Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Srbija i Crna Gora

 

 

Nikola Ivanović

Drug Milo i drug Hans

Ako je Hans Svoboda, poslanik Evropskog parlamenta, (kao i ostali parlamentarci), znao za ovo što spočitava Milu Đukanoviću, poziciona i opoziciona javnost Crne Gore pita se gdje su dosad bili?

Plašim se da se neki visoki evropski političari ponašaju kao šibicari. Danas jedno, sjutra drugo. Dojučerašnjoj njihovoj ikoni stigao je aber - da se ne može kandidovati na predstojećim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori dok se ne „raščiste optužbe“ o njegovoj navodnoj umiješanosti u šverc cigareta. Radi se o iskazu Hansa Svobode, poslanika Evropskog parlamenta i ujedno zamjenika šefa delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama jugoistočne Evrope. Izjavi je prethodila i rezolucija Evropskog parlamenta. Nije srećno izabrano mjesto istupa Svobode, Podgorica – niti vrijeme, rasprava u UN o sudbini Kosmeta. Medjutim, u isto vrijeme poslanik Svoboda pohvalio je Miroslava Lajčaka da je dobro postupio sa Republikom Srpskom, zaboravljajuci da da su Srbi u BiH pružili jedinstven otpor Lajčakovom radikalizmu, da bi po prvi put pala u vodu „bonska ovlašćenja.” Ako je Svoboda znao za ovošto spočitava Milu Đukanoviću, ako su to znali i Doris Pak, Miroslav Lajčak i drugi, crnogorska javnost, i integristička i separatistička, pita se gdje su dosad bili. Đukanović je odmah uzvratio u stilu Mila Britve: „želio bih da puno pozdrava uputim drugu Hansu – ne znam što bih radio ovdje da nema ljudi poput njega koji misle o tome što treba da ja radim“, da bi mu ujedno uputio zvaničan poziv da, „kad sljedeći put bude došao, dođe da proba priganice na Ivanovim koritima“. Ukoliko se računalo na urušavanje rejtinga, efekat je nikakav, tim prije što je, dan kasnije, izjava sa zvaničnog mjesta posuta pepelom, na ruku evroskepticima.

Prateći različite manipulativne igre, posebno sada u SAD, u vrijeme predsjedničkog nadmetanja, nijesam daleko od tvrdnje da je pomenuta čarka unaprijed planirana, kako bi u sijenci ove prepirke o švercu ostala rasprava u UN o statusu Kosova i Metohije, kao i rizicima „balkanizacije“ evroazijskog prostora. Posebno se bježi od ukazivanja na rizike otimanja srpskog državnog prostora u svjetlu srpsko-crnogorskih odnosa. Dok ovo bilježim, eho “balkanizacije” upravo stiže i do visokih Anda, utjerujući strah u kosti južnoameričkim Indijancima. Naime, Evo Morales, predsjednik Bolivije – prvi autentični južnoamerički Indijanac u predsjedničkoj fotelji – javno se požalio da se plaši „balkanizacije Bolivije“, što je prenio Njujork tajms. Dok se ovaj Latinoamerikanac plaši balkanizacije, EU se, nakon sesije u UN, samokandidovala da finalizuje započeto drobljenje Balkana, kako bi se proglasila i druga albanska država. A južni i zapadni susjedi buduće nove države reaguju sedmogodišnjom gluvoćom, jer, po njima, rješavanje albanskog pitanja po etničkom principu neće djelovati na stabilnost njihovih novoformiranih država zbratimljenih nacionalnih zajednica. Ipak, u najmlađoj državi na planeti malo splašnjava entuzijazam o „transatlantskim i transevropskim integracijama“, posebno nakon lisabonskog potpisivanja Ugovora o reformi institucija EU (13. decembar 2007), koji će zamijeniti raniji predlog propalog ustava. Tako na primjer, u Ugovoru, kojim je zakrpljen predloženi ustav, izbačena je zajednička himna, zajednička zastava, a zajednički jezik nije ni pomenut. U Crnoj Gori, međutim, nametnut je nepostojeći jezik. Jezički separatizam je unikatna pojava Balkana. Od istog jezika, po državnim častima, formirana su četiri. Po glavi stanovnika, Crna Gora ima najvise poliglota: fluentno govore bošnjački.

Moguche je da će crnogorska opozicija napokon „okrenuti list”, kako bi obezbjedila homogenost oko ključnog pitanja. Ali mala je vajda od sprječavanja kandidovanja Mila Đukanovića, uz priželjkivanje kandidovanja Ranka Krivokapića ili Svetozara Marovića, u nadi da će im pobjeda pasti s neba. EU i Svoboda su previdjeli (ako su previdjeli) da je Milo Đukanović, iako bez formalne moći, u tehnologiji vlasti daleko nadmašio Miloševića. Ovu tezu može potvrditi provjerljiva činjenica – vrijeme trajanja na njegove vlasti. A bitka za njeni produžetak uvijek počinje inovacijama. Sada je u trendu jezički separatizam. Izgleda kao da je ovo jedini problem, strateško - političko pitanje broj jedan u političkom nadmetanju najavljenih predsjedničkih izbora, koji će biti „baršunasta” varijanta novog referenduma, gdje će opet Crna Gora biti podijeljena popola, uz za planiranu malu prednost, dovoljnu za trijumf zvanične vlasti. Ukoliko sve „osvjedočene veličine “ u liku opozicionih stranaka počnu nadgornjavanjem i isticanjem svaka svog kandidata – opozicija će, kao i do sada, ostati glavni potporni stub zvanične vlasti. Ukoliko, pak, naprave istinski zaokret – prihvatanjem i podržavanjem zajedničkog kandidata, uz prethodno jasno određenje o pitanjima identiteta (tj. jezika, crkve i korjena) kao ključnim – ishod bi, bez obzira na kandidata pozicije, mogao po prvi put biti povoljan. Pogotovo ako EU zaista nastavi sa iskrenim insistiranjem na obračunavanju sa mafijom, pljačkom, reformama policije i sudstva. Nema potrebe da se opozicija bavi izborom ljepuškaste dame, lica boje skorupa, na visoku sudijsku funkciju. Evropski vjetar treba da duva u jedra demokratske transformacije društva. Za sada je potraga za zajedničkim predsjedničkim kandidatom opozicije stara boljka, jer su svi lideri stranaka praktično nezamjenjivi. Boljka je to stara gotovo jedan vijek, od kada je opozicija polovinom dvadesetih godina prošlog vijeka molila Nikolu Pašića da prvoga na listi detašira iz Beograda, pa je „grah” pao na dr Milana Stojadinovića.

Da je Nebojša Medojević održao riječi do kraja ostao u jedinstvenom opozicionom bloku, imao bi izgledne šanse da pobijedi na najavljenim predsjedničkim izborima, jer je imao veću popularnost od predsjednika Vujanovića, zahvaljujuci, prije svega, političkoj i medijskoj podršci Beograda. Međutim, on je iznenada pretrčao u drugi, vladajući blok, što se moglo i predvidjeti. Predomislio se i podržao jezički separatizam, pogazivši opozicioni dogovor. Podrškom Pokreta za (ne)promjene, Ustav je prošao – a Medojević pao iz srpskog. Pri tome, većina građana Crne Gore je zaboravila, ili nikada nije znala, da su italijanski fašisti i hrvatski komunisti prvi odredili kojim jezikom govore Crnogorci. Izvjesni Italijan Akile Nudi, profesor italijanskog jezika, tokom okupacije 1941. godine ispravljao je đake, govoreći im da , ako su oni Crnogorci, onda govore crnogorskim, a ne srpskim jezikom. Tridesetak godina kasnije Vladimir Bakarić, vodeći hrvatski komunista, u jednoj radio-emisiji ustvrdio je: “Do sada smo svi mislili da Crnogorci govore srpski, međutim, pokazuje se da govore crnogorski.” Novi crnogorski Ustav izglasan je (čudne li koincidencije) baš na dan smrti najvećeg srpskog pjesnika, vladike Rada. I crnogorske ustaše, borci za NDH 1941-1944 godine, Sekula Drljević, Savić Marković-Štedimlija i Dušan Krivokapić zagovarali su “crnogorski jezik” .

I najnoviji primjer jezičkog separatizma pokazao je da je jedino moguće mehaničkim mijenjanjem odnosa snaga u parlamentu obezbijediti većinu koja bi suspendovala volju građana, koji su se već slobodno izjasnili kojim jezikom govore. Dvije partije, koje su u naziv udjenule riječ demokratska (DPS-SDP), prvo su se iza dobro zatvorenih vrata, u najužem krugu, boljševički, dogovorili da u najvišem pravnom aktu sijeku srpski, a pišu crnogorski jezik. Demokratskim izjašnjavanjem (popisom stanovnistva 2003), negdje 80% građana, Crnogoraca i Srba, koji inače čine 75% stanovništva, izjavilo je da govore srpskim jezikom. Pošto nisu imali oslonac u izraženoj volji građana, našli su je u pokornoj i povlašćenoj birokratiji i satelitskim medijima, uz javnu podršku onih koji sada kritikuju Mila Đukanovića.

Naime, u evropskoj i crnogorskoj političkoj javnoj kući, prvo bi se ugasila svjetla, a zatim sva vrata ostavila odškrinuta, kako bi se u neviđelici pretrčavalo, natezalo i domunđavalo. Ali, pred punim dnevnim svjetlom, ili pred TV reflektorima, slijede hvalisanje i prazna nadimanja, i „bjelaša” i „zelenaša”, posebno o sjajnim perspektivama, čak i vojnom značaju nove države, koja postaje „strateški partner SAD“ („Vučinić osvojio Pentagon“, Vijesti, 18. dec. 2007). Svim ovim „osvajanjima“ prethodi kolektivni drijemež, kako bi se stvorila beslovesna pučina, u stanju da proguta sve, pa i najnovije otkrovenje da su „naši preci pokorili Crnu Goru“. U takvom drijemežu mogući su razni transferi, poput onog Marović-Medojević. Svetozar Marović, danas prvi čovjek Budve, „glavnog grada” Paštrovića, obratiće se gospodi u crnogorskom parlamentu na čistom crnogorskom jeziku. A prije 132 godine, tadašnji prvi od Paštrovića, Stjepan Mitrov Ljubiša, obratio se gospodi u Carskom vijeću u Beču na čistom srpskom jeziku. Razlika je, dakle, u tome što je jedan poslanik u podgoričkom, a drugi u bečkom parlamentu. Stjepan Mitrov Ljubiša najavio je ravnopravnost srpskog jezika u zakonodavnoj skupštini velike Carevine, a Svetozar Marović njegovu neravnopravnost u Crnoj Gori.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM