Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATE

Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima

   

 

Dušan Babić

VRIJEME OSPORAVANJA I (NE)ODGOVORNOSTI

Olako se potežu krupne riječi u nastojanjima da se neko ili nešto apostrofira ili predimenzionira. To se posebno odnosi na značajne događaje, kojima se po pravilu dodaje atribut „istorijski“. Istini za volju, taj atribut je imao svoje puno opravdanje nakon 11. septembra 2001. godine. Na istom fonu, često se koristi i formulacija „ništa više neće biti kao prije“. Svijet doista više nikad neće biti isti, nakon tog kobnog dana. Međutim, izreka „ništa više neće biti kao prije“, ima i svoj lokalni pandan: 26. februar 2007. godine. Tada je Međunarodni sud pravde u Hagu presudio u predmetu BiH protiv Srbije.

Svoj posljednji tekst na ovom sajtu, naslovljen „Bauk konsocijacije kruži Bosnom“, zaključio sam pasusom o paradoksu post-Dejtonske BiH, upravo u kontekstu mogućeg ishoda dvije odluke – Međunarodnog suda pravde i skorašnjeg konačnog rješenja statusa Kosova. Napisao sam, „kakve god odluke bile, samo će produbiti jazove i povećati animozitete u zemlji“. Zlobnici bi rekli: „Amerika iza ugla ...“ Svejedno, u bošnjačkom korpusu je dominantno mišljenje kako se u BiH dogodio genocid, kojeg je počinila susjedna država, te kako nema istinskog pomirenja bez priznanja počinjenog zločina.

Problem je, međutim, što se dominantno mišljenje jednog naroda, makar bio i najbrojniji, podmeće kao mišljenje „bh. javnosti“.

Sintagma „bh. javnost“ ima smisla ako iza nje stoji barem natpolovičan broj pobornika određenog stava ili mišljenja, što se smatra demokratskim pragom. Sve ispod toga je politički nekorektno. A ako se pak govori u kategorijama dominantnog mišljenja, a iza toga stoji trećina ili nešto više od ukupne populacije zemlje, onda je to politička podvala prvog reda. Zaseban je problem što se na toj političkoj podvali uporno istrajava, čime se u startu blokiraju sva nastojanja da se post-Dejtonska BiH načini koliko-toliko normalnom zemljom.

Dominantno je mišljenje, gotovo unison stav, domaćih političara, intelektualaca, novinara, kolumnista, analitičara, stranih predstavnika u BiH, te najšire javnosti, kako je BiH danas u najdubljoj političkoj i društvenoj krizi od kraja rata naovamo. Neki čak određene pojave i trendove porede sa vremenima i događanjima koja su prethodila tragičnom raspletu na ovim prostorima. Ipak je uočljiva jedna razlika.

Krvavom kermesu s početka devedesetih godina prošlog vijeka lavovski su kumovali mediji. Najprije je bio razbijen medijski prostor, a onda je etnička podjela zemlje zaokružena snagom oružja.

Mada je medijski prostor i danas uglavnom podijeljen po etničkim šavovima, mediji se drže relativno uzdržano. Nema otvorenog jezika mržnje, niti širenja duha ksenofobije i netolerancije. Rezultat je to u prvom redu snažne intervencije međunarodnog faktora. Da podsjetim, Dejtonski mirovni sporazum je sačinjen u zemlji koja tradicionalno teži ka sve izraženijoj deregulaciji svih sektora društva, a medija posebno. Otuda se Dejton nije ni bavio medijima. Međutim, taj laissez-faire u sferi medija u bh. poratnoj stvarnosti, prijetio je da dovede u pitanje mukom zaključen i održavan mir. Najprije je ustanovljena regulatorna agencija za radio i TV, sa širokim ingerencijama – od upozorenja, preko novčanih kazni, do oduzimanja licence, odnosno gašenja rtv stanice. Štampani mediji su na režimu samoregulacije, sa svim manama i prednostima tog eminentno zapadnoevropskog modela. Uvreda i kleveta su dekriminalizovani. Slobodan pristup informacijama u posjedu države i njenih organa i institucija, uključujući i nevladin sektor, zakonom je regulisan. U tom smislu, BiH danas relativno visoko kotira na Indeksu stanja slobode medija u svijetu Reportera bez granica (19. mesto), čak ispred Sjedinjenih Država (!), te ispred nekoliko zemalja EU.

Međutim, svojevremeno sramnu ulogu medija kao da su preuzeli ovdašnji političari. Stanje je posebno zaoštreno unazad godinu dana, u kontekstu burnih rasprava o ustavnim promjenama, reformi policije, izmjeni himne entiteta, zastava i heraldičkih znamenja.

Matrica je u pravilu identična: otpori su samo na jednoj strani. U federalnom dijelu BiH, adresa je „manji entitet“, što je politički novogovor za Republiku Srpsku. To je zapravo politička šifra, ili kodno ime, kao substitut za jedno provizorno rješenje. Naravno, po dominantno bošnjačkom mišljenju.

Nakon 26. februara, politička retorika postaje još raspaljenija. Njen glavni akter je Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH, čiji je izborni slogan glasio: „100 posto BiH!“, a nakon oktobarskih izbora i bošnjački član Predsjedništva BiH. Za Silajdžića je Haška presuda krunski dokaz da Republiku Srpsku, „kao genocidnu tvorevinu“, treba ukinuti, ili drugačije formulisano, „moraju se poništiti rezultati genocida“.

Zbunjuje nekonzistentan stav međunarodne zajednice. Komentarišući odluku o produženju mandata OHR do juna 2008. godine, Visoki predstvnik Kristijan Švarc Šiling, naglašava kako međunarodna zajednica „neće tolerisati nikakav pokušaj podrivanja Dejtona“, a istovremeno prelazi ćutke preko otvorenog zagovaranja unitarne BiH od strane bošnjačkih političkih lidera, Harisa Silajdžića, prije svih.

Kao dio orkestrirane reakcije na „sramnu presudu stoljeća“, Silajdžić je izmanipulisao novog ministra spoljnih poslova BiH Svena Alkalaja, inače kandidat Stranke za BiH, da uputi notu susjednoj Srbiji o ukidanju Sporazuma o dvojnom državljanstvu. Po Silajdžiću: „To je još jedan primjer genocida. Ovaj put prema polumilionskoj bošnjačkoj dijaspori, kojoj prijeti gubitak bh. državljanstva“. Aktuelni Zakon o državljanstvu BiH (sporan je član 17), je doista diskriminatorski, jer dvojno državljanstvo omogućava samo bh. Srbima za srpsko državljanstvo, odnosno bh. Hrvatima za hrvatsko državljanstvo.

Poenta je, međutim, na krupnim riječima: gubitak državljanstva kao akt genocida!? Ništa neobično. Već deceniju i više na sceni su hiperbole, poput: „Srebrenica je naš Aušvic!“, ili čak „Srebrenica je naš holokaust!“. Ako se pouzdano zna, čiji su ti zločini uradak, onda je logičan i pravedan ishod – ukidanje genocidne tvorevine. Na sličnom fonu je i njegova inicijativa da se pod hitno donese zakon koji će kažnjavati osporavanje genocida na Bošnjacima, po analogiji kažnjavanja osporavanja holokausta! Kako u uslovima takvog mentalnog sklopa i sužene dogmatske svijesti graditi zajedničku državu?

Prije pet godina Abdulah Sidran je uzburkao ovdašnju javnost izjavom: „Bosne i Hercegovine ima onoliko koliko Republike Srpske nema!“ Ta izjava, u formi opasne pjesničke političke parabole, ostala je do dana današnjeg ono uporišno mjesto osporavanja jednog entiteta, a da se pri tom prenebregava prosta činjenica kako se time istovremeno osporava BiH u cjelini.

Vrijeme osporavanja Republike Srpske danas doživljava klimaks, a predvodnik je već apostrofirani Silajdžić. Ali, ne samo osporavanja Republike Srpske. U njegovoj političkoj vizuri su osporeni i Srbi kao narod, nedvosmisleno predstavljeni kao remetilački faktor na ovim prostorima. Učestvujući u političkom magazinu Centralni dnevnik sa Senadom Hadžifejzovićem (3. mart), TV Hayat, ovaj frustrirani i ocvali političar, snažno impregniran antisrpstvom, u osporavanju je otišao krupan korak naprijed. Reklo bi se – bez povratka. Osporio je, naime, civilizacijski aksiom o nepostojanju kolektivne krivice, razvijajući tezu o genetskim predispozicijama srpskog naroda ka činjenju zla. U istoj emisiji, na linku je bio Boris Tadić, predsjednik Srbije, koji je insistirao na individualizaciji krivice za počinjene zločine, na što je Silajdžić odgovorio novom tezom, „o kulturi zla koja je usađena u srpskom narodu“!? Drugim riječima, Srbi su genocidan narod!?

Na sceni je, dakle, otvoren jezik mržnje, ali ne medija, već političara. Kako postupiti?

Koju formulu primjeniti? Ubiti glasnika svakako nije civlizacijska tekovina. Ostaju stanovite dileme u sferi slobode medija, koje nisu apsolutne, te u tom kontekstu i odgovornost političara za izgovorenu javnu riječ. Upravo na crti odgovornosti, političar Silajdžić pada na ispitu. Onespokojava kako njegove harange prolaze, odnosno ne nailaze na odgovarajuću reakciju, posebno kod međunarodnih zvaničnika u BiH.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM