Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Nikolas K. Gvozdev

Kosovski problem Demokrata

Stalna kritika koju na račun Bušove administracije u prvi plan stavljaju demokratski predsednički kandidati i njihovi spoljno-politički savetnici, da ne pominjemo njima privržene mislioce i think-tank eksperte, odnosi se na "unilateralizam"

Uzmite, na primer, govor senatorke Hilari Klinton od prošlog oktobra kojim je definisala svoju spoljnu politiku. (Govor u kojem se, istovremeno, pohvalno osvrnula na rad Anatola Livena i Džona Halsmana u razvijanju koncepta "etičkog realizma”.)

Ona je rekla:

„Možemo da okrenemo leđa međunarodnim institucijama, ili ih možemo modernizovati i revitalizovati, i po potrebi prionuti na težak posao stvaranja novih...

Napravili smo kardinalnu grešku kada je mala grupa ideologa zaključila da nam ne trebaju te institucije, ni saveznici, ni diplomatija, čak ni poštovanje drugih nacija.“

Standardni refren koji se sada čuje je da se predsednik Buš upustio u rat samo sa veštačkom "koalicijom voljnih" – bez izričitog mandata Saveta bezbednosti UN ili makar legitimnog pokrića nekog većeg regionalnog međunarodnog tela ili grupe (za razliku od Ronalda Regana koji je od Organizacije država istočnih Kariba dobio zvaničan zahtev da Sjedinjene države intervenišu radi uspostavljanja reda na Grenadi 1983. godine). Nasuprot tome, demokrate najavljuju da će raditi sa drugima – Ujedinjenim Nacijama, saveznicima, partnerima – kako bi izbegli taj strašan greh "unilateralizma".

Uzimajući u obzir teškoće sa kojima se Savet bezbednosti UN ponekad suočava u pronalaženju konsenzusa među svojih pet stalnih članica, neke demokrate nisu voljne da prihvate stav da samo Savet bezbednosti UN može da odobri pojedinačne akcije. Time se vraćamo na pitanje koje su pre tri godine pokrenula dvojica vodećih članova spoljno-političkog establišmenta Demokratske partije, Ivo Dalder i Džejms Lindsi. Oni su u Boston Globe -u napisali:

„... u stvarnom svetu, države imaju alternativu ili da rade same ili da ne urade ništa ako Savet bezbednosti UN ne može da se dogovori oko nekog pitanja. To znači da države istomišljenice - posebno najveće svetske demokratije – treba da se udruže i deluju onda kada UN to neće. Naravno, potrebno je učiniti sve kako bi se dobilo odobrenje Saveta bezbednosti za upotrebu sile radi održavanja međunarodnog reda. Ali kada nekoliko država blokira takvo odobrenje - posebno kada se radi o državama kao što su Rusija ili Kina koje ne dele vrednosti koje ujedinjuju demokratije - tada odgovornost za akciju mora da padne na demokratske države koje zavise od održavanja pravednog i bezbednog svetskog poretka.”

Moglo bi se ispostaviti da konačan status Kosova bude prvi slučaj spremnosti Amerike - i posebno Demokrata – da se ponovo prihvati model "koalicije voljnih". Dozvolite mi da objasnim.

Juče je grčki ambasador Alexandros Mallias za naš časopis govorio o zajedničkom stavu EU o konačnom statusu Kosova: treba da bude zasnovan na parametrima sadržanim u planu Martija Ahtisarija, i mora biti ratifikovan odgovarajućom rezolucijom SB UN.

Kina nije oduševljena planom ali sve ukazuje na to da bi Peking bio uzdržan prilikom glasanja o onome što smatra da je u najvećem delu evropsko pitanje. Sa Rusijom je, naravno, druga priča. Moskva ima ozbiljne primedbe, i u periodu pogoršanja odnosa između SAD i Rusije, ne mora da oseti potrebu da ugađa američkim željama.

Može se desiti da će demokrate „izbeći metak”, da će Rusi pristati na kompromis, posebno ako Nikolas Sarkozi bude mogao da isposreduje dogovor, i da ćemo imati rezoluciju UN.

Ali Sjedinjene Države su zapretile da bi, u slučaju da se ne postigne dogovor o rezoluciji UN, bile spremne da priznaju nezavisno Kosovo. Evropska unija, međutim, ostaje pri zajedničkom stavu da je konačan status Kosova potrebno definisati novom rezolucijom, budući da važeća rezolucija može biti stavljena van snage jedino novom. Ovakav stav sprečio bi EU (samim tim i NATO) da daju kolektivnu podršku stavu SAD. Najverovatnije da bi Vašington mogao za svoj stav da dobije podršku od brojnih evropskih zemalja - počev od Britanije, ali ostaje da se vidi da li će Francuska i Nemačka, iako podržavaju nezavisnost Kosova, želeti da miniraju i sam pojam evropskog jedinstva koji leži u srcu evropskog projekta.

Dakle, da li bi vodeće demokrate, radi podrške nezavisnosti Kosova, podržale još jednu "koaliciju voljnih" bez izričitog odobrenja UN, i bez pokrića neke regionalne organizacije? Koliko "vodećih demokratija" bi podržalo takvu akciju? Francuska, Nemačka, Indija? [Opet, ova intelektualna vežba istovremeno ukazuje na poteškoće da se "Lige demokratija" pokrenu na delovanje, budući da su Indija, Južna Afrika i mnoge druge demokratske države takođe izrazile rezerve prema nametnutom rešenju za Kosovo.]

Možda ćemo na kraju doći u situaciju u kojoj karakterisanje nečega kao "unilateralizma" isključivo zavisi od ugla posmatranja - gde tridesetak država, uključujući i jedan broj evropskih, odabranih da podrže rat u Iraku, čine primer opasnog i nemarnog ponašanja, dok je nešto slično za Kosovo (ili Darfur) primer pravog liderstva.

I u čemu je razlika?

Naslov originala: “The Democrats' Kosovo Problem” by Nikolas K. Gvosdev, June 28, 2007 The National Interest

Prevod: NSPM

 

 

 
 
Copyright by NSPM