Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Bogdana Koljević

KOSOVO I BUDUĆNOST MEĐUNARODNE POLITIKE (1)

Osim što je pokazao principijelnost, neočekivano jedinstvo i višestruku konstruktivnost srpske pregovaračke strane, albansku isključivost i nespremnost na kompromis i insistiranje SAD na nezavisnosti južne srpske pokrajine, tok pregovaračkog procesa o konačnom statusu Kosova i Metohije u 2007. jasan je dokaz bitnih promena na svetskoj političkoj sceni čije posledice po međunarodno pravo i međunarodnu politiku predstavljaju možda više od kolateralne nevolje.

Odbacivanje Ahtisarijevog plana i direktni pregovori vođeni pod okriljem „Trojke“ demonstrirali su, s jedne strane, da svetska politika izlazi iz vremena dominacije SAD-a kao jedine supersile i da sve više ulazi u novo doba multipolarnosti u kojoj će Rusija imati značajnu ulogu. Sa druge strane, oktobarski i novembarski pregovarački susreti, neformalni predlozi Volfganga Išingera i Frenka Viznera (o modelu po uzoru na „dve Nemačke“ a zatim o tzv. „neutralnom statusu“), stavovi prema kojima je „prevrnut svaki kamen“ i razmotrena svaka ljudski poznata mogućnost da bi se izašlo iz „kvadrature kruga“, pritisci na vremensko ograničenje procesa, kao i sadržaj konačnog Izveštaja „Trojke“ u kojem se navodi da su obe strane bile „podjednako angažovane“, ukazali su na činjenicu da ni Evropska Unija ni njene vodeće zemlje članice još uvek nemaju snage da se odupru pritisku SAD-a i konstituišu kao samostalan i autonoman politički subjekt. Najupečatljiviji primer ove političke zavisnosti, sem postepenog podleganja ideji o nezavisnosti Kosova, sadržan je u pokušaju ponovnog oživljavanja Ahtisarijevog plana tj. u ideji slanja misije EU u pokrajinu, za šta su upravo pravni stručnjaci iz SB UN nedavno javno izrekli da ne postoji nikakav pravni osnov. (2)

Iako su eksperti i kreatori spoljne politike SAD uistinu snažno pokušali da u široj javnosti plasiraju tezu o ličnoj nezainteresovanosti i čak povlačenju NATO-a i SAD sa Balkana, izjave Nikolasa Bernsa, Ričarda Holbruka i Džona Sojersa (3) naprotiv, govore o tome da je cilj SAD-a povećanje broja NATO vojnika i da je dominantno uverenje zapravo da Kosovo jeste “stvar NATO-a”. O tome svedoče i baza Bondstil, aneks 11 Ahtisarijevog plana kao i ogroman pritisak Vašingtona na Brisel da se krene u pravcu ostvarenja „koordinisane nezavisnosti“ srpske pokrajine.

Druga stvar, međutim, osim neposrednog interesa SAD da na prostoru Kosova i Metohije napravi sopstvenu mini-državu sa najvećom vojnom bazom, tiče se globalnih posledica protivpravnog priznanja nezavisnosti i odnosi se ne samo na stvaranje opasnog presedana i na direktno otvaranje žarišta brojnih separatističkih pokreta u Evropi i svetu, već upravo na neverovatnu lakoću s kojom se pristupa kršenju Povelje UN kao i Helsinškog završnog akta i Rezolucije SB UN 1244 - lakoću za koju je sasvim moguće da pre upućuje na svesno stvaranje situacije opšteg političkog haosa na međunarodnoj sceni. Šta ako je, dakle, u trenutnoj igri posredi i znatno veći ulog - tj. da SAD otvorenim kršenjem međunarodnog prava u slučaju Kosova zapravo nastoje da obeleže početak uspostavljanja novog modela za međunarodnu politiku ? Morton Abramovic i Leli H.Gelb u programskom tekstu „Koje američko liderstvo?“, u kojem se analiziraju temelji spoljne politike SAD i postavlja pravac njenog daljeg razvoja, izričiti su u sledećem: „SAD su podbacile u stvaranju bilo kakvih novih međunarodnih institucija koje bi nastavile našu dominaciju ili širile vrednosti po svetu; nije nam pošlo za rukom ni da reformišemo postojeće međunarodne institucije uprkos eklatantnoj potrebi za tim .“ (kurziv B.K.). (4) U tom kontekstu treba posmatrati i prvi izostanak, posle dve decenije, tradicionalnog konsenzusa o izglasavanju budžeta UN, u kojem su samo SAD glasale protiv i uspele da smanje predloženi iznos sredstava.

Na taj način, sasvim je moguće da će nelegitimno priznanje nezavisnosti Kosova, osim što će zasigurno otvoriti brojne pravne i političke sporove – poput činjenice o podeljenosti EU oko takvog priznanja, pravne nedorečenosti situacije, korišćenja i zloupotrebe EU kao „rezervne institucije“ za sprovođenje strateških interesa SAD ili teškog pitanja da li neka država može biti u EU a da nije u UN – imati i još dalekosežnije posledice. U globalnoj perspektivi, naime, nije isključeno da priznanje Kosova kao nove države u kontekstu budućnosti međunarodne politike označava upravo početak kraja vladavine međunarodnog prava - i da narušavanje važećih povelja i akata predstavlja osmišljeni i sistematski pokušaj SAD da stavi van snage postojeće institucije poput UN.

Možda je upravo to smisao ideje o najvećem kockanju spoljne politike, kako je Gardijen nedavno nazvao stav vodećih svetskih aktera po kosovskom pitanju. A možda i nije reč o kocki već o planskoj realizaciji strategije SAD koja se ostvaruje u, doduše, ne sasvim predviđenim okolnostima promene odnosa moći na geopolitičkoj sceni. Kakve će biti konačne pravne i političke posledice kosovskog okidača na otvaranje nove ere međunarodnih odnosa ostaje da se vidi. Ali je sasvim izvesno da će - upravo stoga što su se vodeće zemlje članice EU, kao i institucija EU kao celina pokazale nesposobnim da se legitimišu kao nezavisan politički subjekt i distanciraju od pristupa SAD - biti veoma teško objasniti građanima Srbije da potpisivanje SSP i evropske integracije predstavljaju proces koji je odvojen od određivanja i priznavanja nezavisnosti Kosova i Metohije. Stoga je - pogotovo kada se ima u vidu koordinisanost i unutrašnja povezanost EU sa NATO i SAD - sasvim logično da Srbija ne bi mogla pristupiti potpisivanju sporazuma kojim bi se neznatno ubrzalo njeno pristupanje EU, ako bi to bilo dovedeno u neposrednu vezu sa priznanjem nezavisnosti njene južne pokrajine. A odgovornost za dalji tok događaja u Srbiji i regionu, kao i kada je reč o svim otvorenim žarištima separatističkih pokreta u svetu, bezmalo u celosti snose SAD i EU – obzirom da bi i Albanci sa Kosova najverovatnije pristali da razgovaraju o mogućim kompromisnim rešenjima da im opcija nezavisnosti od početka nije predstavljena kao gotova stvar.

O tome u kojoj meri je mišljenje o uzajamnoj zavisnosti „Kosova“ i „Evrope“ Srbiji nametnuto, svedoče i skorašnje izjave Nikolasa Sarkozija i Danijela Frida da samo na taj način čitav region može krenuti „putem evropske budućnosti“. S druge strane, istraživanja javnog mnjenja svedoče da, prema rezultatima agencije „Politikum“, 75% građana ne želi priključenje EU ukoliko bi ono bilo uslovljeno priznavanjem nezavisnosti Kosova. Iz tog razloga, činjenica da će, po svemu sudeći, SAD i vodeće evropske zemlje priznati državu Kosovo, za Srbiju čiji je Kosovo deo - a koja je, prema rečima Kamerona Mantera zemlja sa „istinskom demokratijom“ - to neće biti ni kraj istorije ni kraj vremena. Za međunarodno pravo i međunarodnu politiku kakvu smo do sada poznavali možda će, međutim, upravo to biti slučaj.

Fusnote:

1. Kraća (engleska) verzija ovog teksta biće objavljena u publikaciji In Press no 3, januar 2008.

2. Videti Wagstyl, S. i Studemann, F. “EU ready to take lead on Kosovo“, Financial Times, 16. novembar 2007.

3. Intervju sa Ričardom Holbrukom videti u Sueddeutsche Zeitung – Minhen, 21.11.2007. Za izjavu Nikolasa Bernsa u Kongresu SAD „da će snago NATO-a na Kosovu silom ugušiti svaki pokušaj protivljenja promeni o nezavisnosti“ opširnije videti VOA, 15.11.2007. O nužnosti prisustva NATO-a takođe videti: „NATO Says Its's prepared to Keep Peace in Kosovo“, New York Times, 9. decembar 2007.

4. Abramovic-Gelb, “Koje američko liderstvo ?“ http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2007_abramovic12.htm .

 

 

 
 
Copyright by NSPM