Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

   

 

Milan Radović

RENTAKAR POLITIČAR

(reagovanje na tekst Želidraga Nikčevića: Identitet Kameleonske države)

Reagovanje Želidraga Nikčevića na moj tekst u NSPM, je u starom maniru tzv Srpske liste. Bezbrojne laži, falsifikati, podmetanja, etiketiranja. I beskrajna, patološka mržnja prema svemu što je Narodna stranka. No, ovo nije čudno. U pitanju je klasični konvertitski sindrom koji po pravilu rezultira mržnjom prema onome što je bio. Valjda mora tako u nedostatku argumenata za polemiku sa stavovima najstarije stranke u Crnoj Gori, koja svoju politiku izvodi iz programa starog 100 godina, i danas tako aktualnog.

Da li je Nikčević osporio i jedan stav Narodne stranke po pitanju vještačke, komunističke podjele srpskog naroda u CG? Ne. Ali se zato potrudio da napiše "nezgodni vremeplov", nalik onome koji se emituje na TV CG. Tragikomično verglanje laži smišljenih u specijalnom odelenju crnogorske Udbe, kojima široki front komunističkih nus proizvoda, medju kojim i SNS, vodi specijalni rat protiv Narodne stranke po crnogorskim katunima i gudurama.

No, kako su čitaoci, pogotovu u Srbiji vjerovatno zaboravili ovaj period crnogorske političke scene, ipak, moram odgovoriti na nekoliko drskih laži Želidraga Nikčevića.

Laž prva: "Narodna stranka pomogla Milu Djukanoviću da pobijedi Momira Bulatovića u predsjedničkim izborima 1997 god".

Istina je sasvim drugačija. Kandidat SNS, srpski Lebed, Novica Stanić je uzeo Bulatoviću taman onoliko glasova koliko mu je bilo potrebno da pobijedi Djukanovića u prvom krugu.

Laž druga: "Narodna stranka ušla u koaliciju sa DPS kako bi Vlada krenula u nezavisnost".

Ne samo laž već i glupost. Koalicija "Da živimo bolje" formirana je na programu - demokratska Crna Gora u demokratskoj Jugoslaviji, zajedno u Evropi. Vjerujem da se i ljudi u Srbiji sjećaju kampanje "Pančićeva omorika raste na Tari, crni bor na Durmitoru. Ali zajedno, pod istim nebom, rastu u Jugoslaviji". Ta koalicija je bila partner demokratske Srbije. Kada je DPS odbio da stav Narodne stranke o redefinisanju odnosa u državnoj zajednici udje u Svetostefansku deklaraciju, mi smo napustili vlast i izazvali izbore.

Laž treća: "Tokom 1999. vlada DPS-NS-SDP sprovodi "monetarni, ekonomski, kulturni i svaki drugi separatizam".

Te godine Vlada je sprovela samo neophodne mjere zaštite od julovskog režima i njegovih satelita u Crnoj Gori, medju kojima i Nikčevićev SNS. Za to smo imali podršku demokratske Srbije. I danas se sjećam govora Zorana Djindjića na Skupštini Narodne stranke te godine. A dok smo mi sa demokratskom Srbijom vodili bitku za demokratiju i promjene, Želidrag Nikčević je sjedio u julovskoj vladi.

Laž četvrta: "Narodna stranka bojkotovala savezne izbore kako bi spriječila demokratske promjene u Srbiji i SRJ".

Stav Stranke je bio da treba bojkotovati izbore zbog nasilne promjene Ustava od strane Miloševića u čijem izvodjenju je učestvovala i Nikčevićeva SNS. Članovi NS koji su izašli, glasali su Vojislava Koštunicu, za razliku od SNS koji je podržao Miloševića. To im nije smetalo da sjutradan pretrče pod skute DOS-a. I sada se štićenik gospodje sa cvetom u kosi poziva na demokratske promjene. Kakav humor!

Laž peta: "U vrijeme registrovanja tzv cpc ministarstvo vjera bilo u rukama Narodne stranke".

Nikčević može vrlo lako provjeriti ko je bio ministar vjera u to vrijeme, ako je to uopšte bitno. Kako misli Nikčević, da je ministar vjera (koji nije bio iz NS) mogao spriječiti prijavljivanje cpc u Odelenju bezbjednosti Cetinje? Ili ministar pravde nevladinu organizaciju DANU? Najbolji demanti ove gluposti stiže ovih dana upravo od anticrkvene organizacije cpc, koja je najavila da će tužiti funkcionere Narodne stranke koji su pomogli da se imovina Mitropolije crnogorsko-primorske upiše u knjige nepokretnosti. Uostalom, najbolji svjedok uloge NS je upravo Mitropolit Amfilohije, pa Nikčević može da se raspita, pod uslovom da mu vjeruje.

Laž šesta: "U popisnoj kampanji, Narodna stranka ne želi da učestvuje, optužujući SNS za nacionalizam".

Nejasno je da li Nikčević misli na popis 1905, ili neki drugi? Ako misli na poslednji, onda ne može računati na toliku zaboravnost. Opšte je poznato da je Narodna stranka jedina vodila pravu popisnu kampanju. Izmedju ostalog, imali smo zakupljen prostor u svim dnevnim novinama u kojem smo gradjanima objašnjavali zašto je bitno da se izjasne kao Srbi. I izrazili zabrinutost da nam se može desiti upravo ovo što nam se dešava, ako ljudu ne poslušaju svoju tradiciju, već ostanu pri komunističkom nacionalnom inžinjeringu.

Laž sedma: "SNS zagovara bojkot "očigledno montiranog" referenduma, a NS sugeriše da Vlada u Beogradu ima obećanje da referendum neće proći".

Pojedini članovi SNS su sugerisali da se razmotri mogućnost bojkota, ali to nikada nije bio zvaničan stav SNS. Uostalom, SNS je prva na političkoj sceni Crne Gore prihvatila uslove za refrendum koje je donio Lajčak.

Kako se Nikčević nije mogao zadržati na razmjeni argumenata po ovom pitanju, već se drvljem i kamenjem bacio na Narodnu stranku, moramo se sjetiti političkog "vremeplova" ovog beznadežno sterilnog književnika, kritičara i političara.

Prvo se Nikčević muvao po Demokratskoj stranci. A onda je jednog dana zakucao na vrata Svetozara Marovića i, računajući na njegovu neobaviještenost, od njega tražio stan, da bi prešao u DPS. Marović ga je uputio na šalter za stranke koje žele pristupiti partiji, iz koristoljublja. Kako nije dobio što je tražio, zagrebao je na vrata Narodne stranke i ostvario svoj san. Postao je portparol Novaka Kilibarde. I tako postao poznat. Sjećam ga se iz tog vremena. Bio je beskrajno srećan kada je mogao biti pored svog šefa. I njegova ljepša polovina je dobila pristojan angažman u stranci. Njegov gazda je kasnije naširoko opisao servilnost svog sluge Nikčevića.

A onda se desilo ono što smo mi, koji smo članovi stranke od 1990, pretpostavili da će se desiti. Nikčević, i društvo koje je došlo sa njim napravili su puč u Narodnoj stranci i formirali SNS u kojoj je Nikčević dogurao do predsjednika. SNS je pretrčala u julovski zagrljaj i dobro se uhlebila. Sam Nikčević je postao ministar u Vladi Mire Marković i za iskazanu vjernost od nje dobio pozamašan stan. U Beogradu je postao poznat kao rukoljubac drugarice Mire Marković, na jednom prijemu, kada su slavili uspjeh njenog muža.

Sada je njegova stranka dobro udala Nikčevića. Zahvaljujući koaliciji sa Radikalima Nikčević se baškari po Beogradu, na račun Srbije. Sa suprugom je član "ljubitelja SNS". Tamo su ga otpremili njegovi, znajući da je korisniji što je dalje. A biće im vjeran koliko i Narodnoj stranci. Dok ga budu dobro plaćali.

Ostalo je poznato.

No da se vratimo temi. Nikčević i njegovi nikako da odgovore na najprostije pitanje: Po čemu se to razlikuju Srbi i Crnogorci? Bilo bi zanimljivo, bar za čitaoce u Srbiji, da odgovori u čemu je razlika izmedju Želidraga Nikčevića i njegove rodjene sestre? Ili koja je razlika izmedju Gorana Danilovića dok je bio Crnogorac i Gorana Danilovića od kad je postao Srbin? Upravo sam pomislio na njega kada sam napisao "jedan čovjek, dva naroda", pa tu formulu Nikčević neuspješno pokušava projektovati na Narodnu stranku.

Još jedna Nikčevićeva teza je neodrživa. On optužuje ostatak opozicije da je kriv za izborni poraz, jer nije bio na visini zadatka, a eto, SNS je dobio značajan broj glasova. Ali Nikčević neće da kaže ono što i ptice na grani znaju. Na izborima je samo došlo do prelivanja opzicionih glasova, zahvaljujući lažnim obećanjima, koje je tokom kampanje davala SNS, srpskom narodu istraumatizovanom gubitkom zajednice sa Srbijom. Da se podsjetimo samo nekih obećanja: dvojno državljanstvo za Srbe, 32% zaposlenih Srba u državnoj upravi, policiji itd. Takva politička doktrina, svedena na uništavanje konkurencije u opoziciji nikad neće dovesti do smjene vlasti. Kada SNS odustane od svog cilja (po ličnom priznanju jednog njihovog visokog funkcionera), uništavanja Narodne stranke i SNP, i dobije makar jedan glas iz DPS, možemo računati da je proces razvlašćivanja počeo.

Nikčevićeve teze o septembarskom izborima su banalno smiješne. On kaže: "Narodna stranka zahtijeva da na septembarskim izborima nastupi jedinstvena opoziciona lista, bez srpskih nacionalnih zahtjeva, što bi Djukanoviću ionako sigurnu pobjedu samo učvrstilo, a za Srbe predstavljalo dalje lutanje i gubljenje dragocjenog vremena". E, upravo je u ovome razlika izmedju državotvorne stranke kakva je Narodna i jeftinog politikanstva tzv Srpske liste.

Zar je trebala velika politička pamet pa da se gradjanima, njih 185002 ponudi jedinstvena lista, kako bi se pokušalo sačuvati, teškom mukom, po prvi put stečeno jedinstvo opzicije? Sada je i nekim visokim funkcionerima SNS jasno da je ta strategija, koju je zagovarala Narodna stranka, bila jedino ispravno rešenje. Umjesto toga SNS se opredijelila za "svježu politiku" razbijanja opozicionog jedinstva! Rezultat je poznat: najubedljivija pobjeda Mila Djukanovića, od uvodjenja višestranačja. Upravo ova politika tzv Srpske liste je izazvala "novo lutanje i gubljenje dragocjenog vremena". Biračko tijelo zajedničke države se razbilo na četiri, gotovo identične kolone, od kojih je jedna (preko 40 000 glasača) ostala kući.

Koji su to "novi horizonti" otvoreni "svježom" politikom tzv SL koja je "ulila novu nadu diskriminisanim i više puta iznevjerenim ljudima"? Pa nije politika baš toliko nemoralna djelatnost da bi se na ovaj način sprdali sa ljudima. Koji su to grandiozni rezultati "svježe politike"? Od kad imamo "nove horizonte", ukida se Srpski jezik,osporava se pravo crkvi na imovinu i djelovanje, srpski narod je u još podredjenijem pložaju, razbijen itd. Svi Srbi su izgubili, da bi dobila 12 poslanika tzv. Srpska lista. No, to im je i bio cilj. Zar nisu vodili izbornu kampanju pod geslom "Mi za nas"?

Jedna Nikčevićeva rečenica, kojom on završava svoju političku bajku sa hepiendom, najbolje potvrdjuje taj njihov cilj. On kaže. "Ako NS i SNP te ljude jednog lijepog dana vrate u srpsko okrilje, svi ćemo biti srećni, živjećemo zajedno u velikoj koaliciji i imaćemo mnogo poslanika". Za njega je sreća ako budemo imali "mnogo poslanika". Ne pominje demokratiju, vladavinu prava, pravnu državu, sredjeno društvo. Jednom riječju, ne pominje promjenu vlasti. Ovdje Nikčević zaboravlja da su ti ljudi, čije vraćanje je stavio u zadatak Narodnoj stranci i SNP, već "vraćeni". Ko su ljudi izmedju 32% Srba i 63% srpskog jezika? Čiji su oni ako brane Srpsku pravoslavnu crkvu, ako govore srpskim jezikom, ako su se borili za opstanak zajedničke države? Da li je baš toliki jaz izmedju nas samo zato što se oni pišu kao Crnogorci? U tome je razlika izmedju mene i Nikčevića, iako smo oba Srbi. Meni su ovi ljudi bliži od recimo Miodraga Radunovića, Stanka Zlokovića, Bebe Džaković i ostalih Srba koji su glasali za dukljansku tvorevinu. A Nikčeviću su bliži oni koje pominje: Milo Djukanović, Ranko Krivokapić, Miraš Dedeić i Jevrem Brković jer ih veže zajednički stav da su Srbi i Crnogorci različiti narodi, a da je crnogorskim Srbima matična država Srbija.

"Otkriće" Nikčevića, da su "čelnici Narodne stranke potpuno fascinirani crnogorskom državnošću" govori nam da ovaj rent-a car političar nije prestao da se iznajmljuje. Već ga vidim u redovima njegovog koalicionog partnera Srpske radikalne stranke. Odgovaram mu riječima književnika Borisa Jovanovića, za čiju knjigu je Nikčević pisao recenziju, pa neka ih Nikčević shvati kako god hoće: "Volim Crnu Goru i kad ona mene ne voli".

Bilo što je bilo. Ali neka Nikčević, sada, iz konfora beogradskog stana i kancelarije ne diriguje daljinskim upravljačem, već dodje da brani svetinje po Crnoj Gori. Ovdje se brane nesporno ugroženi srpski interesi. Osim ako Nikčević ne smatra da su svi Srbi "ugroženi" na isti način kao, recimo, potpredsjednik SNS Slaven Radunović. I umjesto "vremeplova", neka se vrati u sadašnje vrijeme i odgovori šta je njegov lider Andrija Mandić radio 21. maja na američkom ratnom brodu, sa koga su ispaljivane rakete po srpskom narodu, slušajući himnu ustaše Drljevića u stavu mirno?

Za razliku od Nikčevića, koji polemiše s naporom, ja mu odgovaram s lakoćom. A ako mu je problem što mora voditi plemiku sa "beznadežno anonimnim" funkcionerom Narodne stranke, ili ako izbjegava polemiku sa najužom porodicom, preporučujem mu da polemiše sa sv.Petrom Cetinjskim, Njegošem... Ili sadašnjim Mitropolitom crnogorskim, akademikom Tadićem, i drugim poznatim Srbima koji zastupaju isti stav po pitanju komunističke farsoidne podjele u Crnoj Gori. Beznadežno anonimni čovjek je ovu lekciju učio od njih, a ovaj, afirmisani čovjek na već opisani način, tu istorijsku polemiku je izgubio.

(Autor je predsjednik IO Narodne stranke)

 

 

 
 
Copyright by NSPM