Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Nedžad BAŠIĆ

KOSOVSKI DEMOKRATSKI DEFICIT

Nigdje se toliko kontroverza, netolerancije, neproduktivnosti i neznanja ne može naći na jednom mjestu kao na političkoj sceni Srbije, trenutno. Jedni traže separaciju i odvojenost od sopstvene države, a drugi se zalažu za takve unutarnje promjene zajednice koje bi spriječile namjeru prvih da budu separirani. I tako u krug bez kraja, bez ikakvog napora da se u žustre polemike unese novi način razmišljanja, nova logika i nove ideje.

Mada su se i jedni i drugi uputili na istu destinaciju, sa istim ciljem – da dosegnu demokratsku zajednicu, srećniju i komforniju budućnost – uporni su i odlučni u svojim nastojanjima, da dosegnu željenu destinacije putevima koji se međusobno isključuju.

Ima li mogućnosti sinhronizirati njihove interese i putanje, i usmjeriti ih zajedno ka srećnijoj i perspektivnijoj budućnosti, kojoj nesporno teže. Mnogi vjeruju da to nije teško ponuditi, tim više ako se ima u vidu da i jedni i drugi teže demokrciji, da i jedni i drugi demokraciju vide u višem nivou životnog blagostanja i srećnijoj perspektivnosti svoje nacionalne zajednice, da i jedni drugi prihvataju u svojim konceptima demokratske principe odlučivanja.

Razlika se stvara u tumačenju temeljnog načela zapadne demokracije “jedan čovjek jedan glas”, u načinu i oblasti njegove primene, kako bi se ostvarili ciljevi kojima svi streme. Jedni bi da to pravilo prihvate isključivo u okviru sopstvene nacionalne zajednice (Kosova), plašeći se dominacije drugih, a drugi bi da se to pravilo primjeni na razini cijele državno-političke zajednice (Srbije), plašeći se separacije prvih. I jedni i drugi su u pravu. Oba zahtjeva su legitimna i uživaju verifikaciju savremenih demokratskih političkih načela. Jedni će se (kosovski Albanci) pozivati na princip samoodređenja naroda, dok će se drugi (Srbi) osloniti na princip teritorijalnog integriteta države, kao najvišu normu (ius cogens) međunarodnog javnog prava. Dakle, oba zahtjeva uživaju pun formalni međunarodnopravni i demokratski legitimitet. I tu nema prigovora.

Međutim, kako formalni pravni legitimitet, da bi bio validan, mora biti praćen i tzv. “socijalnim i demokratskim legitimitetom”, koji predstavlja aktivnu garanciju vrijednosti demokracije, ljudskih prava, sloboda i blagostanja (iz čega se i izvode principi međunarodnog prava), stvara se na srpskoj političkoj sceni osnovna prepreka za dalji razvoj Srbije i Balkana kroz besmislene raskole. Ni oni koji bi najradije vidjeli nezavisno Kosovo ni oni koji bi da sačuvaju jedninstvenu Srbiju, ne nude ništa od “socijalne i demokratske legitimnosti” svojim sljedbenicima. I tu nastaje glavni problem.

Pođimo od činjenice da u Srbiji postoje dvije zajednice (područje uže Srbije, u daljem tekstu Srbija, i autonomna oblast Kosovo, u daljem tekstu Kosovo) od kojih svaka posjeduje formalni pravni legitimitet, što većinskom broju birača (jedan čovjek jedan glas) u svakoj od tih zajednica omogućuje kontrolu sopstvenog “socijalnog i demokratskog legitimiteta”, dakle daje mogućnost većinskom dijelu stanovništva te zajednice da direktno utiče na sopstveno blagostanje, na ljudska prava i slobode i razvoj demokratskih institucija, kroz proces demokratskih izbora, u okviru Srbije. Međutim, pod pretpostavkom da se strana koja inklinira otcjepljenju, u ovom slučaju Kosovo, na demokratski način (putem referenduma) odluči za ujedinjenje sa drugom zajednicom van Srbije (slijedi logična pretpostavka integracije Kosova sa Albanijom), ta zajednica po definiciji gubi svoj sopstveni “socijalni i demokratski legitimitet”, pošto većina birača te zajednice gubi mogućnost da u novoj integriranoj zajednici direktno utiče na sopsveno blagostanje, jer demokratsko načelo “jedan čovjek jedan glas” više ne garantira da će većina stanovništva te zajednice moći ostvariti sopstveni “socijalni i demokratski legitimitet” u novoj integriranoj državi. Gubljenjem “socijalnog i demokratskog legitimiteta” u novoj zajednici, automatski se dovodi u pitanje pravni, demokratski i moralni osnov otcjepljenja te zajednice od prethodne države, u ovom slučaju Srbije, u kojoj je to bilo ostvarljivo.

Na sličan način bi se mogao posmatrati i pokušaj reintegracije Srbije od strane druge brojnije zajednice, u ovom slučaju Srba. Kroz proces demokratske unifikacije primjenom načela “jedan čovjek jedan glas” sasvim sigurno bi bio doveden u pitanje princip “socijalnog i demokratskog legitimiteta” manje zajednice (kosovskih Albanaca), a time bi se doveo u pitanje pravni i moralni legitimitet reintegracije Srbije, što bi sasvim logično dovelo do reduciranja demokracije, u smislu reduciranja mogućnosti manje zajednice (kosovskih Albanaca) da utiču na politiku koja ih direktno interesuje.

U slučaju reintegracije moguće su dvije opcije. Iz perspektive jedne, ukoliko želi da obezbjedi sopstveni “socijalni i demokratski legitimitet”, stanovništvo većinske zajednice (Srbi) moralo bi ostati homogeno da bi kroz demokratsko načelo “jedan čovjek jedan glas” moglo kontrolirati “socijalni legitimitet” reintegrirane države, što bi vodilo u nacionalnu homogenizaciju i dominaciju i ne bi doprinijelo formiranju demokratske i stabilne reintegrirane političke zajednice u kojoj bi se primjenjivao demokratski princip većine.

Druga opcija pretpostavlja kreiranje “socijalnog i demokratskog legitimiteta” re-integrirane političke zajednice Srbije. Međutim, ovde se na prvom mjestu postavlja pitanje kako doseći “socijalni i demokratski legitimitet” reintegrirane političke zajednice, u ovom slučaju Srbije, što predstavlja i suštinu “kosovskog demokratskog deficita”, u kojem se i krije unutarnja logika svih nacionalnih i političkih raskola i nesuglasnica između Srba i kosovskih Albanaca.

Pitanje mogućnosti kreiranja unutarnjeg “socijalnog i demokratskog legitimiteta” re-integrirane Srbije, moralo bi imati dvostruko značenje. S jedne strane, puno respektiranje formalno-pravnog legitimiteta (samoodređenja) etničke zajednice kosovskih Albanaca, čija bi realizacija ovisila od dosegnutog stupnja ukupnog blagostanja i demokracije kako na nivou zajednice koja inklinira secesiji (Kosovo), tako i države sa kojom se ta zajednica eventualno želi integrirati (Albanija). S druge strane pak, mogućnost priznanja formalno-pravnog legitimiteta reintegrirane drzave (teritorijalni integritet Srbije) morala bi biti vezana za stupanj dosegnutog “socijalnog i demokratskog legitimiteta” Srbije kao zajednice koja je upućena na reintegraciju državne zajednice.

Šta bi to značilo u praktičnom smislu? Ukoliko jedna zajednica, npr. Kosovo, želi biti separirana iz državne zajednice, u ovom slučaju iz Srbije, ona bi to mogla učiniti demokratskim putem samo pod uvjetom vidljive i opipljive demonstracije i perspektive progresivnog rasta njenog blagostanja i demokratizacije u slučaju secesije, u odnosu na nivo dosegnutog i mogućeg blagostanja zajednice koja se zalaže za reintegraciju države, u ovom slučaju Srbije. S druge strane pak, zajednica koja teži reintegraciji države, u ovom slučaju Srbija, da bi delegitimizirala proces secesije kosovskih Albanaca, mora kreirati vidljiv i opipljiv sopstveni “socijalni i demokratski legitimitet”, koji bi nadilazio razinu ukupnog blagostanja i demokratizacije, dosegnutu kako u okviru zajednice koja teži secesiji, u ovom slučaju Kosovo, tako i u okviru države sa kojom ta zajednica teži biti eventualno integrirana, u ovom slučaju Albanije, te demonstrirati sposobnost progresivnog rasta “socijalnog i demokratskog legitimiteta” rentegrirane države Srbije iznad razine “socijalnog i demokratskog legitimiteta” zajednice koja teži secesiji (Kosovo) i države sa kojom ta zajednica teži biti integrirana (Albanija).

U ovom modelu mehanizam za realizaciju interesa obe strane, reintegraciju države (Srbija) ili secesiju (Kosovo), pomjera se od političkih konfrontacija ka razvojnom pitanju i pitanju demokracije unutar samih tih zajednica. Sada realizacija interesa i jedne i druge strane nije više vezana samo za formalno-pravni legitimitet (što je prevashodno teritorijalno, političko i historijsko pitanje), već isključivo za pitanje dosegnutog stupnja “socijalnog i demokratskog legitimiteta” kako svake od njih, tako i od “socijalnog i demokratskog legitimiteta” susjedne države kojoj se žele priključiti “secesionisticke” zajednice, te izvodljivosti koncepta daljeg razvoja “socijalnog i demokratskog legitimiteta” susjedne dražve i reintegrirane države i zajednica unutar nje.

Intenzivniji razvoj “socijalnog i demokratskog legitimiteta” manjine i većine sve bi više jačao “formalno-pravni legitimitet” ovih zajednica, koji bi se nužno iskazivao u sve intenzivnijem interesu za međusobno razvojno-funkcionalno povezivanje. Što bi stupanj “socijalnog i demokratskog identiteta” i jedne i druge strane bio viši, to bi političke granice reintegrirane države sve više činilo nužnim i za jednu i za drugu zajednicu. Sa permanentnim razvojem materijalnog blagostanja i demokracije, ljudskih prava i sloboda, u nastojanju da se obezbjedi viši i kvalitetniji “socijalni i demokratski legitimitet” sopstvene zajednice u odnosu na druge zajednice u okviru Srbije kao države, što je preduvjet korišćenja separacije ili reintegracije države, činilo bi političke granice reintegrirane države Srbije sve više socijalno i politički prihvatljivim kako za “većinu” tako i za “manjinu”.

Time bi problem “kosovskog demokratskog deficita” postupno bio eliminiran, a Srbija bi mogla lako izrasti u novi model inherentnog suvremenog, brzog i demokratskog razvoja, ne samo sopstvene države, već i čitave balkanske regije. Sličan model mogao bi se primjeniti i u slučaju “bosanske enigme”, sa čime bi u mnogome političke tenzije ustupile mjesto konceptu samorazvoja i konceptu funkcionalne integracije.

Dosegnuti kriteriji “socijalnog i demokratskog ligitimiteta” i jedne i druge zajednice, te Albanije, mjerenje i kontrola tog procesa – tzv. integrirajuce secesije – te rokovi u kojima bi se mjerio dosegnuti nivo i kvaliteta “socijalne i demokratske legitimnosti”, predstavljaju samo tehnička pitanja koja ne bi bilo teško razriješiti i efektno implementirati uz pomoć međunarodne zajednice i pod njenim nadzorom.

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM