Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Nikola Ivanović

BEČKI TRIJALOG

Još od Brionskog plenuma komunista, dakle, prije 40 godina, pa do danas, zvanična vlast se svojski potrudila da se  za vrijeme “bratstva i jedinstva” ništa ne zna  o višedecenijskom izgonu Srba.

Da li bi političke igre od   Rambujea do Beča mogli smjestiti pod sljedeći slogan:   Prvo NATO  okupira, a kasnije, Albanija anektira.  

 Nakon austro-ugarske propale aneksije Bosne, prije sto godina, racunalo se da je nemoguce u Evropi neku zemlju okupirati, ili neko podrucje anektirati, što je značilo da su elimisani razlozi za nove ratove. A kroz instituciju UN potvrdjena je nepovredivost granica i zagarantovana teritorijalna cjelovitost kao i postovanje medjunarodnog prava. Sada, medjutim, angazovan je citav trust mozgova da se ta nacela izigraju i to samo na politickom uzorku Kosova i Metohije, kako bu se dokazalo da je ono atipicno. Prislo se politicko-lingvistickom triku. A onda bi, za sto ne treba puno pameti da se desifruje zadnji cilj, politicki projekat bio realizovan fazno, prvo darivanje nove albanske drzave pa spajanje ili aneksija.  Ne samo da “kosovski sindrom” prijeti da se razlije na dvadesetak drzava, nego, posredno, njegov dah dopire i do pacificke obale Amerike.

Patrik Bjukenen, politicar nespornog ugleda, visi savjetnik tri americka predsjednika,  rekao je nedavno da ce SAD lingvisticki izgubiti Kakliforniju, kao sto ce, vjerovatno, Srbi teritorijalno izgubiti Kosovo. Ova izjava ne bi dobila na težini da nije rečena uoči izbornog zahuktavanja za stranačku nominaciju za predsjedničke izbore naredne godine. Jedan od kandidata za nominaciju nagovijestio je kampanju gdje se posredno osjeća  “kosovski sindrom.”  Pomenuo je urgentan problem države vezan za izmjenu etno-karte u južnim područjima i poplavi nerezidenata preko ugrožene granice.  Zato, ukoliko bude izabran za predsjednika SAD u izbornoj 2008. godini,   oročio je i obećanje:  Zid prema Meksiku, dugačkog 700 milja, (preko hiljadu kilometara), biće završen za šest mjeseci!  Po drugi put u istoriji globusa granica se brani i zidom. U nas granica prema Albaniji, uz male vremenske izuzetke, decenijama je otvorena. Niko nikada nije izasao s podacima o broju imigranata koji su nasli stalno stanište na Metohiji i Kosovu. U SAD se vodi sveobuhvatna godišnja statistika po državama.   Tako da je evidentiran rast “pridošlica” godišnje oko 1%, (Kalifornija, Novi Meksiko, Teksas i Arizona).  Nema sumnje da će demokratska Amerika meko riješiti i ovaj problem, jer se radi o državnom interesu. Čak i kad se napravi greska, kao ova u Iraku, javnost ostaje “uz svoje momke.”   

Izgleda, istinu u politici treba čekati dok nekome ne bude potrebna. Ipak, ove nove prekookeanske političke vibracije nece bitnije uticati na rasplet kosovske politicke igre, ali posredno mozda i hoće, utoliko sto  smo u fazi “spustanja lopte na zemlju.”  Priznanje drzave  na  o-ruk ne ide po obećanoj brzini. Finiš je usporen.  Koliko ce nam pomoci što je očigledno Ahtisari izasao iz svog mandata, zaobilazeci Rezoluciju Savjeta bezbjednosti, ne zna se. Ali se detektuje navijacka politika, koja vodi “zadatoj istini”  Opunomocenik UN Ahtisari, pri pisanju predloga za rješenje kosovskog pitanja  konsultovao je Prištinu, a ignorisao Beograd. Konsultovao je EU i SAD, a ignorisao Rusiju.  

 U ovom trijalogu, ishod je ranije poprilično programiran.  Išlo se, dakle, od “zadate istine” Ne znam tacno ko je prvi zakukurikao: Ne mogu Milosevicevi zlocini ostati nekaznjeni.  Ali po svim nagovještajima to je ostao i osnovni orjentir za definisanje statusa juzne srpske pokrajine. Kao da kosovski problem postoji od Milosevica, a do tada na Kosmetu je vladao politički luna park. Idila “bratstva i jedinstva”. Jos od Brionskog plenuma komunista, dakle, prije 40 godina, pa do danas, zvanicna vlast se svojski potrudila da se  nista ne zna o izgonu Srba. Zna se jedino da je u tom periodu “iscurilo” s Kosova i Metohije  oko  300.000 Srba, (racunajuci i oko 27.000 Crnogoraca i 7.000 Hrvata uglavnom iz Janjeva), i da su mamutska sredstva FNP, (Fond za razvoj nerazvijenih republika i SAP Kosovo) koriscena, pored ostalog, i za otkup srpskih imanja. Ostaju kao dokaz sporadicna upozoravanja sada vec pozutjelog pristinskog “Jedinstva” i  svjedocenja  pojedinaca, nevoljnika kako je i na koji nacin vrsen pritisak za prodaju imovine. Cijenu su odredjivali kupci.   Dakle, nije nam kriv samo Zapad i njegov danasnji opunomocenik, koji je dao prednost demografiji i politici etnickog ciscenja, a zanemario istoriju. Ahtisari je nakon trijaloga u Becu najavio presudu: postovace volju većine . A kako se doslo do vecine, niko ne pita. Nesporno, istorija je cinjenica, a demografski potop uz izgon starosedelaca može biti samo  - nasilje. Kad govorimo o drzavama, koje su u istoriji imale veliki znacaj,  onda je istorijski princip u narodnoj svijesti jači od etnografskog.  

   Ahtisari ne krije svoj animozitet prema Rusiji, zbog anektiranja dijela njegovog zavicaja, kada su kao Firerovi sateliti, na puškomet drzali bivsi Lenjingrad pa je Visarionovic bezbjednosnu zonu pomjerio na stetu Finske. Anektirani dio njegove rodne Karelija je centar duhovnosti Finske, rodno mjesto monumentale narodne tvorevine “Kalevale.” A taj dio Karelije za Finsku je isto sto je i Kosovo za Srbiju. Ostavimo ovaj vremeplov po strani, a vratimo se dvostrukom posredovanju Ahtisarija. Prvi put je ponudio da Kosovo ostane u okviru Srbije. A drugi put - da ne ostane. Da bude suverena drzava, a da tu nezavisnost direktno ne pomene, nego da je Srbija proguta  u  nekolike rate. Da je išao drugim putem, za što je i imao mandat, imao bi poteškoća. Morao bi da ratuje sa činjenicama, koje nisu u dosluhu sa Rezolucijomu SB 1244. Naime, od  ulaska “mirovnih snaga,” prije gotovo osam godina imamo manjak 240.000 Srba, preko 1300 ubistava,  paljenje ili devastiranje preko 100 srpskih crkava i manastira, reprezentativnih objekata evropske hrišćanske kulture.  Ostalo je još 900 da poravnaju kad budu nezavisni.  

  Na kraju se nudi trampa: pridruživanje Evropi - za gubitak Kosova.  Ponuda uz pravljenje nekog Minhena Dva i nudjenje otvorenog konkursa za samokandidovanje  nekog srpskog Čembrlena za potpis, nije izgledna.  Izvjesno je da niko javno neće zaćoriti, izuzimajuci Sorošova i druga šalterska plaćena usta u Srbiji. Naravno i dijela medija, koji izvore finansiranja proglašavaju za poslovnu tajnu.  

U slučaju jednostranog priznavanja nezavisnosti, teško je vjerovati da Kosmet može opstati nezavisan. Zavisiće od prisustva stranih bajoneta, koja dugoročno nije realna. Do sada smo imali dvije secesije Kosova i Metohije i to samo pomoću stranih trupa. Prvi put za vrijeme Benita Musolinija. Drugi put za NATO-a.  

 Ni podrska EU, bez saglasnosti Rusije,   ne bi izlazilo iz okvira političkog  hazarda. Politika nije nauka, nego umjetnost , (Bizmark), pa ostaje pitanje koliko ce Merkelova, za vreme šestomjesečnog mandata u EU unijeti kreativnosti u ovaj zamrsen evropski slucaj. Zanemaruje se i bitno pitanje: srpski nepristanak. Istina, ne javno, ali Zapad od toga puno zazire. Bes Srbije je račun bez krčmara. A prištinske prijetnje pobunom, “dogadjanjem naroda” lako je ukrotiti. EU može priprijetiti, ne vojnom akcijom, nego primjenom Rezolucije Savjeta bezbjednosti 1244. – povratkom  dijela srpskih snaga na Kosmet.

 Ustav Srbije, u kome je Kosmet neotudjiv dio države, Albanci tretiraju kao mrtvo slovo na papiru pa ostaju pri stavu da bi opet ratovali. Ovaj put sami.  Sada se postavlja jedno hipotetičko pitanje: Ukoliko bi doslo do konflikta, da li bi Albanci mogli odbraniti oteto? Odgovor je negativan, bez novog pokretanja NATO, što je nerealno.  Srpka vojska se nije obrukala, iako je bila izlozena udaru najmocnije vojne sile svijeta.  Zapad takodje zna kada su njihovi mediji u jeku vazdusne kampanje objavili da UČK kontrolise dvije trecine Kosmeta srpske snage su za samo tri dana, raspršile tu UČK vojsku ka mačke sa jebišta.

Umjesto medjunarodnog drukanja balkanskog bureta baruta, izlaz je danas moguc u rjesenju za sve – demokratsko Kosovo i Metohija u demokratskoj Srbiji, uz jednaka prava i obaveza za sve, koji se identifikuju sa zemljom kao jedinom otadžbinom. Takvo rješenje bi bilo dobro i za prve susjede, mada su reprezentanti makedonske i crnogorske zvanicne politike ustvrdili da nezavisno Kosovo nece nepovoljno djelovati na stabilnost ove dvije taze države. Pridružila im se i Banjaluka. Necu da vjerujem da su sve izjave relejnog tretmana.   

U svemu ovome moguće je nazrijeti i tračak nade u Prištini. Prolazi vrijeme prijetnji, oratora i urlatora. Pristinski sef pregovarackog tima, Veton Suroi, koji vazi za prosvijecenog liberalnog kosovskog intelektualca, za sada slijedi instruktažu – tvrdu secesionisticku liniju. Medjutim, stav ne zavisi samo od Prištine, nego i od spoljnjih okolnosti, ali i Beograda. Ukoliko se okolnosti mijenjaju, teško je vjerovati da će Suroi, ostati radikalan, kao nekada, kada je ustvrdio, za Internešenel Herald tribjun, da na primjeru bombardovanja Kosova pada u vodu gledište mirovnjaka da “bombe ne mogu donijeti demokratiju.” Najnoviji dogadjaji demantuju ovu tvrdnju.

(Autor je Publicista u SAD, ranije direktor Radio Jugoslavije i podgoricke “Pobjede”)

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM