Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Bogdana Koljević

Kosovski gambit: Politički aspekti odnosa SAD prema kosovskom pitanju

Smisao gambita

Iako nije sasvim izvesno koliko godina unazad postoji – kao prepoznat, ustanovljen i formulisan u obliku strategije – neposredan i posredan interes SAD za pitanje statusa južne srpske pokrajine, danas je očigledno da je reč o najmanje jednoj deceniji pokušaja ostvarenja nečeg što se najčešće imenuje kao “američki interes”. Kada kažemo da je reč o dugogodišnjem procesu, pre svega mislimo na šire plasiranje i često neopreznu upotrebu teze o neposrednoj vezi između pitanja statusa Kosova i Metohije i procesa raspadanja SFRJ. Teza, naime, potiče od Mortona Abramovica koji ističe da je i u slučaju Kosova reč o “nezavršenim poslovima iz bivše Jugoslavije”. (1) Teza je netačna i opasna pošto je usmerena ka direktnom izjednačavanju statusa republike i statusa pokrajine i sem Kosova i Metohije već posredno otvara i pitanje Vojvodine. Istovremeno, međutim, upravo ovakva postavka stvari predstavlja jedan od pokazatelja da je američki interes za Kosovo verovatno starijeg datuma kao i da nije nemoguće da je plan SAD za južnu srpsku pokrajinu, bar u formi grubog nacrta, nastao još u vreme raspada bivše SFRJ.

“Američki interes”, u ovom slučaju, po svemu sudeći, podrazumeva beskompromisno i otvoreno kršenje međunarodnopravnih normi – povelje UN, Helsinškog završnog akta iz 1975. i Rezolucije SB UN 1244 - i stvaranje druge albanske države na Balkanu. Ovaj američki cilj poslednjih meseci demonstriran je prvo kroz pokušaj usvajanja Ahtisarijevog plana (2), a potom kroz pokušaj uvođenja nezavisnosti “na mala vrata” – prevashodno nastojanjem da se ograniči rok za pregovore i kroz pretnje u vidu najava da će, u slučaju da pregovori propadnu, doći do jednostranog proglašenja nezavisnosti, a onda i kroz pretnje da bi ma koji scenario koji ne podrazumeva nezavisnost Kosova i Metohije zasigurno doveo do albanskog nasilja (3).

Artikulisan i višestruko javno deklarisan na ovaj način, američki cilj stvaranja nove države na prostoru Kosova i Metohije post festum objasnio je ne samo glavni smisao bombardovanja Srbije 1999, koje će istorijski biti shvaćeno kao jedna od najvažnijih faza u procesu uspostavljanja nezavisnosti pokrajine, (4) već takođe i zašto je (još) bilo važno stvoriti mit o Srbima kao dežurnim krivcima i obezbediti dalji kontinuitet antisrpske histerije i antisrpske politike. Američka ideja bila je, dakle, da se složena operacija izvede postupno, kroz više različitih faza, i da nezavisnost Kosova usledi kao nekakav logičan i prirodan ishod, kao normalna i politički legitimna posledica “težnji i aspiracija albanskog naroda i njihove dugogodišnje borbe”, kao “zaslužena nagrada” i recipročno “zaslužena kazna”.

U Aneksu 11 Ahtisarijevog plana izričito je zapisano da NATO treba da bude konačan organ vlasti na Kosovu – bez civilne kontrole. Ovo se potvrđuje i u jednom od poslednjih izveštaja o kosovskom pitanju sačinjenih za Kongres SAD, u kojem se takođe navodi da Ahtisarijev plan afirmiše važnu ulogu NATO-a i da nikakav prelaz sa NATO-a na EU nije dogovoren. (5)

Na taj način Aneks 11 Ahtisarijevog plana predstavlja prvi javni zapis koji pojašnjava smisao američkog gambita sa Kosovom, gambita u kojem se žrtvuje teritorijalni integritet i suverenitet Srbije da bi se ostvarile sopstvene pozicije, a čiji bitan deo predstavlja proširenje zone uticaja prema istoku. (6) U tom smislu, donekle je ironično, a donekle samo stvar izuzetno loše strateške procene da SAD kao odgovor nisu predvidele čvrst stav Rusije o ovom pitanju. Odbacivanjem Ahtisarijevog plana Rusija ne samo da se u velikom stilu vratila kao ozbiljan igrač na svetsku političku scenu, već je najdirektnije posvedočila da se dosadašnja konstelacija svetske moći zaista izmenila i da će u bližoj budućnosti najverovatnije biti reč o novoj političkoj multipolarnosti. (7) Ovakav ishod događaja nesumnjivo je iznenadio mnoge analitičare, eksperte, lobiste i agencije, ponajviše u SAD, ali i svuda gde je slepa vera u Pax Americana kao isključivog nosioca moći i jedinog rortijevskog “svetskog policajca” i/ili u Fukujamin (ve ć opovrgnuti) „kraj istorije“ (8) bila jača i odnela prevagu nad kritičkom analizom stvarnih kretanja.

Istorijski smisao kosovskog gambita iz tog razloga čak prevazilazi odlučujući istorijski značaj koji Kosovo ima za Srbiju, moguće posledice po međunarodno pravo i ideju Evrope, kao i vrednosti na kojima je utemeljena: smisao je sada istorijski (i) za odnos SAD i Ruske Federacije. (9) Sasvim je verovatno da će se u bližoj budućnosti ispostaviti da je upravo otvoreno protivljenje Rusije ideji SAD da nametne Ahtisarijev plan o “nadgledanoj nezavisnosti” bio događaj koji je označio svojevrsnu prekretnicu, okretanje lista i uspostavljanje nove konstelacije međunarodnih odnosa i drugačije distribucije svetske moći. SAD više nisu jedina svetska supersila.

U realpolitičkom smislu, dakle, u ideji kosovske nezavisnosti sadržan je američki pokušaj ostvarenja sopstvenih geostrateških i vojno-bezbednosnih interesa, kao i ruski odgovor na takav pokušaj. Politika SAD u najsavremenijem obliku predstavlja naročiti vid sinteze neopragmatističkih elemenata (10), postmodernističkog diskursa i nečeg što (američki) kritičari američke političke teorije nazivaju kripto-šmitijanizam (11) – tj. preuzimanje paradigme “prijatelj–neprijatelj” kao osnove za međunarodnu politiku s ciljem uspostavljanja apsolutne dominacije i ostvarenja moći.

Pokušaj realizacije apsolutne kontrole i političke nadmoći SAD kroz pomenuti teorijski okvir najpre se ogleda u, na specifičan način izopačenom, kvaziproceduralizmu, u kojem se npr. podrazumeva da je, svaka članica NATO-a eo ipso i velika politička demokratija (dok analogno, s druge strane, ma ko i iz kog razloga da se NATO-u odupire, njegova demokratičnost se odmah dovodi u pitanje). Zato insistiranje američkih analitičara da “NATO nije isključivo vojna organizacija, već i politička institucija koja podržava demokratiju i vladavinu zakona” (12) deluje krajnje ambivalentno. Reč je o tome da je pomenuto “podržavanje” shvaćeno u krajnje labavom, proizvoljnom i subjektivno-proceduralističkom maniru, unutar kojeg se (američki) interes pojavljuje kao dominantna kategorija. U takvom “političko-pravnom” okviru, interes (strateški, vojni, politički) jeste prva i poslednja referenca celokupnog javnog delanja i angažmana – a pitanje Kosova i Metohije samo je jedno od mnogobrojnih za koje se ispostavilo da predstavlja neposrednu interesnu sferu SAD.

Američka administracija, američki analitičari i američke “realnosti”

Iako su još od 1999. u više navrata javno saopštili brojni čelnici administracije SAD da Kosovo treba da postane nezavisna država (13) (stav koji za osam godina nije promenjen, a čiji je osnovni cilj da Albanci ne prihvate kompromis i da čak uopšte i ne pregovaraju), svedoci smo da se odgovori na pitanje o argumentima i razlozima za ovakvu poziciju svode na dve izrečene tvrdnje. Prva je da je to „realnost“ situacije, a druga da samo nezavisnost može „stabilizovati“ region (14).

Pomenuta „realnost“ odnosi se na tzv. demografski faktor, na neprestano ponavljanu činjenicu da Albanci čine 90 odsto stanovništva na Kosovu (dok nema pomena o strukturi stanovništva Srbije), ali i na podrazumevane albanske „želje i htenja“, kojima se pridodaje dugogodišnja, gotovo tragična, albanska „borba“ za nezavisnost. Iz toga proizilazi i drugi argument, o „stabilnosti“, u kojem se podrazumeva da bi ma koji drugačiji ishod pregovora o statusu Kosova i Metohije zasigurno uzrokovao albansko nasilje. Dodatna nevolja je što se ovde takođe prećutno podrazumeva i da to nasilje ne bi bilo sprečeno.

U ovako nespretno i površno formulisanim argumentima o „realnosti“ i „stabilnosti“ postoji niz paradoksa i apsurdnosti na različitim nivoima. Pre svega, na delu je ozbiljno neslaganje procena američkih analitičara i stručnjaka za Balkan i američke administracije. U septembarskom izdanju uglednog američkog spoljnopolitičkog časopisa The National Interest Stiven Mejer, profesor studija nacionalne bezbednosti na Fakultetu za nacionalnu odbranu u Vašingtonu, o „realnosti“ piše sledeće: „Nastojanja Zapada bila su neosnovana i kapriciozna, slepa za realnost, i nudila su rešenja koja više odgovaraju njihovim interesima nego interesima ljudi u Srbiji i na Kosovu.“ Ahtisarijev plan „izbegavao je realnost i služio interesima tih zemalja mnogo više nego interesima onih koji žive u regionu“. (15)

Na sličan način, Džefri Sajmon, politički analitičar u Institutu za strateške studije pri Nacionalnom univerzitetu za odbrambena pitanja, navodi da je najgora moguća opcija jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i jednostrano priznanje Kosova i Metohije kao nezavisne države od strane SAD. Takav ishod, smatra Sajmon, najdirektnije bi omogućio Srbima u severnom delu Kosova da proglase svoju nezavisnost, a domino efekat osetio bi se i u Makedoniji i u Republici Srpskoj “u kojoj bi kosovski rasplet i te kako mogao da ima uticaja”. Jedan od poslednjih intervjua Sajmon završava procenom da je reč o nizu “neizvesnosti opasnih po stabilnost celokupnog regiona”. (16)

Nije reč, međutim, samo o tome da u pogledu „realnosti“ i „stabilnosti“ nailazimo na sasvim suprotna gledišta i razmimolaženje američkih analitičara i američke administracije. Iznanađena čvrstim stavom Rusije, ali, kao što podseća Nikolas Gvozdev, urednik časopisa The National Interest , i stavom Srbije takođe, čije se političko jedinstvo nije očekivalo, kao ni uspeh u pogledu nastavka procesa, administracija SAD je, izgubivši „prvu rundu“ odbacivanjem Ahtisarijevog plana, najednom i sama počela drugačije da razumeva i „realnost“ i pitanje stabilnosti. U ne sasvim beznačajnoj meri, Zapad je sada nesiguran kuda da ide. Dok je u prethodnom periodu stvaranje nezavisne države na prostoru Kosova i Metohije bila apsolutno neupitna stvar, u prošlonedeljnoj analizi časopisa The Economist u sličnom smislu navodi se da se proces ispostavio kao komplikovaniji nego što se mislilo i da sada „put u nezavisnost izgleda duži nego što je bio“. (17)

Dok je, naime, stav Stejt departmenta zvanično ostao nepromenjen, (18) kroz mnogobrojne formalne i neformalne izjave i razgovore sa zapadnim zvaničnicima ispostavilo se da – mada tekući pregovori za SAD uglavnom i dalje prevashodno predstavljaju način da se kupi vreme (koje će se, po svemu sudeći, produžiti i nakon 10. decembra) (19) – američka administracija razmatra i alternativne predloge i načine kako da izađe, ako ne iz ćorsokaka, onda zasigurno iz nimalo jednostavne novonastale situacije, uzrokovane novim odmeravanjem snaga na međunarodnoj političkoj sceni.

Svakako, ne treba imati iluzija u pogledu toga da se različiti pokušaji da se izađe iz teško razmrsive kosovske enigme najčešće i dalje odnose na isti scenario uspostavljanja nezavisne države na prostoru Kosova i Metohije, samo drugim putem. Tako npr. i predlagači ideje o asimetričnoj konfederaciji analizu završavaju izričitim navodom da je to “prelazni period nakon kojeg će Kosovo postati potpuno nezavisno.” (20)

Dalje, da se ideja podele južne srpske pokrajine zaista razmatrala, jasno je ne samo iz prethodne Išingerove izjave, stavova Stivena Mejera i Roberta Prangera (stručnjaka za Balkan i bivšeg zamenika sekretara odbrane), gorkog priznanja Mortona Abramovica, (21) već takođe i iz najnovijeg izveštaja Međunarodne krizne grupe, koji ovog puta nije posvećen Kosovu i Metohiji, već Preševskoj dolini. Izražavajući navodnu zabrinutost za održavanje mira u ovoj oblasti, analitičari Međunarodne krizne grupe istovremeno insistiraju na tome da se Albanci nisu integrisali u organe javne uprave i da svi albanski političari iz Preševske doline žele da se pripoje Kosovu. U poglavlju pod nazivom “Tit for Tat: The Valley and Mitrovica” navodi se da bi Preševska dolina trebalo da pripadne Albancima u zamenu za severni deo Kosovske Mitrovice ukoliko bi on pripao Srbiji. (22)

Ono što je, međutim, najvažnije, jeste da govor o tome kako administracija SAD površnije ili detaljnije razrađuje naoko drugačije scenarije od nezavisnosti predstavlja svojevrsni izraz nespremnosti i činjenice da bi SAD ipak nerado pristupile jednostranom priznanju nezavisnosti pokrajine, ali ni u kom slučaju ne znači da je reč o nekakvoj ozbiljnijoj ideji redefinisanja politike prema Srbiji ili eventualnom kraju višedecenijske antisrpske histerije.

Iako je bez sumnje tačno da je, kao što se slaže veliki broj američkih analitičara, stav SAD prema Kosovu u bitnoj meri uslovljen klintonovskim nasleđem, (23) politika pomenute administracije ne može se dekonstruisati upravo stoga što ona nije naprosto “klintonovska”, već politika SAD, unutar koje uvek kada je reč o odlučujućim spoljnopolitičkim odlukama postoji jedinstvo koje je upravo američki interes. (24)

U tom pogledu je pitanje o tome kako je došlo do toga da vodeća Bušova administracija, koja je prevashodno delovala nezainteresovano (25), najednom insistira na urgentnosti rešavanja pitanja Kosova u izvesnom smislu sasvim promašeno. Ovoj “promeni” stava, naime, koja se pre odnosi na fazu u politici kontinuiteta (a ne diskontinuiteta), nije uzrok nekakav silni uspeh albanskog lobija (ili neuspeh srpskog), već prevashodno albansko nasilje. To ne znači, međutim, kako se često, mada pogrešno tvrdi, da su Albanci “nagrađeni” za nasilje (dok se Srbi za njega kažnjavaju), (26) upravo zato što Albanci nisu politički subjekt – u smislu da nijednu odluku ne donose samostalno i bez blagoslova SAD. Zaključak koji sledi je stoga nešto drugačiji: Albancima “nešto” nasilja ako nije bilo dozvoljeno , onda sigurno nije bilo najstrože zabranjeno upravo zato što je ono kolateralno doprinelo napuštanju politike “standardi pre statusa” i daljem ubrzavanju rešenja pitanja o statusu, do čega je administraciji SAD, iz sopstvenih interesa, vrlo stalo.

Politika sile vs. politika suverene demokratije

Da li je intervencionizam SAD, kao što sugeriše jedan broj autora, već mrtav (27) ili se metoda upotrebe sile zbog sopstvenih interesa neće promeniti (između 1989. i 2001. SAD su intervenisale osam puta značajnim vojnim snagama, u jednakoj meri republikanska i demokratska administracija), videćemo u narednom periodu u pogledu angažmana u Iranu i drugde. Ono što je, kada je reč o odnosu SAD prema Kosovu i Metohiji, najvažnije jeste da je na različitim nivoima reč o odnosu grube politike sile SAD i politike suverene demokratije Srbije.

S obzirom na to da je ovakva politika Srbije istovremeno i politika Evrope, utemeljene na ljudskim pravima, vladavini prava i demokratiji, ostaje da se vidi da li će Evropa na kraju zaista odlučiti da pređe granicu i započne pisanje nove istorije. U ovom trenutku, međutim, uopšte nije izvesno čak ni da li su SAD čvrsto rešile da pogaze međunarodno pravo i da li su spremne na priznanje UDI (unilateral declaration of independence), ali je zato prilično izvesno da će se 10. decembra ispostaviti da je Srbija, ako ne dobila “drugu rundu”, onda svakako da se izborila za još jedne produžetke. A vreme ne samo da nije beznačajan faktor, već u politici najčešće i presudan. Situacija ponovnog (privremenog) “zamrzavanja” konflikta, situacija novog odgađanja za koju će se naći pogodno “lingvističko rešenje”, najverovatniji je scenario za period koji sledi. Ali to ne znači da će doći do nekakve strukturalne promene politike sile SAD (redovno praćene moralnom retorikom), već da je, u realpolitičkom smislu, naprosto reč o odmeravanju snaga i različitih sila u međunarodnoj utakmici. I da ulog i dobitak SAD u kosovskom gambitu nisu sasvim izvesni.

Fusnote:

1. Videti M. Abramovic, „Okončavanje kosovskog problema“, M. Abramovic–Z. Rupnik, International, oktobar 2007.

2. Ahtisarijev plan videti www.unosek.org/docref/Comprehensive_proposal-english.pdf .

3. Lista ovakvih političkih interpretacija i niza sinhronizovanih akcija nije konačna. U njenom sklopu takođe se npr. nalazi ideja iz prošlonedeljnog članka Washington Post -a, pod nazivom „Neo-Nazis Arrested in Protest Against Kosovo Independence“, u kojem se otvoreno sugeriše da su u Srbiji „uhapšeni nacisti koji zahtevaju da Kosovo ostane deo Srbije“. The Washington Post Company, Associated Press, Tuesday, October 9.

4. Ovo takođe znači – pogotovo kada se razmotri zajedno sa činjenicom da su nakon NATO bombardovanja Albanci Kosovo dobili takoreći „na tacni“ – da se Albanci ne mogu smatrati za ozbiljan politički subjekt , i da u znatno većoj meri (ponovo) imamo posla ponajviše, ako ne i prvenstveno, sa SAD. Sa SAD se zapravo i vode pregovori o statusu Kosova i Metohije, dok Albanci nijedan korak ne preduzimaju bez prethodne podrške SAD.

5. Videti CRS Report for Congress, „Kosovo and U.S. Policy: Background and Current Issues“, 3. 7. 2007, str. 20–24.

6. To znači da u slučaju ideje o stvaranju nezavisne države na prostoru Kosova i Metohije imamo posla ne samo sa višedecenijskim programom albanskog pokreta za secesiju, i da nije stvar samo u uspehu albanskih lobija oličenom u uticaju na članove američkog Kongresa ili Međunarodne krizne grupe, već da je reč o daleko ozbiljnijoj stvari koja se tiče američkih interesa za pitanje statusa Kosova i Metohije.

7. Tako se sad sve više čuju glasovi da je pitanje Kosova stvar „odmeravanja snaga“ SAD i Ruske Federacije. Videti npr. „Go Slow on Kosovo?“ The Economist 3. oktobar 2007.

8. Videti Frensis Fukujama, The End of History and the Last Man, Avon Books, New York, NY, 1992.

9. Tako M. Abramovic navodi sledeće: „Budućnost Kosova je postala opasna međunarodna zbrka, a Rusija je uspela da taj problem pretvori u pretnju kako stabilnosti na Balkanu, tako i prekookeanskom savezu. (kurziv B. K.)“, „Okončavanje kosovskog problema“, M. Abramovic– Z.Rupnik, International, oktobar 2007. U istovetnom maniru K. Rajs (K. Rice) izričito navodi da je „u Kremlju koncentrisano previše moći“ (BBC, 12. 10. 2007)

10. Videti Ričard Bernštajn (Richard Bernstein) The Abuse of Evil: The Corruption of Politics and Religion after 9/11, Polity Press, Malden , MA , 2005. Bernštajn ubedljivo argumentuje da je pragmatizam jedina autentično američka filozofija, objašnjavajući takođe veze i sličnosti između (neo)pragmatizma i postmodernizma ne samo kada je reč o „otvorenoj“ koncepciji znanja, već u bitno političkom i etičkom smislu koji govori o promenljivosti principa delanja i relativnosti vrednosti. Iako po sebi nesumnjivo teorijski relevantne i smislene, kada se mehanički prisvoje u pojednostavljenom obliku od eminentnih političkih aktera, ove ideje bezmalo omogućuju upravo praktično delanje kojem kršenje međunarodnog prava ne predstavlja problem. Stvar postaje još politički opasnija kada se pomenute ideje ostvaruju kroz paradigmu „prijatelj–neprijatelj“, kojom ne samo da se onemogućava stvarni demokratski dijalog, već se teži uobličenju jedne real politique koja prevashodno smera da angažuje emotivni namesto racionalnog potencijala građanske javnosti. O pragmatizmu kao ključu za celokupno američko shvatanje politike takođe videti i mišljenje Dimitri Sajmsa, www.nspm.org.yu/debate_2007/2007_koljevic1.htm

11. Opširnije o ideji kripto-šmitijanizma videti Sajmon Kričli ( Simon Critchley), Infinitely Demanding, Verso Press, London - New York , 2007. str. 150–157.

12. Videti npr. Š. Frelih, viši saradnik u vašingtonskom centru Vudro Vilson, VOA, 4. 7. 2007.

13. Jedan od upečatljivijih nastupa u tekućoj godini svakako je bio govor Dž. Buša u Tirani. Videti International Herald Tribune , 11. 6. 2007.

14. “Kosovo će biti nezavisno. Mi smo tome privrženi. To je jedino rešenje koje će potencijalno stabilizovati Balkan, a ne destabilizovati ga.” K. Rajs, Politika , 25. septembar 2007. Takođe videti npr. F. Vizner: “Želimo mir i stabilnost u regionu. Pitanje Kosova mora biti rešeno.” VOA 14. 8. 2007.

15. Videti Stiven Mejer (Steven Meyer), The National Interest , 5. 9. 2007.

16. VOA, Vašington, 16. 10. 2007.

17. Videti analizu “Go slow on Kosovo?”, The Economist, 3. 10. 2007.

18. U poslednjem izveštaju Stejt departmenta navodi se sledeće: „Ukoliko ne bude sporazuma do 10. decembra, očekujemo da se krene dalje sa nadgledanom nezavisnošću za Kosovo po smernicama koje je predložio gospodin Ahtisari“, Tom Kejsi, portparol Stejt departmenta, Politika , 16. 10. 2007.

19. Sve je više mišljenja da će se pregovarački proces nastaviti i nakon 10. decembra. Osim mišljenja američkih analitičara Sajmsa i Gvozdeva, od poslednjih analiza videti „Zabrinutost“, The Economist , 18. 10. 2007.

20. Videti A. Cassese The Daily Star, 29. 9. 2007.

21. Abramovic izričito navodi da „viši zapadni zvaničnici počinju da pričaju o podeli kao kompromisnom rešenju“, objašnjavajući dalje da je reč o procesu koji se što pre mora zaustaviti.. Videti „Okončavanje kosovskog problema“, M. Abramovic–Z.Rupnik, International, oktobar 2007.

22. “Serbia: Maintaining Peace in the Presevo Valley“, International Crisis Group, Europe Report No. 186 – 16 October 2007. str. 10–15. U dobronamernijoj verziji ideje o podeli južne srpske pokrajine formulisane su na sledeći način: “Svako ko podržava nezavisno Kosovo istovremeno podržava komadanje Srbije. Ako je komadanje Srbije prihvatljivo, zašto ne otići korak dalje i podeliti Kosovo”, Džon Sitilidis, BBC 13. 8. 2007. Takođe videti N. Gvozdev o podeli kaže sledeće: “To svakako ne bi bilo rešenje koje bi potpuno zadovoljilo obe strane, ali makar ne bismo imali blokadu sa kojom se suočavamo poslednjih meseci” – sa važnom napomenom da, uprkos izjavama zvaničnika, treba biti vrlo obazriv jer je reč o nečemu što Vašington ne bi prihvatio (kurziv. B. K.),BBC, 15. 8. 2007.

23. Dimitri Sajms, direktor vašingtonskog Nikson centra i bivši spoljnopolitički savetnik predsednika Niksona, smatra da se jedan od osnovnih razloga zašto SAD podržavaju nezavisnost tiče uticaja demokrata iz prethodne administracije, a naročito grupe okupljene oko R. Holbruka. M. Slecinger, direktor Odseka za istočnoevropske studije u uglednom američkom centru Vudro Vilson, takođe navodi da jedan od glavnih razloga za američku podršku nezavisnosti jeste aktivno delovanje ljudi iz Klintonove administracije, objašnjavajući da se mnogi od njih nalaze na istim položajima, dok su drugi i dalje izuzetno aktivni. Opširnije videti Bogdana Koljević, „Američki eksperti o Kosovu: još ima vremena za Srbiju?“, www.nspm.org.yu/debate_2007/2007_koljevic1.htm

24. Iz istog razloga, kada je reč o vitalnim američkim interesima, ne treba, kao što je podsetio M. Slecinger, preceniti ulogu Kongresa i lobiranja za njegove odluke: “Kongres nije kreator spoljne politike SAD.” Tanjug, 23. 2. 2005. Kongres SAD nije dao zeleno svetlo ni za NATO intervenciju. Kongres SAD ne pripada ni grupi odgovornoj za “decision making”. U sličnom smislu, pozivi administraciji SAD od strane američkih analitičara, od Gvozdeva i Sajmsa do Mejera i Prangera, na važnost redefinisanja politike SAD prema Balkanu, Srbiji i osobito sad u slučaju kosovskog pitanja, ne znače da se nešto važno u stavu SAD zaista izmenilo.

25. U prvih deset intervjua K. Rajs nije čak nijednom pomenula ni Kosovo ni Balkan www.state.gov/secretary/RM .

26. U tom smislu, Ted Karpenter iz instituta Kejto u Vašingtonu tvrdi da je politika Zapada motivisana strahom od albanske pobune – za koju se misli da je neminovna u slučaju da Kosovu bude uskraćena nezavisnost. BBC 14. 8. 2007.

27. Džejms Dž. Polos „Intervencionizam je mrtav“, The National Interest, 13. 8. 2007.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM