Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Ajvor Roberts

Podela je najbolje rešenje za kosovsko pitanje

Bilo je sasvim predvidljivo da će se prošlonedeljni pregovori o budućnosti Kosova između Srba i kosovskih Albanaca završiti neuspehom. Postoje dva razloga zbog čega je ovaj problem nerešiv – jedan vuče korene iz davnina, a drugi je novog datuma.

Kosovo, koje je kolevka srpske civilizacije, palo je pred Osmanlijama pre više od šest stotina godina, što je bilo bolno isto koliko i za Jevreje pad Jerusalima pod naletom vojske Rimskog carstva. Kada je Srbija posle Prvog balkanskog rata 1812. konačno povratila Kosovo, podela teritorije koja je usledila ostavila je više od polovine albanskog naroda van granica nove albanske države, što je kod njih stvorilo veliku ogorčenost. Citiraću jetke reči koje je uputio Isa Boletini, vođa albanske delegacije na Londonskoj ambasadorskoj konferenciji 1913. gde je potvrđeno da je Kosovo deo Srbije: „Kada dođe proleće, đubrićemo kosovske ravnice kostima Srba, jer smo mi Albanci previše propatili da bismo zaboravili.“

Od tada, tokom perioda koji možemo nazvati savremenim, ko god da je bio glavni na Kosovu maltretirao je onog drugog. Ovo je uglavnom značilo da Srbi maltretiraju Albance, što se najviše ispoljilo za vreme Slobodana Miloševića, premda je isti princip važio i kada je vlast bila na drugoj strani.

Povrh toga, bilo je teško i pomisliti da je prošle nedelje moglo biti dogovora, kada su kosovski Albanci već znali da njihov stav o nezavisnosti podržavaju SAD i EU. Kada je predsednik Buš juna prošle godine posetio Albaniju, rekao je oduševljenoj masi da bi Kosovo trebalo da bude nezavisno. Pošto su time poništile sve podsticaje kosovskim Albancima da u svom stavu prema nezavisnosti nađu kompromis, SAD su zadale fatalan udarac pregovorima pre nego što su i počeli.

Imajući u vidu pat-poziciju u kojoj smo se našli, gde Zapad većinom podržava uslovnu nezavisnost Albanaca, a Rusija pak blokira svaki sporazum u Savetu bezbednosti koji nema podršku Srbije, možda je sada pravi trenutak da se osvrnemo na maštovita alternativna rešenja.

Zapad voli da čuje mantru kako je status quo neodrživ. To zapravo znači da su očekivanja kosovskih Albanaca da Kosovo odmah postane nezavisno toliko narasla da će bilo kakvo osujećenje nezavisnosti dovesti do nasilja nad snagama NATO-a. Dakle, Kosovu moramo što pre dati nezavisnost. Status quo je veoma nestabilan, ali ga moramo promeniti tako da krene nabolje, a ne u suprotnom smeru. Kosovo bi, stoga, trebalo da postane nezavisno, ali ne u sadašnjim granicama.

Tokom pregovora, jedna od isključenih opcija (što je međunarodna zajednica samoj sebi nametnula) bila je da Kosovo ne bi trebalo deliti. Teško je shvatiti intelektualnu osnovu za ovu politiku kada se bivša Jugoslavija progresivno delila i kada je predlog da Kosovu treba dati nezavisnost sam po sebi predstavlja podelu Srbije. Očito da postoji neizrečena zabrinutost da bi podela Kosova mogla dovesti do pritiska da se podeli i Bosna, a ovaj predlog je međunarodna zajednica nehotice prihvatila (a kasnije povukla) tokom pregovora o završetku rata u Bosni.

Povrh toga, kosovskim Albancima je rečeno da im u slučaju nezavisnosti ujedinjenje sa Albanijom nije dozvoljeno. Ovo je apsurdno – ukoliko dve nezavisne države same voljom žele da se ujedine i time ne destabilizuju susede, nema opravdanog razloga da u tome budu sprečene.

Kakva god bila uzaludna nadanja zapadnih zemalja i njihovih diplomata, multietničnost je u Bosni i Kosovu propala. Međutim, rešenost da se ne prizna neuspeh stvorila je nedoslednu politiku Zapada, koji traži veću centralizaciju u Bosni kako bi se oslabeo srpski entitet, dok se po pitanju Kosova ide u drugom smeru sve do secesije. Pošto se pokazalo kako želje Zapada da na Kosovu bude tolerancije i multietničnosti predstavljaju tek praznu retoriku, moramo nametnuti rešenje koje obema zajednicama nudi sigurnost. A ono zahteva podelu Kosova.

Podela Kosova neće zadovoljiti nijednu stranu, ali će podjednak udarac obema stranama pre dovesti do stabilnosti nego sadašnji planovi Zapada, koji će nesumnjivo destabilizovati Srbiju, a preko nje i ceo region. Srbima je teško objasniti zbog čega je tokom Miloševićeve vladavine nametnut dogovor prema kojem je Kosovo zakonski i formalno deo Srbije. Međutim, pošto su zbacili Miloševića i živeli u skladu sa pravilima međunarodne zajednice u poslednjih sedam godina, Srbi se sada suočavaju sa kaznom koja podrazumeva gubitak gotovo dvadeset procenata teritorije. Malo je verovatno da će ovakva politika ojačati već ionako krhku mladicu demokratije u Srbiji. Postoji opasnost da će se vatra nacionalizma ponovo upaliti.

Datum objavljivanja: 5. decembar 2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM