Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

   

 

Želidrag Nikčević

IDENTITET KAMELEONSKE DRŽAVE

Da postoje ozbiljne programske razlike između Narodne stranke i Srpske narodne stranke sasvim je očigledno, ali je želja da se o tim razlikama beskonačno raspreda i polemiše manje jasna – da ne kažemo baš sumnjiva. Politički predstavnici Srba u Crnoj Gori sada svakako imaju važnijeg posla nego da se međusobno optužuju i jedni drugima osporavaju legitimitet, kao da građani o njihovim programima, učincima u prošlosti i perspektivama pojma nemaju.

Tekst Milana Radovića, predsjednika Izvršnog odbora Narodne stranke, objavljen u NSPM pod naslovom „Jedan čovjek – dva naroda“, još jednom na veoma nekorektan način otvara ovu deplasiranu temu, uz brojne sitne i krupne falsifikate, i što je najgore - svjesno obmanjujući javnost Srbije u pogledu crnogorskih političkih prilika. Neupućen čitalac mogao bi steći utisak da je ovdje riječ o nekakvoj internoj konkurenciji, ili o nastavku borbe ideja drugim sredstvima, dosta tipičnim za srpsko strančarenje, i da se sad tu treba opredjeljivati između ponuđenih alternativnih strategija. Nažalost, nije tako. Još je gore – i banalnije.

Naime, svi, ali baš svi u Crnoj Gori znaju da Narodna stranka na političkoj sceni već godinama figurira samo simbolično, bez bilo kakvih novih ideja i bez snage za makar minimalan uticaj . Niko se više i ne sjeća kad je NS samostalno izašla na izbore, osim ponegdje na lokalne, kao nedavno u srpskoj Zeti, sa rezultatom 0 (nula) odbornika. Istraživanja i ankete registruju NS negdje u zoni između 1 i 1,5% procenata. Sa druge strane, Srpska narodna stranka djeluje kao ozbiljna i razgranata politička organizacija, sa čitavim nizom važnih inicijativa i realnim šansama da zaokruži prepoznatljivu nacionalnu politiku. Na tom putu, razumije se, SNS nema vremena za gubljenje. Pa ipak, pošto se relaksirana Narodna stranka u nedostatku važnijih tema ustremila na SNS, Srpsku listu i njene lidere - koji, po Radovićevim nalazima, „svjesno ili nesvjesno, polako ali sigurno, predaju ključeve srpske Crne Gore u ruke projektantima dukljansko-montenegrinske tvorevine“ - da bacimo još jedan pogled unazad. Da razmotrimo i ove prigovore, kao da ih iznosi neko zaista relevantan i zabrinut.

Za početak, međutim, evo nezgodnog vremeplova.

1997. godine Narodna stranka ulazi u koaliciju sa Milom Đukanovićem, koji u drugom krugu predsjedničkih izbora očitim krađama i falsifikatima pobjeđuje Momira Bulatovića. Čitava operacija je izvedena da bi Kilibardina „četa mala ali odabrana“ dobila potvrdu Milovog ministarstva pravde. Ogromna većina narodnjaka tada osniva Srpsku narodnu stranku – da podsjetimo: uz direktnu podršku Vojislava Koštunice!

1998. godine Narodna stranka sklapa koaliciju sa DPS i SDP i nakon izbora ulazi u vladu Crne Gore koja kreće ka nezavisnosti. Ili, da iskoristimo Radovićev samoporažavajući opis: „predaje ključeve srpske Crne Gore u ruke projektantima dukljansko-montenegrinske tvorevine“.

1999. godine vlada DPS-SDP-NS sprovodi monetarni, ekonomski, kulturni i svaki drugi separatizam, a tokom bombardovanja SRJ od strane NATO saveza manje-više otvoreno podržava napadača.

2000. godine koalicija DPS-SDP-NS osniva Centralnu banku Crne Gore i bojkotuje savezne izbore koji su doveli do demokratskih promjena u Srbiji i SRJ. Iste godine izdato je uvjerenje o registraciji takozvane Crnogorske pravoslavne crkve, a ministarstva pravde i vjera bila su u rukama – Narodne stranke.

2001 . godine Narodna stranka napušta vladu Crne Gore i izaziva prevremene izbore na kojima srpska i jugoslovenska opozicija gube. Narodna stranka na mala vrata ulazi u Saveznu vladu, u kojoj se već nalaze SNP i SNS, sa Koštunicom.

2002. godine na novim izborima za potpuno kompromitovanu Narodnu stranku pravi se veliki prostor, i u kampanji i na listama, i naravno - srpska i jugoslovenska opozicija doživljavaju katastrofalan poraz.

2003. godine SRJ je transformisana u SCG. Tom prilikom Narodna stranka u Saveznoj skupštini odlučno glasa za Svetozara Marovića. Iste godine u Crnoj Gori se održava popis stanovništva koji drastično mijenja etničku sliku Crne Gore, a Narodna stranka u popisnoj kampanji ne želi da učestvuje, optužujući Srpsku narodnu stranku za nacionalizam.

2004. godine Narodna stranka takođe odbija da učestvuje u otvaranju srpskog pitanja u Crnoj Gori, smatrajući da su Srbi i Crnogorci jedan narod, bili i ostali.

2005. godine počinju pripreme za referendum. Narodna stranka sugeriše kako Vlada u Beogradu ima obećanje sa Zapada da referendum neće proći. Srpska narodna stranka, koja zagovara prolongiranje i bojkot očigledno montiranog referenduma, opet je na meti «prijateljske paljbe».

2006. godine, nakon izgubljenog referenduma, Narodna stranka zahtijeva da na septembarskim izborima nastupi jedinstvena opoziciona lista, bez srpskih nacionalnih zahtjeva, što bi Đukanovićevu ionako sigurnu pobjedu samo učvrstilo, a za Srbe predstavljalo dalje lutanje i gubljenje dragocjenog vremena.

Poučena tim iskustvima, SNS na septembarske izbore 2006. izlazi sa novom nacionalnom platformom, i „Srpska lista“ od birača dobija vrlo dobar odgovor, ne samo zbog 15% osvojenih glasova. Po svim relevantnim ocjenama, upravo ta svježa politika je otvorila novi horizont, ulila novu nadu diskriminisanim i više puta iznevjerenim ljudima. Naravno, to je samo početak ozbiljne nacionalne politike Srba u Crnoj Gori, samo tačka oslonca, a pravi posao tek predstoji i najbolje bi bilo obaviti ga zajedničkim snagama, bez starih podozrenja i sujeta. (Važan korak u tom pravcu predstavljala je podrška koju je SNS dobila od svog bivšeg predsjednika, dr Božidara Bojovića.)

Primjedba da su inicijative SNS nekonzistentne donekle ima smisla, ali je to prije svega rezultat naše ozbiljne potrage za najboljim praktičnim načinom rešavanja srpskog pitanja u Crnoj Gori. Osnovna ideja SNS može se formulisati kao odricanje od uobičajene crnogorske nacionalne kolebljivosti i taktiziranja, zato što su to recidivi komunizma, sa veoma negativnim efektima na politički život i svakodnevnu egzistenciju Srba u Crnoj Gori. „Jedan čovjek – dva naroda“ – upravo to je formula Narodne stranke, i zaista je nevjerovatna drskost pripisivati je SNS-u. Naš stav je nešto sasvim suprotno : vrijeme je da se u Crnoj Gori konačno prestane sa laganjem i taktiziranjem, bar po ovom pitanju. Po našem mišljenju, Srbi iz Crne Gore moraju da definišu sopstvene realne interese, koje će zatim dosledno braniti ne osvrćući se na dukljanske vratolomije. Do sada, zauzeti navodno krupnijim ciljevima, Srbi su ovu značajnu oblast potpuno prepustili drugima, naivno vjerujući da će istorijska pravda i istina o Crnoj Gori već nekako same od sebe pobijediti. Kao što vidimo, svi drugi su se dosta dobro snašli, a Srbi još brinu tuđu brigu, iako ih za tako nešto niko nije ovlastio.

Prema tome, prvi i neophodan korak je nedvosmisleno srpsko nacionalno samoodređenje, da bi se onda u političkom životu djelovalo punom snagom i realistički, štiteći sebe, kao što to čine i drugi ozbiljni narodi. Takav pristup rezultirao je značajnim brojem glasova za Srpsku listu - da su ostali opozicioni činioci bili na visini zadatka, Đukanovićev režim bi već prošlog septembra izgubio parlamentarnu većinu.

Sa druge strane, i pored katastrofalnih izbornih rezultata, Narodna stranka (a naravno i projugoslovenski SNP) uporno zastupa takozvani građanski koncept i odbija bilo kakvu priču o pravno-političkom položaju Srba, kao da je prikrivanje svog identiteta uslov za evropske integracije! Poseban paradoks je da oni pritom u svoju računicu stalno upliću i nacionalne Crnogorce, koji će se možda predomisliti, prestati da se samoobmanjuju i vratiti srpskim korijenima, a srpski zahtjevi do tada mogu i pričekati.

Razumije se, osim što nije demokratski utemeljen (jer je pitanje nacionalnog identiteta u savremenom svijetu prije svega stvar ličnog izjašnjavanja), taj plan je u stvarnosti glupa i opasna iluzija. Novi Crnogorci svakodnevno profitiraju upravo iz srpske apstinencije! Oni tvrde da su poseban narod, sasvim različit od Srba, i pritom se uopšte ne pozivaju na „svojih“ 43%, a i zašto bi, kad im stručnjaci iz NS i SNP širokogrudo prepuštaju sav prostor, računajući da je zajednički.

Taj „zajednički“ prostor, naravno, oni svakodnevno koriste da bi snagom države konstruisali antisrpski, i sve očiglednije prohrvatski identitet Crne Gore, i sad neka neko kaže da im NS u tome ne pomaže.

Naravno, ako Narodna stranka i SNP te ljude jednog lijepog dana vrate u srpsko okrilje, svi ćemo biti srećni, živjećemo zajedno u velikoj koaliciji i imaćemo mnogo poslanika. Do tada, u samostalnoj i antisrpskoj državi Crnoj Gori, Srbi ipak moraju nešto konkretno da preduzmu, moraju od nečega da počnu. Zato je veoma važno da se sačuva aktivni i djelotvorni srpski identitet, da se zna koliko smo mi spremni da dijelimo sudbinu svojih sunarodnika, ostalih pripadnika srpskog naroda, i u dobru i u zlu, jer ta solidarnost može biti presudan faktor u predstojećim zbivanjima. Dakle, da li smo mi spremni da budemo Srbi u svakom slučaju, i kad se to isplati i kad se to ne isplati, i ujutro i uveče, ili je to stvar snalaženja, računice i prazne crnogorske romantike? Da li su svi oni ljudi koji su se na poslednjem crnogorskom popisu izjasnili kao Srbi zaista bili ozbiljni u tom identitetskom iskazu, ili su se samo šalili? Da li su tim izjašnjenjem pristali na pravno-političke konsekvence svog nacionalnog statusa, što podrazumijeva svakodnevnu borbu za svoja nacionalna prava i zaštitu svojih interesa, ili se još uvijek nadaju da će se stvar srediti sama od sebe, da će u nezavisnoj Crnoj Gori imati neki specijalan tretman, različit od onoga sa kojim je srpski narod na Balkanu tragično suočen krajem dvadesetog stoljeća?

Ukratko, čelnici Narodne stranke potpuno su fascinirani crnogorskom državnošću i van tog okvira ne vide ništa – ako se izuzme već svima dosadno aplaudiranje izvjesnim kabinetskim krugovima. Jasno je to i po sledećoj Radovićevoj rečenici (jednoj od pristojnijih): „Status bilo kakve autonomije za Srbe ne vodi zaštiti nacionalnih interesa, naprotiv, vodi njihovom izdvajanju iz šireg kulturnog i duhovnog konteksta pravoslavne većine koja je vjekovima identitet gradila kroz svoje srpsko nacionalno opredjeljenje i crnogorsku teritorijalnu pripadnost“. Šta je, dakle, za crnogorsku Narodnu stranku „širi kulturni i duhovni kontekst“? Ne srpski narod na Balkanu i njegove zajedničke kulturne i duhovne vrijednosti, kao što bi se očekivalo, kao što je jedino prirodno, nego ostatak države Crne Gore, sa svim njenim kameleonskim vještinama! Ko su ti ljudi iz čijeg „šireg kulturnog i duhovnog konteksta“ bi nam izvajanje tako teško palo? Pa evo, recimo, Milo Đukanović, Ranko Krivokapić, Miraš Dedeić i Jevrem Brković. Stvarno šteta.

Nije ni čudo što su tako budalastom računicom čelnici Narodne stranke došli do današnjeg ćorsokaka. Sa jedne strane, oni nove Crnogorce „uključuju“ u srpski korpus (što svakako ima neprijatan šovinistički prizvuk), a sa druge strane crnogorske Srbe „isključuju“ iz šire srpske zajednice i lišavaju ih čitavog niza zaštitnih mehanizama. Zauzvrat, naravno, Srbi u Crnoj Gori ne dobijaju ništa, osim sve težeg položaja i sve žešćih uvreda.

Po zamisli SNS, Srbi iz Crne Gore svoju odbrambenu strategiju moraju da postave čitavom linijom fronta, imajući u vidu sve snage kojima još raspolažu i sve slabosti koje takođe mogu biti odlučujuće – da ne bi izgubili bez borbe, i to od neuporedivo goreg protivnika. Prioritet našeg djelovanja je postepeno definisanje jednog konstruktivnog, racionalnog i evropski intoniranog programa oko kojeg srpski narod u Crnoj Gori može da se okupi i koji će mu pomoći da za sebe izbori što bolji status. Razumljivo, to neće biti moguće ako ukupan ekonomski, politički i kulturni život u Crnoj Gori ne doživi napredak. Ali i obrnuto: neće biti prosperitetne i stabilne Crne Gore ako srpski narod u njoj bude diskriminisan.

Za Narodnu stranku, pak, država Crna Gora je neprikosnovena svetinja - treba još samo malo sačekati da ovi giganti sruše Mila, a onda opet masovno maskiranje u Srbe, i opet lovćenska šepurenja. Srpska narodna stranka, ponavljam, nema vremena za takve gluposti, i u tome je strateška razlika naših politika, ako se ovo što radi Narodna stranka uopšte može nazvati politikom. Sudeći po tekstu Milana Radovića, njihovog visokog i beznadežno anonimnog funkcionera, tu samo još mržnja dolazi do riječi – pa i to s naporom. Ostalo je režanje.

(Autor je šef kancelarije SNS u Beogradu )

pristigli komentari

 

 

 
 
Copyright by NSPM