećemo prepustiti Crnu Goru Dukljanima?

Ja odgovaram: Ako je ta ideja izvorno dukljanska, onda je i sam Njegoš bio Dukljanin. Jer, Njegoš je, a ne Jevrem Brković, pisao Matiji Banu: «Srbija je matica Srpstva, bez nje nikad ništa». I otkud ti uopšte ideja da mi na taj način Crnu Goru prepuštamo Dukljanima? Zar ne vidiš kako kojevitezaju zbog toga što nam je Srbija omogućila pravo na njeno državljanstvo? Čuješ li ti šta ovih dana o tome na čistom «crnogorskom» pričaju Miško Vuković i Miko Živković? Razumiješ li ti njihov «crnogorski»?

Pita Milan: crnogorsku naciju su uveli dekretom komunisti i zašto bi se mi kalemili na tu komunističku podvalu srpskom narodu?

Ja odgovaram: ne, ne kalemimo se mi, niti smo se nakalemili, već oni, jer oni su, a ne mi, postali nacionalni Crnogorci.

Pita Milan: ako smo različiti narodi, kako ćemo podijeliti istorijsko nasleđe, zar tako što ćemo srpsku kulturu nastalu na crnogorskom tlu prepustiti njima?

Ja odgovaram: ne boj se od toga, jer će se Njegoš, Marko Miljanov, Ljubiša, Lubarda i ostali najbolje sami odbraniti. Bolje nego da ih mi branimo. Mi ćemo ih najbolje odbraniti ukoliko ih se ne odreknemo kao stubova našeg identiteta. I ništa više ni manje.

Posebno je zanimljivo ovo Milanovo pitanje: Zar to (kulturno) nasleđe da prepustimo nepostojećem identitetu?

A ja odgovaram: kako se nešto što postoji može prepustiti nečemu što po tvome mišljenju ne postoji?

A najzanimljivije je ovo Milanovo pitanje: od kojeg datuma su Srbi i Crnogorci postali različiti narodi?

Eh, moj Milane, nemoj sad i ti ko, nazdravlje tebi i na dugi vijek, pokojni Vojo Nikčević: Istorija crnogorskog jezika, tom prvi, od artikulacije govora do 1346. godine u dva sata popodne. Stvaranje nacionalnih identiteta je istorijski proces. I ti to vrlo dobro znaš.

Znam da znaš, kao što znam da znaš sve ovo što sam ti ovdje kazao.