Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO

   

 

Goran Veljković

Komentar teksta Aleksandra Pavića „Tenkovi i hulahopke

Nekadašnji ministar vojni Prvoslav Davinić je neposredno po stupanju na dužnost izjavio da su nam preko potrebni 'laka borbena vozila i helikopteri'. Lično se ne sećam da je on posle toga izjavio nešto što bi bilo vredno zapamtiti, ali se zato svojski trudio da što više para baci u ništa: afere sa satelitom i Miletom Dragićem su dobri primeri (a moglo bi ih se naći još). No, ova njegova izjava je odličan šlagvort za ono što hoću da istaknem: za protivgerilsku borbu na Kosovu je primarno imati laka oklopna vozila i helikoptere (doduše sa avijacijom), a tenkovi nemaju takav značaj (što ne znači da nisu potrebni) pri čemu ne zanemarujem ulogu pešadije kao takve. Zato mi uopšte nije jasno odakle i zašto se tenkovima kao takvim pridaje tako veliki značaj za rešavanje bilo kog aspekta Kosovskog problema, pri čemu ne bih da ulazim u razmatranje pitanja uloge borbenih helikoptera kojih i nemamo (jer se naše Gazele i ne mogu smatrati borbenim helikopterima za borbu protiv gerile, one su uskospecijalizovane za borbu protiv tenkova, ali su i za tu ulogu zastarele). Ni primer Izraela ovde nije najbolje odabran, jer Izraelci ratuju uglavnom u pustinjskim uslovima pa bi tamo teški tenk od 50 tona verovatno imao smisla. Ali, u području kakvo je Kosovo, malo je verovatno da bi ovako teška mašina mogla da bude korisna protiv pokretljive gerile koja se krije po 'šumama i gorama'. Još treba dodati da je Izrael uglavnom svoja oklopna vozila i tenkove upotrebljavao na frontu, protiv regularne armije a ne protiv gerile, te ih je sa tim ciljem i prepravljao. Ako je autor imao na umu neku drugu prepravku T-55 trebalo je da je navede. Autor bi trebalo da zna (a možda i napomene) da je VTI (Vojno Tehnički Institut) u saradnji sa Remontnim Zavodom iz Čačka napravio od tenka T-55 borbeno inžinjerijsko vozilo 'Munja', koje se koristi u KZB (Kopnenoj Zoni Bezbednosti) u broju koji je potreban - nekoliko desetina komada - a nažalost ta cifra sigurno nije ni velika ni impresivna. Borbeno vozilo pešadije 'Vuk', tj. modernizacija sovjetskog BRDM-2, nije još uvek realizovano zbog 'nedostatka novčanih sredstava' a sigurno je primer onoga što našoj vojsci treba. Naša vojska ima u naoružanju i oklopne transportere M-80 koji se i ne pominju za modernizaciju. Za tenk M-84 ponuđena je modernizacija ali za strano tržište, 'nema se para' za našu vojsku, pitanje je u kolikoj meri je on potreban za KZK a i za Kosovo, pogotovo ako se imaju u dovoljnoj meri laka oklopna vozila/transporteri koje sam nabrojao. A ako se ne modernizuje M-84 čemu onda modernizacija starih T-55? Osim toga, ako se zadrže T-55 tj. ne prodaju u staro gvožđe, da li ih treba modernizovati pa čuvati ili ih čuvati nemodernizovane? Ako bi bili nemodernizovani, za šta bi mogli da se koriste ako bi se 'ukazala potreba'? I na kraju, vrlo važno pitanje: ako su Nemci tokom Drugog svetskog rata uvek imali više tenkova nego obučenih vozača i posada za njih, nameće se pitanje dovoljnog broja obučenih posada i za naše tenkove, bilo da su iz rezerve ili aktivnog sastava. Bojim se da i ovaj parametar ne ide u našu korist, pogotovo ako se uzme u obzir koliko je naša nacija stara i koliko se malo ljudi iz civilstva danas obučava u vojsci.

Autor nije naveo ni koliko bi koštalo održavanje tih i takvih tenkova. Izraelci mogu sebi da dozvole takav luksuz jer su daleko bogatiji od nas. Inače, sam broj i kvalitet tenkova ima neki značaj u nekom klasičnom sukobu, ali nam za sada takav sukob ne preti, jer su sve susedne zemlje u NATO paktu ili u PfP čemu i mi težimo. Sa Albanijom nemamo više kopnenih granica, a ionako bi u bilo kakvom ratnom sukobu primat imala avijacija (ukoliko se poseduje): primera za ovo ima mnogo, praktično svi ratovi koje su vodili zapadni saveznici u zadnjih deceniju i po. Uvek se teži da se u odbrani ne suprotstavlja tenk direktno tenku, već se koriste druga sredstva: PT (Protiv Tenkovski) topovi, PT bacači, PT rakete raznih vrsta i dometa, helikopteri i avijacija naoružana PT raketama, a spisak bi se mogao produžiti. Idealno je da se tenkovi otkriju i napadnu što pre i dalje, pre nego što i mogu da dejstvuju, a to podrazumeva pre svega upotrebu avijacije i helikoptera koji svoje PT rakete mogu da lansiraju van dometa protivničke PVO (ProtivVazduhoplovne Odbrane).

Vojni deo Dejtonskog sporazuma je nešto što ne treba da jednostrano kršimo, jer će nam se to obiti o glavu. Ni maksimume što su tamo napisani mi sada ne dostižemo (npr. u avijaciji), pa nam Dejtonski sporazum nije kriv što reforma vojske za sada podrazumeva samo smanjenje brojnog stanja, bez naoružavanja novim i savremenim naoružanjem.

Poređenje sa Švajcarskom nije najbolje, jer mi se čini da je poređenje sa Izraelom i Grčkom bolje: i oni nemaju profesionalnu vojsku, već za ozbiljne pretnje kojima su izloženi imaju regrutni sistem, vojsku gde vazduhoplovstvo ima prvo mesto, ali i razvijenu vojnu industriju. Grčka je u NATO, što je inidikativan primer. Da li bi Evropa prihvatila našu neutralnost, a da li i mi sami znamo šta bi ta 'neutralnost' podrazumevala? Možda da umesto eura pređemo na švajcarske franke?

Tačno je da je situacija u svetu takva da se povećavaju izdaci za naoružavanje, ali gde je naša vojna industrija da sledi trendove tržišta i profitira iz takve situacije?

Vratimo se suštini priče. Ako nam tenkovi nisu tako bitni kao što gospodin Aleksandar Pavić misli, šta je onda ono što nam je bitno a što je naša strategijska prednost u vojnom smislu, pre svega za kosovsku situaciju a i uopšte?

Tih prednosti ima više, a najbitniji su (bivša prednost je u postojanju mornarice, koju više nemamo, ali je baš zbog toga indikativno da se pomene): prednost u postojanju kakve-takve avijacije; prednost u postojanju kakve-takve vojne industrije. Ukratko obrazložimo ove prednosti.

  • Mornarica, bivša, ostala u drugoj državi. Sa stanovišta kosovske situacije, ona je bila izuzetno bitna, rekao bih strateški, jer Albanija nije imala mornaricu (ili je imala u rudimentima) te je tada uverljivost odvraćanja bila daleko snažnija nego sada bez mornarice. Mogućnost našeg delovanja u albanskim teritorijalnim vodama je sigurno tada bila realnost, a to su Albanci i sa Kosova i iz Albanije dobro znali. Sa stanovišta ulaska u PfP i NATO je ovo takođe bilo bitno (još uvek je za Crnu Goru, ali oni to neće da iskoriste, rasprodaće flotu!), jer bi se naše mesto i uloga sa mornaricom drugačije vrednovalo i merilo. To je jednostavno priroda stvari, što si jači više te cene, tako je to u međudržavnim odnosima! Setimo se samo koliko puta je takva naša bivša mornarica učestvovala u NATO vežbama. Začuđujuće je da je niko iz Srbije ne postavlja pitanje pokretne vojne imovine koja je ostala u Crnoj Gori, jer su ne mala sredstva uložena u njih. Uzmimo samo brodove mornarice, zatim naše avione G-4, pa i druga borbena sredstva. Pitanje pokretne vojne imovine trebalo je da se reši zakonom o imovini SCG koji nikad nije donet, ali to ne znači da ne treba da tražimo deo od onoga što smo plaćali (u odnosu 95:5!). (1) Čak niko iz opozicije da pokrene to pitanje, kao da su nam pare padale sa Marsa. Vrlo bitna stvar je da se otcepljenjem Crne Gore ne samo vojno promenila naša situacija već i uopšte geostrateški. A kako bi se naša pozicija promenila nabolje da nije uspeo referendum, kako bi taj 'divni' Zapad morao da nas ozbiljnije tretira, i zbog Kosova i uopšte, ne smem ni da pomislim.
  • Avijacija je danas svuda gde su oružane snage ozbiljno organizovane na prvom mestu, to nije ničiji hir već priroda stvari. Već rekoh da helikoptere nemamo, a ono što imamo od aviona je prilično zastarelo, mada ne znači da se ne može modernizovati i vrlo korisno upotrebiti, posebno avioni 'domaće' proizvodnje (G-4 Supergaleb i Orao). Za situaciju na Kosovu su nam potrebni najviše avioni koji napadaju kopnene ciljeve (dakle i G-4 i Orao) ali oni nemaju savremeno pametno oružje, koje može da se lansira na cilj sa bezbedne daljine i ima vrlo veliku verovatnoću pogađanja, pa bi ih trebalo hitno modernizovati (a to bi bila najjeftinija varijanta za sada). Lovačka avijacija nam nije toliko bitna za Kosovo, ni sadašnje legalne snage kosovskih Albanaca ni Albanija nemaju u naoružanju borbene avione već samo helikoptere i lake avione. Međutim, data je prednost modenizaciji lovačkih aviona MiG-29 (i to se plaća kešom, nije ponuđena bilo koja mogućnost davanja naših roba u zamenu za remont!!) a za sada nije jasna sudbina G-4 i Orla. Modernizacija G-4 se pominje ponekad, a Orla nikako (iako je svojevremeno bilo najava i za to). Za Kosovo nam modernizacija raketa Z-V (zemlja-vazduh) ne znači gotovo ništa, ali je to urađeno prvo, kao da je bivši ministar odbrane Davinić mislio da će da ratuje ponovo sa NATO paktom. Dobra vest u svemu tome je da je koliko-toliko shvaćena ozbiljnost problema avijacije pa su načinjeni napori da se nabavi gorivo i počne da leti u što većoj meri, a počelo se i sa remontom (ne i modernizacijom) domaćih aviona. Kasno, ali bolje ikad nego nikad.
  • Kao i sve bivše socijalističke države, Jugoslavija je imala razvijenu vojnu industriju, koja je bila u principu perjanica tadašnje industrije, savremenije opremljena, sa bolje plaćenim radnicima, boljom tehnogijom.. Deo toga smo mi nasledili. Nema razloga da ponovo taj deo sada srpske industrije (ako se može reći industrije, pitanje šta je od naše svekolike industrije ostalo) bude profitabilan i sa visokom stopom izvoza. U vojnu industriju su svrstane kompanije koje proizvode niskotehnološke proizvode (barute, municiju, streljačko naoružanje...), samo delimično su obuhvaćeni visokotehnološki proizvodi (npr. rakete). Ono što je najbitnije za današnje ratovanje, avijacija, je ostala van tog društva, sve kompanije koje se bave proizvodnjom bilo kakvih proizvoda za avioindustriju su namenjene za privatizaciju. Prodaju se kao kruške i jabuke na pijaci. Koja će arapska zemlja da kupuje od nas ako se Utva proda Izraelcima, što se najavljuje kao mogućnost? Koja će zapadna zemlja da kupi proizvode Prve Petoletke iz Trstenika ako se ona proda Rusima, što je takođe najavljivano? Niko da se seti situacije sa Remontnim zavodom u Čačku, koji je za dlaku spašen od privatizacije, neko je hteo da kupi tu firmu i naplaćuje vojsci tri puta skuplje te usluge koje sada radi taj zavod. Da citiramo pukovnika Mr. Danka Jovanovića koji u magazinu Odbrana broj 35 izjavljuje (tekst 'Orijentacija na inostrana tržišta'):''Strana iskustva govore da je značajno sačuvati preduzeća odbrambene industrije u državnim okvirima. SAD i Velika Britanija su se, u proteklom periodu, suočile sa teškoćama zbog privatizacije fabrika za naoružanje i vojnu opremu – veliki finansijski gubici, nemogućnost kontrole i brojne zloupotrebe, pa danas ponovo nastoje da ih povrate pod državno okrilje''. Rekoh da 'domaće' avione G-4 i Orao možemo kod nas da remontujemo i održavamo (za jeftine pare, nije potrebno da ih kao MiG-29 šaljemo u inostranstvo) i da su nam oni najpotrebniji za Kosovo. Ako se oni modernizuju, postoji i mogućnost izvoza. G-4 je svetska klasa i već je bilo interesovanja za njega (gospodin Boris Tadić zna sa kim je pregovarao o tome!) a biće ga sigurno još. Orao je zanimljiv ako se modernizuje da nosi pametno oružje (koje možemo sami da proizvedemo) jer može da bude jako, jako jeftin (verovatno najjeftiniji borbeni avion na tržištu, da napravi pravu pometnju!), što je ipak najbitnija osobina za bilo koju robu koja se prodaje. Strateška greška je uloga VTI-ja koja je sasvim suprotna od onoga što treba da bude, jer on je deo vojne industrije koji treba da projektuje nova sredstva NVO (Naoružanja i Vojne Opreme) a industrija samo da proizvodi. To znači da VTI mora da bude u centru svih događanja i da se najpre u njega ulažu pare, jer on projektovanjem novih sredstava NVO koje tržište traži pokreće proizvodni ciklus. Bez njega, fabrike kao takve i nemaju smisla. Od svih naših naučnih ustanova, on ima najviše mogućnosti da bude najprofitabilniji. Ali vesti o otpuštanju ljudi iz njega, među kojima su mnogi sa titulama doktora i magistra nauka sigurno ne pomažu da se posluje dobro. Privatna firma EdePro se bavi sličnim delatnostima, projektovanjem sredstava NVO, i po svim ekonomskim parametrima se razbija od para, a VTI...? Služi da se na njemu vežbaju 'reforme'. Nikome ni na pamet ne pada da se VTI organizuje da radi po tržišnim principima a ne po vojničkom PS-u. Ako se tako reorganizuje, VTI vrlo brzo može da ima potrebu upošljavanja stručnog kadra, a ne otpuštanja, i kao što rekoh postane naša najprofitabilnija naučna institucija. Sada imamo situaciju da veoma bitni projekti laserske bombe, rakete V-Z sa TV vođenjem kao i bespilotna letelica nisu ispitani i dovedeni u fazu kada po potrebi može da počne njihova proizvodnja. A ta pametna oružja će iz temelja promeniti način uoptrebe i dejstva naše avijacije: biće manje letova uz više efikasnosti a sa manje gubitaka.

Tu je Izrael primer koji treba slediti, a ne prodavati mu naše fabrike. Boris Tadić je na početku svoga mandata kao ministar odbrane bio u Izraelu i bio je posle toga pun hvale za izraleske institucije koje se bave projektovanjem oružja: tamo je eto čast i ponos, kao i dobra plata, za mlade izraelske inženjere da rade u tim institucijama. Šta je Boris Tadić uradio da se slična situacija dogodi i kod nas, a ne da nam mladi inženjeri idu u inostranstvo a da stručnjake iz VTI isteruju kao... bolje da ne kažem koga?

Lično ne mogu da zamerim autoru što otvoreno i direktno nije rekao (plašeći se verovatno) da srpski političari Boris Tadić i Vojislav Koštunica ne reformišu našu vojsku za rat na Kosovu (i to sigurno ne za slučaj zajedničkog dejstva Kosovske gerile i Albanske regularne armije što nam se već desilo 1999) nego za učešće u misijama raznih vrsta u okviru zapadne alijanse. To je suština i cilj svih reformi naše vojske od 2000. do sada. Samo se delimično može shvatiti da je to direktna posledica toga da se i naša država organizuje tako da bude deo 'nečega' u šta treba da se tek uklopi pa da u skladu sa tim izgubi tj. prenese deo suverenosti na 'više instance' - EU. To nije razlog da se ne krene ozbiljnije u modernizaciju naše vojske i očuvanje njenog brojnog stanja: PfP (Peace for Partnership - Partnerstvo za mir) je dovoljan okvir za to a sama priroda ustrojenosti zapadne alijanse nam omogućava da radimo kako nam odgovara. Primer za to su Bugarska (videti tekst Lazanskog ' Tako to rade Bugari ' u okviru debate 'Srbija i NATO') kao i Slovenci koji su sami reformisali svoju vojsku, bez pomoći savetnika sa strane. Ne zaboravimo da npr. Grčka nije učestvovala u bombardovanju SRJ 1999. godine i da zbog toga nije ugroženo njeno mesto u NATO. Mogućnosti 'štrčanja' u okviru alijanse su vrlo velike, zašto ih mi ne koristimo je posebno pitanje. Kako to da se usvajaju sve vrednosti zapadnog društva (demokratija, tržišna privreda, ljudska prava....) osim one koja kaže da i u tom takvom društvu ima svoje mesto i vojska (ne nužno profesionalna) i vojna industrija (ne nužno privatna), pri čemu je jedna od ključnih premisa vojne strategije da tehnika dobija rat?

Međutim, sam ovakav pristup 'reformama' vojske najočitije pokazuje da osim formalne borbe za Kosovo (ustav, borba za zelenim stolom oko statusa...) naša politička elita nema nijedan suštinski, strateški potez (od više mogućih!) kojim bi jasno i ubedljivo pokazala, svima koji žele da to vide, da će se i u narednom periodu boriti svim mogućim sredstvima za očuvanje Kosova, bez obzira na ishod pregovora. Da li ćemo poput Hrvata i sledećih 'tisuću godina' biti spremni da radimo sve što možemo da očuvamo Kosovo? Sa ovakvom političkom elitom verovatno ne.

Fusnote:

1. Vezano za ovo, videti članak Milana Komara (vrsnog znalca vojnopomorske problematike) u debati „Srbija i NATO“ na ovom sajtu, pod naslovom ' O fregatama – bez rasprave' .

 

 
 
Copyright by NSPM