Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - prenosimo NIN

   

 

Gorislav Papić

Peglanje prošlosti

Mnogo istorije Srbima se događa u ovom najkraćem mesecu. Toliko da se čak i ne govori mnogo o 26. februaru, kada će u Hagu, pred Međunarodnim sudom pravde biti izrečena presuda po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore. A ukoliko odluka bude nepovoljna po našu zemlju, Srbija će postati prva zemlja na svetu koja je osuđena za genocid.

Radoslav Stojanović, šef srpskog tima koji je pred Međunarodnim sudom pravde pokušao da obori tužbu BiH, kaže da se ne bi ni prihvatao tog posla da nije optimista. Ipak, nije želeo da komentariše kakva je odluka koju su 15 sudija MSP nesumnjivo već doneli i za čije objavljivanje se čeka ponedeljak.

Ono što već sada može da se kaže jeste da će sud, po svemu sudeći, da se oglasi nadležnim. Jedan od ključnih elemenata na kojem se zasnivala odbrana Srbije je da SR Jugoslavija nije bila član UN u trenutku podnošenja tužbe i da je baš to kao razlog naveo Međunarodni sud pravde 2004. kada se proglasio nenadležnim po tužbi SRJ protiv osam zemalja NATO-a zbog bombardovanja 1999. godine. Ali, odluka suda u jednom predmetu nije apsolutno obavezujuća u drugom. Splet okolnosti je, opet, takav da ide na našu štetu.

Toga je svestan i Radoslav Stojanović koji kaže da rasprava ne bi tako dugo trajala da još postoji mogućnost da se sud oglasi nenadležnim. Ipak, ne smatra da je to poraz našeg pregovaračkog tima. “Zašto bi to bio poraz? To je bila samo jedna linija odbrane. Druga linija je da genocid nije izvršen a treća da ne postoji veza države Srbije sa zločinima koji su se desili u BiH. A naš cilj je da sud odbaci tužbu a to smo uradili ako smo uspeli da održimo makar jednu liniju odbrane.”

U Beogradu, dobro obavešteni izvori tvrde da će sud doneti presudu koja neće okriviti državu Srbiju za genocid i za učešće u zločinima ali će istaći odgovornost Srbije kroz formulaciju da nije dovoljno učinila da se pojedinci koji su činili zločine kazne, ili već neku sličnu toj.

U Bosni i Hercegovini, odnosno u 51 odsto ove zemlje koja je i podnosilac tužbe (nikada nije dobijena saglasnost Republike Srpske) očekuje se da Srbija bude okrivljena za zaveru da se počini genocid i za podsticanje na genocid a tek onda za propuste da se genocid spreči ili kazni. Samo ovaj poslednji deo, pa još ukoliko se reč genocid zameni rečju zločin, svakako ne bi zadovoljio apetite bošnjačke javnosti. Jer, uprkos tome što nemaju konsenzus oko tužbe ni u svojoj državi, uprkos besmislici da bi u slučaju proglašenja Srbije krivom, dospeli u situaciju da Sonja Biserko plaća odštetu Sonji Karadžić – kako to podsmešljivo komentarišu u Beogradu, sve manje od optužbe Srbije za genocid u Sarajevu bi bilo shvaćeno kao neuspeh i nacionalni poraz.

Međutim, presuda Međunarodnog suda pravde je i za Srbiju nacionalno pitanje najvećeg značaja. Žig “genocidne države” pored toga što bi “objasnio” istoriju Balkana u poslednjih 15 godina, mogao bi da utiče i na mnoga buduća nastojanja Srbije, među kojima i ono da sačuva Kosovo u svojim granicama. Ipak, u našoj javnosti se to uglavnom prenebregava i presuda u ponedeljak se dovodi u vezu samo sa eventualnim plaćanjem ratne odštete.

“Pitanje odštete dolazi postfaktum. Dakle, samo ako budemo osuđeni za genocid može se govoriti o plaćanju odštete. Jer, Bosna i Hercegovina tužbom i potražuje štetu za učinjen genocid. Ako sud jasno ne potvrdi da je izvršen genocid i da je Srbija učestvovala u njemu, neće se moći govoriti o eventualnoj odšteti”, objašnjava Radoslav Stojanović.

Kolektivnu krivicu, moralnu i materijalnu, u slučaju po Srbiju nepovoljnog ishoda u ponedeljak neće moći izbeći ni doskorašnji partner Srbije u zajedničkoj državi: Crna Gora. A to se ne uklapa u trenutni imidž najnovije evropske države.

Najangažovaniji na “peglanju” bliske crnogorske prošlosti je predsednik Skupštine i lider Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić. “Sa zebnjom očekujem presudu Međunarodnog suda pravde. Strepim, jer u periodu dok je bila u zajednici sa Srbijom, nije bilo realnih zastupnika crnogorskih interesa.”

Po mišljenju Krivokapića, Crna Gora je morala da ima svog predstavnika u timu odbrane SCG, “jer među podržavaocima Crne Gore imali smo ljude koji su svjetski vrh a nijesmo ih iskoristili”.

Zanimljivo da Radoslav Stojanović kaže da je Crnogorcima nuđeno učešće u timu odbrane a da je pre dve godine na sastanku u Podgorici predsednik Crne Gore Filip Vujanović podržao njegov koncept odbrane. “Od Vujanovića sam tada dobio veću podršku nego što sam je imao u Beogradu.”

Kad su već propustili “takve šanse”, Crnogorci su se okrenuli Hrvatima. Prilikom nedavne posete predsednika Skupštine Hrvatske Vladimira Šeksa Crnoj Gori, spikeri u parlamentima ove dve države složili su se da je Crna Gora bila žrtva velikosrpske agresije. Zbog toga ali i zato što nije efektivno učestvovala u donošenju odluka, smatra Krivokapić, Crna Gora treba da bude izuzeta iz tužbi BiH i Hrvatske.

Da slično misli i Vladimir Šeks pokazao je posle sastanka sa premijerom i predsednikom Crne Gore Željkom Šturanovićem i Filipom Vujanovićem “otkrivši” da se u rezoluciji Hrvatskog sabora iz 1991. kao agresor ne pominje Crna Gora već samo Srbija i da je zato što više ne postoji SCG tužba u fazi preispitivanja. To bi trebalo da znači da bi Hrvatska mogla da u procesuiranju tužbe pred Međunarodnim sudom pravde izbegne pominjanje “primorja i brda” (u toj tužbi Hrvatska između ostalog tereti Srbiju i za podsticanje odlaska ljudi iz Hrvatske, posle akcije “Oluja”).

Za uzvrat, Crna Gora će se odužiti Hrvatima na svaki način; od promocije njihove glazbe do davanja državi Hrvatskoj akcija velikih državnih preduzeća poput Brodogradilišta “Bijela”, na ime odštete za razaranje dubrovačkog područja, što je najavio Ranko Krivokapić a pozdravio Šeks – s tim što Šeks preferira akcije tivatskog aerodroma. Istina, Andrija Lompar, ministar saobraćaja CG, inače iz Krivokapićevog SDP-a rekao je da Hrvatska nije uputila nikakav zahtev kojim se potražuju akcije Brodogradilišta u Bijeloj a i da jeste, to je zakonski nemoguće.

“Ovaj pokušaj pranja istorije parama i akcijama je veoma mučan i ponižavajući po Crnu Goru”, kaže lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević. “Na silu se pokušavaju stvoriti što bolji odnosi sa Hrvatskom i Kosovom a što lošiji sa Srbijom. To je valjda taj primitivni crnogorski nacionalizam na delu. A s druge strane nema odgovora, ne vidim da je Hrvatska nešto investirala u Crnu Goru, niti da je na bilo koji drugi način doprinela Crnoj Gori.”

Prema mišljenju Žarka Puhovskog, predsednika Hrvatskog helsinškog odbora, Crna Gora se sada ponaša kao Austrija posle Drugog svetskog rata kada se prikazivala kao žrtva Nemačke. “To donekle i jeste tačno ali je velika većina stanovništva Austrije tada podržavala Hitlera kao što je ogromna većina stanovništva Crne Gore devedesetih zdušno podržavala Miloševića.”

Puhovski smatra da je Crna Gora premala da funkcioniše sama i da je prirodno da se oslanja na okolne zemlje. “U situaciji kada tamošnja vlast nema najbolje odnose sa Srbijom i verovatno Italijom, logično je što se oslanja na Hrvatsku. Ovoj, pak, odgovara da tako simulira lidera u regiji kad već ne može da bude deo Evropske unije.”

Prema mišljenju predsednika HHO-a, Crna Gora i ne mora mnogo da se trudi da se izuzme iz tužbi koje se vode pred MSP u Hagu “jer Srbija sama sebe gura u naslednicu svega i logično je da nasledi i svu odgovornost”.

Puhovski misli i da presuda koja će biti objavljena u ponedeljak i nije od tolikog značaja jer se suštinski ništa neće promeniti. “Presuda će biti zgodan argument u međusobnom prepucavanju ko je kriv, ali ona neće promeniti uverenja ni na jednoj strani i neće doprineti boljim odnosima u regionu.”

Ta presuda je direktno povezana i sa tužbom Hrvatske jer, kako objašnjava Radoslav Stojanović, ako bosanska tužba bude odbijena Hrvatska nema apsolutno nikakve šanse.

Međutim, Hrvati kao “pobednici u ratu”, vidimo u slučaju Crne Gore, ne insistiraju mnogo na “presudama za genocid” već se zadovoljavaju novcem i sitnim poniženjima. Bosni i Hercegovini, tj. njenom većinskom delu, pak za opstanak je neophodna presuda za genocid i nikakav novac to ne može kupiti. U jednako teškom položaju je i Srbija. U ponedeljak ćemo saznati ko je stvarni i najveći gubitnik ratova iz devedesetih godina.

 

 

 
 
Copyright by NSPM