Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Kosovo i Metohija

   

 

Milorad Vukašinović

Intervju sa Milomirom Stepićem

KOSOVSKO PITANjE JE GEOPOLITIČKO PITANjE

Prof. Stepiću, geopolitika je naučna disciplina koja je poslednjih 15 godina doživela reafirmaciju i ekspanziju. Kako komentarišete ponovno interesovanje za ovu disciplinu?

Geopolitika je posle Drugog svetskog rata bila anatemisana zbog “nacističkog greha”, tj. zbog zloupotrebe i instrumentalizovanja ove nauke u svrhu “opravdavanja” nemačkih ratnih ciljeva, ekspanzionizma i masovnih genocidnih zločina. Ali, ona nije nestala. Naprotiv. Čitava epoha bipolarizma, hladnog rata i tzv. ravnoteže straha bila je potpuno, u praktičnom smislu, geopolitički definisana, a teorijski utemeljena u koncepcijama Nikolasa Spajkmana i njegovih prethodnika Mekindera i admirala Mejna. Upakovana u ideološko-politički “ukrasni papir” kapitalističko-komunističkog sučeljavanja dve supersile, ona se mimikrijski i fragmentarno pojavljivala u vidu geostrategije, teorije međunarodnih odnosa, nekih pravnih nauka i naročito političke geografije. Kad je devedesetih godina ideološka koprena počela da nestaje, geopolitika se pojavila oslobođena svih ranijih stega, kompleksa i nametnutih kočnica.

Geopolitika je kao nauka koja izučava odnos prostornog i političkog evoluirala, posebno u drugoj polovini 20. veka, kad je tzv. prostorni determinizam nemačke škole zamenjen deklarativnim potcenjivanjem značaja prostora. U kolikoj meri je na ovakvu promenu odnosa između geografskog i političkog prostora uticao razvoj informatike i tehnologije?

Sučeljavanje nemačkog (fizičko) geografskog determinizma i francuskog posibilizma je naučnoteorijska projekcija sveobuhvatnog konfrontiranja Nemačke i Francuske tokom 19. veka, koji je kulminirao Prvim svetskim ratom. Posibilizam francuske društveno-geografske škole Pola Vidala de la Blaša učinio je velike, neprocenjive i dalekosežne usluge geopolitici, pruživši joj šansu da se iskaže i izvan koordinata dogmatizma nemačke determinističke škole, te da se razvije u pravu nauku, a ne da ostane na nivou manipulativne doktrine. Ali, krajem 20. veka, razvojno “klatno” geopolitike zapretilo je otklonom ka drugoj krajnosti – od nekadašnjeg precenjivanja veličine i prirodnih svojstava prostora, došlo se do nihilističkog stava da je prostor potpuno nevažan i da je borba za prostor anahrona kad svet postaje tobože globalno selo potpuno integrisano posredstvom novih tehnologija i sredstava brze komunikacije.

Potcenjivanje prostora vrhunac dostiže devedesetih godina prošlog veka, uporedo s trijumfom Zapada predvođenog Amerikom, naročito kroz pomodnu Makluanovu tezu o kraju geografije i Najovu teoriju o „tvrdoj“ i „mekoj“ moći.

Makluanova teza o degeografizovanom (rasprostranjenom) svetu (i Fukujamina o “kraju istorije”) bila je propagandno namenjena ostatku sveta – “varvarima” s druge strane limes-a, izvan trijumfalne talasokratske zapadne “imperije”. Zaglušujuća sugestivna galama trebalo je da omami grogirane suparnike na istoku i dodatno oslabi njihov već načet imunološki sistem pred završni globalistički pohod . Prostor je predstavljan kao nebitan jer će biti jedan , pod kontrolom jedne, najveće planetarne sile. Ali kako, onda, objasniti sve suroviju, neposrednu, razobručenu oružanu borbu koja je u poslednjoj deceniji 20. veka usledila upravo za prostor, i to u gotovo svim delovima sveta? Američki prodor u centralnu Aziju (Heartland) nije virtuelan, nego konkretan, opipljiv – teritorijalan. Ako prostor nije važan, čemu onda prodor EU i NATO na istok? Zašto Španija uporno nastoji da povrati Gibraltar koji je pre tri veka izgubila, a Velika Britanija to uporno ne dozvoljava? A obe zemlje su članice EU i NATO. Zašto su unutar eks-Jugoslavije spolja diktirane granice i teritorijalna rešenja po cenu krvavog sukoba? Da kosovsko-metohijsko pitanje nije teritorijalno (geopolitičko), zašto bi se ono uopšte otimalo od Srbije. Da je samo demokratsko pitanje, ne samo da bi nesporno bilo u sastavu Srbije, nego bi i nasleđena titoističko-kardeljistička autonomija bila bespredmetna. Niko, valjda, ne osporava da su srpski političari i njihove partije demokratskiji od presvučenih komandanata OVK-a. Istina je da prema Najovoj strukturi moći sve veći značaj imaju tzv. meki činioci moći, ali su oni i dalje u službi pobede, sticanja i osvajanja tzv. tvrdih (opipljivih) činilaca moći – teritorije, resursa, vojne moći, stanovništva, ekonomije...

Balkan se još nalazi u “geopolitičkoj tranziciji” koja je deo šire geopolitičke prekompozicije evropskog kontinenta – koju karakteriše prodor evroatlantskih sila prema Rusiji. Da li je u toj činjenici predodređena sudbina srpskog istorijskog i etničkog prostora?

Pojmom “geopolitička tranzicija” na najadekvatniji način se može definisati proces postbipolarne prekompozicije Balkana, a naročito dugotrajan “razbi-raspad” SFRJ (pojam vrsnog geopolitičkog stručnjaka Miloša Kneževića) koja nije nestala istovremenim “razdruživanjem” njenih delova, već sukcesivnom ratnom secesijom, s različitim datumima međunarodnog priznavanja novonastalih državolikih tvorevina. Pozicija srpskih zemalja svakako nije sudbinski predodređena, ali jeste rezultat predispozicija položaja na Balkanu kao evroazijskoj transmisiji nekih fizičko-geografskih datosti, duhovnog nasleđa, etnoverskog i kulturno-civilizacijskog kontakta, nasleđenih istorijskih klišea i, u prvom redu, geopolitičkih specifičnosti. Shodno tome, u trenutku kad je zajednička južnoslovenska država postala nepotrebna zapadnim talasokratskim silama koje su je 1918. godine napravile, a 1943/45. obnovile na istim postulatima, one su, upravljajući njenim nestankom s političko-geografske karte, šematizovano razvrstale svoje saveznike i suparnike.

U vezi s tim je i pitanje na osnovu kojih kriterijuma je SAD izabrala Albance za saveznike na Balkanu?

Shodno svojim geopolitičkim interesima utemeljenim na pomorskoj moći, protivnici su bili telurokratski Srbi (identifikovani kao “balkanski Rusi”), a saveznici svi oni koji su protiv njih i koji posredstvom svog pristupa moru omogućuju prodor u balkanski Hinterland (unutrašnjost). Albanija (participira u Otrantskim vratima), zajedno s kosovsko-metohijskim Arbanasima (populaciono dominantni u “balkanskom jezgru”), bila je gotovo idealan partner za “simbiozu interesa” koja omogućuje prodor u prostor od prvorazrednog značaja za kontrolu planetarno važnog evroazijskog oboda.

Koliki je prostorni značaj Kosova i Metohije, „balkanskog Heartlanda “, sa stanovišta geopolitike?

Ne slažem se sa zagovornicima teze o nevažnosti srpskih zemalja u globalnim procesima . To se posebno odnosi na kosovsko-metohijski prostor, koji čini 12,3 odsto teritorije Srbije (a ne 15 odsto). Ako se pođe od teorijskog geopolitičkog predloška na osnovu koga se artikulišu svetski procesi (to je nesporno Velika šahovska tabla Zbignjeva Bžežinskog), stvari postaju jasnije. Kosovo i Metohija je deo osetljive “karike” koja spaja dva od tri velika prostora (zapadni i južni) u “lancu” duž oboda Evroazije koji ima ulogu da srednji prostor (Rusiju) drži u okruženju, duboko potisnut u kontinentalnu unutrašnjost. “Zbignjevizacija” sveta nije mnogo originalna i zasniva se Spajkmanovom Rimland -u, Kenanovom “obuzdavanju”, hladnoratovska “tri strateška fronta”, tzv. paktomaniji, pa i istinskoj geopolitičkoj pozadini nesvrstavanja. Na drugoj strani, kosovsko-metohijska “karika” je ranjiva i potencijalna frakturna zona koja je pogodna i za prekidanje lanca koji opasuje Evroaziju, te za prodor iz unutrašnjosti kopna prema Sredozemlju. Dakle, postojanje “balkanskog geopolitičkog krsta (ili čvora)” ne može se osporiti. Da li je potreban bolji dokaz od Bondstila?

Šta je geopolitički smisao Ahtisarijevog predloga, odnosno zbog čega je za SAD najvažnije da Srbija nema faktički suverenitet na Kosmetu?

Razlog za pokušaje da se Srbiji oduzme suverenitet na Kosovu i Metohiji je u prvom redu i dugoročno geopolitički. To ima regionalnu (balkansku), kontinentalnu (evropsku) i transkontinentalnu (evroazijsku) dimenziju. Niko ne sumnja da je predlog koncipiran tako da Srbija i Srbi nikako ne mogu da ga prihvate, čak i uz bitne korekcije. Njegova suština je upravo u tome da od Kosova i Metohije stvara corpus separatum u odnosu na ostali deo Srbije. Štaviše, u jednom momentu Marti Ahtisari se pozvao na vreme “pre ukidanja autonomije”, tj. na 1989. godinu, što može da anticipira geopolitički paralelizam u slučaju Vojvodine. U dijalogu je nametnut potpuno obrnut pristup. Počelo se od tobože manje problematičnih, životnih stvari, da bi se došlo do gotovo podrazumevajućeg konteksta koji se kao zlatna nit provlači kroz svaki redak predloga – nezavisnost. Polazna pretpostavka je trebalo da bude već definisan status koji ne dolazi u pitanje, a to je Kosovo i Metohija kao sastavni deo Srbije. Ostalo bi sve bilo izvedeno iz te činjenice.

U čemu se onda sastoje pregovori i taj navodni „kompromisni Ahtisarijev predlog“, koji zapravo bez mnogo šminke poklanja Albancima nezavisnost?

Arbanasi u zamenu za nezavisnost mogu da pristanu na sve: decentralizaciju, srpski “entitet”, veći broj srpskih opština, njihovo međusobno “horizontalno” i “vertikalno” povezivanje, zaštitne zone oko (nekih) manastira, na srpski kao zvaničan jezik i srpsku konstitutivnost, razne ekonomske i finansijske aranžmane, čak i na podelu kojom bi izgubili jednu, dve ili maksimalno tri opštine na severu... Ali, posle eventualnog dobijanja nezavisnosti, veoma brzo bi krenulo “erodiranje” srpskih prava i statusa. Prvo faktički, a potom i formalno. Samo naivni misle da bi to moglo da se spreči. Uskoro bi na papiru zapisani elementi srpskog statusa nestali kao mehur od sapunice. Zar smo zaboravili na snagama i rezolucijama UN zaštićenu Republiku Srpsku Krajinu; uporedimo nadležnosti i status Republike Srpske 1995. i 2007. godine...

Kakve su perspektive tog procesa jer se on, očigledno, neće zaustaviti na administrativnim granicama pokrajine?

Svealbanski velikodržavni projekat mogao bi potom da krene dalje – u Južno Pomoravlje, ka Toplici, Jablanici, Kosanici, Raškoj oblasti, Crnoj Gori, Makedoniji, Grčkoj... To će trajati sve do takvog geopolitičkog tajminga i nove svetske konstelacije koji će da iznedre (tačnije, neće sputavati) formiranje logične antivelikoalbanske koalicije na Balkanu koju će činiti egzistencijalno ugrožene zemlje – Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka, možda Bugarska i Republika Srpska. A to znači novo teritorijalno prekomponovanje Balkana u kome neke zemlje mogu da nestanu, a nove da nastanu.

Kako komentarišete geopolitičku poziciju EU u odnosu na kosmetski problem, i s tim u vezi je i pitanje da li neki krugovi u EU vide prostor kao kompenzaciju za neulazak Turske u EU? Ahtisari i Rohan su odavno viđeni kao turski lobisti.

EU se još nije suštinski emancipovala od uloge globalne geopolitičke i geostrategijske “odskočne daske” SAD na zapadnoj (atlantskoj) fasadi Evroazije. Unutar te integracije postoje partikularni interesi i oni sve više dolaze do izražaja. Ali, inercija gotovo dvodecenijskog dijabolizovanja Srba i Srbije neće tako brzo biti prevaziđena. Samo izuzetno snažan interes bi to mogao da promeni. Energetski izvori, energetska “žeđ”, a još više budući energetski tokovi na zapadu Evroazije bi tome svakako mogli da veoma doprinesu, i to tek kad dobiju jasnu geopolitičku artikulaciju. Za tako korenito promenjene okolnosti ne samo Kosovo i Metohija nego i ostale srpske zemlje trebalo bi da se pripreme i samopreporuče kao “favoriti”, a ne da uspavano propuste još jednu šansu. Pitanje je da li će za sve to imati vremena. Jer, geopolitika se sve više poistovećuje s brzinom. U tom kontekstu, krucijalan značaj imaće dalja integrativna i ekspanzionistička orijentacija EU, tj. stav prema Turskoj kao svom potencijalnom članu i sve mnogobrojnijem islamskom imigrantskom stanovništvu unut a r evrounijskih granica. Epohalni preokreti se ne mogu isključiti. Evropska istorija baštini i takva iskustva. Prepoznavanje i pravilno postavljanje prema takvim trendovima i njihovim geopolitičkim aspektima imaće egzistencijalni značaj za Srbiju, Srbe i srpske zemlje. Iz neke nove avanture i sa stranputice slične 1918. i 1945. povratak bi bio ravan podvigu. Za ove poslove budućnosti trebalo bi da se sprema nova srpska elita.

Kako, prema vašem mišljenju, na sve ove izazove reaguje srpska politička klasa, odnosno kako tumačite ideje o podeli Kosova i Metohije?

Posledice izostajanja beskompromisne dejugoslavizacije i dekominternizacije posle devedesetih godina (u geopolitičkom smislu) i dalje se umnožavaju geometrijskom progresijom. Intelektualna lenjost, kompromiserstvo i idolopoklonstvo rezultat su nostalgičnog, mamurnog tumaranja posle višedecenijskog privida o lagodnom životu u “zlatnom kavezu” iz koga se mnogima nije izlazilo i odrastalo. Stoga, nije mali broj onih koji bi pristali i na najgora rešenja samo “da se sve već jednom završi” i “da nam ne bi dalje propadale najbolje godine”. Sopstveni duhovni, intelektualni i fizički “zamor materijala”, očiglednu bezidejnost, obrazovne limite i nedostatak (geo)političke kondicije bi da prenesu na ceo narod. Idejom o podeli Kosova i Metohije želeli bi da “politički prežive” i “ostanu u igri” s lažnim alibijem da je “u ovom trenutku izvučen maksimum” (bolje išta nego ništa). Pri tome, u svojoj utilitarnoj kratkovidosti ne saopštavaju zabrinutoj naciji da li će posle eventualnog pristajanja na “raspakivanja deobnog paketa” u zamenu za srpski potpis na nezavisnost arbanaškog Kosova , čitav proces dalje moći da drže pod kontrolom. I šta će učiniti ako u podeli bude ponuđena, na primer, samo opština Leposavić, a iz deobnog procesa više nema nazad uprkos nezadovoljstvu? Leposavić za srpski potpis na nezavisnost – nepovratno loša trgovina.

Kako bi trebalo da izgleda novi geopolitički obrazac ponašanja Srbije u narednom periodu?

Intelektualni krugovi trebalo bi da promene svoj dogmatski stav o geopolitici i nihilistički pristup prostoru, a politička klasa da razmišlja manje kratkoročno i politikantski, a više dalekovido i državnički, uvažavajući geopolitički način poimanja pojava i procesa. Na Balkanu nikada nije sve okončano. Srpsko pitanje je bilo i ostalo mahom geopolitičko, tj. državno pitanje. Ono će ostati otvoreno, uprkos očiglednim pokušajima da se zatvori u granice osakaćene, titoističke “uže Srbije” kao tobože nesporne teritorije u koju bi Srbi trebalo da se povuku i koju mogu da kontrolišu ne zamerajući se susedima i ne smetajući njihovim ekspanzionističkim i velikodržavnim ambicijama. Od takvog frustriranog, uskogrudog i samoponištavajućeg “tromoravskog užesrbijanstva” kao osnove tzv. poželjne i bezopasne Srbije do njene potpune propasti samo je korak. Na suprotnoj strani, upravo u ovim nacionalno kataklizmičnim trenucima, potrebno je vratiti veru, samopoštovanje i objektivnu viziju srpske budućnosti. Neophodno je da Srbija, bez ikakvog kompleksa, artikuliše sopstvene geopolitičke interese. Dok se svi oko nje bore za teritorije, nonsens je da Srbija jedina promoviše neke virtuelne ciljeve. Srpska crkva, nauka, prosveta, diplomatija, politika, kultura i informativni sistem trebalo bi da u svakodnevnu upotrebu vrate pojam koji je posle 1918. godine potisnut – srpske zemlje . Uostalom, on se već koristi u zvaničnoj verziji srpske himne “Bože pravde”.

 

 

 
 
Copyright by NSPM