Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

RPMonitor – Analitički žurnal

Jaroslav Butkov

KOSOVSKI PRESEDAN: PRETNjE I RIZICI

SAD pokušavaju da uvuku Rusiju u opasnu igru

DA LI ĆE BITI NOVE PODELE BALKANA?

Bivši komandir albanskih ekstremista, sada lider Demokratske partije Kosova koja je odnela pobedu na izborima, obećao je da će proglasiti jednostranu nezavisnost ukoliko do 10. decembra međunarodni posrednici ne dođu do rešenja za status autonomne oblasti.

Redovna runda u pregovorima između Beograda i Prištine u kojoj je učestvovala posrednička Trojka, završena je bez rezultata. Osim pune nezavisnosti, kosovskim Albancima ne odgovara ni jedna ponuđena varijanta. Za njih je neprihvatljiv čak i predlog EU i SAD da potpišu sa Beogradom privremeni sporazum o neutralnom statusu pokrajine, bez spominjanja nezavisnosti. Tim pre, oni odbacuju srpski predlog „hongkonškog modela“ u okviru kojeg bi pokrajina formalno ostala u sastavu Srbije, ali bi u potpunosti bila autonomna u unutrašnjem upravljanju, imala svoje zakone i snage bezbednosti.

Sve je veća mogućnost jednostranog proglašenja nezavisnosti. U vezi sa tim, stručnjaci predviđaju različite varijante za dalji razvoj događaja. Gotovo svi se slažu sa tim da će SAD odmah priznati nezavisnost. Nećemo preterati ako kažemo i to da SAD upravljaju svojim kosovskim marionetama.

Samim tim, SAD će uneti i raskol unutar redova EU, u okviru koje uočavamo pojavu negativnih tendencija prema ideji o nezavisnosti Kosova. Naročito negativan odnos prema ovom pitanju imaju Španija, Rumunija, Grčka i Kipar.

Rumunija se pribojava da kosovski presedan može postati primer za odvajanje Pridnjestrovja od Moldavije koja je pod patronatom Bukurešta. Španija se plaši kako bi takva situacija mogla podstaći jačanje separatizma u Kataloniji, Baskiji i Galiciji. Dok Kipar strahuje da se na taj način stvara uslov za priznavanje Republike Severni Kipar. Pored toga što deli strahove sa Kiprom, Grčku zabrinjava i to da bi kosovski presedan mogao da isprovocira talas separatizma u njenim severozapadnim delovima, naseljenim velikim brojem Albanaca.

POLAGANjE NADE U HAOS

Mnogi komentatori se slažu da će proglašenje nezavisnosti Kosova dovesti do nove napetosti, pa čak i do novog balkanskog rata. Sada je vlast na Kosovu formirana bez učešća Srba koji su ignorisali izborni proces, jer su izgubili svaku nadu da mogu da utiču na vlast pomoću izbora. Međunarodne strukture, pozvane da obezbede prava nacionalnim manjinama na Kosovu, nisu uspele da ispune zadatak i njihova misija je doživela potpuni krah. Nelegitimno i u suštini etnokratsko proglašenje nezavisnosti, moglo bi da natera Srbe kompaktno naseljene na severu oblasti blizu granice sa Srbijom, da se pobune protiv prištinskog režima.

Povrh toga, postoji mogućnost za novi rat kojim bi nastala nova podela na Balkanu. Moglo bi doći do pobune Albanaca u Grčkoj, Makedoniji i Crnoj Gori. Oni traže stvaranje «Velike Albanije». Nezadovoljni podelom Bosne i Hercegovine, jedan entitet ponovo počinje da puca na drugi. Rumelijske Turke na jugu Bugarske i severo-istoku Grčke budi eho nove bitke i poziva na «nacionalno samoopredeljenje». U regionu će ponovo zavladati haos – prirodan sled rđavog «međunarodnog upravljanja», iz nekog razloga isuviše pokroviteljski nastrojenog prema jednom narodu, na uštrb drugog.

Ovakav scenario nikako ne odgovara EU, budući da stvara nepotrebne probleme u zoni «civilizacijske odgovornosti» EU, odvlači u daleku budućnost završnu integraciju zemalja regiona u evrostrukture i diskredituje političke napore EU u uspostavljanju mira.

Naravno, SAD će na Balkanu delovati pod NATO zaštitom. Ali ono što vidimo jeste to da evropski saveznici veoma nerado dele breme «mirovne konferencije» sa svojim prekookeanskim saveznikom. Oni će morati ili da prihvate ulogu SAD-a kao ključnu (sa odgovarajućim posledicama u vidu formiranja sfere nepodeljenog uticaja), ili da pristanu na povećanje vojnih rashoda, propraćeno smanjenjem socijalnog programa, što ni u kom slučaju nije neophodno.

IZLAZ SA NAJMANjIM GUBICIMA  

Razgovor o nezavisnosti Kosova podstakao je pitanje nepriznatih država na teritoriji bivšeg SSSR-a. Ova tema privukla je veliku pažnju tokom telemosta Moskva – Baku, 20. novembra, u kojem je učestvovao Vadim Gustov, predsednik Komiteta Zajednice nepriznatih država SSSR Saveta ruske federacije. Senator je izjavio kako se kosovski problem faktički nimalo ne razlikuje od problema Pridnjestrovlja, Abhazije, Južne Osetije i Nagorno-Karabaha. Jasno je da ovo još nije zvaničan stav ruskog rukovodstva. Ali Gustov je izrazio veoma uvreženo mišljenje ruskih političara. (Druga je stvar koliko je politička elita spremna da sprovede svoje stavove u delo. Mnogo toga što se izdešavalo ove godine izaziva sumnju, pa tako recimo i slučaj sa unutrašnjom političkom krizom u Gruziji).

Sve u svemu, stiče se utisak kako principijelan ruski stav da štiti srpski suverenitet nad Kosovom, ne proističe samo iz obaveze prema poravnjanju duga Rusije kao istorijskog poktroviteljskog saveznika Srbije, već iz potrebe za odlaganjem rešavanja problema Zajednice nepriznatih država (ZND). Zaista, proglašavanje nezavisnosti Kosova primoraće rusko rukovodstvo na određivanje jasnijih stavova, kao i na konkretnija delovanja u vezi sa teritorijalnim konfliktima ZND. U ovom trenutku je to ruskoj eliti sve manje potrebno. Eksperimentisanje sa spoljnom politikom između parlamentarnih i predsedničkih izbora nosi sa sobom jako mnogo rizika.

Rusko rukovodstvo se s pravom pribojava, da bi aktiviranje politike prema nepriznatim državama moglo u perspektivi imati negativne posledice. Uostalom, ne postoje nikakve stoprocentne garancije da će, pošto Rusija zvanično prizna Abhaziju i Južnu Osetiju, to priznanje biti učvršćeno međunarodnim pravom, ili biti međunarodno priznato uz pripajanje ovih oblasti Ruskoj Federaciji. To je igra u koju se večito uplićeš, rizikuješ, i gubiš. A u ovom slučaju nema sumnje da će SAD, koristeći kosovski presedan, uvući Rusiju u jednu takvu opasnu igru, nadajući se njenom porazu.

Levan Džaši, bivši šef Instituta za demokratiju i nacionalno dobro u Tbilisiju, tvrdi da «ako Gruzija za vreme Ševerdnadzea nije odlučila da se u potpunosti suprotstavi Rusiji, i ako je samo pripremila teren za američku političku i ideološku ekspanziju, onda je «revolucija ruža» svakako početna etapa nove američke ekspanzije. Sada ni jedno unutrašnje političko pitanje u Gruziji ne može da se reši bez saglasnosti administracije SAD – pa tako i pitanje radikalizacije odnosa između Rusije i Gruzije. Zapad ne samo da neće dozvoliti Gruziji da se dogovori sa Rusijom, nego će učiniti sve kako bi diskreditovao i poslednju mogućnost za konsenzus – ideju neutralnosti Gruzije – i time uništiti perspektive za mirno pronalaženje rešenja konflikta, čime će biti narušeni interesi i Rusije i Gruzije.

Rusija je sada talac u situaciji sa Abhazijom i Južnom Osetijom, čiji problem teče paralelno sa kosovskim. Ako Rusija prizna ove dve oblasti, Zapadu će Gruzija biti na raspolaganju u potpunosti. SAD će kontrolisati i dinamiku novog kavkaskog rata. Ako ovaj rat primora Rusiju da se odrekne svojih interesa, onda će se ona osloboditi “odbrambenih zona” (Abhazije i Južne Osetije) i time prepustiti Zapadu značajan vojni poligon nadomak svojih granica, ostavljajući tako mogućnost svojim “drugovima” da i dalje mute vodu i potpomažu separatizam i u samoj Rusiji».

Pomenuta izjava Vadima Gustova izazvala je jednoznačnu reakciju među nekim našim «nacionalistima». Tako je Razilj Valjejev, deputat zakonodavne skupštine Republike Tatarstan, izjavio: «Ako se Karabah odvoji od Azerbejdžana, onda će o nezavisnosti početi da razmišljaju i Tatari. Nismo glupi, i mislimo da ukoliko Abhazija, Osetija, Karabah i Pridnjestrovlje uspeju - zašto to onda i nama ne bi pošlo za rukom.

Rusko rukovodstvo je primorano da razmišlja o svim tim pitanjima, te da razmotri i varijante svoje reakcije na sve verovatniji kosovski presedan, kao i moguće posledice tih reakcija. Međutim, pred nama je period kada odugovlačenje određenih rešenja više neće biti moguće bez gubitka identiteta i ugleda. Dilema u vezi sa nepriznatim državama u kojoj se trenutno nalaze ruske vlasti, kao i po pitanju mnogih drugih političkih rešenja nije u tome koji je put pre moguće izabrati (aktivno delovanje ili pasivno nemešanje), već kojim će se putem manje izgubiti.

22.11.2007.

http://www.rpmonitor.ru/ru/detail_m.php?ID=6997

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM