Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Stiven E. Majer

Kosovo na raskrsnici

Budućnost Kosova se sada verovatno nalazi na najznačajnijoj raskrsnici od krize iz 1999. godine. Poslednjih osam godina skoro ništa nije postignuto u rešavanju kosovskog pitanja. Sve u svemu, krivica za to se pripisuje zapadnim silama. Najveća prepreka u pokušajima da se reši problem bila je manjak mašte, inovacije i kreativnosti. Nastojanja Zapada su bila neosnovana i kapriciozna, slepa za realnost i nudila su rešenja koja više odgovaraju njihovim interesima nego interesima ljudi u Srbiji i na Kosovu.

U isto vreme, Beograd i Priština su najčešće ljutito razgovarali, kada su uopšte i razgovarali. Ali, uglavnom su čekali da velike sile ponude odgovore i nisu samostalno preuzimali konkretnu, značajnu inicijativu. Kao rezultat toga, Kosovo se pridružilo dugoj listi opasnih ''zamrznutih konflikata'' i ako uskoro ne dođe do pozitivne akcije – akcije koju bi prihvatili i Beograd i Priština – pitanje Kosova će se putem nasilja ''odmrznuti''.

Ali, samo što nije došlo do promene. Od kada je pitanje Kosova iz Ujedinjenih Nacija prebačeno na Kontakt grupu, postoji istinska mogućnost da se Beograd i Priština slože oko kompromisnog dogovora. Ali prozor mogućnosti neće dugo biti otvoren pre nego što opet dođe do nasilja i pre nego što se konflikt ''ponovo zamrzne'' – što će se sigurno desiti ako Priština unilateralno proglasi nezavisnost. Međutim, da bi se ta prilika iskoristila, neophodno je da i Beograd i Priština priznaju šest teških činjenica – od kojih su neke neprijatne jednoj ili drugoj strani.

Šest činjenica

Prvo, Ahtisarijev plan je mrtav, i uprkos pozivima nekih članova UN-a i političkih komentatora da ožive njegove delove, velika je verovatnoća da se to neće dogoditi. Događaji su otišli daleko od Ahtisarijevog predloga da se stvori niz etničkih enklava na Kosovu. U svojoj biti, Ahtisarijev plan je bio pokušaj prvenstveno od strane SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Nemačke da Srbima i Albancima nametnu plan koji je izbegavao realnost i služio interesima tih zemalja mnogo više nego interesima onih koji žive u regionu. Propast Ahtisarijevog plana znači da će, kako bi postojala ikakva nada za trajnim sporazumom, Sjedinjene Države i njeni zapadni evropski saveznici morati da uključe Srbe i Albance kao prave partnere u značajnim pregovorima.

Drugo, uticaj SAD se smanjio. Iako će Vašington pokušati da povrati svoju moć u Kontakt grupi, komentari predstavnika EU i Rusije iz Trojke koji su skoro posetili Kosovo dejstveno su umanjili američki položaj. Više puta tokom ''putovanja Trojke radi pronalaženja činjenica'', predstavnik EU Išinger i predstavnik Rusije Botsan-Harčenko rekli su da ''ništa nije nemoguće'' i da je sve ''na stolu''. Ovo predstavlja pozitivan razvoj. Evoluirajući položaj EU i Rusije lako može da dovede do ''pregovaračkog perioda'' dužeg od dodatnih 120 dana određenih od strane Saveta bezbednosti UN-a. Ako tako bude, Vašington bi mogao da dođe u iskušenje da unilateralno ''prizna'' nezavisno Kosovo. Ali, to bi bio veoma rizičan potez jer bi mogao da dovede do zategnutih odnosa sa evropskim ''saveznicima'' i stavi Sjedinjene Države u nezgodan položaj zbog široko prihvaćenog gledišta (naročito u EU) da formiranje i priznavanje novih država zahteva odobrenje Ujedinjenih Nacija. Uoči debakla u Iraku, Vašington ne sme da bude viđen kako odbacuje međunarodne zakone i procedure.

Treće, zvanično Beograd i Priština ostaju prikovane u gadnoj, opasnoj, nerešenoj igri koja će, ako se ne okonča, zasigurno ubrzati nasilje. Na svim nivoima vlasti u albanskoj zajednici insistira se na tome da je nezavisnost Kosova – u okviru trenutnih granica – jedini prihvatljiv put i da se Priština neće odreći svog stava. Na isti način, Beograd kaže da je jedino prihvatljivo rešenje da Kosovo ostane unutar Srbije, sa veoma velikom autonomijom. I zaista, novi ustav Srbije utvrđuje da je Kosovo srpska pokrajina. U isto vreme, u Beogradu postoji tračak nade jer su neki zvaničnici počeli da predlažu da bi možda bili voljni da odustanu od ovog tvrdog stava.

Četvrto, multietničnost je mrtva na Kosovu. Sve u svemu, istraživanja putem ankete kao i druge informacije ukazuju da većina Srba i Albanaca ne želi da živi zajedno u istoj zajednici ili da nad njima upravljaju vlade kontrolisane od strane druge etničke grupe. Nekada su u Evropi multietničke države ''uspevale'', a nekada nisu. Ali, tokom prošlog veka, opšti trend u Evropi je bio da – uprkos nekim značajnim izuzecima – državama upravlja jedna etnička ili kulturna grupa. Dobar primer za to je pad Austro-Ugarskog, Nemačkog i Otomanskog carstva posle prvog svetskog rata, kao i raspad Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čekoslovačke nakon „hladnog rata“. Možda bi idealno bilo da etnicitet danas nije odlučujući faktor u izgradnji političkih zajednica na Balkanu. Ali to je realnost, uprkos pustim željama dobronamernih ali naivnih zapadnih kreatora politike.

Peto, novi talas nasilja na Kosovu i oko njega verovatno će dovesti do ponovljene spoljne vojne intervencije. Glavne sile zapadne Evrope i SAD skoro sigurno neće dozvoliti da zapadni Balkan opet izmakne kontroli. Iako to neće dovesti do ''trajne NATO baze'' na Kosovu, kao što neki u Srbiji tvrde, skoro sigurno će dovesti do jačeg vojnog prisustva Zapada u pokrajini koje bi moglo da traje bezbroj godina. Iako bi Evropljani verovatno preuzeli veći deo takvog vojnog pohoda, takođe je moguće da bi u kampu Bondstil bio postavljen ograničen broj američkih trupa. Uvođenje novih trupa na Kosovu prvenstveno bi bilo planirano radi odvajanja zaraćenih Srba i Albanaca, ali je takođe moguće da bi i unazadilo uloženi trud za pronalaženje trajnog političkog i bezbednosnog rešenja.

Šesto, konačnom analizom, pitanje Kosova se prvenstveno odnosi na etnički, teritorijalni suverenitet. Pogrešno se tvrdilo – uglavnom od strane zvaničnika i naučnika van regiona – da je teritorijalni suverenitet pass é. Njihova tvrdnja glasi: ceo region će jednog dana (uz puno nade) biti deo Evropske Unije i, kada do toga dođe, tradicionalni državni ili teritorijalni suverenitet biće od manje važnosti. Osim toga – kako oni tvrde - fokusiranje na takvu tradicionalnu koncepciju suvereniteta samo će odložiti pristupanje zemalja zapadnog Balkana u EU. Nažalost, ovakvo rezonovanje propušta suštinu. Osnivanjem EU i okončavanjem hiljadugodišnjeg ratobornog nacionalizma zasnovanog na državnoj suverenosti, tradicionalna državna suverenost sve manje predstavlja problem u severnoj i zapadnoj Evropi. Ali Zapadni Balkan nije na tom nivou. Tamo pitanja državnog suvereniteta nisu rešena i treba ih rešiti pre nego što države iz tog regiona mogu da se ponadaju postizanju drugačijeg razumevanja suverenosti. Osim toga, većina ljudi na zapadnom Balkanu razume da su članstvo u EU i, naročito, pune benificije tog članstva, još uvek daleko – ako do njih i dođe – i da će još mnogo godina morati da se oslanjaju na nacionalni prerogativ i regionalne saveze.

Put napred

Ako se ovih šest činjenica ocene kao tačne i ako ih prihvate politički lideri Srbije i Kosova, i ako je moguće da se oni nagode i postignu dogovor o četiri osnovne tačke, mogli bi – vremenom – da stvore trajni sporazum o budućnosti Kosova.

Prvo, obe strane treba da prihvate činjenicu da ugovorena podela, koju prati prilagođavanje granica, može da ponudi osnov za pravičnu – ne savršenu – podelu teritorije. Iako su zvaničnici i naučnici Srbije diskutovali o podeli, nju Beograd nije zvanično odobrio. Albanska strana je čvrsto odbila bilo kakvo razmatranje podele, ali Priština treba da razmotri ovaj stav ili da rizikuje nasilje i unilateralno proglašenje nezavisnosti Srba severno od reke Ibar.

Logično, podela – i nova granica – bili bi uspostavljeni duž reke Ibar, čime bi severni deo ostao u Srbiji, a južni bi postao nezavisna albanska država. Ovo nije ničiji prvi izbor, ali može da uspe ako Beograd i Priština prihvate osnovni princip etničke teritorijalnosti i pravo druge strane na teritorijalni suverenitet. Nikada ranije, a ni sada, granice nisu bile „svete“ – naročito u Evropi (kao ni u Sjedinjenim Državama). U Evropi su se granice menjale 2000 godina iz različitih razloga i bujica promena granica kroz Centralnu Evropu i bivši Sovjetski Savez od završetka hladnog rata ukazuju na to da se konfiguracija država može promeniti mirnim putem – ako za to postoji politička volja.

Drugo, samo podela i promene granica neće biti dovoljne. Naravno, biće neophodno prevazilaženje bolnog perioda prilagođavanja, uključujući i nasilje od strane protivnika sa obe strane. Osim toga, južno od Ibra se nalaze Srbi i mnoga srpska sveta i istorijska mesta kao i Albanci severno od reke. Kao deo bilo kog pregovaračkog sporazuma koji prihvata podelu, SAD, Rusija i EU, možda kroz UN, moraju da garantuju bezbednost ovih mesta, pristupa Srba njima i moraju garantovati bezbednost manjinske populacije u obe etničke zajednice koje izaberu da ostanu na ''pogrešnoj strani'' granice – što znači da treba da uključuju i sankcije vladama koje ne štite svoje manjine od povreda i diskriminacije. Za one Srbe i Albance koji ne mogu da ostanu tamo gde su sada i izaberu da odu, UN treba da osnuje supstancijalan fond radi njihovog premeštanja u druge političke zajednice.

Treće, inovativni sporazum treba da ode još dalje uzimajući u obzir sve šira pregrupisavanja na zapadnom Balkanu. Najverovatniji kandidat je Republika Srpska. Nema nimalo sumnje da većina lidera i građana u RS ne žele da budu deo Bosne i, da je bilo po njihovom, napustili bi Bosnu pre mnogo godina, postajući ili nezavisni ili deo Srbije. Nema sumnje ni da je Bosna ''nametnuta'' država – koja je proizvoljno stvorena od strane Sjedinjenih Država i glavnih sila zapadne Evrope i ''nije uspela'' da dostigne nade i očekivanja njenih zaštitnika.

Zbog toga, Banja Luka i Beograd bi trebalo da imaju pravo da diskutuju o tome da li RS i Srbija treba da budu povezane i pod kojim okolnostima, samo da te okolnosti budu ozakonjene demokratskim glasanjem građana Republike srpske. Iako bi ova ista logika mogla da se primeni na odnos Preševske doline i nezavisnog Kosova, ona ne može biti primenjena na zapadnu Makedoniju, gde je Ohridski dogovor – bar za sada – ''izmirio'' etničko pitanje, ili na Sandžak ili Vojvodinu, gde ne postoje veće aspiracije za postizanje nezavisnosti.

Konačno, kada se postignu politički i bezbednosni temelji dogovora, pregovori između Beograda i Prištine o ekonomskoj saradnji trebalo bi odmah da počnu. Uprkos nekim ohrabrujućim ekonomskim vestima u Srbiji, najvažniji indikatori na Kosovu i užoj Srbiji nisu dobri, posebno kada je reč o nezaposlenosti, dohotku per capita , međunarodnom dugu i trgovini. Zbog toga, ne gledajući na to da li se politički i bezbednosni sporazum može postići, slaba regionalna ekonomija skoro sigurno bi posejala seme nove nestabilnosti na Kosovu, Srbiji, a i šire.

Ključ za ekonomski rast i prosperitet je višeslojan. Prvo, bilo bi neophodno da Beograd i Priština naznače posebne oblasti kojima ozbiljno treba posvetiti pažnju i istinski potencijal, i da se slože oko obostranog plana razvoja (na primer, razvoj hidroelektrana na Kosovu, rudnika Trepča duž granice Srbije i Kosova, i poljoprivredni programi u južnoj Srbiji i Kosovu). Kada Beograd i Priština naznače moguće oblasti ekonomske saradnje, tada – i samo tada – će biti moguće obraćanje Evropskoj Uniji za tehničku i finansijsku podršku. Iako je Pakt stabilnosti za jugoistočnu Evropu (osnovan 1999.) do sada bio relativno slab instrument, moguće je da bi Radni sto 2 za ekonomski razvoj mogao da posluži kao koristan implementator u osnivanju produktivnih programa između Srbije i Kosova.

Stiven E. Majer je profesor studija nacionalne bezbednosti na Industrial College of the Armed Forces na National Defense University u Vašingtonu.

(Objavljeno 05.09.2007. u The National Interest -u. Prevod: NSPM)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM