Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Crkva i politika

 

 

Protojerej mr Velibor Džomić

Još nekoliko reči o knjizi P. Ilića

(diskusija na o kruglom stolu u Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka Srbije, 9. juna 2007. g. u Beogradu)

Razumem i shvatam, ali ne mogu da opravdam činjenicu da akademik Momčilo Zečević danas mora da brani i knjigu o kojoj govorimo i njenog autora dr Predraga Ilića. Akademik Zečević danas, braneći knjigu ''Srpska Crkva i tajna Dahaua'' i njenog autora, zapravo brani sebe i još dvojicu istoričara ( prof. dr Milana Ristovića i prof. dr Ljubodraga Dimića ), sa kojima je kao recenzent preporučio knjigu-plagijat. Akademik Momčilo Zečević je, da podsetim, recenzent i akademiku Zoranu Lakiću, koji o patrijarhu Gavrilu i njegovom stradanju u koncentracionom logoru Dahau zapravo piše sasvim suprotno od P. Ilića. Nije dobro da jedan recenzent, i to akademik, svojim ljudskim i stručnim autoritetom preporučuje dva dijametralano suprotna stava u nauci, što je izgleda novi pristup nauci, a to se upravo dogodilo akademiku Momčilu Zečeviću. Nije dobro, a nije ni naučno da recenzent jednu knjigu ne pročita i pristane da bude recenzent, a drugu knjigu da pročita pa i njoj da bude recenzent!?!

Akademik Zečević je, braneći ovu knjigu na okruglom stolu, istakao da je ''poveden orkestrirani napad na ličnost autora, P. Ilića''. Ilić je dugogodišnji pripadnik tajne komunističke policije i ne vidim kakva je to uvreda kada ga neko nazove ''udbašem''. Ja sam sveštenik, ali ima Srba koji sveštenika zovu popom. Zašto bih ja bio uvređen ako bi me neko oslovio kao popa. Ja sam pop i toga se ne stidim. Ilić je radio u tajnoj komunističkoj policiji, a sada tamo, kako kaže, oficijelno nije zaposlen, ali Srbi ljude koji su radili u toj službi zovu ''udbašima''. Ilić kaže da se tajna komunistička policija u kojoj je on radio zvala Služba državne bezbednosti (SDB), ali to je po svemu isto. Dobri poznavaoci rada i metoda tajne komunističke policije tvrde da ta služba nije reformisana još od 1944.g., kada je osnovana kao Ozna ili Odeljenje za zaštitu naroda. Ona je samo menjala svoje nazive, ali ne i ideologiju i metode rada. Smatram da nije potrebno zamenjivati teze i zamagljivati više nego jasne stvari. Možemo da kažemo da oficijelni naziv te službe nije bitan, ali niko ne može da ospori da je reč o tajnoj, i više nego brutalnoj komunističkoj policiji. Da režim i ta služba koja ga je održavala na vlasti decenijama nisu bili takvi, zašto bi narod vapio za promenama?

Žao mi je, ali moram da kažem da recenzija čiji nam je deo na okruglom stolu pročitao akademik Zečević predstavlja jedan stereotipni (da ne kažemo polumrtvi) tekst, kakvi se uglavnom pišu u komunističkoj literaturi. U pročitanoj recenziji nismo čuli nijednu manu ovoj knjizi. Rečeno je da su kritičke primedbe recenzenata na tekst dostavljene Iliću pre štampanja i da je on 80% tih primedaba uvažio.

Recenzent Zečević je istakao da je reč ''o vrednom istraživačkom rezultatu''. Nema sumnje da se Ilić oko toga trudio i da je uložio izvesni napor. Mišljenja sam da bi bolje bilo da se temom i ličnostima koje ideološki, dakle nenaučno doživljava, nije ni bavio i da je vreme na nešto drugo potrošio.

Sa punom odgovornošću tvrdim da ne postoji nikakav orkestrirani napad, barem što se Srpske pravoslavne crkve tiče, na Ilića i njegovu knjigu. Tu knjigu sam, verovali ili ne, kupio u crkvenoj knjižari preko puta crkve Svetog Marka u Beogradu. Organski sam se pobunio nakon čitanja i napisao kritički prikaz. Niko mi iz Srpske pravoslavne crkve nije ni rekao, a ni naredio da napišem kritički prikaz Ilićeve knjige.

Dve stvari treba razlikovati. Jedno je ono što čini sadržaj ove knjige, a drugo je ono što je P. Ilić o svojoj knjizi u medijima govorio. Niko iz Srpske crkve Ilića nije terao i tukao po glavi da svoje ''naučno delo'' proglašava ''najoriginalnijim, prvim, demistifikatorskim'' a sebe za onoga ko je skinuo neke tobožnje tabue o ''navodnom mučeništvu'' patrijarha Gavrila i svetoga vladike Nikolaja u koncentracionom logoru Dahau, koje je, navodno, Srpska crkva ne samo proizvela i lansirala nego i nametnula. Saznao sam kasnije da je Ilić tabanao od redakcije do redakcije dnevnih novina i revijalnih časopisa nudeći im svoju ''ekskluzivu''. Ima on na to pravo. A kada se nađe neko ko odgovori na tvrdnje autora – onda mu je kriv đavo, to se kvalifikuje kao nekakav orkestrirani napad.

U svojoj arhivi posedujem sve ono što je objavljeno u prilog ovoj knjizi a i protiv nje. Ako želimo da budemo objektivni, onda bi valjalo da sve to stavimo na vagu i da tako utvrdimo istinu. Pošto sam ja to već uradio, onda mogu da saopštim da sam utvrdio da je Ilić kvantitativno, čak duplo više, zastupljeniji u medijima nego svi njegovi kritičari iz Srpske crkve zajedno. Da pomenem samo dve stvari. Iz Ilićeve knjige je u ''Politici'' objavljen feljton u 32 nastavka, a ''Večernje novosti'' su na celoj stranici objavile intervju sa njime! Takav, a ni sličan prostor nisu dobili njegovi kritičari. Pomenuću još jedan, jako ilustrativan primer – Dušica Milanović, urednica feljtona u ''Politici'', i pored toga što je moja malenkost pomenuta u 28. nastavku Ilićevog feljtona (23. avgusta 2006.g.), odbila je, nažalost, da objavi moj odgovor na Ilićeve teze koje su objavljene i u knjizi i u feljtonu ''Politike''.

Ilić je, dakle, svojom medijskom kampanjom prouzrokovao reakciju i kritičke osvrte na knjigu. Njemu nije bio cilj da afirmiše svoje teze nego knjigu, radi bolje prodaje. On na to, naravno, ima pravo, ali je nekoliko pojedinačnih kritičkih glasova iz Srpske crkve odmah okarakterisano kao ''orkestrirani napad''. Ponovo odgovorno tvrdim da ne pripadam nikakvom orkestriranoj grupi, niti bih kao čovek, sveštenik i autor pristao da budem deo bilo kakve orkestrirane grupe koja bi delovala protiv bilo koga, pa i P. Ilića.

Žalosno je, ali istinito da je Ilić, zbog nekoliko kritičkih tekstova, prikazan bezmalo kao veći mučenik od patrijarha Gavrila i svetoga vladike Nikolaja zajedno.

Ne postoji zvanični stav Srpske pravoslavne crkve o knjizi P. Ilića. Kritički osvrt episkopa Atanasija na knjigu, a tako ni moj kritički osvrt, nije zvanični stav SPC o toj knjizi. Zvanični stav SPC o nekoj temi jedino može da bude stav Svetog arhijerejskog sinoda ili Svetog arhijerejskog sabora SPC.

Posebnu manu ove knjige vidim i u tome što Ilić nije ni privirio u arhiv SPC. Tu manu nisu uočili recenzenti knjige. Ilić kaže da se obraćao Svetom arhijerejskom sinodu, ali da mu nije odgovoreno. Znam da je Sveti arhijerejski sinod dozvolio nekim istoričarima da koriste crkveni arhiv. Da pomenem, recimo, dr Radmilu Radić ili dr Veljka Đurića. Ne znam zvaničan stav Svetog sinoda o tome, ali pretpostavljam da Ilićevom zahtevu nije udovoljeno upravo zbog toga što je dugogodišnji visoki oficir tajne komunističke policije zadužen za Crkvu. Ja do pojave ove knjige nikada nisam čuo za Predraga Ilića. Međutim, kada sam otišao u Patrijaršiju i pomenuo Ilića i njegovu knjigu, video sam da ga mnogi činovnici tamo poznaju. Međutim, on im nije poznat kao naučnik nego kao jedan od ključnih ljudi tajne komunističke policije, koji je za vreme komunizma bio zadužen za Srpsku crkvu i crkvene ljude. Mislim da zbog toga postoji neraspoloženje i rezerva prema njemu, a njegova knjiga je svakako dala za pravo crkvenim velikodostojnicima iz Svetog arhijerejskog sinoda koji mu nisu odobrili da koristi crkvenu arhivu. Ilić nije imao naučni nego tajno-policijski dodir sa Srpskom crkvom. Ko bi onda nakon svega što je UDBA radila Srpskoj crkvi za vreme komunizma mogao da ima poverenja u Ilića kao naučnika i da mu pruži na uvid crkvenu arhivu?

Mi danas ne možemo da dođemo do dosijea svetoga vladike Nikolaja koji čuva UDBA. Ilić kaže da je koristio taj dosije, ali da sada ne može da dođe do njega i naziva ga ''nekadašnjim dosijeom''. Današnja BIA odgovara da je dosije svetoga vladike Nikolaja nestao iz tajno-policijske arhive.

Ilić tvrdi da je knjigu Ljubice Štefan ''Srpska crkva i fašizam'', u kojoj su, mnogo godina pre izlaska njegove knjige, izložene teze o navodnom mučeništvu patrijarha Gavrila i svetoga vladike Nikolaja, našao kada je završio knjigu i da je tu knjigu radi reda citirao!?! Pre toga je rekao da 25 godina skuplja crkvene knjige i časopise za svoju biblioteku i arhivu. Niko ne može da me ubedi da do Ilića i tadašnjeg SDB-a nije dolazio ''Glas koncila'', a upravo je u tim novimama krajem osamdesetih godina HH veka knjiga Ljubice Štefan objavljena u feljtonu. Svi crkveni časopisi i sve crkvene knjige svih crkava i verskih zajednica u to su vreme stizali u tajnu komunističku policiju i njihove analitičke službe. Zato ne stoji Ilićeva priča da se sa tezama Ljubice Štefan sreo pri završetku knjige. Reč je o jednom Ilićevom plagijatu, a tu se posebno apostrofira odgovornost recenzenata koji, na žalost, nisu pratili antisrpsku istoriografiju u okruženju.

Ne bih mogao da se složim sa ocenom dr Dragana Đukanovića da je objavljivanjem kritičkih prikaza Ilićeve knjige od strane nekolicine crkvenih sveštenoslužitelja ugrožena ''ustavna sekularnost'' države Srbije. Sekularnost države podrazumeva činjenicu da se poreklo državne vlasti nalazi u građaninu. Sekularnost države ne podrazumeva, iako bi to neki i želeli, geto za Crkvu i verne ljude, koji su, takođe, građani u slobodnom društvu. Zar se sloboda govora u savremenom društvu ne odnosi i na jerarhiju i vernike? Da li sloboda u građanskom društvu označava i to da neki sveštenoslužitelj ili vernik nema pravo da kritički i javno prikaže neku knjigu koja govori o Crkvi i crkvenim velikodostojnicima? Ne vidim gde je dr Dragan Đukanović uočio, kako reče, ''jednoglasnu podršku sveštenstva SPC napadima na P.Ilića''.

Predrag Ilić pokušava da saopšti da moja malenkost, zbog toga što sam sveštenik, iznosi zvanične stavove Srpske crkve o njegovoj knjizi, iako ja sve vreme govorim da saopštavam lični stav o njegovoj knjizi. Ilić je oficir Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, ali mi njegovu knjigu ne doživljavamo kao zvaničan stav MUP-a. Ni Ilić to tako ne doživljava kada je on u pitanju, ali je itekako spreman da mene doživi u svojstvu nekakvog zvaničnog predstavnika SPC. Takvo njegovo istrajavanje upravo podseća na pseudonaučni metod koji je koristio u knjizi.

Iliću su i profesionalni neideološki istoričari stavili ozbiljne primedbe na knjigu. Očekivao sam da će Ilić na okruglom stolu redom odgovarati na naše kritike i da će ih nekim svojim argumentima pobijati i tako polemisati sa nama. Ilić, nažalost, nije dao odgovore na ključna pitanja koja smo mu postavili, i na sve kritike uglavnom je odgovarao preporukama svojih recenzenata i patetikom na svoj lični račun.

Nije dobro čoveku pristupiti na način koji u potpunosti apstrahuje čovečnost. Nije dobro, recimo, medicini pristupati na način koji nema nikakve veze sa tom naukom. Nije dobro, i tu je problem P. Ilića i njegove knjige, ni Crkvi Hristovoj pristupiti i njome se baviti ne samo na necrkven nego i na anticrkveni način. Nije problem u tome što je Ilić, kako je ispovedio na okruglom stolu, ateista. Odgovorno tvrdim da P. Ilić ne poznaje Srpsku pravoslavnu crkvu. On je Srpsku crkvu upoznavao kroz svoj profesionalni angažman u tajnoj komunističkoj policiji i verovatno kroz neke crkvene ljude koji su, milom ili silom, radili za tajnu komunističku policiju, a protiv svoje Crkve. Možete li zamisliti nekog proučavaoca hrišćanstva koji bi i Hrista, i Crkvu, i jevanđelja posmatrao jedino kroz Judu izdajnika i koji bi zaboravio da postoje i dvanaest svetih apostola! Ni Srpska crkva se ne može doživeti kroz agente Udbe u mantiji ili Patrijaršiji. Ti i takvi komunistički agenti u mantijama nisu Crkva. Oni su ruglo i otpad iz Crkve. Ja se zalažem, i daj Bože, da se što pre otvore dosijei i objave spiskovi Ozninih i doušnika Udbe i SDB-a iz redova Srpske pravoslavne crkve. I to je deo istorije i Crkve i ondašnje komunističke države, ali nije sve samo to.

Navešću samo jedan primer koji svedoči koliko Ilić ne poznaje Srpsku crkvu. On tvrdi da se Srpska crkva nije bavila sudbinom jedanaestorice sveštenika i jednog crkvenog činovnika, koji su bili zatočeni u nacističkom koncentracionom logoru Dahau. Tačno je da se niko iz SPC time nije posebno bavio. Međutim, Ilić nije uočio koliko je i drugih pitanja kojima se niko iz SPC nije bavio tokom prethodnih nekoliko decenija. On previđa vreme i surovi komunizam u kome smo živeli. Recimo, tek se nedavno pojavila monografija o manastiru Visoki Dečani i tek se sada radi monografija o manastiru Kaleniću. Ne bi me čudilo da se nađe neki ''naučnik'' poput Ilića, koji će u nekoj svojoj knjizi, punoj fusnota i nekakve literature, da optuži Srpsku crkvu zbog toga što se nije bavila Dečanima i Kalenićem!?! Tek su nedavno kompletirani spiskovi pobijenih sveštenika u Drugom svetskom ratu. Ne negiram stradanje sveštenika u logoru Dahau, ali moram da kažem da su gore prošli oni koji su pobijeni bez suda, suđenja, presude i prava na žalbu i kojima se ni do danas ne zna ni groba ni mramora.

Ilić je, zapravo, najveći neprijatelj svojoj knjizi. On je, verovatno iz marketinško-finansijskih motiva, tako propagandistički nastupio ne bi li se digla velika pompa oko knjige koja u sebi nema ničeg originalnog. Čak se i dosijei sveštenika koji su bili u Dahauu nalaze u crkvenim arhivama i nema tu ničeg novog, a posebno ne senzacionalnog.

Ilić se nije potrudio da realno sagleda poziciju Srpske crkve i u ratu, i za vreme komunizma, ali i danas. Verovatno bih i ja napravio istu grešku da sam se, mimo izvora i arhiva, upustio u pisanje knjige o tajnoj komunističkoj policiji, koju ne poznajem. Ilić je svojom knjigom, nažalost, demonstrirao veliki diletantizam u pristupu Srpskoj crkvi.

Ilić je doktor pravno-političkih nauka i možda bi njegov doprinos bio veći, i on danas verovatno ne bi bio u ovako nezgodnoj situaciji, da se bavio procesima toga vremena, što bi bilo bliže njegovoj vokaciji, a ne ovom istoriografskom temom o Srpskoj crkvi, kao instituciji koju ne poznaje.

Takav, gotovo identičan pristup već godinama demonstriraju saradnici ''Republike'', RTV B92 i još neki samozvani i lažni ''sociolozi religije''. Zlatoje Martinov iz ''Republike'', čak, kaže da je sveti vladika Nikolaj pušio, te da ''baš i nije neki svetac''!?! Zlatoje Martinov nema nijedan dokaz da nam pruži i dokaže da je sveti Nikolaj Žički pušio, a ja ću da kažem da je, recimo, i sveti Nektarije Eginski pušio a da je veliki čudotvorac koji verne isceljuje od karcinoma. Slični ''kritičari'', recimo, optužuju Srpsku crkvu za nacionalizam, između ostalog, i zbog toga što je litijski prenela mošti svetog cara Lazara u njegovu zadužbinu – manastir Ravanicu. Oni pri tom ne znaju da Grci svake godine na Mitrovdan, na praznik Svetog Velikomučenika Dimitrija, kroz Solun, sa svim državnim i crkvenim počastima i narodnim poštovanjem, nose mošti svetog Dimitrija i niko im, ni iz Evropske Unije ni iz NATO-a, zbog toga ne zamera. To onima koji ne poznaju Crkvu Hristovu verovatno izgleda kao neka demonstracija. I takvi kritičari, pri tome, neprestano optužuju Crkvu za ''jezik mržnje i netoleranciju'', a sami su, na žalost, puni mržnje i netolerancije prema Crkvi i građanima koji se izjašnjavaju kao verujući.

Ovde je pominjan Vladimir Božović , donedavni pomoćnik ministra i glavni inspektor MUP-a Srbije, i pismo koje je povodom Ilićeve knjige uputio Njegovoj svetosti patrijarhu srpskom Pavlu (objavljeno u ''Pravoslavlju'', br. 953 od 1. decembra 2006.g.). Spreman sam da objektivno analiziramo njegovo pismo patrijarhu Pavlu i osvrt Zlatoja Martinova, nekadašnjeg saradnika valjevskog ''Glasa Crkve'', na to pismo (objavljeno u ''Republici'' pod naslovom ''Po istorijsku istinu u MUP Srbije'', 29. decembra 2006. g.). Odgovorno tvrdim da je Zlatoje Martinov u tom tekstu neuporedivo oštriji i netolerantiji, da ne kažem puniji mržnje, od Vladimira Božovića. Martinov je u svom tekstu otišao toliko daleko da je Vladimiru Božoviću, čak, osporio i pravo da se izjasni o Ilićevoj knjizi!?! Posedujem i jedan i drugi tekst. Nemam ništa protiv da Martinov piše kako piše, ali ne znači da je nešto objektivno i puno tolerancije samo zbog toga što je objavljeno u ''Republici'', a drugo puno mržnje i netolerancije samo zbog toga što je objavljeno u ''Pravoslavlju''. Kada se napadne Vladimir Božović kao pomoćnik ministra policije i vernik – onda je to normalno, i poželjno je da to radi svako kome padne na pamet. A kada se neko iz Srpske crkve kritički osvrne na Predraga Ilića kao pomoćnika ministra policije i ateistu koji, mimo izvora, piše ideološku knjigu o velikodostojnicima Srpske crkve – onda je to za prve kritičare toliko strašno i opasno da su, bezmalo, ugroženi temelji Srbije kao sekularne države!?!

Čitava se kuknjava digla zbog toga što ''Pravoslavlje'' nije objavilo odgovor P. Ilića na kritički osvrt episkopa Atanasija (Jevtića). Ali, Ilića ne interesuje što ''Politika'' nije objavila moj odgovor na njegov feljton. Kako onda ovo prvo može da bude nenormalno, a ovo drugo normalno u Srbiji kao sekularnoj državi?

Ideju o održavanju naučnog skupa na kome će neistomišljenici govoriti o svetom Nikolaju Žičkom valja pažljivo razmotriti. Smatram da treba organizovati takav skup, ali tek kada se svi izvori, a posebno izvori iz Udbe i drugih državnih arhiva, otvore za naučnike.

Na kraju, nezavidan je položaj Predraga Ilića. Odavno se u takvoj situaciji nije našao jedan čovek sa titulom doktora nauka. Nemam ja ništa lično protiv Predraga Ilića. Verujem, a Ilić kao ateista ne veruje, da će se na strašnom sudu videti i pokazati ne samo svačija dela i nedela nego i namere. Ali, u svakom slučaju, ljudski se možemo poštovati.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM