Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Timoti Garton Eš

Najbolje rešenje za Kosovo je članstvo u EU, što važi i za Srbiju

Ukoliko Rusija ne bude htela da sarađuje, najbolje rešenje za ovu spornu teritoriju je koordinirano proglašenje nezavisnosti

Jednog dana u narednoj deceniji, dve evropske zemlje postaće članice Evropske Unije. Te zemlje će biti Srbija i Kosovo (ili možda Kosova, što Albanci preferiraju.) Hroničari će zabeležiti da je jedna od ovih zemalja bila deo druge. Srbija koja će postati članica EU biće krnja Srbija, senka onoga što je nekada bila, kao i Austrija posle Prvog svetskog rata. Taj ishod će nastupiti posle mnogo krvi, znoja i suza. U narednih nekoliko nedelja, kada pitanje nezavisnosti Kosova dostigne tačku ključanja, izvesno je da će biti još više znoja i suza, ali ukoliko budemo imali sreće i zdravog razuma na svim stranama, izvesno je i da ćemo izbeći još prolivanja krvi.

Ovakav konačan ishod neće biti potpuno pravedan kao što bi bilo na idealnom sudu. Istorija ne funkcioniše na taj način. Njena pravda je u najboljem slučaju gruba. Nedužni Srbi su patili i ginuli zajedno sa kosovskim Albancima. Sećam se kako su kosovski Albanci trpeli pod čizmom Slobodana Miloševića. Dok ovo pišem, imam pred sobom slike raseljenih porodica, uništenih kuća, krvi u snegu. Razgovarao sam sa ožalošćenim majkama dok su drhtale među ruševinama.

Osećam, međutim, i srpske gubitke. Predivni pravoslavni manastiri, arhitektonski dragulji Dečani, Gračanica i Peć su među prvim mestima koje sam posetio na Balkanu, pre više od trideset godina, a i dalje su među najlepšim znamenitostima na onome što smo u doba kada je bilo više vere nazivali Božijom planetom. Uprkos svim dogovorima o njihovoj zaštiti u predloženim međunarodnim sporazumima o Kosovu, oni će biti ostrva u tuđoj zemlji, do kojih se može doći jedino kroz teritoriju koju naseljavaju i kontrolišu, bar kako sada stvari stoje, neprijateljski nastrojeni ljudi.

Ne znam kako da sačinim istorijski bilans koji određuje da li je ovakav rezultat pravedan. A pitanje ko i pod kojim okolnostima može imati pravo na samoopredeljenje je zagonetka koju liberali ne uspevaju da reše već 160 godina. Postoje, međutim, dve stvari u koje sam potpuno uveren. Kao prvo, najodgovorniji za ovaj srpski gubitak je Slobodan Milošević – trunuo u paklu – koga su podsticali i pomagali dva ratna zločinca koji su i dalje na slobodi – Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Nikada neću zaboraviti reči koje je izgovorio potišteni monah u Dečanima samo nekoliko dana pošto je invazija NATO-a oterala srpske snage leta 1999. Kako je rekao ovaj srpski pravoslavni duhovnik, Slobodan Milošević „ne samo što je izgubio Kosovo, već je i potpuno uništio sopstveni narod, i fizički i duhovno.“

Drugo u šta sam uveren jeste da će ovo biti najmanje loš ishod, ne samo za Kosovo, već i za samu Srbiju. Od leta 1999. Srbija nema efektivan suverenitet na Kosovu, izuzimajući njegove delove severno od Ibra, koje kontrolišu Srbi. Većina Srba u dubini duše zna da je Kosovo izgubljeno, ali gotovo nijedan srpski političar to neće javno izustiti. Kosovo je, dakle, rak-rana u srpskom političkom telu, koja ne dozvoljava srpskim političarima, zvaničnicima i novinarima da se usredsrede na ono što je zaista bitno za dobrobit njihovog naroda. Da, ovo jeste amputacija, ali je ponekad, čak i uz medicinsku tehnologiju 21. veka, za pacijenta bolje da mu se odstrani osakaćeni i gangrenozni ekstremitet.

Glavno pitanje sada nije da li je ovo pravi ishod, već kako doći do njega. Najboljem putu ka napretku isprečila se Putinova Rusija. Taj put, na kome su specijalni izaslanik UN-a za Kosovo, bivši predsednik Finske Marti Ahtisari i mnogi drugi pregovarači tako predano radili, podrazumevao je da Savet bezbednosti UN-a rezolucijom aminuje tzv. Ahtisarijev plan. Ovo otvara vrata ka nadgledanoj nezavisnosti Kosova, uz široku autonomiju i zaštitu srpskih svetilišta, zajednice i opština. Rusija svojom tvrdoglavošću uopšte ne čini uslugu svojoj pravoslavnoj slovenskoj braći u Srbiji, kao ni samoj sebi. Ali ona je i bila tvrdoglava, a i po svoj prilici, takva će posle nedavnih izbora i ostati.

Najgori put ka napretku za novu kosovsku vladu kojom predsedava bivši lider OVK Hašim Tači bio bi da ishitreno i jednostrano proglasi nezavisnost. Ovo bi moglo izazvati besnu reakciju srpskih ekstremista i Srba koji žive severno od Ibra, ljutit odgovor beogradskih vlasti (naročito kada su predsednički izbori na pragu), u koji bi možda spadale trgovinska i energetska blokada, a da ne pominjemo „tante-za-kukuriku“ retoriku koja bi stigla iz tzv. Republike Srpske u Bosni.

Najbolji put, u odsustvu pristanka Rusije, jeste ono što stariji pregovarači nazivaju koordiniranim proglašenjem nezavisnosti. Nova kosovska vlada bi trebalo da krene ka željenom cilju u naredna tri meseca, ali uz tesnu saradnju sa Evropskom Unijom i ostalim međunarodnim partnerima. Morali bi se sporazumeti oko trenutka i načina proglašenja. Kosovski Albanci bi trebalo da eksplicitno povežu istorijsku proklamaciju sa Ahtisarijevim planom, u koji spada nova međunarodna kancelarija koja bi nadgledala kako proto-država funkcioniše, nastavak bezbednosnog prisustva NATO-a, kao i obavezu da će usvojiti liberalan ustav i štititi prava manjina. Ukoliko bude imao dovoljno mudrosti i hrabrosti, Tači će svoju obavezu da ostvari multietničnost snažno istaći time što će na srpskom izreći nekoliko srdačnih i dobro odabranih reči da bi time obeležio ovaj događaj.

I pored podrške koju ima od SAD-a, NATO-a i, koliko to Rusija dozvoljava, od UN-a, Evropska Unija bi trebalo da preuzme vodeću ulogu u novim dogovorima – Kosovo je ipak u Evropi, a ne u Viskonsinu – i da u široj perspektivi dobije priliku da postane članica EU. Ovu mogućnost, međutim, ne bi trebalo dati samo Kosovu. Trebalo bi da se osnosi na ceo region.

EU je upravo potpisala sa Bosnom ono što se u evrožargonu naziva „sporazum o stabilizaciji i pridruživanju“, što je važan korak prema punopravnom članstvu. EU bi trebalo da u javnoj diplomatiji upućenoj srpskom narodu sasvim jasno izjavi kako joj je izuzetno stalo da isto želi i Srbiji – i to dan pošto prvi od dvojice ratnih zločinaca, Karadžić ili Mladić, bude predat. Povrh toga, bilo bi idealno ubediti Kosovare da sačekaju 3. februar, koji trenutno važi kao datum predsedničkih izbora u Srbiji, u naporu da se obezbedi da poslednji emotivni grč među Srbima ne lansira nekog ekstremistu u beogradsku predsedničku fotelju. (Srbiji, pak, ne bi trebalo dozvoliti da odlaže nezavisnost Kosova time što bi jednostavno odgodila izbore).

Koordinirano proglašavanje nezavisnosti Kosova, koja bi nastupilo najkasnije u februaru 2008, trebalo bi da ide uz ponudu Evrope Srbima – trampite ljušturu formalnog suvereniteta nad Kosovom za političku šansu za boljom budućnošću u EU. Srbi će naglas govoriti „ne“; u duši će možda početi govoriti „da“.

 

 

 
 
Copyright by NSPM