Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Miloš Jovanović

AKTUELNI MEĐUNARODNOPRAVNI ASPEKTI KOSOVSKE KRIZE

Sažetak: Polazeći od stava, potvrđenog u praksi i veoma rasprostranjenog u savremenoj pravnoj doktrini, po kojem stvaranje država nije isključivo činjenično, već i pravno pitanje, autor u ovom radu ispituje pravnu valjanost eventualnog stvaranja nezavisne države na Kosovu i Metohiji. Osnovni zaključak koji proističe iz analize glasi – nezavisnost Kosova i Metohije predstavljala bi grubo kršenje fundamentalnih principa međunarodnog javnog prava, poput principa teritorijalnog integriteta, prava naroda na samoopredeljenje i zabrane upotrebe sile. Autor dalje ispituje legalnost mogućih protivmera Republike Srbije u slučaju proglašenja/priznanja nezavisnosti južne srpske pokrajine i ističe da je svaki oblik protivmera koje bi Srbija mogla preduzeti utemeljen u pravu.

Ključne reči: konstitutivni elementi državnosti, efektivitet, priznanje, nezavisnost, secesija, teritorijalni integritet, zloupotreba prava na samoopredeljenje, agresija, protivmere, oružane represalije.

Sve su učestalije izjave zvaničnika pojedinih zapadnih zemalja kojima sa naglašava da se pitanje albanske nacionalne manjine u Srbiji mora rešiti stvaranjem nezavisne države na teritoriji gde je ta manjina u većini – Kosovu i Metohiji. Kako u vezi s tim predlogom nema saglasnosti zbog legitimnog stava Republike Srbije da ne dozvoli odvajanje dela svoje teritorije, aktuelno je postalo pitanje jednostranog rešenja, tj. jednostranog proglašenja nezavisnosti, koje bi otvorilo put jednostranom priznanju. Ove promene su dovele do premeštanja problematike kada se pitanje Kosova i Metohije posmatra iz ugla međunarodnog javnog prava. Pre najava o eventualnom jednostranom rešavanju kosovske krize, bilo je logično ispitati mogući pravni osnov koji bi podupirao albanske težnje za stvaranjem još jedne nezavisne albanske države. (1) Danas, međutim, kada se sve više potencira scenario jednostranog proglašenja nezavisnosti, pred nama se otvara pitanje legalnosti stvaranja nezavisne albanske države na Kosovu i Metohiji. Da li je uopšte moguće dati odgovor na ovo pitanje?

Za tradicionalnu pravnu doktrinu stvaranje država odvija se van pravne sfere i isključivo je činjenično pitanje. Kako ističe profesor Žan Kombako „država pravno postoji od trenutka kada zemlja činjenično postoji”, odnosno od momenta kada određeni entitet ispunjava uslove državnosti koji se sastoje od posedovanja teritorije, stanovništva i vlade. (2) Suprotno ovom stavu, primeri Turske Republike Severnog Kipra, Južne Rodezije, ili pak Južnoafričkih bantustana pokazuju nam da, bez obzira na postojeći efektivitet, država ne može nastati ako se njenim rađanjem krše fundamentalne norme međunarodnog prava. Turska Republika Severnog Kipra nikada nije priznata kao država jer je nastala kao posledica nelegalne upotrebe sile. Južna Rodezija, ili pak bantustani u Južnoj Africi, nisu postali države jer se njihovim nastajanjem, koje se odigralo protiv volje većine stanovništva, prekršilo pravo naroda na samoopredeljenje. Čak i kada se zanemare povrede prava, efektivitet nije nužno dovoljan za stvaranje nove države, kao što pokazuju primeri Republike Srpske Krajine ili Republike Srpske. Drugim rečima, nastajanje država ne samo da nije uvek u skladu s postojećim efektivitetom, već se nesumnjivo može i mora pravno vrednovati. (3) Kako međunarodno pravo igra značajnu ulogu u procesu stvaranja država, ispitaćemo pravnu valjanost stvaranja nezavisne države na Kosovu i Metohiji i uvideti da bi to nesumnjivo predstavljalo kršenje fundamentalnih normi međunarodnog prava, sa značajnim pravno-političkim posledicama.

I Eventualna nezavisnost Kosova i Metohije predstavljala bi kršenje međunarodnog prava

Formalnopravno, jednostrana nezavisnost predstavljala bi flagrantno kršenje Rezolucije 1244 (1999) Saveta bezbednosti UN, koja je pravno obavezujuća i nalaže da se rešenje za Kosovo i Metohiju nađe u okviru matične države, tj. uz puno uvažavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije. (4) Dok je Rezolucija 1244 na snazi, eventualno stvaranje nezavisne države na Kosovu i Metohiju, van svake sumnje, predstavlja nelegalan čin. Nezavisno od pomenute rezolucije, suštinski postoje tri snažna, uzajamno povezana, pravna argumenta koji ukazuju na protivpravan karakter eventualnog stvaranja nezavisne države na Kosovu i Metohiji. Reč je o principu teritorijalnog integriteta (a), prava naroda na samoopredeljenje (b) i zabrani upotrebe sile (v).

a) Princip teritorijalnog integriteta

Nije sasvim izvesno da princip teritorijalnog integriteta može zaštititi države u slučaju pretnje secesijom. Određen broj autora insistira isključivo na međudrža v nom karakteru principa teritorijalnog integriteta. Francuski profesor Alan Pele, u izveštaju o teritorijalnom integritetu Kvebeka u slučaju nezavisnosti, naglašava sa grupom autora da je princip teritorijalnog integriteta striktno međudržavno pravilo i da isti ne sprečava nekolonizovane narode da dobiju nezavisnost. (5) Pokriće za ovakav stav može se naći u Povelji UN koja ne afirmiše princip teritorijalnog integriteta država na autonoman način. Ovaj princip se u Povelji pominje isključivo u direktnoj vezi sa zabranom upotrebe sile među državama. Sledstveno tome, mogao bi se izvući logičan zaključak po kojem država, žrtva secesionističkog pokreta koji nije pomagan na direktan ili indirektan način spolja, tj. od druge države, ne može da se pozove na princip teritorijalnog integriteta iz čl. 2§4 Povelje UN. Princip teritorijalnog integriteta važio bi samo u spoljašnjem aspektu, tj. u odnosu na druge države, i ne bi predstavljao zaštitu od unutrašnjih problema. (6)

Stvar je međutim nešto komplikovanija. Marčelo Koen, nakon detaljne analize koncepta teritorijalnog integriteta, zaključuje da se isti mora smatrati autonomnim principom, nezavisnim od principa zabrane upotrebe sile. (7) Takav stav podupire i činjenica da se u određenim međunarodnopravnim instrumentima princip teritorijalnog integriteta navodi nezavisno od principa zabrane upotrebe sile. U Rezoluciji Generalne skupštine UN 1514 (1960) ističe se da je svaki pokušaj koji ima za cilj da naruši delimično ili potpuno, nacionalno jedinstvo i teritorijalni integritet neke zemlje nespojiv sa ciljevima i principima Povelje UN. (8) Da princip teritorijalnog integriteta nesumnjivo štiti državu od secesionističkih pokreta – i kada ovi nisu pomagani spolja – pokazuje i međunarodna praksa. Kako OEBS, tako i UN, u svim skorim secesionističkim krizama stavili su naglasak na poštovanje principa teritorijalnog integriteta, onemogućivši time secesiju delova međunarodno priznatih država. Princip važi za:

– Moldaviju i Pridnestrovlje: OEBS je 1993. godine otvorio misiju u Republici Moldaviji sa ciljem da „učvrsti nezavisnost i suverenitet Republike Moldavije u njenim postojećim granicama i osnaži teritorijalni integritet države, zajedno sa sporazumom u vezi sa specijalnim statusom Pridnestrovljske regije” . (9) OEBS nikada nije odstupio od ovog početnog okvira.

– Azerbejdžan i Nagorno-Karabah: zbog sukoba između Azerbejdžana i Jermenije u vezi sa Nagorno-Karabahom, regijom nastanjenom Jermenima koja se nalazi u granicama Azerbejdžana, Savet bezbednosti UN doneo je više rezolucija, među kojima i Rezoluciju 884 (1993), u kojima je uvek isticao „suverenitet i teritorijalni integritet Republike Azerbejdžana i svih ostalih država u regionu”. (10) I u ovoj krizi rešenje se traži u okvirima koji neće kršiti pomenute principe.

– Gruziju i Abhaziju, odnosno Južnu Osetiju: u Rezoluciji 1494 (2003) SB UN ističe se „privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu Gruzije unutar njenih međunarodno priznatih granica, i potreba da se status Abhazije unutar gruzijske države definiše uz striktno poštovanje ovih principa”. (11) Kada je u pitanju Južna Osetija, Evropska unija je u više navrata potvrdila zalaganje da se za konflikte u Gruziji nađe rešenje „zasnovano na poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Gruzije unutar njenih međunarodno priznatih granica”. (12)

– BiH i Republiku Srpsku: u svim rezolucijama SB UN koje se odnose na Bosnu i Hercegovinu naglašava se imperativ poštovanja principa teritorijalnog integriteta. Ili je reč o poštovanju „teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine” Rezolucija 752 (1992); ili se pak naglašava „privrženost političkom rešenju sukoba u bivšoj Jugoslaviji koje će sačuvati suverenitet i teritorijalni integritet svih država unutar njihovih međunarodno priznatih granica” – Rezolucija 1305 (2000) / Rezolucija 1423 (2002). (13)

– Rusku Federaciju i Čečeniju: Iako se Savet bezbednosti UN, sasvim logično, nikada nije bavio ovom krizom, „međunarodna zajednica” nikada nije dovela u pitanje teritorijalni integritet Ruske Federacije. Profesor Kroford navodi izjave visokih zvaničnika Francuske (ministra spoljnih poslova), Velike Britanije (vlade) i SAD (Stejt departmenta) iz 1995. godine u kojima se insistira na sledećem:

„Čečenija je deo Ruske Federacije. Princip suvereniteta i teritorijalnog integriteta je jedno od osnovnih pravila međunarodnog života” – (Francuska);

„Pozivamo Rusiju da radi na političkom rešenju koje će omogućiti čečenskom narodu izraz sopstvenog identiteta u okviru Ruske Federacije” – (Velika Britanija);

„Podržavamo suverenitet i teritorijalni integritet Ruske Federacije” – (SAD). (14)

Ne postoji apsolutno nijedan razlog, niti pravna mogućnost da se isti princip danas zaobiđe, odnosno prekrši. N e postoji nijedno opravdanje da pravila koja važe za ceo svet ne važe u slučaju Kosova i Metohije. Uostalom, zanimljivo je istaći da je i o ovom pitanju stav „međunarodne zajednice” bio saglasan sa opšteprihvaćenom praksom i međunarodnim pravom. U svim rezolucijama SB UN o problemu na Kosovu i Metohiji – kako pre Rezolucije 1160 (1998); 1199 (1998); 1203 (1998); tokom Rezolucija 1239 (1999), ili nakon NATO agresije, Rezolucija 1244 (1999) – Savet bezbednosti jasno ističe „privrženost svih država-članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu Savezne Republike Jugoslavije”. Pored toga, SB je u rezolucijama koje su prethodile NATO agresiji tražio od albanskog rukovodstva „da osudi sve akte terorizma”, zahtevao „da se takve akcije smesta obustave” i naglasio da „svi pripadnici albanske zajednice na Kosovu treba svoje ciljeve da postižu isključivo mirnim sredstvima”. (15) Konačno, SB UN je uvek isticao kao cilj „unapređenje statusa za Kosovo, koji bi uključivao suštinski veći stepen autonomije i značajne samouprave”, u okviru Srbije. (16) Iz svega navedenog nesumnjivo proističe da bi se davanjem nezavisnosti Kosovu i Metohiji narušio teritorijalni integritet Republike Srbije i time prekršila ova značajna norma međunarodnog prava. Postavlja se ipak pitanje da li je princip teritorijalnog integriteta apsolutnog ili relativnog karaktera? Ne postoji li izuzetak kada pomenuti princip mora da ustukne pred imperativima pravde? Mogla bi se zamisliti sledeća situacija: država A grubo i masovno krši fundamentalna ljudska prava određene manjinske grupe koja je homogeno raspoređena na delu teritorije. Manjinska grupa reaguje na pretnje sopstvenom opstanku time što zahteva odvajanje od pomenute države, tj. secesiju. Da li se u tom slučaju država A može braniti protiv secesije argumentom teritorijalnog integriteta? Na ovo legitimno pitanje odgovor se može dati isključivo analizom prava naroda na samoopredeljenje.

b) O zloupotrebi prava naroda na samoopredeljenje

Pravo naroda na samoopredeljenje ima dva aspekta. Prvi je unutrašnji i podrazumeva poštovanje svih prava jedne manjinske grupe u okviru određene države. Minimalan i dovoljan uslov poštovanja unutrašnjeg prava naroda na samoopredeljenje je da manjinska grupa ni na koji način ne bude diskriminisana u okviru države, da učestvuje u političkom životu i bude predstavljena u strukturi vlasti. Manjinska grupa, shodno ustavnoj organizaciji i osnovnim principima javnog prava date države, može uživati i kolektivna prava koja se realizuju kroz određeni oblik autonomije. S druge strane, spoljašnji aspekt prava naroda na samoopredeljenje podrazumeva odvajanje dela teritorije od matične države radi stvaranja nove države ili pripajanja tog dela teritorije nekoj drugoj, već postojećoj državi. Van konteksta dekolonizacije, međunarodno javno pravo ne priznaje spoljašnje pravo naroda na samoopredeljenje, tj. pravo secesije. Profesor Teodor Hristakis u studiji posvećenoj ovom pitanju pokazao je da nijedan međunarodnopravni instrument – od Povelje UN, preko međunarodnih paktova o građanskim i političkim, odnosno ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Rezolucije Generalne skupštine UN 2625 o prijateljskim odnosima i saradnji država iz 1970. godine, do Završnog akta iz Helsinkija, kao ni međunarodna praksa – ne poznaju, niti priznaju spoljašnje pravo naroda na samoopredeljenje. (17) Isto je tokom jugoslovenske krize potvrdila i Badinterova komisija, naglasivši u mišljenju br. 2 (11. januar 1992. godine), prilikom odgovora na pitanje da li Srbi iz Bosne i Hercegovine imaju pravo na (spoljašnje) samoopredeljenje, da ma koliko neizvesne bile posledice prava na samoopredeljenje, dobro je utvrđeno da kakve god bile okolnosti, pravo na samoopredeljenje ne može dovesti do promene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, osim u slučaju dogovora zainteresovanih strana. Drugim rečima, priznaje se unutrašnje, a odbacuje spoljašnje pravo naroda na samoopredeljenje.

Ovo pravilo poznaje samo jedan izuzetak: teoriju secesije-leka. U slučaju ozbiljnog i masovnog kršenja unutrašnjeg prava naroda na samoopredeljenje, pogođena grupa dobija mogućnost da iskoristi spoljašnji aspekt tog prava. Antonelo Tankredi podseća da se izvor ove konstrukcije nalazi u savetodavnom mišljenju druge komisije podnosilaca u slučaju Alandskih ostrva (1921) u kojem se, nakon odbacivanja postojanja opšteg prava na secesiju, tvrdi da se odvajanje manjine od države čiji je bila deo mora smatrati kao izuzetno rešenje i poslednj e sredstvo kada država nema volje ili moći da donese i primeni pravedne i delotvorne garancije u domenu zaštite manjina. (18) Ovaj mehanizam je dobio formalnopravnu formulaciju i u skorije vreme. U Rezoluciji 2526 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1970. godine poštovanje principa teritorijalnog integriteta uslovljava se postojanjem reprezentativne vlade koja predstavlja celokupan narod teritorije, bez obzira na razlike u pogledu rase, vere ili boje. Uslov iz 7. paragrafa Rezolucije 2526 preuzet je i u Bečkoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1993. godine, kao i u deklaraciji šefova država povodom pedesetogodišnjice OUN 1995. godine. Kao praktičan primer ovog mehanizma, navodi se secesija Bangladeša (Istočnog Pakistana) od Pakistana 1971. godine. Stvaranje države Bangladeš nije bilo protivpravno jer su prava Bengalaca (njihovo unutrašnje pravo na samoopredeljenje) bila osporavana i na njihov relativno miran protest odgovoreno je represijom koja je odnela veliki broj žrtava. (19) Za većinu autora danas teorija secesije-leka postala je pozitivna norma običajnog međunarodnog prava. (20) Iako je praksa još neznatna, odnosno svodi se na slučaj secesije Bangladeša, postoji snažan opinio juris u prilog navedenom pravilu koje Dugar i Raič definišu na sledeći način:

(a) Mora postojati narod koji, iako brojčano manjinski u odnosu na ostatak stanovništva matične države, čini većinu na delu teritorije te države.

(b) Država od koje narod u pitanju želi da se odvoji [da izvrši secesiju] mora naneti ozbiljne nepravde tom narodu koje se sastoje od

– ozbiljnih povreda ili poricanja unutrašnjeg prava naroda na samoopredeljenje tog naroda (kroz npr. oblike diskriminacije)

– ozbiljnih i široko rasprostranjenih povreda fundamentalnih ljudskih prava pripadnika tog naroda;

(c) Ne može više biti realnih i delotvornih mogućnosti za mirno rešenje konflikta.

Autori zaključuju da je čin jednostrane secesije koji ne zadovoljava ove uslove zloupotreba prava, i da je protivpravan jer predstavlja povredu prava naroda na samoopredeljenje. (21) Nastavljaju dalje mišljenjem da je obaveza poštovanja prava na samoopredeljenje, uključujući i zabranu zloupotrebe ovog prava, deo prava državnosti i da se može smatrati za konstitutivni uslov državnosti. (22) Za kraj, treba napomenuti da odsustvo brojnijih primera primene ove teorije ne treba da čudi jer se secesija-lek može koristiti samo u izuzetnim slučajevima. Kako podvlači Hristakis, za primenu ove teorije nisu dovoljne obične povrede principa reprezentativnosti ili zabrane diskriminacije, već flagrantne, ozbiljne i masovne povrede ljudskih prava. (23)

Princip teritorijalnog integriteta, videli smo, štiti Srbiju od svakog pokušaja secesije. Jedini izuzetak pred kojim navedeni princip mora da ustukne – nepoštovanje unutrašnjeg prava na samoopredeljenje, odnosno teorija secesija-leka – ne može se primeniti u slučaju Kosova i Metohije. Davanje suštinske autonomije albanskoj nacionalnoj manjini u celini ispunjava i poštuje pravo albanskog naroda na samoopredeljenje. Istorijski posmatrano, to pravo nikada nije ni dovedeno u pitanje. Do 1990. godine Albanci sa Kosova i Metohije uživali su značajna kolektivna prava. Međutim, i nakon suspenzije pokrajinske autonomije 1990. godine, do koje je došlo usled nelegalnog proglašavanja Republike Kosova u pokrajinskoj skupštini, Albancima sa Kosova i Metohije nikada nisu bila uskraćena fundamentalna ljudska prava, niti su bili izloženi sistematskoj diskriminaciji. Devedesetih godina nije postojao zakon koji je Albancima uskraćivao politička prava poput fundamentalnog prava – prava učešća u političkom životu kroz mogućnost glasanja i kandidovanja na izborima. Koji su tačni uzroci stanja u kojem Albanci sa Kosova i Metohije nisu bili uključeni u politički život Republike Srbije, nije tema ovog rada od trenutka kada se zna da za njihovo učešće nisu postojale formalnopravne prepreke. (24) Ono što je danas sigurno jeste da suštinska autonomija koja se nudi albanskoj nacionalnoj manjini značajno prevazilazi sve međunarodnopravne standarde zaštite manjina. Prema srpskoj pregovaračkoj platformi, južna srpska pokrajina imala bi isključive nadležnosti i apsolutnu samoupravu u svim poljima društvenog života, osim u određenim domenima u kojima bi nadležnost ostala u rukama centralne vlasti: „ Pokrajina bi samostalno obavljala sve nadležnosti, izuzev jednog broja koji pripada Srbiji. Nadležnosti u oblasti spoljne politike, kontrole granica, zaštite ljudskih prava u poslednjoj instanci, monetarne politike, carinske politike, zaštite srpskog verskog i kulturnog nasleđa, kao i u oblasti posebnih carinsko-inspekcijskih poslova, obavljala bi Srbija.” (25) I u navedenim isključivim nadležnostima vlasti u Beogradu Albanci bi uzeli određenog učešća. Pozivanje na pravo naroda na samoopredeljenje radi opravdavanja secesije u tom kontekstu nije ništa drugo do zloupotreba tog prava. Zaključak koji se nesporno nameće je sledeći: eventualno stvaranje nezavisne države na Kosovu i Metohiji bilo bi protivpravno jer, osim što bi direktno bilo suprotno Rezoluciji SB UN 1244, takođe bi predstavljalo kršenje međunarodnopravnih normi o zaštiti teritorijalnog integriteta i zabrane zloupotrebe prava naroda na samoopredeljenje. Postoji, međutim, još jedan izrazito snažan argument u prilog nelegalnosti secesije Kosova i Metohije. Reč je o nelegalnoj upotrebi sile.

v) Nelegalna upotreba sile

Često se zaboravlja , u svakom slučaju retko sp o minje , da je aktuelna situacija na Kosovu i Metohiji rezultat nelegalne upotrebe sile, tj. agresije. Međunarodno pravo precizno reguliše upotrebu sile. Shodno članu 51 Povelje UN, „ništa u ovoj povelji ne umanjuje urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada...” U slučaju konstatovane pretnje međunarodnom miru i bezbednosti od Saveta bezbednosti, isti može u skladu sa članom 42 Povelje UN (7. poglavlje) „preduzeti takvu akciju vazduhoplovnim, pomorskim ili suvozemnim snagama koja je potrebna radi održanja ili vaspostavljanja međunarodnog mira i bezbednosti”. Izvan ova dva slučaja, upotreba sile je strogo zabranjena i predstavlja zločin agresije, čija je definicija data Rezolucijom 3314 (1974) Generalne skupštine UN. (26) Kako 1999. godine nije moglo biti reči o samoodbrani, niti je Savet bezbednosti UN usvojio odgovarajuću rezoluciju, nema nikakve sumnje da je intervencija NATO protiv Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) predstavljala grubo kršenje međunarodnopravnih normi, poput principa nemešanja u unutrašnje poslove, načela neintervencije i, najznačajnijeg, zabrane upotrebe sile. Treba još naglasiti da se nesporna nelegalnost oružane intervencije severnoatlantskog saveza nikako ne može a posteriori ispraviti. Ni potpisivanje Kumanovskog sporazuma, niti donošenje Rezolucije 1244 u SB UN, ne mogu, niti daju pravnu podlogu za NATO intervenciju. Oba dokumenta se bave budućim pitanjima i ne ispravljaju početnu i flagrantnu nelegalnost NATO intervencije, tj. agresije.

Ovde bi se mogla povući paralela sa slučajem Kipra. Turska armija je osvojila deo Kipra 20. jula 1974. godine, što je dovelo do faktičke podele ostrva. Devet godina kasnije, 15. novembra 1983. godine, turska zajednica je proglasila nezavisnost države pod imenom Turska Republika Severnog Kipra. Savet bezbednosti UN je ovu deklaraciju nezavisnosti proglasio pravno ništavom jer se svaka secesija koja je rezultat nelegalne upotrebe sile (agresije) smatra protivpravnom. (27) NATO je 1999. godine izvršio agresiju protiv Savezne Republike Jugoslavije. Postojeće stanje na KiM i eventualno jednostrano proglašenje nezavisnosti bilo bi direktna posledica ovog protivpravnog čina. Kao i u slučaju Turske Republike Severnog Kipra, deklaracija o nezavisnom Kosovu morala bi biti smatrana ništavom od „međunarodne zajednice”. Već smo istakli da se ilegalni karakter NATO intervencije ne briše Rezolucijom 1244, niti Kumanovskim sporazumom. Tim pre što bi sama Rezolucija 1244 bila prekršena eventualnom nezavisnošću južne srpske pokrajine.

Jedini zaključ a k koji se nameće iz prethodnih razmatranja jeste sledeći: pokušaj stvaranja nezavisne države na Kosovu i Metohiji je protivpravan. Takav pokušaj predstavlja trostruku ozbiljnu međunarodnopravnu povredu principa teritorijalnog integriteta, prava na samoopredeljenje i zabrane upotrebe sile. Iz tih razloga, i shodno fundamentalnom pravnom principu – ex iniuria ius non oritur, Kosovo i Metohija ne može s aspekta međunarodnog prava postati nezavisna država.

II Posledice kršenja međunarodnopravnih normi

Protivpravan karakter eventualne nezavisnosti Kosova i Metohije morao bi imati za posledicu obavezu nepriznavanja protivpravnog dela (a). Kako međutim na međunarodnoj sceni, u nedostatku sudskog tela sa opštom i obaveznom nadležnošću i mehanizama za sprovođenje odluka, ne postoje garancije da će pravo biti poštovano, moraju se uzeti u obzir i moguće protivmere Republike Srbije u slučaju priznanja nezavisnosti Kosova i Metohije od strane drugih država. Protivpravni karakter stvaranja nezavisne države u ovom slučaju širi dijapazon mogućih legalnih odgovora Srbije i pored mera retorzije (b) otvara mogućnost za mere represalija (v).

a) Obaveza nepriznavanja protivpravnog stvaranja država

Još je u prvoj polovini prošlog veka postojala praksa kolektivnog nepriznavanja situacija koje su posledica upotrebe sile. Jedan od najznačajnijih primera navedene prakse – „doktrine Stimson” – jeste slučaj Mandžuka, „države” stvorene japanskom intervencijom na teritoriji Kine. Očigledno je da je „međunarodna zajednica”, još pre uspostavljanja sistema UN, našla način da odgovori na povrede prava kolektivnim nepriznavanjem situacija proisteklih iz tih povreda. Za Teodora Hristakisa, međutim, pitanje priznanja trebalo bi da bude drugorazredno pitanje jer “od trenutka kada je jedan pravni akt ništav, priznanje istog ne može proizvesti pravne posledice, a možda je čak i samo [priznanje] nelegalno”. (28) Ipak, kao što i sâm autor kasnije naglašava, upravo je princip nepriznavanja taj koji osigurava poštovanje prava u međunarodnopravnom poretku koji teško prihvata režim ništavosti. Samim tim pitanje (ne)priznavanja dospeva u prvi plan.

Kada se praksa analizira, može se zaključiti da priznanje ne može biti dato na uštrb fundamentalnih normi međunarodnog prava. U suprotnom, kako tvrdi Žan Salmon, i samo priznanje bi bilo nelegalno. (29) Istu tvrdnju iznose i profesori Dugar i Raič, koji nakon iznetog stava po kojem je zabrana zloupotrebe prava naroda na samoopredeljenje postala konstitutivni uslov državnosti, iznose sledeće mišljenje: “(...) priznanje, inače efektivnog teritorijalnog entiteta koji je nastao povredom prava na samoopredeljenje, jeste samo po sebi protivpravno jer predstavlja povredu zabrane preuranjenog priznanja i principa neinterevencije (koji je aspekt teritorijalnog integriteta). ” (30)Iz tog razloga, niti je Turska Republika Severnog Kipra ikada priznata zato što je nastala kao rezultat nelegalne oružane intervencije, niti su ikada priznati bantustani u Južnoj Africi, ili Južna Rodezija. Ipak, sasvim je moguće zamisliti da su u sva tri navedena primera strane države mogle drugačije da se ponašaju i priznaju novonastalu situaciju, bez mogućnosti da zbog toga snose posledice.

Kada bismo na povredu međunarodnog prava koja bi se sastojala iz protivpravnog nastajanja nezavisne države Kosovo i Metohija dodali i povredu koju bi predstavljalo priznavanja pomenute nezavisnosti, rezultat bi jednostavno bio nastajanje nove države na međunarodnoj sceni. Na koji način bi Srbija mogla da odgovori na takvu situaciju u skladu s međunarodnim pravom?

Već je javno izrečeno, i u zvaničnim dokumentima navedeno, da bi Srbija proglasila eventualno jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije za protivpravan i ništav čin. (31) To konkretno znači da za Srbiju nijedan akt donet od “vlasti” na Kosovu i Metohiji ne bi bio važeći. Država Srbija bi u slučaju gorepomenutog scenarija imala pravo da preduzme i odgovarajuće protivmere naspram država koje bi eventualno priznale nezavisnost Kosova i Metohije. One se u klasičnoj teoriji dele u dve kategorije: mere retorzije i mere represalija. (32)

b) Mere retorzije

Mere retorzije predstavljaju jednostrane mere koje jedna država može preduzeti i koje, same po sebi, ne predstavljaju povredu međunarodnog prava. Država ih preduzima kao odgovor na čin druge države koji nema prijateljski karakter. Najčešće je reč o promeni u diplomatskim odnosima – od spuštanja na niži nivo, do njihovog potpunog prekida. Takođe, može doći do poremećaja u trgovinskim odnosima – primarnog ili sekundarnog bojkota – kao i u slobodnoj cirkulaciji ljudi. U našem slučaju, mogućnosti su velike jer se zapravo stvara sasvim specifičan odnos u trouglu Srbija–Kosovo i Metohija–strane zemlje. Konkretne situacije su sledeće: Srbija, po definiciji, ne bi priznavala putne i lične isprave koje bi izdavali organi i službe „nezavisne države” na Kosovu i Metohiji. Republika Srbija ne bi priznavala ni registarske tablice vozila koje bi izdavala gorepomenuta vlast. Iz toga proizilazi da sa takvim, za državu Srbiju nepostojećim dokumentima, niko sa teritorije Kosova i Metohije ne bi mogao da uđe, niti da prođe kroz Srbiju, osim ako je u posedu dokumenata koje Srbija smatra validnim. Srbija bi mogla da ide i korak dalje i zabrani ulazak u zemlju svakom stranom državljaninu koji je boravio na Kosovu i Metohiji i u svojim dokumentima ima pečate, za Srbiju, nepostojeće države. Najradikalniji korak bila bi zabrana ulaska u Srbiju za sve strance – državljane zemalja koje bi priznale nezavisnost Kosova i Metohije. Ista paralela mogla bi se napraviti u domenu trgovine. Srbija bi mogla odlučiti na prekid svih trgovinskih odnosa sa zemljama koje bi priznale nezavisnost Kosova i Metohije, ili bi mogla da zabrani rad u Srbiji samo onim firmama koje takođe posluju na Kosovu i Metohiji. Sve ove mogućnosti ipak otvaraju dva izuzetno važna pitanja. Prvo pitanje je pitanje svrsishodnosti takvih mera. Drugo je pitanje njihove legalnosti u slučajevima kada postoje prethodno preduzete međunarodnopravne obaveze, na primer, o slobodnom protoku ljudi, robe (i) ili kapitala. Na oba pitanja odgovor ćemo dati kroz analizu mera represalija.

v) Mere represalija

Za razliku od mera retorzije, represalije predstavljaju povredu međunarodnog prava, ali je to kršenje opravdano time što predstavlja odgovor na pređašnju povredu međunarodnog prava. To znači da bi Srbija mogla da preduzme gorenavedene mere sve i da su one u suprotnosti sa ranije preduzetim obavezama Srbije koje mogu proisticati iz raznih bilateralnih ili multilateralnih konvencija. Pošto smo ustanovili da bi stvaranje i priznanje nezavisnog Kosova i Metohije bilo protivpravno, Srbija bi imala mogućnost da na takav čin odgovori represalijama. Što se drugog pitanja tiče – svrsishodnosti, potpuno je jasno da bi sama Srbija bila na gubitku u slučaju prekida trgovinskih odnosa sa zemljama koje bi priznale nezavisnost Kosova i Metohije, ili kada bi zabranila državljanima tih zemalja ulazak u Srbiju. Ne vidimo, takođe, kakva bi mogla biti korist od potpunog prekida diplomatskih odnosa sa pomenutim zemljama. Istini za volju, nema nikakve koristi ni od spuštanja tih odnosa na niži nivo, što potvrđuje i sudbina svih „Halštajn doktrina”. S druge strane, određena reakcija, ili najava reakcije, poput zabrane preduzećima koja posluju na Kosovu i Metohiji da ujedno posluju i u Srbiji (isto važi i za zabranu ulaska u Srbiju za sve strance koji su boravili na Kosovu i Metohiji), mogla bi imati određenog efekta. Na taj način bi se neposredno izvršio pritisak na nelegitimnu vlast u Prištini i posredno na sve zemlje koje tu vlast priznaju.

Ovde, međutim, dolazimo do suštinskog problema konkretne, secesionističke situacije. Naime, funkcija i smisao protivmera jeste da se kršenje međunarodnog prava koje predstavlja njihov uzrok obustavi i situacija dovede u stanje koje će biti u saglasnosti sa međunarodnim pravom. Problem koji nas zaokuplja je sledeći: prilikom priznanja nove države uspostavlja se pravni odnos između novopriznate države i države koja daje priznanje. Samim tim je čin priznanja u principu neopoziv. Država A koja prizna državu B ne može povući svoje priznanje jer postaje ograničena međunarodnopravnim principima, poput principa dobre vere ili estopela, koji važe između subjekata međunarodnog javnog prava. Iz toga proizlazi da pomenute protivmere teško mogu biti efikasne. Jedina mogućnost da se dato priznanje povuče leži u promeni situacije, odnosno stanja na terenu. Ova mogućnost direktno otvara pitanje oružanih represalija. Da li Srbija ima pravo da na proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije odgovori silom?

Načelno, možemo dati sledeći odgovor: oružane represalije su zabranjene jer je upotreba sile regulisana Poveljom UN (članovi 2§4, 42 i 51). Pomenuta pravila se, međutim, isključivo tiču odnosa među državama, i samim tim ostavljaju van dometa slučaj o kojem je ovde reč. Treba, takođe, istaći da bi ceo problem mogao da se analizira van kategorije represalija. Republika Srbija ne bi primenila oružanu silu protiv neke države koja je eventualno protivpravno priznala nezavisnost Kosova i Metohije, već bi zavodila red na sopstvenoj teritoriji. Ipak, teorijski i praktično stvari bi mogle biti komplikovanije. Države koje bi priznale nezavisnost Kosova i Metohije smatrale bi da se radi o agresiji Srbije na novonastalu državu. Što je veći broj država koje bi priznale Kosovo i Metohiju i što je kasnija eventualna srpska reakcija, takva pozicija bi se lakše odbranila. U svakom slučaju, jedno je sigurno – bez obzira na snažnu pravnu argumentaciju u prilog legalnosti svih mera (mirnih i oružanih) Republike Srbije, najefektnije rešenje nalazi se u brzoj promeni stanja na terenu, u srpsku korist.

Iz svega prethodnog videli smo da bi proglašenje nezavisne države na Kosovu i Metohiji bilo protivpravno i da bi eventualno priznanje nezavisnosti bilo istog karaktera. Ti akti bi morali biti smatrani ništavim. Međutim, u nedostatku centralnog zakonodavnog tela, ili obaveznog sudskog tela na međunarodnoj sceni, prolongirani efektivitet – iako nastao protivpravno – mogao bi da se pretvori u legalnu situaciju. Iz tog razloga izgleda da najverovatnije jedini način da se u slučaju jednostranog proglašenja/priznanja sačuva Kosovo i Metohija leži u preduzimanju oružanih represalija, koje bi usledile u najkraćem mogućem roku nakon eventualnog otpočinjanja pomenutog scenarija. Svako oklevanje i protok vremena išli bi – i u faktičkom i u pravnom smislu – nepovratno u korist albanskoj strani. Drugim rečima, moguće je da će Republika Srbija morati sama da osigura poštovanje međunarodnog prava.

LITERATURA:

Buzzi, Alessandro, L'intervention armée de l'OTAN en République Fédérale de Yougoslavie , Cedin Paris I, Perspectives internationales n°22, Pedone, Paris 2001.

Charpentier, Jean, La reconnaissance internationale et l'évolution du droit des gens , Pedone, Paris 1956.

Christakis, Théodore, Le droit a l' autodétermination en dehors des situations de décolonisation , La documentation française, Paris 1999.

Combacau, Jean/Sur Serge, Droit international public , 5 e édition, Montchrestien, Paris 2001.

Crawford, James, The Creation of States in International Law , second edition, Clarendon Press, Oxford 2006.

Kohen, G. Marcelo, Possession contestée et souveraineté territoriale , P.U.F., Paris 1997.

Kohen, G. Marcelo (Ed.), Secession – international law perspectives , Cambridge University Press, 2006.

Kreća, Milenko, Badenterova arbitražna komisija , Jugoslovenski pregled, Beograd 1993.

Salmon, J. A. Jean, La reconnaisance d'Etat , Armand Colin, Paris 1971.

Sur, Serge, Le recours a la force dans l'affaire du Kosovo et le droit international , Les notes de l'Ifri, n° 22, Ifri, Paris 2000.

Članci

J o vanović, Miloš, „Pitanje nezavisnosti Kosova i Metohije u ogledalu međunarodnog javnog prava” u Slobodan Erić (prir.), Kosovo i Metohija: argumenti za ostanak u Srbiji , Geopolitika, 2006, str. 93–118.

Verhoeven, Joe, “La reconnaissance internationale: déclin ou renouveau?”, AFDI , vol. XXXIX, 1993, str. 38.

Zoller, Elisabeth, “Quelques réflexions sur les contre-mesures en droit international public”, u Droit et libertés a la fin du XX siecle , Etudes offertes a Claude-Albert Colliard , Paris, Pedone, 1984.

Internet

James Crawford, “State practice and international law in relation to unilateral secession”, Report, 19 February 1997 , i nternet, http://canada.justice.gc. c a/ en/news/nr/1997/factum/craw.html.

Thomas M. Franck, Rosalyn Higgins, Alain Pellet, Malcolm N. Shaw, Christian Tomuschat , The Territorial Integrity of Québec in the event of the attainment of sovereignty, March 4, 1992, internet, http://english.Republique libre.org/Territorial_ integrity_of_Quebec_in_the_event_of _ the_attainment_of_sovereignty.

Fusnote:

1. Jedina međunarodnopravna norma koja, na prvi pogled, može da posluži kao argument za stvaranje nezavisne države na Kosovu i Metohiji – princip prava naroda na samoopredeljenje – ne dozvoljava stvaranje novih država van konteksta dekolonizacije. Videti Miloš Jovanović, „Pitanje nezavisnosti Kosova i Metohije u ogledalu međunarodnog javnog prava” u Slobodan Erić (prir.), Kosovo i Metohija: argumenti za ostanak u Srbiji, Beograd, Geopolitika, 2006, str. 93–118.

2. Jean Combacau, Serge Sur, Droit international public, Paris, Montchrestien, 5 édition, 2001, str. 279.

3. Da može postojati raskorak između činjenica i prava, možda najbolje pokazuje primer Bosne i Hercegovine koja aprila 1992. godine, kada je priznata kao suverena država, nije posedovala nijedan od konstitutivnih elemenata države.

4. Résolution 1244 (1999), internet, http://www.un.org/french/documents/scres.htm .

5. Thomas M. Franck, Rosalyn Higgins, Alain Pellet, Malcolm N. Shaw, Christian Tomuschat, The Territorial Integrity of Québec in the event of the attainment of sovereignty, March 4, 1992, internet, http://english.Republique libre.org/Territorial_integrity_of_Quebec_in_the_event_of_the_attainment_of_sovereignty, § 3.14 i § 3.15. S lično mišljenje iznosi i Žorž Abi-Sab: “Therefore, though in some respects the principle of non-intervention, b y its effects, favours the central authority, it would be erroneous to say that secession violates the principle of the territorial integrity of State, since this principle applies only in international relations, i.e. against other States that are required to respect that integrity and not encroach on the territory of their neighbours”, Georges Abi-Saab, Conlusion in Marcelo G. Kohen ( ed. ) , Secession, International Law Perspectives , Cambridge University Press, 2006, str . 474.

6. Ovo mišljenje deli i Teodor Hristakis: „Povelja UN [2§4] nije, u principu, primenjiva u slučaju secesija koje se dešavaju bez vojne intervencije drugih država”, Théodore Christ a kis, Le droit a l'autodétermination en dehors des situations de décolonisation , Paris, La documentation française, 1999 , str. 145.

7. Jedan od razloga za takav stav leži u činjenici da je princip teritorijalnog intergiteta stariji od principa zabrane upotrebe sile. Paradoksalno, pri nabrajanju situacija u kojima se krši princip teritorijalnog integriteta, profesor Koen ne navodi eksplicitno slučaj secesije koja nije pomognuta od strane druge države. Nabraja, međutim, slučaj rašparčavanja države zarad stvaranja novog veštačkog entiteta. Međutim, kao konkretne primere ovog slučaja, osim Mandžuka i Turske Republike Severnog Kipra, Koen navodi i Rezoluciju Saveta bezbednosti UN 787 iz 1992. godine koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i poštovanje njenog teritorijalnog integriteta. Time zapravo potvrđuje, doduše nedovoljno precizno, stav po kojem teritorijalni integritet štiti državu od svih pokušaja secesije. Marcelo G. Kohen, Possession contestée et souveraineté territoriale, P.U.F., 1997, str . 369 – 377.

8. “Résolution 1514 ( XV ) de l ' Assemblé e générale des Nations Unies: Dé claration sur l' octroi de l' indépendances aux pays et peuples coloniaux”, 14/12/1960 u Pierre-Marie Dupuy, Grands textes de droit international public , Dalloz, 1996, str. 75.

9. “CSCE Mission to the Republic of Moldova”, CSCE/19-CSO/Journal No.3, Annex 3, 4 February 1993, internet, http://www.osce.org/documents/mm/1993/02/4312_en.pdf.

10. Resolution 884 (1993), Adoptée par le Conseil de sécurité a sa 3313e séance, le 12 novembre 1993, i nternet , http://www.un.org/french/documents/sc/res/1993/884f.pdf .

11. Résolution 1494 (2003), Adoptée par le Conseil de sécurité a sa 4800e séance, le 30 juillet 2003, internet, http://daccessdds.un.org/doc/UNDOC/GEN/N03/446/50/PDF/N0344650.pdf?OpenElement .

12. “Déclaration de la Présidence au nom de l'Union européenne sur l'évolution récente de la situation en Géorgie-Abkhazie et Ossétie du sud”, Bruxelles, 20 juillet 2006, i nternet, www.doc .d iplomatie.gouv.fr/BASIS/epic/www /doc/DDD/911474697.doc.

13. Internet, http://www.un.org/french/documents/scres.htm .

14. James Crawford, The Creation of States in International Law, Oxford, Clarendon Press, second edition, 2006, str. 409 – 10.

15. “Résolution 1203 (1998), Adoptée par le Conseil de sécurité a sa 3937e séance, le 24 octobre 1998”, internet, http://www.un.org/french/documents/scres.htm.

16. Ovakav stav je istaknut kako u prvoj rezlouciji o Kosovu – Rezolucija 1160 (1998), tako i u poslednjoj – Rezolucija 1244 (1999), internet, http://www.un.org/french/documents/scres.htm.

17. Videti Théodore Christ a kis, Le droit a l'autodétermination en dehors des situations de décolonisation , op. cit . Videti primenu prava naroda na samoopredeljenje na slučaj Kosova i Metohije: Miloš Jovanović, „Pitanje nezavisnosti Kosova i Metohije u ogledalu međunarodnog javnog prava”, op. cit . Što se međunarodne prakse tiče, videti James Crawford, The Creation of States in International Law, op. cit ., str. 388 – 418, kao i izveštaj istog profesora pod nazivom Praksa država i međunarodno pravo u vezi sa jednostranom secesijom, iz kojeg se jasno vidi da, van konteksta dekolonizacije, nijedna nova država, nastala kao rezultat jednostrane secesije, nije primljena u Organizaciju Ujedinjenih nacija: James Crawford, “State practice and international law in relation to unilateral secession”, Report, 19 February 1997, i nternet, http://canada.justice.gc.ca/ en/news/nr/1997/factum/craw.html.

18. Antonello Tancredi, “A normative ‘due process' in the creation of States through secession”, u Marcelo G. Kohen (ed.) , Secession, International Law Perspectives , Cambridge University Press, 2006, str. 178.

19. Autori poput Dugara i Raiča navode brojku od preko milion žrtava, John Dugard, David Raič, “ The role of recognition in the law and practice of secession”, u Marcelo G. Kohen (ed.), Secession, International Law Perspectives , Cambridge University Press, 2006, str. 121 .

20. Videti Christian Tomuschat, “Secession and self-determination” u Marcelo G. Kohen ( ed. ) , Secession, International Law Perspectives , Cambridge University Press, 2006, str. 41; John Dugard, David Raič, “The role of recognition in the law and practice of secession”, op. cit ., str. 109; Théodore Christ a kis, Le droit a l ' autod é termination en dehors des situations de d é colonisation , op. cit . str. 314. Contra : Antonello Tancredi, “A normative ‘due process' in the creation of States through secession”, op. cit ., str. 188. Tankredi uzima međutim kao ključni dokaz nepostojanja secesije-leka u međunarodnom pravu primer Kosova i Metohije na sasvim pogrešan način. O n naime smatra da je Kosovo idealtipski primer mogućnosti za proveru teorije secesije-leka jer su tobože Albanci sa Kosova i Metohije bili izloženi masovnom i flagrantnom kršenju ljudskih prava. Ovo viđenje ne odgovara istini. Takođe smatra da međunarodna zajednica, kroz stav iznet u odgovarajućim rezolucijama SB UN, čvrsto stoji na stanovištu da se rešenje za južnu srpsku pokrajinu mora naći uz puno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije. I ovo viđenje, nažalost, ima sve manje uporište u realnosti i volji velikih sila. O neprimenjivosti teorije secesije-leka na slučaj Kosova i Metohije videti Miloš Jovanović, „Pitanje nezavisnosti Kosova i Metohije u ogledalu međunarodnog javnog prava”, op. cit ., str. 105–109.

21. John Dugard, David Raič, “The role of recognition in the law and practice of secession”, op. cit . , str. 109.

22. Ibidem.

23. Théodore Christ a kis, Le droit a l ' autod é termination en dehors des situations de d é colonisation , op. cit . str. 314. Do sličnog zaključka dolazi i profesor Kristijan Tomušat: “ Within a context where the individual citizen is no more regarded as a simple object, international law must allow the members of a community suffering structural discrimination – amounting to grave prejudice affecting their lives – to strive for secession as a measure of last resort after all other methods employed to bring about change have failed”, Christian Tomuschat, “Secession and self-determination”, op. cit. , str. 41.

24. Odgovor na ovo pitanje bi možda mogao da dobije sasvim jednostavnu početnu formulaciju: Albanci sa Kosova i Metohije nisu bili uključeni u politički život Republike Srbije jer to zapravo (nikada) nisu ni želeli.

25. Platforma državnog pregovaračkog tima o budućem statusu Kosova i Metohije, internet, http://www. srbija.sr.gov.yu/kosovo-metohija/index.php?id=51322.

26. „Agresija je upotreba oružane snage od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti druge države, ili na bilo koji drugi način nespojiv sa Poveljom UN”. “Résolution 3314 (XXIX) de l ' Assemblé e générale des Nations unies: Définition de l' agression”, u Pierre - Marie Dupuy, Grand textes de droit international public, Dalloz, 1996, str. 261.

27. Résolution 541 (1983) du 18 novembre 1983”, i nternet, http://www.un.org/french/documents/scres.htm.

28. Théodore Christakis, Le droit a l'autodétermination en dehors des situations de décolonitations, Paris, La Documentation française, 1999, str. 283.

29. Jean Salmon, La reconnaissance d'Etat, Paris, Armand Colin, 1971, str. 36.

30. John Dugard, David Raič, “The role of recognition in the law and practice of secession”, u Marcelo G. Kohen (ed.), Secession, International Law Perspectives, Cambridge University Press, 2006, str. 109.

31. Videti Rezolucija o neophodnosti pravednog rešavanja pitanja Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija zasnovanog na međunarodnom pravu , internet, http://www.srbija.sr.gov.yu/kosovo-metohija/index.php?id=71576. Takođe se često može čuti da će Srbija navedenu odluku poništiti , što s pravnog aspekta n ije sasvim tačno . Republika Srbija tu odluku ne može poništiti, ali može odlučiti da odluka, kao ništava, ne proizvodi, niti može proizvesti pravne posledice u odnosu na Srbiju.

32. Postoji terminološko razmimoilaženje među autorima kada su u pitanju protivmere. Za neke autore mere retorzije ne mogu se svrstati pod pojam protivmera. Videti Elisabeth Zoller, “Quelques réflexions sur les contre-mesures en droit international public”, u Droit et libertés a la fin du XX siecle, Etudes offertes a Claude-Albert Colliard , Paris, Pedone, 1984, str. 365. Mišljenja smo da su cilj i mehanizam mera retorzija i represalija isti i da stoga ne postoje prepreke za njihovo svrstavanje pod zajedničku kategoriju protivmera. Videti Jean Combacau, Serge Sur, Droit international public, op. cit. , str. 213.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM