Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija - prenosimo Politiku

   

 

Mile Savić

Mali, veliki i principijelni izbor

Povodom teksta „Sinatrina doktrina“

Za jedan deo političke javnosti u Srbiji postoji sasvim jednostavno rešenje kosovskog problema. Potrebno je samo da se Srbija dobrovoljno odrekne dela svoje teritorije. Odbrana državne celovitosti, makar bila zasnovana na legalnim i legitimnim principima međunarodnog prava i ustavu koji je sa tim principima saglasan, nije samo uzaludan posao, nego predstavlja dodatno opterećenje za zemlju, jer je izvor nepotrebnog neslaganja sa najmoćnijim delom sveta.

Prilog ovakvom shvatanju predstavlja i tekst „Sinatrina doktrinaB. Jakšića, objavljen u „Politici“ 24. juna. I on sugeriše da je za Srbiju najbolje da ne brani svoj državni integritet. Razlozi na kojima se zasniva takvo uverenje mogu se, ukratko, svesti na sledeće.

Pošto u međunarodnim odnosima ne vladaju principi (verovatno se misli na moralne) i „altruizam“, nego interesi, Srbija kao mala zemlja ne može da odbrani svoje interese. A pošto ne može , onda i ne treba . O državnoj celovitosti Srbije odlučivaće SAD i Rusija, koje će, kao velike sile, isključivo voditi računa o svojim interesima. Ako Srbija, zbog „zajedničke sudbine ugroženih integriteta“, i nađe saveznika u Rusiji, ona će biti samo instrument „ruske želje da sebi vrati status velike sile“. Pošto su sve velike sile iste, treba se prikloniti onoj koja je moćnija i bezuslovno priznati nezavisnost Kosova. Jer, Buš „ zauzvrat (!) obećava da će da pogura naše približavanje evroatlantskim integracijama i ulazak u EU“. Uostalom, šta je očuvanje državnog suvereniteta spram „približavanja evroatlantskim integracijama“!

Zapravo, sve je drukčije. U stvarnom svetu oduvek su postojali, postoje i postajaće interesi, pa i interesi Srbije. Principijelno delovanje mogućno je jedino u svetu realnih interesa. Principijelnost se upravo uspostavlja na taj način što se za zadovoljenje posebnih interesa postavljaju jednaki uslovi za sve . Tako i Srbija ne traži ništa drugo nego da se sa njom postupa kao sa svakom međunarodno priznatom državom.

Nezavisno od postojanja interesa velikih sila, Srbija ima sopstvene legitimne interese. Ona svoju državnu politiku mora graditi na njihovoj zaštiti, polazeći od toga da i druge države imaju takve interese, koji se nekada poklapaju, a nekada razilaze sa njenim. Postojanje različitih interesa velikih sila ne isključuje mogućnost zaštite interesa malih zemalja, nego predstavlja realan kontekst u kome je njihova odbrana mogućna. Zbog toga Srbija i ne gradi svoju državnu politiku na apokaliptičnoj pretpostavci da se rešenje njenog državnog pitanja nalazi u sukobu Rusije i SAD, kako autor sugeriše. Uspostavljanje partnerskog odnosa velikih sila nije konačan dokaz da je očuvanje teritorijalne celovitosti Srbije nemogućno. Nasuprot tome, uspostavljanje njihovih partnerskih odnosa i okončanje politike diktata jedne sile otvara realan prostor u kome se može naći racionalno rešenje kosovskog problema zasnovano na održivom kompromisu i normama međunarodnog prava.

Za razliku od toga, autor sugeriše da Srbija ne treba da brani svoje pravo na zaštitu ugroženog državnog integriteta, već i zbog toga što joj je saveznik u tome principijelan stav Rusije. Navodno, Rusija se protivi nametanju rešenja silom i zalaže za poštovanje principa suvereniteta i teritorijalnog integriteta isključivo iz sebičnih interesa. Čak i da je tako, ostaje suštinsko pitanje, zašto se Rusija poziva upravo na te principe, a ne na neke druge. Valjda zbog toga što su još uvek važeći temelj međunarodnog poretka. Da nije tako, kosovsko pitanje već bi bilo rešeno u SB UN u skladu sa interesima SAD.

Autor očigledno praktikuje poznati postupak zamene teza . Naime, suštinski problem ne sastoji se u tome da li će Rusija ostati dosledna u pružanju podrške Srbiji, nego u tome da li SAD, ne samo podržavaju, nego i otvoreno pomažu odvajanje dela teritorije bez srpske saglasnosti. Američka politika formiranja druge albanske države na teritoriji Srbije ne može se opravdati time što je navodno ruska podrška Srbiji neizvesna.

Principijelno suprotstavljanje nametnutom rešenju od strane Rusije, ali i drugih zemalja, u tekstu se omalovažava svođenjem na „simulaciju velike geopolitičke igre na druge teme“. Međutim, Srbija se ne opredeljuje za to da li je za američki ili za ruski interes, nego kao međunarodno priznata država za odbranu sopstvenog integriteta. U kontekstu zaštite svojih interesa, za nju nemaju istu vrednost rusko insistiranje na principima Povelje UN i Rezolucije 1244 i američko nastojanje da se bez pristanka Beograda proglasi nezavisnost Kosova. U odbrani svojih prava za Srbiju je od suštinske važnosti da li se ona priznaje, ili ne priznaje kao ravnopravna članica UN.

Uprkos tome (ili upravo zbog toga) što stavovi Rusije i SAD o državnom integritetu Srbije nisu podjednako valjani, ni sa stanovišta njenih interesa, ni sa stanovišta međunarodnog prava, autoru je više stalo da diskvalifikuje ruski stav, i to na osnovu sumnje da tu postoje skrivene krajnje namere . „A šta ako (Putin) podršku uslovljava ulaskom ruskog kapitala ili našim odustajanjem od članstva u NATO-u?“, pita se autor. Biće da je manje sumnjivo izvođenje zaključaka na osnovu onoga šta neko praktično čini, nego samo na osnovu pretpostavki o nečijim namerama. Drugim rečima, pouzdaniji su zaključci koji se mogu izvesti na osnovu toga šta SAD konkretno čine povodom Kosova, nego zaključci koji se mogu izvesti iz pretpostavke o tome šta Rusija nije, ili neće učiniti za Srbiju.

Pored toga, nejasno je u čemu je problem sa ruskim kapitalom ako autor ne pretpostavlja da prisustvo tuđeg kapitala ograničava samostalnost zemlje. Kada bi bilo tako, treba li nam onda bilo čiji kapital? Ili je reč o tome da kapital može biti bolji i gori. Pošto suverenitet zemlje ionako nije bitan, treba se opredeliti za bolji, a zna se koji je bolji.

Sve su to, navodno, nebitna pitanja, jer će ionako biti kako veliki hoće, a Srbija će činiti ono što mora. Šta, zaista, mora ? Po autoru teksta – da se prikloni većoj sili i njenim interesima. Verujem da je to principijelni izbor autora, ali ne verujem da je i jedino tumačenje Tukididove rečenice. Kada su ugroženi i kada im se nanosi nepravda, „ mali “ moraju i da se brane . Možda neće uspeti u tome, ali time nepravda neće biti manja. Naprotiv.

U suštini, stvar je veoma jednostavna. Radi se, naime, o pokušaju da se „faktičko stanje“ na Kosovu, nametnuto silom i uz kršenje međunarodnog prava, racionalizuje. Međutim, argumenti sile ne mogu su popraviti lošim argumentima . Loš argument je loš bez obzira na to koja sila stoji iza njega. Naravno, nije uvek stvar racionalnog izbora da li ćemo koristiti bolje, ili gore argumente. To može biti i stvar „principijelne odluke“, kao što je pitanje principijelnog opredeljenja da li ćemo suverenitet sopstvene zemlje smatrati za vrednost, ili nećemo.

autor je savetnik predsednika Vlade Srbije

[objavljeno: 30.06.2007.]

 

 
 
Copyright by NSPM