Milan Radović

META

Reagovanje na tekst "Sudnji dan", Igora Jaramaza

Sa dubokom tugom, ovih dana, čitam "Metu" Vuka Draškovića. Nijesam toliko tužan zbog političke sudbine "kralja trgova", iako sam se nekada divio njegovoj hrabrosti i žrtvi. Tužan i nesrećan sam što ova knjiga, još jednom, ubedljivo i do srži pokazuje kakav smo to narod. Svjedočanstvo onoga što već odavno znamo-uzrok većine naših nesreća je u nama samima.

Čitajući ovu knjigu, u mnogim opisima i dogadjajima prepoznajem i sudbinu Narodne stranke. Nije čudno. Osnovani smo iz istih pobuda. Rušenje Berlinskog zida i raspad komunizma u Rusiji dao nam je nadu da je satanskoj ideologiji došao kraj i na našim prostorima. Ali... U kakvoj groznoj zabludi smo bili svi mi koji nismo hrlili na Gazimestan pod petokraku umivenu nacionalnom histerijom novog "Vožda", i koji smo se grozili tadašnjeg njegovog govora kojim je započeo oživljavanje komunizma na veliki srpski praznik riječima: "Drugovi i drugarice"...

Sličnost naših političkih sudbina je i u tome što smo najveće i najpodlije udarce trpljeli i trpimo od "svojih". I kao što je Vuku pripisan "najveći" grijeh ulaska u Saveznu vladu od koga se nikada nije oslobodio, tako se i Narodnoj stranci stalno nabija na nos dvogodišnje učestvovanje u vladi Filipa Vujanovića. Ne pomaže ni činjenica što je ta vlada bila demokratska, proevropska i jugoslovenski nastrojena i što je imala podršku čitavog demokratskog svijeta i Demokratske opozicije Srbije. I što je napravljena sa zadatkom da bude glavna poluga u rušenju balkanskog kasapina i njegove žene. Ne pomaže ni činjenica da je Narodna stranka napustila tu Vladu u trenutku kad je ona krenula putem suprotnim od koalicionog sporazuma, i da nam je za tu odluku bilo dovoljno manje od pet minuta. I ko nas kritikuje i stalno nam prigovara "nevjerstvo"? Upravo oni koji su tada služili ludilu Miloševića i njegove žene, koji su od njih tražili da se crnogorska vlast disciplinuje tenkovima. Oni, koji su borbu protiv diktatora, kao i sam diktator, nazvali borbom protiv države. Oni, koji nam sve ove godine prigovaraju da nismo htjeli otići da ratujemo za interese diktatora i to u vrijeme kada su oni virili ispod suknje njegove žene sa sve uniformom vojske Jugoslavije!

I njihove harange i satanizovanje Narodne stranke se ne stišavaju. I danas, kada tvrde da smo "mali", da nas "nema", da je Narodna stranka "statistička greška", raspaljuju iz svih orudja i oružja, rafalima i pojedinačno. Nadje se tu i po neka praćka, poput izvjesnog Strugara. Jata gavranova i lešinara kruže, nadajući se da je Narodna stranka na izdisaju i da će okrvaviti svoje lešinarske kljunove i kandže!

Kada su izašli iz Narodne stranke, i iz inata i po nalogu obaveštajnih službi formirali novu stranku, i na prvim izborima doživljeli fijasko ne prešavši cenzus, Narodna stranka ih nije napadala, nije spletkarila, nije izmišljala i lagala. Nije, jer su naši, jer smo ih smatrali braćom, kao Hrišćane i Srbe. Isti ti nam sad vraćaju kao najvećim, ne političkim protivnicima što nije sporno, nego neprijateljima koje treba, ne birajući sredstva, podmetanjima, i najogavnijim i najpodlijim lažima zbrisati sa političke scene.

Gotovo da sam izgubio volju da polemišem sa bilo kim od ove družine, i da se branim od njihovih otrovnih strelica, jer što god rekao, oni ponavljaju kao pokvarena gramofonska ploča iste optužbe i ratuju protiv Narodne stranke koristeći izjave uglavnom bivših članova stranke čijom reanimacijom pokušavaju zadati smrtni udarac stranci čiji su članovi bili dok su te izjave davane. Neću reći da je Narodna stranka bezgrešna, sigurno je bilo grešaka i nespretnih izjava, ali svakako, svi u Narodnoj stranci smo ponosni na strateške političke odluke i poteze. I danas, posle svih poraza koje smo doživljeli kao narod, poput lijeka djeluju riječi podrške za našu politiku koje stižu od naših duhovnih pastira, koji vide dalje i više od "političara" zarobljenih sljepilom svojih malih, partijskih interesa i mržnjom prema braći, samo zato što hoće brata za brata. Ima li smisla polemisati sa stavovima koji nisu politika, koji nisu ideologija, bilo šta smisleno? Kako polemisati sa nečim što je u zoni patologije? Kako drugačije nazvati odricanje od brata, strica? Čitajući poruke da krvno srodstvo ne znači ništa spram političke, stranačke ili veze koja znači istovjetno nacionalno izjašnjenje, gotovo sa strahom od ponavljanja istorije bježim od pomisli da ima iko normalan ko bi stavio pečat na ovo ludilo. Kažem strahom, jer sam pročitao i čuo mnogo priča iz krvavih ratnih dana u mom kraju kad je ideološko ludilo nadvladalo svaki razum i bratsku krv. I razmišljam, da li je potomcima tih porodica danas bitno je li sinovac ubio strica ili stric sinovca i ko je prvi povukao oroz i svrstao ih u red najvećih, biblijskih nesreća? Da li će nekome za dvadesetak godina biti bitno da li se sinovac odrekao strica ili stric sinovca, nakon referenduma? I sad mu mi, koji tvrdimo da su braća ili stric i sinovac jedno, i da moraju zajedno, ispadamo kao neki koji ne žive u "realnom" svijetu, koji neće da "vide" da smo eto, potezom olovke 21.maja postali, ne dvije nacije, nego dva potpuno različita naroda!

U široki front dežurnih pljuvača na Narodnu stranku, uključio se, na ovim stranicama, i Igor Jaramaz. Tražio sam na internetu neku od njegovih referenci kako bih saznao o kome se radi i našao da je "beogradski prijatelj SNS!"

U skladu sa već vidjenim na ovim stranicama, Jaramaz izmisli, falsifikuje i istrgne iz konteksta neku od nekadašnjih izjava čelnika Narodne stranke i onda je analizira, prenosi na današnju političku stvarnost, obradjuje i pravi od nje metak za onog koji je izgovorio, nadajući se da je poentirao za konačno nestajanje stranke koja znači tradiciju, istoriju, temeljac parlamentarizma i poslednju liniju odbrane demokratije i pameti od salvi zapjenušanih proizvodjača nacionalističke magle i prašine. Ne mogu da odgonetnem otkud tolika želja da se sruši most koji im je omogućio da pod okriljem noći i nečujno pretrče na stranu pobjednika koje je slavio svijet, i da od bednih slugu i udvorica dedinjskog diktatora postanu demokrate, rame uz rame sa svima nama koji smo platili visoku cijenu borbe protiv crvene bande. Možda je odgovor upravo u tome što ih podsjećamo na, što bi rekao Bora Djordjević, "njihove dane". Ili, možda u istom onom porivu zbog kog su Hrvati srušili stari most u Mostaru, nadajući se da će tako ubiti njegovo ime.

Jaramaz, kao glavni "grijeh" Narodnoj stranci prigovara zalaganje za državnu zajednicu SCG koju doživljava kao "opsenu, zavaravanje, uvod u tiho, eutanaznično srpsko nestajanje"!! Baš ovim riječima Jaramaz opisuje zajednicu koju su sanjali i stvorili najbolji i najsvjesniji sinovi dvije vjekovne srpske države! A koju su srušile prodane duše, današnji Crnogorci prodavajući državu i slavu svih vjekova za vreću mekinja, za opanke gumenjake, ili za novčanicu od 20 €. A i mnogi "veliki" Srbi-Crnogorci sa beogradskih bulevara koji se nijesu sjetili ni da jednim protestom pred ambasadama velikih sila zatraže pravo da kao državljani Crne Gore glasaju o sudbini svoje matične države, a danas nam popuju kako je za Srbe najbolje da ne priznaju državu, da ne priznaju brata za brata i za sebe obezbijede manjinskih status. Tako, Jaramaz, "mudro" preporučuje Srbima u Crnoj Gori da se izbore za proporcionalnu zastupljenost, sopstveni školski program, udio u programima državnih medija, dakle, status manjine za gradjane čiji su preci stvorili ovu državu. I kritikuje Srbe što nijesu svoju energiju usmjeravali na ove ciljeve već su je trošili na zajedničku državu Srbije i Crne Gore. Gdje bi nam bio kraj da smo davno postali manjina, poput Albanaca ili Roma, Aškalija, Egipćana! Genijalno, nema šta, gdje je bio Jaramaz svih ovih godina srpske zablude?

I na kraju, Jaramaz zaključuje: "Srpski narod se danas kroz politiku svoje političke liste konačno bavi relevantnim pitanjima, i takav koncept daje rezultate. I nema nikakve dileme!" Da li ovaj gospodin misli da smo svi ludi ili u zabludi pa nam treba "genijalnost" beogradskih teoretičara, prijatelja SNS da nas ubijedi da takav koncept "daje rezultate"? Rezultat ovog "koncepta" je veoma vidljiv i predvidljiv. I tu, zaista, nema nikakve dileme. Nema srpskog jezika u ustavu, ne pominje se Pravoslavna crkva, nema statusa konstitutivnosti i državotvornosti za Srbe, jednom riječju, nema ih u Ustavu. Eto to nam je donio taj "novi" koncept i ta "svježa" politika velikih "zaštitnika" vaskolikog Srpstva! A da se Vlasi ne dosjete, Jaramaz slavodobitno konstatuje da su "Srbi u RCG danas srećni što Srbija postoji"! Kao da je ta sreća postojanjem Srbije ikad dovodjena u pitanje. Nisam baš siguran da su Srbi danas srećni što Crna Gora ne postoji, ne bar kao srska država, što je bila sve vjekove svog bitisanja. Nije mi jasno zašto Jaramaz i ostali beogradski prijatelji SNS-a ne dodju u Crnu Goru i nauživaju se "rezultata" koje je ostvario "novi" koncept "politike svežih i razboritih ideja". Imali bi, tako, priliku da se uvjere kako su Srbi u RCG presrećni što će morati tajno da traže državljanstvo Srbije, a posebno što je Srbija jedina srpska država, i kao takva matična država svih Srba, kako to tumače Jaramazovi prijatelji. Da vide kako je lijepo biti dijaspora u sopstvenoj državi! Čudi, kako nijesu predložili i Srbiji, obzirom da je postala nezavisna država, da se odrekne većine i predloži Srbima manjinski status, jer je "nezavisnost osvestila Srbe, trgnula ih iz dubokog sna i ukazala im na najslabije tačke".

P.S.

Vuk kaže: "Ne mogu, medjutim, ni razumeti ni bilo čime opravdati one koji su zastave i kape odbacivali mučki i u tišini, a oglašavali se neistinama i na sva zvona, čim bi na glavu stavili druge oznake. One što su, kokodačući iznad tudjih jaja, dobijali zahvalnice za prevaru i bacanje smeća na kuću koju su izdali..."

P.S.S.

Nadati se da će svi koji mrze, koji pljuju u dalj i u vis, koji kokodaču iznad tudjih jaja, koji bacaju smeće na kuću iz koje su otišli, sjetiti se sudnjeg dana. I da će se sjetiti da je i politika život, a da je život sa mržnjom i u mržnji, pogotovu mržnji prema bližnjem, prema bratu veliki i neoprostiv grijeh. I da je gordost smrtni grijeh, a da je svaki uspjeh u životu i politici relativna stvar i samo test za snagu ljubavi, praštanja, iskušenje koje treba prebroditi a da se ne uznesemo, ne pogordimo. I da ne zaboravimo da smo veliki samo ako ljubimo i opraštamo, ako volimo i kad nas ne vole.

Ne vapim i ne apelijum ni na kog da ne napada Narodnu stranku. Naprotiv, drago mi je kad pročitam kritike, napade, bili oni razložni ili u zoni podlosti, laži i podmetanja što je češći slučaj. Jer, sve dok nas napadaju, znam da nas ima, da postojimo i da smo na dobrom putu. Nije prvi, koji je živio kao poslednji, prvi zato što su ga tapšali po ramenima, što su mu povladjivali i što su "ankete" govorile da je prvi. Nego zato što je pljuvan, šiban, što su mu stavili trnov vijenac oko glave, a on i tada vjerovao u pobjedu i oprostio svima koji su klicali "raspni ga, raspni"...

Autor je predsjednik IO Narodne stranke