Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Bogdana Koljević

Američki eksperti o Kosovu: još ima vremena za Srbiju?

Nakon početka neposrednih razgovora između Beograda i Prištine, usvojene „Njujorške deklaracije“ i uoči susreta u Briselu najviše srpsko rukovodstvo i predstavnici pregovaračkog tima mahom iskazuju zdravu dozu optimizma u pogledu nastavka, uz istovremeno realno ukazivanje na to da zvanični stavovi SAD – kako u pogledu prethodno pokušanog obesmišljavanja procesa kroz pretnje o jednostranom priznanju pokrajine nakon 10. decembra, tako i celokupnom retorikom forsiranja albanske ideje o nezavisnosti – i dalje predstavljaju glavni kamen spoticanja za postizanje kompromisnog rešenja. Uprkos već izrečenim argumentima, od kojih je svakako jedan od najvažnijih onaj o statusu snaga NATO u srpskoj pokrajini, na pitanje zašto SAD insistiraju na nezavisnosti Kosova do sada nije dat potpun odgovor – a pogotovo ne od zvanične američke administracije.

Dimitri Sajms, direktor vašingtonskog Nikson centra i bivši spoljnopolitički savetnik predsednika Niksona, smatra da SAD podržavaju nezavisnost iz dva oprečna razloga: prvi se tiče uticaja demokrata iz prethodne administracije, a naročito grupe okupljene oko Ričarda Holbruka, dok se drugi odnosi na pragmatizam kao dominantni način razmišljanja većine predstavnika Američkog kongresa. „Intelektualni argumenti i rasprave ovde nisu atraktivni“, objašnjava Sajms i dodaje da to „takođe važi i za argument o opasnom presedanu jer se on uglavnom odnosi na mesta za koje mnogi od njih ili nisu ni čuli ili ih se naprosto ne tiču“. Pragmatizam je ključ za celokupno američko shvatanje politike i stvarnosti uopšte. Iz te perspektive srpski argumenti shvataju se kao konstruisani za svoju svrhu i interes, s obzirom na to da se, uopšteno uzev, polazi od toga da je sa univerzalnim principima i vrednostima stvar odavno završena.

Sajms uz to navodi i treći razlog: „Zamislimo situaciju da SAD pristanu na srpsku platformu. Šta bi to značilo? Nužno bi značilo da američki vojnici (zajedno sa evropskim) treba da ostanu na Kosovu i rizikuju svoje živote. SAD sigurno neće da njihovi vojnici ginu zbog interesa Srbije. Tako se o tome razmišlja. Nezavisnost je lakše rešenje, pogotovo kada je preovlađujuće mišljenje da se Srbija s tim samo verbalno neće složiti i da je mogućnost izbijanja nasilja u tom slučaju neuporedivo manja. Takođe, u slučaju jednostranog priznavanja nezavisnosti ni Rusija neće učiniti ništa.“ Sajms, međutim, smatra da mogućnost za promenu američkog stava postoji, ali da su za to neophodni ili signali iz Beograda u pogledu konkretnih reakcija koje bi usledile u slučaju ostvarenja ovog scenarija, ili novi predlozi kao što je podela pokrajine pošto je to pragmatično rešenje koje bi moglo naići na široki stepen odobravanja i zainteresovanosti, navodeći da se, međutim, bilo koja od ovih opcija mora sprovesti u delo pre 10. decembra, pre nego što bude kasno.

Urednik uglednog američkog spoljnopolitičkog časopisa The National interest Nikolas Gvozdev pitanje o američkoj podršci nezavisnosti Kosova sagledava donekle drugačije, pogotovo s obzirom na kontekst događaja poslednjih meseci. Gvozdev pre svega ističe da je ova podrška samo prividno bezuslovna, jasna i konačna, i da američki stav zapravo nije čvrst i definitivan, pogotovo kada je reč o jednostranom priznavanju. Uprkos brojnim izjavama zvaničnika, „Srbija je do sada u značajnoj meri uspela da promeni klimu, kao i da izdejstvuje nastavak procesa“, navodi Gvozdev, ističući da ima još dosta prostora i vremena. „Trenutno nikome nije lako, ni SAD, a još manje Evropskoj uniji. EU mora da dođe do jedinstvenog stava jer je, u protivnom, obesmišljena sama ideja EU. U ovom trenutku jednoglasje je gotovo nemoguće i zato se toliki napori ulažu u osmišljavanje novih mogućih alternativa, od podele do različitih oblika konfederacije, od „drugog Dejtona“, preko scenarija unije država, do protektorata. Što se SAD tiče, oni bi jedva dočekali neki novi predlog ili treće rešenje koje bi moglo da dâ sasvim novi kurs događajima.“

Na sličan način Robert Pranger, stručnjak za Balkan i bivši zamenik sekretara odbrane, i Stiven Mejer, profesor studija nacionalne bezbednosti na Fakultetu za nacionalnu odbranu u Vašingtonu, smatraju da odlučujuća reč pripada Evropskoj uniji, čija je pomoć Vašingtonu u ovom trenutku neophodna, kao i da je jedna od formula koje se razmatraju podela pokrajine. Dok Pranger insistira na tome da je Evropa „na teškom zadatku“, s obzirom na to da će „naredna tri meseca biti kritičan period ne samo za istoriju Balkana već za istoriju Evrope“, Mejer ističe da je stav američke administracije svakako podložan promeni, ali da bi bilo neophodno u tom smislu razmotriti drugačije opcije, od kojih je podela Kosova verovatno najrealnija.

Martin Slecinger, direktor Odseka za istočnoevropske studije u uglednom američkom centru Vudro Vilson, takođe navodi da jedan od glavnih razloga za američku podršku nezavisnosti jeste aktivno delovanje ljudi iz Klintonove administracije, objašnjavajući da se mnogi od njih još nalaze na istim položajima, poput Bernsa i Servera, dok su drugi, naročito Holbruk, i dalje izuzetno uticajni. „Setite se kako su još pre dve godine SAD htele da postepeno napuste celi region i probleme i pitanja Balkana prepuste Evropi. To je bilo autentično. A onda je došlo do stava da pitanje Kosova mora urgentno da se reši. Tako se pozicija SAD bitno izmenila – od ideje o povlačenju do izuzetne zainteresovanosti, uglavnom izazvane od pomenute grupe. Sa druge strane, stav većine republikanaca možemo okarakterisati kao stav indiferencije, s obzirom na to da pitanje Kosova nije na listi njihovih prioriteta. Drugi razlog koji je, sem inercije, uticao na formiranje vladajućeg mišljenja i nezavisnosti kao najlogičnijeg rešenja jeste mit o Srbima kao 'lošim momcima', mit koji je celu proteklu deceniju stvaran kroz priče, filmove, igre i koji je i dalje na snazi.“

Slecinger ipak tvrdi da, uprkos mnoštvu negativnih faktora, postoji realna i ozbiljna šansa da se politika SAD po pitanju statusa južne srpske pokrajine izmeni. Pre svega, da se 10. decembra (što potvrđuje i nedavna Viznerova izjava) neće desiti ništa spektakularno i da je buka o jednostranom priznanju u okolnostima i kontekstu događaja na relaciji Moskva–Vašington–Brisel samo pretnja i prazna priča dok konačna odluka nije doneta. Slecinger prognozira da će ono što ćemo u narednom periodu gledati zapravo biti popuštanje svih strana, a da bi za Srbiju i kada je o Kosovu reč, i dugoročno i šire posmatrano, bilo najbolje da se okrene Evropi. „Uprkos činjenici da u Srbiji postoje političke grupe kojima je izuzetno stalo do dobrog odnosa sa SAD (mnogi od njih su takoreći 'Titova deca' druge generacije), moram da kažem da se to u narednom veku jednostavno neće desiti. To je potpuno nerealno. Rusija, sa druge strane, ima svoje interese. Što svakako opet ne znači da Rusija ne pomaže Srbiji. Ali Rusija igra za svoje interese, Srbija ne.“

Vodeći analitičar za istočnoevropska pitanja iz Vudro Vilsona smatra da će Evropa takođe na kraju biti ta koja će okončati kosovsku golgotu, najverovatnije u vidu slaganja o nekom obliku konfederacije, uz zajednički i istovremeni brži prijem Kosova i Srbije u EU. „To ne mora biti konstituisano kao stepenica ka nezavisnosti pokrajine. Tumačim stvar drugačije: to će biti način za SAD da se izvuku iz priče o nezavisnosti. To će biti rešenje koje nikoga u potpunosti neće zadovoljiti, a opet nijedna strana neće moći da kaže da njeni stavovi nisu uzeti u obzir.“

Ako je verovati američkim ekspertima, vremena za Kosovo i Srbiju još ima. Sasvim je moguće da je iskonstruisana žurba farsa, baš kao i lavina pretnji SAD o jednostranom priznanju. Iako je malo verovatno da će u potpunosti prevladati scenario „zamrznutog konflikta“, čime bi celokupan proces trajao bezmalo ad infinitum, pre proleća naredne godine (a možda i duže) nije realno očekivati nekakav konačan rasplet događaja. Atmosfera urgentnosti, uz jedno „samo što nije“ koje zapravo smiruje stvari i strasti, kolateralno služi da se izbegne dramatičnost u vidu mogućeg (albanskog) nasilja, dok primarno, kao vremenski pritisak koji je deo opšteg pritiska, ima za cilj da navede Srbiju da eventualno „bar malo“ promeni svoju poziciju. Psihološki manevar da „vremena nema“ po definiciji povećava mogućnost za „razmatranje drugačijih rešenja“, a osobito kada je zaodenut kvazihrišćanskom retorikom da ne treba tražiti hleba preko pogače i da je „bolje išta nego ništa“. Jer, vaistinu, nije li greh biti „maksimalista“ u vremenu minimalizma, koji je postao sinonim za demokratičnost, fleksibilnost, otvorenost i toleranciju? Nije li to krajnje drsko i bezobrazno, sebično i bezobzirno, i uopšte protiv razmišljanja savremenog sveta? U realpolitičkom smislu, međutim, ovaj minimalizam najčešće znači „igre bez granica“ (pravila) i kao takav je osnov neopragmatističkog i postmodernističkog poimanja politike u kojoj se svaki principijelan stav automatski „diskvalifikuje“ kao radikalan, maksimalan, gotovo totalitaran.

Američki stručnjaci jednoglasno ocenjuju da će konačnu kosovsku kocku baciti Evropa. Bez sumnje, zavisno od toga da li će na kraju balade uzeti u obzir Povelju UN, Helsinški završni akt i Rezoluciju 1244 kojima se garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije, Evropa će pisati svoju novu istoriju, presuđujući međunarodnom pravu, kao i sopstvenim temeljima i vrednostima. Kojim putem će Evropa poći, ostaje da se vidi. Ono što, međutim, nikako ne treba izgubiti iz vida je da ako bi SAD, kao što eksperti tvrde, svesrdno i oberučke podržala gotovo svaki oblik novog, trećeg, „evropskog rešenja“, onda bi tzv. čvrsti stav američke administracije o jednostranom priznanju Kosova nakon „isteka roka“ zaista bio više pucanje iz prazne (NATO) puške u situaciji koja je za njih zapravo višestruko komplikovana – i to ne samo zbog činjenice da Rusija Kosovom neće trgovati i da će bez evropske podrške stvar teško ići, već i iz čistog pragmatičkog računa o tome da li bi u tom scenariju samostalnog istupa bilo više štete nego koristi.

Razume se, želja SAD da podrži nezavisnost južne srpske pokrajine nesumnjiva je i jaka, kao i sila kojom raspolažu. Ali takođe je činjenica da je deo Srba – delimično srpski naivno, a delimično po refleksu gorkog pređašnjeg iskustva – pomalo naseo (mada ne i sasvim) na izvanredno prezentovanu ozbiljnost i prividnu odlučnost američke administracije. U nesporno teškom i napornom periodu koji za srpski pregovarački tim sledi nije, međutim, neophodno detaljno se baviti ovim raskorakom između američkih želja i mogućnosti. Važno je da se shvati da je igra sa evropskim probnim balonima i mnoštvom varijanti „okruglo, pa na ćoše“, kojih ćemo se još naslušati, u stvari još jedna potvrda da i dalje racionalnom i principijelnom orijentacijom treba braniti celovitost Srbije i njen državni suverenitet, i da napori u tom pravcu nipošto nisu unapred osuđeni na neuspeh. Jer, u širem kontekstu posmatrano, oni koji delaju bez principa uglavnom začuđujuće lako menjaju i mišljenje i „planove“, čak i interese. Zato treba shvatiti da ipak još dosta toga zavisi (i) od nas. Ne samo od „njih“.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM