Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Srdjan Prtina

Greške nenaučene istorije?

Evropske zemlje su u proteklih šestnaest godina učile balkanske lekcije nekoliko puta i svaki put se pokazalo da ih nisu naučile dobro. Stare greške se ponavljaju i danas. Drugim rečima, rešavati konkretni problem na zapadnom Balkanu se ne može, ako se ne uzme u obzir zapadni Balkan u celini. Svi mirovni dogovori su rešavali konkretan problem, ali su istovremeno značili i radjanje novih. Da li se radilo o brionskom dogovoru, kojim je završen konflikt u Sloveniji, sarajevskom, koji je zamrznuo rat u Hrvatskoj, dejtonskom, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegivini ili kumanovskom, koji je završio bombardovanje Jugoslavije, svi su imali isti efekt, naprvili su novi problem.

Kao poslednji se nudi Ahtisarijev predlog, koji predlaže otcepljenje Kosova od Srbije, bez mogućnosti srpskog veta. Ahtisari svojim predlogom nastavlja sa greškama, koje su u prošlosti pravile velike sile. On rešava problem kratkotrajnog sadržaja – budući status Kosova i bezbednosnu situaciju na Kosovu, ale ne rešava problem u celini. Prihvaćanje Ahtisarijevog predloga bi značilo precedens u medjunarodnom pravu, kad bi prvi put od drugog svetskog rata nekoj državi bila oduzeta teritorija bez njene saglasnosti. U slučaju Srbije bi se radilo o 15% drzavne teritorije. Bio bi to precedens, koji bi otvorio Pandorinu kutiju najpre na Balkanu, Kavkazu i uopšte u postsovjetskom prostoru. A u celoj Evropi je sličnih slučajeva opasno mnogo.

Jugoslovenska prošlost nam je pokazala da se zbog komplikovanog etničkog sastava svih država u regionu, balkanski konflikti ne mogu rešavati individualno. Ujedno nam je potvrdila da se mir i stabilnost mogu postići jedino pobedom nad velikodržavnim nacionalizmima. Time se nude dva alternativna rešenja. Prvim je sazivanje svebalkanske konferencije na kojoj bi se moralo naći rešenje, koje sigurno ne bi bilo idealno, ali moglo bi rešiti problem u celini. Kao na davnom Berlínském kongresu bi se projektovale nove granice na Balkanu. Sve države bi tako morale da se pomire sa dobitkom i gubitkom. Druga, realnija i manje opasna alternativa, je da medjunarodna zajednica na čelu sa EU definitivno odbiju koncepte velikobalkanskih nacionalizama i zabrane promenama evropskih granica. Ovakvo rešenje se može pronaći u predlogu srpske strane, koja svojim konceptom „Više od autonomije, manje od nezavisnosti“ nudi mogućnost za kompromis. Srbija je ovim predlogom spremna da prihvati sve osim priznavanja nezavisnosti Kosova.

Srpski i hrvatski velikodrzavni projekti su bili tokom devedesetih godina prošloga veka poraženi. Na drugu stranu se velikoalbanskom sve više ustupa. A poznato je da jedan nacionalizam radja drugi. Tako bi se moglo ponoviti ono, što je Šklezen Malići napásal 1993. godine, kad je opisoval situaciju na Kosovu: „Etnički konflikt se na Kosovu promenio u intenzivni rat nerava, u kojem stoji jedna strana, koju ništa ne može da zaustavi, koja grubo krši ljudska prava i gradjanske slobode i koja se ni najmanje ne brine za proteste medjunarodne zajednice, koja na Kosovu ima svoje posmatrače. I druga strana u kojoj se skuplja poniženje, bes i mržnja – ali koliko drugo će još trakaři dok ne eksplodiraju.“ Kad je Malići ovo pisao Srbi su bili oni, koji su kršili ljudska prava i gradjanske slobode. Za 14 godina se na ovom citatu promenio jedino položaj Srba i Albanaca.

Svako ko je u poslednje vreme posetio Srbiju, mogao je da primeti jednu podeljenost medju gradjanima. Jednu grupu Kosovo zanima „sve manje“, mada je i za njih to neprijatna tema za razgovor, dok je za većinu Srba problem Kosova mnogo više od političke debate. Iz razgovora se oseća očajanje. Većina ljudi svata situaciju da će Kosovo biti rešeno bez mogućnosti ulaganja srpskog veta, ali u isto vreme gaji opasnu nadu, koja bi se mogla zaključiti u rečenicu: „Ko zna, šta će se desiti za 50 godina?“. Ovaj osećaj očajanja u kombinaciji sa besom i mržnjom stvůra opasnu kombinaciju.

Za srpske proevropske političare na čelu sa predsednikom Srbije, Borisem Tadićem, je mogućnost odvajanja Kosova više nego katastrofalna. U slučaju da u Savetu bezbednosti UN Ahtisarijev predlog bude prihvaćen, za ove političare biće veoma komplikovano da svojim gradjanima objasne, da su EU i NATO i na dalje parteri Srbije, odnosno onaj zacrtani cilj, koji treba dostići. Drugim rečima, nastala je situacija, kad su glavni predstavnici bivše UČK, koji su ujedno i članovi medjunarodne kriminalne mreže, za Vašington i evropske zemlje prihvatljiviji partner od srpskih političara, koji pokušavaju da Srbiju izvedu iz tragične nacionalističke prošlosti i odvedu zemlju medju moderna društva EU.

Ako Ahtisarijev plan zaista bude prihvaćen, krivicu za rozvoj situacije ne samo na Balkanu će snositi medjunarodna zajednica a posledice uglavnom evropske zemlje.

(Autor je član „Future 4S“, analitičke mreže Instituta 4S iz Brisela)

 

 
 
Copyright by NSPM