Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Dejan Vuk Stanković

Za ljubav domovini – Albanci, Srbi, Kosovo

Tekući pregovori o statusu Kosova i Metohije bliže se svom raspletu. U ovom trenutku se stiče utisak da su kosovski Albanci blizu ostvarenja cilja – jednostranog proglašenja i priznanja nezavisnosti Kos ova. Takav, za Srbiju neprihvatljiv ishod kosovsko-metohijske drame proizvod je sadejstva najmanje dva faktora – političkog stava zapadnih zemalja, koje predvode SAD, i doživljaja kosovskog pitanja od strane Albanaca.

U konkretnoj i uvek surovoj stvarnosti real-politike lako se može utvrditi prvenstvo političkog stava Zapada nad albanskim doživljajem Kosova, no ipak treba imati u vidu da i taj drugi faktor nije lišen političko-istorijske težine. Naprotiv.

Albanski doživljaj Kosova determiniše i bitno obeležava političku praksu, te stoga ima značajan informativni sadržaj, u kome se mogu naći uzroci sumorne kosovsko-metohijske zbilje, a u isti mah on ukazuje i na relevantan razlog neuspeha tekućih pregovora o statusu Kosova i Metohije. Rečju, radikalna albanska politika isključivosti i nedostatak volje za razgovorima i pregovorima jedini su mogući nusprodukti ustanovljene diskurzivne matrice o Kosovu.

Nezavisno Kosovo – vrhovni politički cilj

Centralno mesto u albanskom diskursu o Kos ovu jeste energično i snažno zalaganje za njegovu nezavisnot. Nezavisnost ove teritorije postavljena je kao vrhovni cilj svakog političkog aktera ponasob ali i celoukupnog albanskog nacionalno-političkog korpusa, koji pored kosovskih obuhvata i makedonske, preševske Albanace, koji žive u Albaniji, kao i Albanace u dijaspori, snažno posvećene nacionalnoj stvari.

Zalaganje za nezavisnost Kosova ima svoje različte manifestacije. Ona se posmatra kao geopolitički cilj, kao demokratsko pravo, ili pak, što je najčešće slučaj, kao nužna etapa u procesu stvaranja etničke Albanije. Bez obzira na povremeno koketiranje sa geopolitičkim aspektom nezavisnosti Kosova ili pak frazeološku fabulaciju utemeljenu na jednostranoj interpretaciji vilsonovsko-lenjinističke ideje o samoopredeljenju naroda, pojmovna fikcija etničke Alabanije predstavlja ključ za razumevanje albanskog doživljaja Kosova i njemu odgovarajuće političko-diplomatske prakse.

Etnička Albanija je centralni albanski pojam, oko koga je organizovan i njihov diskurs o Kosovu. Taj pojam ima dve dimenzije – geopolitičku i normativnu. Kao geopolitički pojam, etnička Albanija predstavlja državu koja treba da obuhvati sve pripadnike albanskog naroda koji žive na “albanskim etničkim prostorima”. Ti etnički prostori obuhvataju teritorije međunarodno priznatih država Srbije, Crne Gore i Makedonije. Pored geopolitičke, pojam etničke Albanije ima i normativnu dimenziju. Etnička Albanija propisuje pravce delovanja albanske političke elite, ukazuje na ono što ne treba da se čini, a formira i vrednosni standard za prosuđivanje istorijsko-političkih aranžmana u kojima su učesnici pripadnici albanske nacije.

Kao centralno obeležje albanskog diskursa o Kosovu, etnička Albanija pokazuje kako albanska nacija razume sebe. Ona se profiliše isključivo u etničkom ključu, kao zajednica srodnika, odnosno zajednica utemeljena sudbinskoj vezi krvi, tla i jezika. Kao i svaki etnonaciolizam, i albanski postavlja određenu istorijsku fabulu i cilj. Cilj istorije je stvaranje etnički čiste države, koja objedinjava sve pripadnike albanske nacije, a svaka etapa istorijskog razvitka odmerava se s obzirom na blizinu i daljinu od pretpostavljenog cilja istorije. Svako udaljavanje od cilja proizvod je ili nasilničke politike drugih, mahom Srba, ili nedostatka volje i ispravnog političkog usmerenja elite, dok s druge strane, svako približavanje cilju predstavlja opravdan trijumf nad Srbima i istorijsku neminovnost na albanskim etničkim prostorima. U sklopu ocrtane istorijske fabulacije tretira se i problem Kosova.

Nezavisnost Kosova je apsolutni cilj, prvo i najpreče pitanje albanske politike, istorijska neminovnost ispražnjena od svakog moralnog obzira. U tom smislu, potpuno je razumljivo što albanska istorijska naracija pati od niza otvorenih falsfikata i nejasnoća, neophodnih da bi se racionalno obrazložio postavljeni istorijski cilj. U svetlu fabrikacije istorijskih neistina, odnos Srbije i Kosova posmatra se kao odnos metropole i kolonije „ u periodu 1842-2007 “ , a iz pera nekih od albanskih nacionalnih radnika, kakav je Mehdi Hiseni, proizašle su razne beskrupolozne izmišljotine, kakva je ona o deset srpskih genocida nad Albancima, ili pak ona da su srpske crkve i manastiri podignuti na temeljima „katoličkih i ilirskih crkava“ (vidi prof. dr Mehdi Hiseni „Velikosrpska šovinistička retorika ne poznaje ni demokratiju ni međunarodno pravo“ na vebsajtu www.dervina.com, objavljeno i u Tanjugovom biltenu o Kosmetu, 30.11.2007.) Uporedo sa proizvođenjem istorijskih falsifikata, albanski diskurs o Kosovu ne poznaje, a i ne priznaje, bilo kakvu svest o stradanjima drugih, pre svega Srba. Fatalna opčinjenost vlastitom istorijsko-političkom fikcijom zvanom nezavisno Kosovo indirektno se potvrđuje kroz prećutkivanje, zanemarivanje i, u krajnoj instanci, moralno, političko i istorijsko potcenjivanje patnje koju su Albanci naneli Srbima i pripadnicima drugih naroda, a koju još uvek nanose.

Hiperopsesija sobom i upečatljiva indiferenost prema drugom rodno je tle za praksu radikalne isključivosti, koja kao svoj učinak ima hiljade pobijenih, stotine i desetine hiljada proteranih pripadnika srpskog i drugih nealbanskih naroda. No, za ostvarenje cilja zločin je samo jedno od sredstava koja su na raspolaganju albanskoj političko-intelektualnoj eliti. Moralna otupelost i politički lukavo prikrivanje patnji koje su drugima naneli kosovski Albanci, ide ruku pod ruku sa isključivanjem interesa koji na Kosovu i Metohiji mogu imati drugi narodi, pre svega Srbi.

Iz logike nepriznavanja legitimnih interesa drugih logički sledi i nemogućnost bilo kakvog racionalnog uravnoteženja strana za pregovaračkim stolom, odnosno, sledi negacija bilo kakvih pregovora i dogovora. Albanska politička logika je hladnokrvna tribalistička logika, na koju se endemski nadovezuje politika svršenog čina. Konkretno, kroz svoje političke gestove Albanci kažu: „ Brojniji smo, uvek smo spremni na nasilje, nemamo nikakav ni moralni ni istorijski obzir prema drugom, ne priznajemo ni njegove žrtve ni patnje, ni njegov racionalno i legitimno shvaćen interes. Hoćemo samo svoje, a u tome nas podržavaju zemlje Zapada .“

Nezavisno Kosovo – cilj svih Albanaca

Valja napomenuti da oko takve, intelektualno nezrele, u velikoj meri psihološki nepodnošljive, istorijski regresivne i moralno bezobzirne politike stoji celoukupna albanska politička, medijska i intelektualna elita i šira javnost. Doslovnio, svi i svako. Za Albanace sa Kosova, nezavisnost Kosova je cilj iznad političkih trvenja, s one strane podele na reformiste i konzervativce, moderniste i tradicionaliste, socijaliste i liberale, stare i mlade, žene i muškarce.

Aktuelna sveopšta albanska saglasnost o nezavisnosti Kosova nije ad hoc stvorena u uslovima političke iznudice i koketiranja sa javnim mnjenjem, već je godinama i decenijama razvijana sponatno i postupno. Stoga je očigledno da nezavisnost Kosova predstavlja transgeneracijski projekt. Iz generacije u generaciju, projekt nezavisnog Kos ova je izgrađivan i nadograđivan i vrlo vešto prilagođavan istorijskim okolnostima. Od albanskog učešća u italijanskoj okupaciji Kosova i Metohije, zločina i etničkog čišćenja kosovskih Srba u vreme Drugog svetskog rata, preko nacionalnog profiterstva od komunističke floskule o velikosrpskoj hegemoniji, latentnog terora nad preostalim Srbima tokom komunističke diktature u drugoj polovini XX veka, preko fatalnog srpskog nesnalaženja u posthladnoratovskoj podeli karata, tihog i doslednog bojkota države Srtbije početkom devedesetih, spremnosti na žrtvu u oružanoj pobuni protiv Srbije krajem devedesetih, sve do potonjeg izgona preko 200 000 Srba u prisustvu KFOR-a i UNMIK-a, ne samo da albansko vođstvo nije gubilo veru u istorijsku opravdanost svoga cilja već se njemu sve više približavalo.

Dakle, ma kako intelektualno i moralno nedostojno shvatano i u praksi utemeljivano, nezavisno Kosovo je za Albance bilo i ostalo istorijska konstanta prvog reda, odnosno politički i nacionalni cilj koji opravdava sva sredstva i gotovo svaku i svačiju žrtvu. Svedoci smo toga da se među Albancima i sa Albancima o nezavisnosti Kosova nikako ne raspravlja i ne diskutuje, osim kao o činjenici koju treba što hitnije i neopozivo ostvariti.

Albanci i Srbi u bespućima istorijske zbilje

Definisanje i posvećenost cilju, spremnost da se plati gotovo svaka cena za njegovo ostvarenje, i iznad svega opšta saglasnost u pogledu njegove opravdanosti temeljne su karakteristike albanskog doživljaja nezavisnosti Kos ova. One naročito dolaze do izražaja kroz konfrontiranje onome što o istoj temi doživljava i misli suprotstavljena srpska strana.

Za razliku od Albanaca, kod kojih postoji fanatična posvećenost istorijskom cilju i spremnost za njegovo odlučno medijsko-političko zastupanje, kod Srba se, uprkos proklamovanom i više puta potvrđenom konsenzusu najznačajnijih političkih aktera po pitanju odbrane državnog i nacionalnog interesa, u javnosti čuje radikalno osporavanje zalaganja za odbranu državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta države. Dijapazon potkopavanja krhkog aktuelnog srpskog konsezusa oko kosovske politike nije mali. Od floskule „teritorija za ljude“, preko identifikovanja sadašnje političke elite sa Slobodanom Miloševićem, sve do autoritarnog prizivanja Srbije u realnost, s porukom da je racionalno nužno prihvatiti sadašnji gubitak Kosova i Metohije zarad svetle evroatlantske budućnosti.

Latentni nedostatak duha nacionalne discipline u kritičnom momentu za državu nije dokaz demokratskih potencijala i potvrda liberalane nastrojenosti emancipovanih delova društva. On je više svedočanstvo o političkom nihilizmu, gubitku svesti o značaju i značenju države i jedan je od najznačajnijih, ako ne i najznačaniji, dokaz socijalne i političke dekadencije.

Često se kaže da se može učiti iz istorije, ali ono što važi za istoriju, važi i za savremenost, to jest za onu istoriju koja se upravo nama događa. Ovde i sada, Srbi stoje nasuprot Albanaca, naroda nesvesnog svojih mana, ali naroda itekako složnog i svesnog svoga cilja. Upravo sloga i posvećenost vlastitom cilju, nesklonost moralisanju svake vrste, odustajanje od defetizma, kao i izbegavanje nepotrebnih i veštački stvorenih političkih različitosti, približava Albance nacionalnom, političkom i istorijskom cilju – nezavisnom Kosovu.

Ugledanje na njihov zdrav egoizam, kao i na egoizam dojučerašnje braće iz eksjugoslovenskih republika, ne bi nam zasmetalo u odsudnim trenucima borbe za Kosovo i Metohiju. Kad smo kod istorijskih poruka, by the way, ako neko misli da Albanci i drugi narodi sa eksjugoslovenskih prostora nisu dovoljno fancy, neka se priseti jedne stare angloameričke krilatice – For My Country, Wrong or Right!

 

 

 
 
Copyright by NSPM