Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Srbija i Crna Gora

   

 

Milan Radović

JEDAN ČOVJEK, DVA NARODA

Nesporno je da tradicionalnog istorijskog identiteta Crnogoraca nema izvan autentičnog srpstva. I nesporno je da su to mnogi Crnogorci oduvijek znali i jedva dočekali uvođenje višepartizma s početka devedesetih da se vrate svom identitetu u čijem je sadržaju srpsko nacionalno opredeljenje, a prije svega srpski jezik i pripadnost vjekovnoj Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Međutim, i tih i ranijih godina crnogorstvo je doživljavano kao dio sveukupnog srpskog identiteta, štaviše Crnogorci su doživljavani kao elitni Srbi, a Crna Gora kao "srpska Sparta". Stoga su mnogi nastavili da se izjašnjavaju kao Crnogorci želeći time da zadrže elitizam u srpskom narodu.

Tako je bilo sve do najnovijeg vremena kada je vlast krenula u stvaranje nezavisne Crne Gore i za te potrebe promovisala program raskida sa tradicionalnim identitetom i stvaranje "novog čovjeka" koji u svojim osnovama ima negaciju tog vjekovnog identiteta Crne Gore. U cilju operacionalizacije tog programa, vlast koristi sve mehanizme upravljanja državom koji joj stoje na raspolaganju. Uzimajući u obzir i tradicionalnu crnogorsku naklonost i opčinjenost vlastodršcima, tvorci ovog programa (koji nije ništa novo, već predstavlja prepisan hrvatski program iz 1939. godine) imaju širok prostor za djelovanje. Oni u svojim redovima (čak i među poslanicima) imaju one koji se izjašnjavaju kao Srbi, ali se isti zalažu za tzv. crnogorski jezik, preferiraju Miraša Dedeića i kao takvi su im prihvatljivi. S druge strane, ne prihvataju nacionalne Crnogorce koji govore srpskim jezikom i pripadaju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Narodna stranka je prva to definisala kao stvaranje nove dukljanske ili dukljansko-montenegrinske nacije, koja je u osnovi različita i od vjekovnog srpskog i od pedesetogodišnjeg crnogorskog identiteta (koji se nije udaljio od vjekovnog). Činjenica je da su za taj "posao" iskoristili nacionalne Crnogorce koji nisu željeli da u svom nacionalnom određenju zadrže duhovni sadržaj tog opredeljenja. Isto tako, činjenica je da je i u uslovima nove političke realnosti znatan broj nacionalnih Crnogoraca u svom duhovnom sadržaju zadržao određenja koja su zajednička sa nacionalnim Srbima u Crnoj Gori. Pokazao je to popis 2003, kada se u nacionalnom smislu kao Srbi izjasnilo 32 odsto građana, a istovremeno za srpski jezik kao maternji više od 63 odsto građana.

Sve nam to govori o tome da proces vraćanja Crnogoraca svojim duhovnim korijenima nije završen. Nije ni očekivano da se taj proces brzo završi imajući u vidu pedesetogodišnje komunističko rasrbljavanje Crnogoraca. Zato je potrebno graditi mostove u podijeljenom biću jednog te istog naroda, a ne podizati zidove među braćom. Samo tako će se relativizovati odluka o crnogorskoj nezavisnosti i zaustaviti proces dukljanizovanja Crne Gore.

Kao stranka koja je u značajnoj mjeri generisala proces crnogorskog "osvješćivanja", Narodna stranka bira teži, ali svakako ispravniji put građenja mostova ne samo među braćom već i u biću svakog pojedinca, kako bi se njihovo komunizmom nametnuto nacionalno opredeljenje vratilo pod okrilje predaka koji su svi do jednog bili Srbi. Ako je između dva poslednja popisa preko 23 odsto Crnogoraca u sebi prepoznalo taj most i vratilo se sebi, svojoj duhovnosti i korijenima, zašto ne očekivati i, na kraju krajeva, ne raditi na tome da se taj procenat uveća do sledeće provjere nacionalnog sastava.

Nemam iluziju da se to može desiti svim "crnogorcima". Ali takve i ne treba nazivati Crnogorcima, već jedinim ispravnim imenom – Dukljanima.

(ANTI)SRPSKA LISTA

Nažalost, ne shvataju ili ne žele da shvate to svi na, uslovno govoreći, srpskom političkom bloku. Tu prije svega mislim na tzv. Srpsku listu, koja radi trenutnih, dnevnopolitičkih interesa koristi frustriranost građana referendumskim rezultatom i dukljanskim projektom, i svojim stavovima ide naruku upravo projektu razdvajanja jedine, relevantne većine u Crnoj Gori na dva različita, međusobno suprotstavljena naroda – Srbe i Crnogorce. Pri tome, za svoje teze uzimaju rezultat popisa iz 2003. i procenat onih koji su se izjasnili kao Srbi, zaboravljajući da se na referendumu 45 odsto građana izjasnilo za zajedničku državu, što sigurno predstavlja procenat onih koji bi se u tom trenutku izjasnili kao Srbi, ili činjenicu da duplo više građana govori srpski od nacionalnih Srba. Ko ima pravo i za koji interes tu polovinu građana pripadnika državotvornog naroda gurati u dukljanski zagrljaj govoreći da ne pripadaju istom narodu, iako sa nama Srbima stoje u našoj crkvi, govore srpskim jezikom i borili su se jednakom energijom za opstanak zajedničke države?

Projektantima dukljanskog identiteta svakako odgovara da broj Srba zadrže na 32 odsto jer tad postoji velika šansa da se točak ovih procesa zaustavi, okrene unazad i da poznatim mehanizmima ucjena i pritisaka određeni procenat Srba "vrate" u nacionalne Crnogorce, onako kako su Rome asimilovali.

Djelovanje ove tzv. Srpske liste dugoročno će imati veoma štetne posledice za srpske interese i uopšte budućnost Crne Gore, kao nesporno vjekovne matice srpskog naroda, pre svega zato što se takve ideje uvijek lakše nametnu iznutra, iz "svog" nacionalnog bića. Ideja o raspolućivanju srpskog nacionalnog i duhovnog bića nije nova, ali je oduvijek nametana sa strane, zbog čega nikad nije imala prođu. Ovo što radi tzv. Srpska lista je nov i paklen metod i zato nije čudno da ovi "jedini" zaštitnici srpskih interesa u Crnoj Gori dobijaju toliki medijski prostor. Ako se uzmu u obzir i neki ekonomsko-privredni poslovi ove političke grupacije, koji su u Crnoj Gori nezamislivi za opoziciju, stvar postaje jasna.

Njihova osnovna teza na kojoj zasnivaju cjelokupnu političku strategiju najbolje je oslikana u izbornom sloganu "Mi za nas". Dakle, geto. A svaki geto je najbolji put ka nestajanju. Stav da su Srbi i Crnogorci nakon referenduma različiti narodi ubistvena je za onaj dio podijeljenog naroda koji je brojčano manji. A to su Srbi.

NAROD KOJI JE STVORIO CRNU GORU PRETVARAJU U NACIONALNU MANJINU

Na skupu pod nazivom "Ustavno-pravni položaj srpskog naroda u Crnoj Gori", održanom u Podgorici u novembru 2006, u organizaciji tzv. Srpske liste, jasno se profilisao stav da su Srbi i Crnogorci različiti narodi, te da je najbolji oblik zaštite srpskih nacionalnih interesa status nacionalne manjine.

Stav o različitosti uporno zagovara lider Srpske liste i SNS-a Andrija Mandić. Iako pojedini čelnici ove političke koalicije zahtijevaju za Srbe status konstitutivnog naroda, njihov program koji predviđa "kulturno-prosvjetnu autonomiju za Srbe" jasno govori o zalaganju za manjinski status naroda koji je stvorio Crnu Goru. Pojmovi konstitutivnosti i kulturno-prosvjetne autonomije su kontradiktorni. Nikada nijedan većinski narod u svojoj državi nije za sebe tražio autonomiju. I od koga bi većina tražila autonomiju?

Kako u redovima ove političke grupacije ima dosta onih koji su se koliko juče izjašnjavali kao Crnogorci, trebalo bi da objasne kako su za kratko vrijeme oni sami postali "dva naroda" i po čemu se razlikuju od samih sebe iz nedavne prošlosti?

Predsjednik Stranke srpskih radikala, članice Srpske liste, Duško Sekulić je obznanio da je u Beogradu potpisana deklaracija o rješavanju srpskog pitanja u Crnoj Gori koja " predviđa za Srbe status nacionalne manjine i dobijanje svih prava koja Srbima po tom osnovu pripadaju ". On je rekao da će se ta stranka zalagati da se ti stavovi ugrade u budući ustav, istovremeno optužujući sve stranke koje su protiv ovog stava da direktno pomažu asimilaciju Srba i njihov nestanak.

Neki zagovornici te ideje, kao što je Milijan Popović, otišli su korak dalje predlažući "konstituisanje političko-teritorijalne autonomije za srpski narod u CG". Nijesu samo obznanili kako će razgraničiti teritorije porodica i bračne krevete u kojima spava muž Srbin sa suprugom Crnogorkom i obrnuto.

Ali ovdje se ne završavaju "genijalne" ideje tzv. Srpske liste. Ovih dana se u Skupštini CG, u raspravi o novom ustavu, kada je riječ o državnim simbolima zalažu za to da "državni simboli budu rezultat kompromisa srpske i crnogorske nacionalne zajednice". Tako bi, po njima, himna predstavljala kompilaciju pjesama "Bože pravde" i "Oj svijetla majska zoro", a zastava bi mogla biti "neutralna, djetelina sa četiri lista". Ne znamo da li bi u tom slučaju pola himne čije je stihove napisao ustaški zločinac Sekula Drljević presjedjeli, a onda ustali na taktove "Bože pravde".

Ovdje zaboravljaju da su svi istorijski simboli Crne Gore srpski i da izvan njih u Crnoj Gori nema drugih. S čim i kim bi onda pravili kompromis? Falsifikovani dukljanski simboli u kombinaciji sa ranijim falsifikatom fašiste Drljevića, koji su trenutno na snazi, nemaju nikakvo istorijsko uporište i vrijednost i ne mogu biti predmet nikakvog pogađanja i kompromisa!

Ustavno definisanje jezika, kako to predlažu isti političari, takvo je da se čini da su skoro pali sa Marsa.

Andrija Mandić u izjavi za Dan 14. oktobra 2006. doslovno kaže: " Ako bi prošao belgijski model, to bi značilo da bi službeni jezici u CG ravnopravno bili srpski i crnogorski, a Srbima bi bilo omogućeno da imaju medije i da se školuju na svom jeziku ". Tako bi Mandić, analogno belgijskom modelu ravnopravnosti flamanskog i valonskog jezika (koji su različiti), izjednačio svjetski priznat jezik sa nepostojećim. I ne bi na taj način Srbima bilo omogućeno da imaju medije na srpskom jer je on do sada bio u službenoj upotrebi, pa dakle i u medijima, već bi na taj način bio uveden nepostojeći "crnogorski" sa sve potpisom srpskih nacionalnih branitelja iz tzv. Srpske liste! Pa neka vide Srbi u CG kako naše interese "brani" ova politička družina!

Tako bismo u nedogled mogli ređati nesuvislosti i kontradiktornosti predloga "ekskluzivnih" zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u CG, koji svjesno ili nesvjesno, polako ali sigurno, predaju ključeve srpske Crne Gore u ruke projektantima dukljansko-montenegrinske tvorevine. Iz istorije znamo da proces unijaćenja CG (koji nikad nije prestao) ima za cilj lomljenje njene pravoslavne kičme. Svi koji prihvataju podjelu u toj jedinoj većini direktno pomažu taj vjekovni projekat, čiji su današnji izvođači dukljanski vlastodršci.

Status bilo kakve autonomije za Srbe ne vodi zaštiti nacionalnih interesa, naprotiv, vodi njihovom izdvajanju iz šireg kulturnog i duhovnog konteksta pravoslavne većine koja je vjekovima identitet gradila kroz svoje srpsko nacionalno opredeljenje i crnogorsku teritorijalnu pripadnost. Nije se valjda sveti Petar Cetinjski obraćao različitim narodima kada je pred Martinićku bitku rekao: " Došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i predrage slobode da smo Crnogorci... Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi da pokažemo da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije... "

Sada neko hoće da iščupa to srce, da promijeni krv Crnogoraca i učini ih međusobnim protivnicima, i to samo kako bi se na toj podjeli održavali na vlasti ili dobijali poslaničke mandate glasovima politički polupismenih građana. A taj neko su na jednoj strani dukljanski fanatici, a na drugoj tzv. Srpska lista. I to treba otvoreno reći, ako već nije kasno.

(Autor je predsednik izvršnog odbora Narodne stranke)

 

 

 
 
Copyright by NSPM