Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija - prenosimo Danas

   

Otvoreno pismo Sande Rašković-Ivić, predsednice Koordinacionog centra Srbije za Kosovo i Metohiju kosovskim Albancima

Sanda Rašković Ivić

Otvoreno pismo kosovskim Albancima

Manevarski prostor za dogovor još uvek postoji

Beograd za svakog Albanca, kao što je to i ranije bilo, treba da bude metropola. Obrazovna, kulturna, zdravstvena, privredna. Svako dobronameran imaće šansu da od njega ponešto nauči, razvije biznis, stekne obrazovanje, izleči roditelje... Ni jedan jedini racionalni argument se ne može naći zašto bi narodu Kosova i Metohije bilo bolje u nezavisnom Kosovu

Dragi albanski prijatelji na Kosovu i Metohiji,

Obraćam vam se uverena da svi zajedno imamo utisak i osećanje da smo mnogo teških godina ostavili za sobom, a da bolja vremena moraju da budu pred nama. Takođe, uverena i u to da mnogi kosovski Albanci uviđaju da je nemogućno živeti mimo sveta, potpuno odvojeni jedni od drugih, a na koje su upućeni i takoreći sudbinski vezani. Vreme je da, napokon, jezike mržnje i dela terora, zločina i sile, prepustimo istoriji.

Istovremeno, potrebno je da trezveno i odgovorno, duboko razmislimo o svojim postupcima, oslobađajući se ma kojih primisli ekstremizama - i kad je reč o stavovima i kad je reč o delanju. Država Srbija spremna je za to i ponudila vam je kompromis i ispruženu ruku. To rešenje koje zovemo suštinskom autonomijom u formalnom smislu znači da će narod Kosova i Metohije sam donositi odluke o svojim zakonima, o svojim sudovima, o svojoj policiji, zdravstvu i školstvu. Takođe, to garantuje da će narod Kosova i Metohije izbornim putem birati predsednika i poslanike, a oni u parlamentu vladu. To znači da će i Srbi i Albanci uređivati sopstveni život onako kako budu smatrali da treba i u granicama poštovanja normi koje su svetinja za ceo moderan svet: slobodno uređena lokalna samouprava po meri slobodnih građana, ekonomska i tržišna sloboda, mogućnost ekonomske regionalne integracije i članstvo u ekonomskim internacionalnim institucijama. Vojska, naravno, u našem planu nije predviđena jer smatramo da Kosmet treba da bude demilitarizovana zona. Srpska vojska ne želi rat, Srbi ne žele rat i ne spremaju se za to. To ne treba da rade ni Albanci, jer smatramo da je previše naših bitaka u prošlosti, ne bi trebalo da nam je takva i budućnost.

Naš predlog, između ostalog, znači i to da se državne granice Srbije ne mogu menjati. To donosi mnogo prednosti, ne samo na spoljnopolitičkom planu utvrđujući načela nepromenjivosti granica i modalitete rešavanja etničkih pitanja, već pre svega negujući model obostrano prihvatljivog rešenja.

Iako su formalna ovlašćenja u predlogu suštinske autonomije takva da je o njima dovoljno reći to da u Evropi tako široke autonomije nema, u faktičkom smislu, srpski predlog daje mnogo više. Više nego što bilo koji drugi predlog može dati. Reč je o ispruženoj ruci koja može biti početak istorijskog pomirenja Albanaca i Srba na Kosovu i Metohiji.

Beograd za svakog Albanca, kao što je to i ranije bilo, treba da bude metropola. Obrazovna, kulturna, zdravstvena, privredna. Svako dobronameran imaće šansu da od njega ponešto nauči, razvije biznis, stekne obrazovanje, izleči roditelje... Ni jedan jedini racionalni argument se ne može naći zašto bi narodu Kosova i Metohije bilo bolje u nezavisnom Kosovu. Ko je sprečavao rukovodstvo Kosova da uspešno rukovodi pokrajinom da sada? Nesposobnost, lično bogaćenje, odsustvo volje, mogućnosti i htenja?! Pitanje statusa nije univerzalni odgovor na sva otvorena pitanja, jer posle statusa na dnevni red dolaze hleb, lekovi, posao, kuća, električna energija... Na sva ta pitanja lakše je odgovoriti ako je država veća. Osim toga, nije nevažno spomenuti da bi možda u tom slučaju mogli da sve nejasnoće rešavamo bilateralno, bez internacionalizacije, a u interesu i Srba i Albanaca, ali i svih drugih koji na ovom prostoru žive.

Neki veoma glasni albanski vođi treba da odustanu od ekstremnih, isključivih zahteva i prihvate racionalno i kompromisno rešenje - autonomije sa ogromnim, suštinskim nadležnostima. Narod Kosovo i Metohije treba to rešenje da prihvati ako hoće da ima izvesniju budućnost. Suštinska autonomija dovoljno je prostran format u kojem bi i Albanci mogli najkomotnije da organizuju svoje društvo, institucije, lokalnu samoupravu, jednom rečju - sistem. To bi, istovremeno, značilo da Albanci dobijaju strateške partnere za građenje budućnosti, jer su ti potencijalni strateški partneri - Srbi. Srbi na Kosmetu ne mogu bez Albanaca, ali ni Albanci bez Srba ne mogu mnogo i ne bi trebalo da odbacuju velikodušnu ponudu koja je s naše strane na stolu. Uprkos očiglednim poteškoćama, manevarski prostor za dogovor baziran na principima obostrano prihvatljivog rešenja, još uvek postoji.

 

 
 
Copyright by NSPM