Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Nikola Ivanović

DUGME I DEMOKRATIJA

Sinhronizovani pritisak na Srbiju dobio je na ubrzanju onog dana kada je generalni sekretar NATO-a došao na noge predsjedniku srpske vlade i saopštio mu u ime najveće vojne sile na planeti da podržava plan Martija Ahtisarija, čime se nametnulo i logično pitanje: Da li se, zapravo, radi o militarizaciji politike, kad neko, u ime NATO-a i njegove varijante demokratije, može da pritisne, ili ne pritisne, na dugme, pa da se svi izvrnemo?

Kad se god rat objavljuje činjenicama, slijede, bez izuzetka, radikalna, jednostrana rješenja. Istorijsko pamćenje srpskog naroda, bez izuzetka, dokazuje da - ko je god batinama dokazivao svoju Dobrotu prema njemu, Srbi to nikada nijesu prihvatili. Bar do sada. Zato i izaziva čudjenje pokušaj trgovine srpskom teritorijom i to sa  narodom izrazito izgradjene nacionalne svijesti. Od kada znaju za sebe, Srbi su smatrali da je izgubljeno - samo ono čega se odreknu. Kosova i Metohije se odreći neće. A ponudjena trampa  – ulazak u Evropu za Kosmet – i jos zarad “trajne stabilnosti Balkana,” i kod posljednje srpske naivčine se doživljava kao drski cinizam. Mediji, kao hroničari vremena, zabilježili su da je prvi čovjek NATO-a došao kod predsjednika srpske vlade i saopštio mu da podržava plan Ahtisarija. Dakle,  verbalno je najavio otimanje šestine srpske drzave, kako se  Srbi, kao siročići, ne bi  više imali čega sjećati, ni kolijevke svoje države, niti identiteta. Umjesto ponosa,  ponudjeno je – puzanje, a najavljenu rezoluciju SB svode na formali čin. 

Izgleda da su se UN našle pred velikim iskušenjem. Prije svega 19 zemalja koje su izvršile agresiju na Srbiju traže opravdanje za presedan.  Zbog toga su očekivane identične izjave njihovih zvaničnika kao utjehe: Srbi i druge manjine biće zaštićeni, dok će sa Evropskom unijom i NATO biti uspostavljene snažne političke, ekonomske i bezbednosne veze. Za osam godina, na zalost, Srbi su osjetili tu zaštitu. Recimo, samo za četiri i po mjeseca, (10. jun - 30. oktobar 1999. godine), s Kosmeta je protjerano više od 300.000 ljudi. Prema londonskom „Independentu”, ratni cilj NATO-a sveo se na slogan:  „Srbi napolje, NATO unutra, izbeglice natrag.” (Serijal, novembar 1999). “Izbjeglice” su im Albanci. Nakon etničkog čišćenja Srba, danas se insistira na “političkoj realnosti,” a ne na Povelji UN. Zbog toga se UN suočavaju sa dvije činjenice: Prvo, jednostrano proglašenje “uslovne” nezavisnosti za Srbiju je okupacija. Drugo, od minhenskog februarskog istupa Putina ništa više nije isto. ( Svedoci smo rastućeg nipodaštavanja fundamentalnih principa medjunarodnog prava. Štaviše pojedinačna prava, ili čak pravni sistemi nekih zemalja, prvenstveno SAD, izvoze se i nameću drugim državama u svim sferama - ekonomskoj, političkoj, humanitarnoj”). Nekako u isto vrijeme, m inistar inostranih poslova Sergej Lavrov izjavio je da Rusijom neće moći da se upravlja spolja, a  jednostrane akcije, naročito nasilne, ruše svetski poredak i stvaraju konflikte, istakao je   na svečanosti u Moskvi povodom obilježavanja 310 godina ruske diplomatije. Jednostrani Ahtisarijev  predlog o formiranju druge albanske države na Balkanu i to u ime NATO alijanse, praktično bi značilo gaženje Povelje UN.   

 Nužan je jedan mali vremeplov koji pokazuje krah jednog projekta, gradjenog na nedoslednostima. “Društvo naroda” upokojeno je onog trenutka kada je prekršilo vlastite principe na kojima je i konstituisano.  Te njegove slabosti iskoristio je najveći zlocinac 20 vijeka, Adolf Hitler. Volja za moć pokopala je ideju Emanuela Kanta o udruženim narodima koji će obezbjeđivati "vječni mir". Prije pohoda na svijet izjavio je: “Ta organizacija služi da stvara zbrke, da budi pretjerane nade kod malih i slabih naroda pa da ih posle, u kritičkom času, pusti niz vodu. Takav je slučaj bio sa Abisinijom. Takav se sada slučaj ponavlja sa pokušajem Čang Kaj Šeka da stvori svoju vojsku, dok mu zapadne demokratije obećavaju pomoć ‘golim riječima.”  

Više je nego očigledno da bez dogovora sa Srbijom, rješenje Kosmeta samo je “zaledjivanje problema.” Zato je očekivati još češće špartanje na relaciji Brisel-Beograd. Vjerujem da Beograd ne bi puno pogriješio i da nije prihvatio da bude  akter u izvođenju političke komedije u Beču. Insistiranje Zapada na razgovorima moglo se tumačiti time što su računali i na poslovično nesložne Srbe i raskol na relaciji Tadić-Koštunica, gdje bi šansu imao Čeda i kompanija. Ipak, na ovom državnom pitanju, nesloge do sada nije bilo. Moguće upravo zbog toga, američki mediji su bečke razgovore jedva registrovali, a CNN ih je potpuno ignorisao.  Za sada izgleda da su nezadovoljni i Tadićevi hvalioci i Kostuničini kudioci. Moguće da će se zaigrati na novu neslogu oko formiranja vlade i mogućeg raspisivanja izbora. Naslućuje se novi, još žešći pritisak na Srbiju, kako bi pukla demokratska koalicija i iznudio pristanak na amputaciju Kosmeta. Da li sjutra iznuđeni pristanak čeka Rumuniju zbog Transilvanije, Irak, Tursku i Iran zbog rasturenih 30 miliona Kurda, Kipar zbog okupiranog sjevera ostrva, Španiju zbog Baskije, Indiju zbog Kasmira, Kinu zbog Formoze i Sečuana, Cejlon zbog Tamila, Francusku zbog Korzike i jos preko trideset država? 

Vratimo se misiji generalnog sekretara NATO-a. Gensek je najavio u Beogradu brzi kosovski rasplet. Ovakvu najavu mogli bi se dati samo u ime onih kojima “zakon leži u topuzu.” Međutim, trebalo bi i preuzeti posljedice jednostranog rješenja.  Sve ovo podsjeća na onu priču, kad je Bog došao među Pigmeje.  Vo, pisao je Ksenofan, kada bi umio da misli, zamišljao bi  bogove kao volove, gdje bi jedan među njima bio najjači sivonja pa bi ga svi ostali obožavali. Upravo ovaj anticki filozof je prvi učio da sve što se na silu stvara biva osuđeno na propast.  

 

 

 
 
Copyright by NSPM