Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Aleksandar Mitić

“Zle” demokrate protiv “dobrih” ekstremista

Poslednji godišnji izveštaj američkog Stejt departmenta o borbi protiv terorizma (maj 2007.) hvali Srbiju za "snažnu posvećenost" i sprovedene akcije u ovoj oblasti, dok s druge strane upozorava na poroznost granica na Kosovu i Metohiji, prisustvo sumnjivih islamskih nevladinih organizacija i terorističke akcije albanskih ekstremista.

I pored ovakvih izveštaja i potvrda izvora u NATO-u da su terorističke aktivnosti kosovskih Albanaca etnički motivisane zarad ostvarivanja separatističkih ciljeva, zapadni politički establišment i javno mnenje -- naklonjeni planu Martija Ahtisarija o otcepljenju Kosmeta od Srbije -- u velikoj meri ignorišu potrebu suprostavljanja ovoj pretnji.

Uzrok takvog stava se može naći u relativizaciji pretnje albanskog nacionalizma u poredjenju sa pretnjom srpskog nacionalizma, koja predstavlja osnovnu pretpostavku zapadne politike prema Balkanu u poslednje dve decenije.

Slike iz medijskog albuma autora

Slika 1 – Bremen , mart 2007 :

Neuspeh Evropske unije da postigne jedinstvo u podršci planu Martija Ahtisarija izazvao je nervozu većine učesnika neformalnog sastanka šefova diplomatije EU u Bremenu, 30. i 31. marta.

Na završnoj konferenciji za štampu, domaćin, predsedavajući Saveta ministara EU i nemački šef diplomatije Frank-Valter Štajnmajer izjavio je da bi najteža posledica neusvajanja rezolucije (na osnovu Ahtisarijevog plana) bila ta da bi bile “urušene” aspiracije kosovskih Albanaca “nakon što su proteklih par godina visoko porasle”.

S druge strane, diplomatski izvori sa sastanka su preneli autoru ovog teksta da je tokom sastanka više govornika kritikovalo vlasti u Beogradu zato što “nisu pripremili svoju javnost za rešenje statusa Kosova” (“rešenje statusa Kosova” je u mnogim krugovima na Zapadu sinonim za “nezavisnost Kosova”).

Ovaj slučaj najbolje ilustruje koji su bili pravci usmeravanja javnog mnenja Srbije i Kosova u poslednjih osam godina. S jedne strane na Kosovu je mnenje podgrevano euforičnim očekivanjima da je “sve gotovo” i da “ništa neće sprečiti” albanske ciljeve ako budu slušali i pratili instrukcije. S druge strane u Srbiji je mnenje podgrevano defetizmom da je “sve gotovo” i da protivljenje “neće sprečiti” albanske ciljeve, te da je stoga bolje slušati i pratiti instrukcije. Priština je poslušala, Beograd nije, te je nervoza «usmerivača javnog mnenja» potpuno razumljiva.

Ona, medjutim, ogoljava negativnu selekciju vrednosti za koje se, barem kada je Srbija u pitanju, Zapad zalaže: «poslušnost» je vrednija od «demokratije», «pretnja nasiljem» je vrednija od «traženja kompromisnog rešenja», bivše vodje paravojne OVK s ozbiljnim haškim dosijeima su vredniji od onih koji su u Beogradu na demokratskim izborima pobedili one koje takodje imaju ozbiljne haške dosijee.

Slike 2 i 3 – Priština, Jun 1999/Mart 2007.

Autor ovog teksta je sticajem okolnosti kao novinar Agencije Frans-Pres juna 1999. godine u jednom vojnom šatoru na putu izmedju Kosova Polja i Prištine prisustvovao zatvorenom sastanku izmedju lidera Oslobodilačke vojske Kosova i komandanta Kfora generala Majkla Džeksona. Nakon potpisivanja sporazuma o demilitarizaciji OVK, tadašnji vojni komandant OVK Agim Čeku prisno i uz širok osmeh se rukovao s generalom Džeksonom, potapšavši ga po ramenu.

Čeku se obavezao na to da će držati pod kontrolom pripadnike OVK, razoružati ih, a kasnije kao šef Kosovskog zaštitnog korpusa (KZK) voditi i računa o tome da njegovi saborci ne započinju k ampanju nasilja protiv ne-Albanaca.

U danima koji su usledili, desio se strašan pogrom Srba – uključujući klasične terorističke napade poput atentata na srpska vozila, kuće i dobra -- koji su sa različitim intenzitetom nastavljeni narednih meseci i godina, kulminirajući marta 2004. godine.

Osam godina kasnije, marta 2007. takodje u Prištini, gotovo identična slika – ovoga puta izmedju Čekua, sada premijera Kosova, i generalnog sekretara NATO-a Japa de Hop Shefera, koji se tom prilikom izjasnio za brzo usvajanje rezolucije Saveta bezbednosti UN zasnovane na Ahtisarijevom planu, odnosno za otcepljenje Kosova od Srbije. Ni reči o odgovornosti Čekua za 220,000 proteranih Srba, 2,000 mrtvih i nestalih, na hiljade uništenih kuća, 150 porušenih crkava i manastira, 80 razrovanih groblja.

Samo smešak, tapšanje po ramenu i novo obećanje Čekua da će Srbima biti bolje kada se njegova i Sheferova želja ispune i Kosovo postane nezavisno.

Slika 4 - Brisel, april 2007.

U razgovoru sa autorom ovog teksta na godišnjem "Briselskom forumu" (27-29. april), skupu vodećih političara, funkcionera i analitičara koji se bave transatlantskim odnosima, pomoćnik američkog državnog sekretara Danijel Frid naglasio je da će "Kosovo biti nezavisno na jedan ili drugi način, na kontrolisan ili na nekontrolisan način". "Kontrolisan" način bi, prema njemu i Ričardu Holbruku koji je takodje učestvovao na konferenciji, značio rezoluciju Saveta bezbednosti UN na osnovu plana Martija Ahtisarija. "Nekontrolisan" način bi, pak, značio - u slučaju da ne prodje prvi scenario zbog ruskog veta - jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova te bilateralno priznanje SAD i još nekih evropskih država. Najveće žrtve bi bili kosovski Srbi, a za sve bi bili krivi - Rusi. Ovakav stav Frida i Holbruka je isprovocirao švedskog šefa diplomatije Karla Bilta da na istoj konferenciji upozori da je takav scenario "igranje vatrom u Evropi, na Balkanu i u transatlantskim odnosima". Sličnu poruku je dva dana kasnije na samitu u Vašingtonu Džordžu Bušu uputila i nemačka kancelarka Angela Merkel. Američka poruka je, medjutim, bila jasna i svakako zastrašujuća: "mi odlučujemo o ratu i miru na Kosovu".

1991 - 2007: Šta se promenilo?

Kosovo ili Evropska unija? Evropska unija ili Rusija? Rusija ili NATO? NATO ili sukob s NATO? Nacionalistička prošlost ili evropska budućnost? Začaranom krugu lažnih srpskih dilema kao da nema kraja.

Vratimo se na kratko na pisanje ključnih evropskih medija u periodu decembar 1990- jun 91, pri upotrebi preventivne diplomatije EU za sprečavanje sukoba izmedju separatističkih zapadnih republika i centralnih vlasti u Beogradu, odnosno Srbije.

Analiza sadržaja listova «The Economist», «The Times» i «Le Monde» u tom periodu pokazuje da su termini vezani za Srbiju ili Srbe upotrebljeni 1,796 puta. Od toga, u 1,066 slučajeva (59,4%) u negativnom kontekstu, 667 (31,7%) u neutralnom kontekstu i svega 63 slučajeva (3,5%) u pozitivnom kontekstu.

 

Negativna konotacija

Neutralna konotacija

Pozitivna konotacija
The Economist

141 (60%)

86 (36%)

8 (3.4%)

The Times

471 (63% )

251 (33.6%)

25 (3.4%)

Le Monde

454 (55.8%)

330 (40.5%)

30 (3.7%)

Ukupno

1.066 (59.4%)

667 (37.1%)

63 (3.5%)

Izvor: Aleksandar Mitic: « Preventive Diplomacy: Three cases from the Yugoslav conflict » (Carleton University, 1997).

Za jednog analitičara EU, pozicija Srba i Srbije se, na osnovu medijskih izveštaja, nije mogla podržati. Naime, srpska pozicija je vezivana ne za strah hrvatskih Srba od posledica otcepljenja Hrvatske, već za «ekspanzionističke želje za stvaranjem jedne Velike Srbije». Slovenačko-hrvatska opcija “konfederacija ili secesija” je prihvaćena, a “federalna” opcija Beograda odbačena. Naime, po izveštaju medija, preživljavanje federacije bi značilo pobedu “komunističke”, “totalitarističke”, “hegemonističke” Srbije, “ekstremističkih” Srba, “boljševičke” savezne armije, i “neo-komunističkog” Miloševića nad “pro-zapadnom” i “demokratskom” Slovenijom i Hrvatskom.

Pogled zapadnih medija u to vreme na razlike izmedju Srba s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge je mogao da se rezimira na sledeći način:

 

 

Srbi Hrvati/Slovenci

Političke razlike

Hegemonisti/centralisti/iredentisti

Žele nezavisnost i slobodu od hegemonije

Ekonomske razlike

Žele dirigovanu ekonomiju

Žele tržišnu ekonomiju

Ideološke razlike

Komunisti

Anti-komunisti

Kulturološke razlike

Militaristi/nekooperativni/tvrdokorni/orijentalni/nazadni

Otvoreni za pregovore/zapadni/

Demokratski

Istorijske razlike

Srpska hegemonija definiše period izmedju dva svetska rata i vreme komunizma

 

 

Žrtve srpske hegemonije u istom periodu / počinjeni zločini su samo rezultat osvete prema srpskoj hegemoniji

Ako bi danas zamenili Hrvate i Slovence iz 1991. s Albancima iz 2007. godine, te izbrisali irelevantne kategorije (dirigovana ekonomija, komunizam), mogla bi, nažalost da se – po pitanju rešenja statusa Kosova i Metohije -- napravi paralela izmedju pogleda zapadnih medija na Srbe i njihove suparnike i pored toga što na vlasti već sedam godina više nije Slobodan Milošević, što je Srbija u procesu evropskih i evroatlantskih integracija, što brižljivo sluša savete MMF-a i Svetske banke, što joj OEBS daje visoke ocene iz oblasti demokratizacije i zaštite ljudskih prava, što će predsedavati komitetom ministara Saveta Evrope tokom 2007, što su lideri EU na samitu u Briselu decembra 2006. jasno potvrdili perspektivu članstva Srbije u Uniji, što evropski komesar za proširenje non-stop ponavlja da Srbija ima najbolji administrativni, intelektualni i ekonomski potencijal na Balkanu.

Takva slika se nameće i pored toga što:

1) Priče o nasilju protiv preostalih 100,000 Srba na Kosovu i ljudske priče o njihovoj sudbini na Kosovu su retke.

2) Umesto toga, više prostora se u medijima daje birokratskim, optimističnim PR saopštenjima UN administracije o "stalnom napretku" u pokrajini.

3) Albansko nasilje je opravdavano kroz formulaciju nazvanu "osvetnički napadi".

4) Etničko proterivanje je nazvano "interetnički sukob".

5) Podela Kosovske Mitrovice -- poslednje urbane zone u kojoj Srbi još uvek žive na Kosovu -- posmatrana je kao glavna prepreka za stabilnost umesto dugotrajne i sveprisutne kampanje antisrpskog nasilja u ostatku pokrajine.

6) Orkestrirana kampanja "etničkog čišćenja", kako je NATO admiral Gregori Džonson nazvao trodnevno nasilje protiv Srba marta 2004. godine, je na kraju prikazana kao rezultat "albanske frustracije zbog manjka napretka ka nezavisnosti".

7) Potpuno je ostalo neobjašnjeno ko je bio iza antisrpskih napada. Ako je medjunarodna zajednica prihvatila da se radilo o orkestriranoj kampanji nasilja sa 52,000 učesnika-napadača, neko mora da je sve to organizovao. Zapadni mediji nikada nisu zapitali ko su bili inspiratori zločina. Isti scenario se ponavlja i danas: priča se o mogućem masovnom nasilju Albanaca, ali niko ne spominje ko stoji u političko-logističkoj pozadini.

8) Došlo je do nedostatka objašnjenja u albanskom društvu - od pitanja organizovanog kriminala, trgovine drogom do pitanja etničke netolerancije. Kapacitet političkih i paramilitarnih krugova kosovskih Albanaca da izvoze nasilje u južnu Srbiju i Makedoniju je retko izučavan.

9) Neuspesi medjunarodne administracije i mirotvoraca na Kosovu su bili retko analizirani od strane akademske zajednice i velikih medija.

10) Podvlačenje linije i večno pitanje: "Da li je ovo ono zbog čega smo se borili?" je postalo praktično nevidljivo u većini izveštaja zapadnih medija.

Ko se, dakle, promenio u ovom periodu, a ko nije? To je legitimno pitanje koje Srbija mora da postavi svojim partnerima na Zapadu, u trenutku kada taj isti Zapad šalje poruke tipa: “mi vas volimo i želimo u EU, ali bez Kosova”.

Nesumnjiva je činjenica da Kosovo nije jedino pitanje oko kojeg se Srbija i Zapad nisu slagali u poslednjih 20 godina. Ne zanemarujući srpsku krivicu, činjenica je da Zapad nije uvažio kao legitimno srpsko nacionalno pitanje u bivšoj Jugoslaviji: od potpirivanja raspada “zajedničke države svih Srba” 1991. godine, preko brutalnog gašenja Republike Srpske Krajine 1995, procesa obesmišljivanja Republike Srpske i unitararizacije BiH u periodu 1995-2007, dodavanja gasa separatizmu u Crnoj Gori u periodu 1996.-2006, izgradnje države Kosova od bombardovanja 1999. godine do današnje podrške otcepljenju od Srbije.

Mainstream rezonovanje na Zapadu o srpskim pitanjima se može rezimirati sledećom dedukcijom:

1) Srpska politička elita je “u srži” nacionalistička

2) Srpski nacionalni ciljevi nisu politički kompatibilni s evropskim vrednostima


Dakle: 3) Evropa ne može da podrži srpsku politički elitu i srpske nacionalne ciljeve jer su oni nacionalistički i politički nekompatibilni s evropskim interesima.

Ovakvo, zaostalo, ali i dalje preovladjavajuće mišljenje, ima za cilj da pokaže da je «sinergija» izmedju evropskih i srpskih nacionalnih interesa nemoguća, svaki put kada se pod srpski nacionalni interes stave pitanja «suvereniteta i teritorijalnog integriteta» bez obzira s koje strane separatizma se našli Srbi.

Ukoliko se pak kao srpski interesi definišu regionalna saradnja, liberalna ekonomija ili saradnja s medjunarodnim institucijama – problema sa sinergijom više nema. Tada je Srbija «nezaobilazni partner, stub regiona, intelektualna i ekonomska gromada».

Raskid s nacionalno-političkim interesima i usmeravanje ka liberalno-ekonomskim interesima je, prema nekim od vodećih evropskih političara i funkcionera, jedini način da se Srbija odvede na "pravi kolosek". Kao što evropski komesar za proširenje Oli Ren svakodnevno ponavlja već dve godine: "da bi oslobodila svoj ekonomski i intelektualni potencijal, Srbija mora da ostavi iza sebe svoju nacionalističku prošlost i okrene se evropskoj budućnosti". Pod "nacionalističkom prošlošću" Srbije, Ren -- kao jedan od najtvrdjih zagovornika plana Martija Ahtisarija -- pretpostavlja težnju Srbije da očuva svoj teritorijalni integritet.

Da li je drugačiji pogled moguć?

Postoje tri osnovna uzroka za ovakav stav zapadnog medijskog mejnstrima:

1) Snažna i koherentna lobističko-analitičko-medijska agenda u prilog nezavisnosti na Zapadu . Okvir za tu agendu su stvorili političari i funkcioneri pojedinih zapadnih zemalja, medju kojima značajnu ulogu igraju pojedine diplomate Stejt departmenta, Ke d'Orseja, Forin Ofisa, ali i samih institucija EU, koji su još vuku svoje predrasude iz 90-ih godina i guraju "nezavisnost Kosova" kao "poslednji akt raspada bivše Jugoslavije" i kaznu koju Srbija mora da dobije da bi "ostavila iza sebe nacionalističku prošlost i okrenula se evropskoj budućnosti". Ovi krugovi ne žele i ne mogu da priznaju eventualne greške u procenama koje su činili u prošlosti i nastavljaju sa svojom politikom prema Srbiji i pored visoke cene koju plaća čitav region. Finansijsku podršku pružaju albanske lobi grupe ali i druge organizacije i fondovi koji svoj vid pritiska usmeravaju preko analitičkih grupa, poput Međunarodne krizne grupe, Međunarodne komisije za Balkan ili Američkog instituta za mir. Bilo da su u pitanju javni ili privatni skupovi, isti funkcioneri, isti analitičari uvek raspravljaju o temi Balkana, Srbije i Kosova. Retkim izuzecima šansa se daje na kašičicu. Mediji prenose stavove ovih zvaničnika i analitičara, "zapadnih poznavalaca balkanskih pitanja" ne pokušavajući da dešifruju njihove motive ili pristrasnosti.

2) Domaće neslaganje i diplomatski "fristajling". Za razliku od "uniformnosti" javnog mnjenja na Kosovu, u Srbiji se pojavljuju disonantni tonovi, prirodno ili veštački inspirisani. Toj igri na podelu izmedju "loših antizapadnih nacionalista" i "dobrih prozapadnih liberala" u velikoj meri doprinose i domaći analitički i politički izvori, medijske agende pojedinih kuća i novinara, kao i svojevrsni diplomatski "fristajling" -- odnosno komuniciranje odredjenih političkih struktura sa zapadnim zvaničnicima van državnog radara. Ovakav vid komuniciranja može biti i mač s dve oštrice. Dok s jedne strane može da dodatno ojača zvaničnu politiku prema, recimo, kosovskog pitanju razjašnjenjima ili ubedjivanjem putem ličnog kontakta - dakle lobiranjem za, u parlamentu definisan, državni stav Srbije - on može da dovede i do potpunog obesmišljivanja državnih napora, relativizacijom stavova državnih zvaničnika, drugačijom interpretacijom i samim tim zamućivanjem dogovorenog stava. Ova druga mogućnost stvara utisak da ne postoji snažan i jasan stav, da se na njega može uticati i da je samo potrebno snažnije primeniti dobro poznate i u prošlosti više puta isprobavane medijsko-lobističko-političke instrumente koji su na raspolaganju da bi se "neprihvatljiv stav" promenio.

3) Nedovoljan domaći angažman. I pored odredjenih napora koji su učinjeni u poslednjih godinu dana na proaktivnijem nastupu o kosovskom pitanju, stiče se utisak da strategija i dalje ne postoji, te da se ona svodi na ad-hok , individualne napore pojedinaca i organizacija koje država ponekad donekle pomogne, ponekad ne.

I pored toga, napravljeni su odredjeni pozitivni pomaci:

1) U Srbiji je, i pored pritisaka zagovornika nezavisnosti da se kosovsko pitanje odbaci kao irelevantno i opterećujuće za budućnost Srbije, ono sasvim opravdano ostalo vodeća i najhitnija tema u javnom mnenju.

2) Pridobijeni su saveznici u medjunarodnoj zajednici, Savetu bezbednosti UN (Rusija, Kina, Južna Afrika...) ali i unutar EU (Slovačka, Grčka, Kipar, Španija, Rumunija).

3) I pored opšte nepovoljne medijske slike, sve je više kritički nastrojenih tekstova u zapadnoj štampi koji demistifikuju politiku prema Kosovu, kako u evropskim, tako i u američkim medijima.

Srbija ne može da promeni zapadne diplomate i funkcionere koji joj nisu naklonjeni, ali se može boriti za to da promeni dominantnu "analitičku krv" i medijsko-lobističku agendu. Ona u tome do sada nije u potpunosti uspela, ali nije ni doživela poraz sličan onima koje je doživljavala 90-ih godina. Da jeste, borba ne bi i dalje bila u toku, a Srbija ne bi i dalje bila u ringu.

Autor je dopisnik agencije Tanjug iz Brisela i direktor projekta "Kosovo 2006: The Making of a Compromise" briselskog Instituta 4S (www.kosovocompromise.com).

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM