Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i NATO

 

 

Mile Savić

NEUTRALNOST – KORENI PODOZRENjA

Ne treba posebno dokazivati da su bezbednost Srbije i regiona ozbiljno ugroženi nastojanjem Albanaca u Srbiji da jednostrano proglase nezavisnost Kosova. Otvorena podrška tom projektu od strane SAD , vodeće zemlje NATO, kao i obećanje da će mimo SB UN priznati drugu albansku državu na teritoriji Srbije, čini tu ugroženost još većom. U takvoj situaciji , Srbija mora da se brani kako bi zaštitila svoju bezbednost i sačuvala integritet. No, nema sistema apsolutne bezbednosti ni za velike sile, a pogotovu kada je reč o malim zemljama poput Srbije. Jedan od mogućih načina da se ojača spoljna bezbednost kao preduslov unutrašnjeg razvoja zemlje ponuđen je skoro pod imenom vojne neutralnosti u odnosu na postojeće vojne saveze.

Kritičari ove ideje zasnivaju svoje argumente, uglavnom, na pretpostavkama evroatlanske ideologije. Pošto vojna neutralnost isključuje pripajanje NATO paktu, ona, navodno, predstavlja nepremostivu prepreku za članstvo u EU, te vodi u izolaciju. Sprečava, kažu, ekonomski razvoj, jer šalje loš signal da zemlja nije stabilna za ulaganja, što prekida dotok stranog kapitala i, uz to, ukida šansu za izvoz naše vojne industrije. Konačno, ostajemo bez blagodeti kolektivne zaštite.

Nije teško pokazati da je ova argumentacija na klimavim nogama. Postoje zemlje koje su članice EU, a nisu u NATO i zemlje koje su u NATO, a nisu u EU. Kao što postoje i zemlje, ne samo u Evropi, koje beleže izuzetan privredni rast nezavisno od evroatlanske alijanse.

Kada je, pak, reč o kolektivnoj bezbednosti, to je najslabija tačka kritičara vojne neutralnosti. Zaboravlja se, slučajno ili namerno, suštinska činjenica da je priključenje Srbije NATO alijansi mogućno samo pod uslovom da se Srbija pomiri sa otcepljenjem Kosova i Metohije. Srbija je sada ugrožena upravo od strane NATO. Šta za nju znači kolektivna zaštita, kada na njenu štetu, na delu njene teritorije, eto kao potencijalne članice, upravo NATO stvara svoju novu članicu. Eventualni prijem Srbije u ovaj vojni savez ne bi predstavljao nikakav dobitak, nego potvrdu gubitka državnih i nacionalnih interesa. U zamenu za ratnu odštetu zbog brutalne i samovoljne agresije, civilnih žrtava i materijalnih razaranja, cinično joj se nudi priznanje „nove realnosti“ čije je stvaranje započelo NATO agresijom a okončano etničkim čišćenjem pod njegovim okriljem. Drugim rečima, sasvim je protivrečno u ovakvim okolnostima braniti državne i nacionalne interese i, istovremeno, zalagati se za članstvo u NATO.

S obzirom na to da bezbednost Srbije u dužem vremenskom periodu ugrožava NATO, alternativa neutralnosti koja se nudi u vidu pristupanja ovoj vojnoj alijansi, ne samo da nije garancija postojećem razumevanju bezbednosti koje je definisano Ustavom Srbije, nego je njena potpuna negacija. Ona bi mogla doći na dnevni red jedino pod uslovom da Srbija radikalno redefiniše sopstveni državni integritet, ili da SAD i NATO radikalno izmene politiku prema Srbiji, što je malo verovatno. I ako politika vojne neutralnosti ne bude prihvaćena na državnom nivou, nemoguće je pod postojećim uslovima pristupiti NATO paktu. Sve u svemu, sa stanovišta državnih i nacionalnih interesa Srbije, učlanjenje u NATO nije u ovom trenutku ni realna ni moralno održiva alternativa vojnoj neutralnosti.

Iako je ideja vojne neutralnosti neodvojiva od trenutnih političkih okolnosti, ona po svojoj suštini prevazilazi pitanje opredeljivanja za i protiv članstva u NATO. „Ili NATO, ili vojna neutralnost“ – nije jedina alternativa. Jer, mogućno je da Srbija ne usvoji politiku vojne neutralnosti, a da, ipak, donese formalnu odluku protiv pristupanja ovoj alijansi.

Ideološko protivljenje ideji vojne neutralnosti od strane NATO-pristalica je logično . Stoga je r a zumljivo da se razložnija skepsa prema toj ideji može naći izvan ovog kruga. Na primer, u preispitivanju koliko je vojna neutralnost delotvorna sa stanovišta zaštite državnih i nacionalnih interesa.

Jedan od načina da se ona dovede u sumnju jeste relativizacija samog pojma neutralnosti. Prvo, zbog toga što je ova ideja sadržana samo u jednoj stranačkoj deklaraciji, a nije usvojena na državnom nivou. Kada bi i bila prihvaćena kao oblik državne politike, sugeriše se da je nejasno šta bi joj bio smisao, jer je njeno značenje, ako već ne sasvim istrošeno, onda bar neodređeno – skoro proizvoljno, s obzirom na to da je uvek zavisilo od konkretnih okolnosti i interesa onog ko ga tumači. No, kada bi smisao ove ideje bio i prepoznatljiv, on bi za Srbiju bio neupotrebljiv, jer se javlja u nepovoljnim političkim okolnostima – Srbija se nalazi u okruženju samo jedne sile, nema stabilizovane odnose sa susedima, a ni granice joj nisu konačno definisane.

Međutim, ono što je za nekoga izvor sumnje, za nekog drugog može biti upravo razlog za afirmaciju ove ideje. Potreba za neutralnošću ne nastaje u uslovima „svetskog mira“, nego baš u kriznim i nestabilnim okolnostima, kao izraz potrebe da se prevaziđe nemoć u pogledu zaštite legitimnih državnih i nacionalnih interesa.

Kao i svaka ozbiljna ideja, i ideja neutralnosti je složena i podložna različitim tumačenjima. I pored toga što je prilagođavana konkretnim političkim okolnostima, ona nije izgubila svoju opravdanost. Čak ni posle pada berlinskog zida, odnosno najavljenog perioda jednopolarnog sveta. Upravo suprotno. Dokaz za to jeste činjenica da je se, uprkos svemu, ne odriču zemlje koje je zastupaju.

Očigledno, ona nije sasvim istrošena, niti je izgubila kredibilitet. Pre bi se moglo reći da je pojavom jednopolarnog sveta i dominacije SAD njen opstanak doveden u opasnost, ali da će sa nastankom višepolarnog sveta njen značaj ponovo rasti. Pogotovu kada se ima na umu intervencionistička politika NATO i SAD koja je rukovođena interesima vodeće zemlje, a ne intersima samoodbrane zemalja članica. Nije li dokaz za to njihovo sve češće odustajanje od učešća u vojnim intervencijama koje preduzimaju SAD? Ako se sa NATO intervencijama povećala opasnost od terorizma na teritoriji njegovih članica, a na teritoriji neutralnih zemalja nije, da li je više istrošeno značenje kolektivne NATO bezbednosti, ili neutralnosti?

I još nešto – da NATO preduzima agresivne intervencije po svetu protivno Povelji UN (samo u periodu od 1989. do 2001. godine bilo je osam većih vojnih intervencija) iskusili smo na sopstvenoj koži 1999. godine. Pitanje je jednostavno: da li naši vojnici treba da učestvuju u intervencijama protiv drugih zemalja poput one čija smo žrtva bili i sami?

Činjenica da je neutralnost kršena ili da je pod pritiskom bila prinuđena na prilogađavanje ne kompromituje samu ideju, nego one koji je ne priznaju. Logično je zaključiti da podozrenje ne izaziva sama neutralnost, nego onaj ko je spreman da je pogazi. Stoga je umesto pitanja o njenoj kredibilnosti, bolje postaviti pitanje njene delotvornosti. Da li je vojna neutralnost delotvorna sa stanovišta zaštite državnih i nacionalnih interesa Srbije? Bolje reći, da li je delotvornija od alternativnih sistema zaštite?

Sâm pojam neutralnosti dopušta posedovanje vojske, podrazumeva pravo na samodbranu i dozvoljava stupanje u sve međudržavne saveze, osim vojnih. Po svojoj prirodi ona može biti samo u interesu UN, odnosno svih zemalja kojima je stalo do mira i međunarodnog prava. S obzirom na to, jasno je da bi za Srbiju, u trenutku kada su joj neposredno ugroženi interesi, bilo najbolje na državnom nivou postići saglasnost i doneti odluku o vojnoj neutralnosti, jer bi joj time bio dodatno zaštićen državni integritet.

Uostalom, Srbija je i sada faktički neutralna zemlja, jer u ovom trenutku nije član nijedne vojne alijanse. Stoga ideja vojne neutralnosti, u stvari, javno afirmiše postojeću vojnu i političku nezavisnost zemlje, potrebu da se razvija sopstveni sistem bezbednosti u cilju legitimne samoodbrane i vodi nezavisna politika radi zaštite svojih državnih i nacionalnih interesa.

Proizlazi da je vojna neutralnost najprikladniji način da se postojeća bezbednosna ugroženost Srbije pretvori u aktivni faktor samoodbrane, što joj kao ugroženoj zemlji daje i moralno i formalno pravo da zatraži međunarodnu pomoć radi očuvanje svog međunarodno priznatog statusa. To pravo ne može biti uskraćeno sve dok Srbija vodi nezavisnu vojnu politiku, čak iako nije formalno proglasila neutralnost.

Iz okolnosti da bi Srbija mogla biti potpuno okružena NATO zemljama, ne sledi da bi neutralnost tada izgubila svrhu. Švajcarska i Austrija, na primer, nalaze se u istom okruženju, ali niko ne spominje njihovu ugroženost. Čak bi se moglo govoriti o pozicionoj prednosti u pogledu zaštite bezbednosti. Ako nikog ne ugrožava, ako vodi miroljubivu politiku i ako je otvorena za saradnju, uključujući i bezbednosnu, nezamislivo je da bi neko mogao probiti bezbednosni prsten NATO zemalja da bi ugrozio Srbiju, ili da bi iz Srbije ugrozio neku od članica Alijanse. Zemlja koja ne predstavlja pretnju nikome u okruženju ne bi trebalo da strahuje za svoju bezbednost.

Osim u jednom slučaju – da neutralnost i celovitost Srbije smetaju NATO paktu. Međutim, tada podozrenje prema neutralnosti i njenoj delotvornosti ima koren u podozrenju prema namerama, moći i iskrenosti deklarisane politike NATO.

Šta je u takvoj situaciji najbolja zaštita za interese Srbije? Upravo vojna neutralnost prema postojećim vojnim savezima. O na je , naime , štiti od prinude da dobrovoljno navuče „ludačku košulju“ i, za razliku od toga, drži otvorenim manevarski prostor za stratešku saradnju radi ostvarenja svojih legitimnih interesa sa svim zemljama kojima nije stalo do rušenja njenog međunarodnog statusa i bezobzirnog mešanja u unutrašnje stvari. U suprotnom, pristupivši NATO paktu, vezala bi sama sebi ruke i unapred se svojevoljno i trajno oprostilila od prava na zaštitu svojih interesa na delu sopstvene teritorije.

Autor je savetnik predsednika Vlade Srbije

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM