Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

   

 

Aleksandar Simić

O ZAKL INJANJU I PRISTOJNOSTI

Neuspeh da se na sastanku lidera najrazvijenijih zemalja sveta u baltičkom letovalištu premoste razlike u vezi sa sudbinom Srbije, jer pitanje statusa njene južne pokrajine suštinski se samo tako može čitati, dovelo je do igre otvorenih karata. Prvo je Predsednik Rusije u Petrogradu rekao Vojislavu Koštunici da Rusija nije, niti će promeniti poziciju o Kosmetu i saglasiti se sa Ahtisarijevim planom i na njegovoj osnovi predloženom nacrtu rezolucije u Savetu bezbednosti, sve dok Srbija bude branila svoj stav zasnovan na Ustavu, Povelji UN, kao i na celokupnom važećem međunarodnom pravu. To bi bio stav svake suverene države koja ne pristaje da joj se oduzme deo suverene teritorije, bez rata naravno, a valja podsetiti da je uslov za prestanak rata 1999. godine bila upravo garancija da nema secesije Kosmeta. I tu Srbija nije, niti bi htela da bude, izuzetak.

Putinov nastup u Petrogradu, verovatno još više u Hajligendamu, bio je podsticaj predsedniku SAD Džordžu Bušu da dan kasnije u Tirani javno saopšti „da se ne može beskrajno pregovarati o rešenju statusa Kosova“ jer „pre ili kasnije morate reći: Što je dovoljno, dovoljno je. Kosovo je nezavisno”. Otvoreno potvrđujući ono što smo kao učesnici u bečkim pregovorima više od godinu dana govorili - da Ahtisarijevi pregovori imaju unapred zadat cilj, Buš je iskazao rečima da svaki plan koji bi podrazumevao produžetak pregovora kao konačan cilj mora imati "izvesnu nezavisnost" Kosova, zapitavši se čemu voditi „beskrajne dijaloge o stvari o kojoj smo već odlučili” (sic!). Nije ni čudo što su prištinski mediji ovaj iskreni nastup „lidera slobodnog sveta“ nazvali "zakletvom na nezavisnost", imajući u vidu da se bar među Albancima zna šta zakletva (tj. „besa“) znači!

Nepristrasni posmatrači sigurno su se već zapitali šta je predsednika najmoćnije svetske demokratije nateralo da takvim potezima javno podrži velikoalbanski koncept, jer zavetovati se na nezavisnost Kosmeta, i to u sred Republike Albanije, ne znači ništa drugo do brisanje svih onih desetogodišnjih fraza zapadnih političara, medija i kreatora javnog mnjenja da tobože narodu na Kosmetu („Kosovarima“, kako vole da ih krste) treba dati nezavisnost zbog stravičnih zločina koje je Srbija pod vlašću Slobodana Miloševića nad njima počinila, a ne zbog vekovne težnje albanske političke i kulturne elite da žive u jednoj državi – takozvanoj „Velikoj Albaniji“, bez obzira na demokratska i istorijska prava suseda i međunarodno pravo.

Bušove smernice odmah su počele da marljivo razrađuju diplomate koje gore od želje da pokažu barem neki američki spoljnopolitički uspeh (kada je već „rat protiv terorizma” u Iraku izgubljen i samo još treba da se odredi rok u kojem će se američki vojnici iz njega povući, a u Avganistanu ne daje očekivane rezultate uprkos angažmanu celog, pravilnije bi bilo reći „proširenog”, NATO-a). Tako je Nikolas Berns, dan-dva kasnije, poručio da SAD prihvataju da razgovaraju samo o datumu kada će Kosovo postati nezavisno. Međutim, ono što izaziva stvarnu zebnju je direktnost novog (i verovatno još uvek nedovoljno upućenog) Generalnog sekretara UN da "ne treba da gubimo vreme na donošenje odluke“. „Apsolutno je neophodno“ - poručuje Ban Ki Mun - „da Savet bezbednosti donese odlučnu i pravednu odluku i odobri Ahtisarijev plan".

Nisu ostali tihi ni novinari, pa je tako londonski "Tajms" u utorak 12. juna istakao da je „najbolja stvar koju je predsednik Buš uradio na turneji po istočnoj Evropi i Balkanu ta što se zauzeo za nezavisno Kosovo i pored pretnji (sic!) Srbije“. Sudbina Srbije i njene južne pokrajine postala je tako jedno od prioritetnih sučeljavanja SAD i Rusije, pri čemu je EU ostalo samo da „tercira“ SAD-u uz pozivanje na proceduralnu legalnost: EU jeste za Ahtisarijev plan, koji istina prekraja Povelju UN, ali će na Kosmet poslati svoju misiju samo ako to odobri Savet bezbednosti.

No, da se vratimo na Bušov „zavet“ u Tirani. Da li je to i prvo obećanje koje su SAD dale kosmetskim Albancima? Iako bi za valjani odgovor verovatno trebalo da sačekamo nekoliko decenija i otvaranje mnogih arhiva, postoje brojne naznake koje upućuju da su Madlen Olbrajt, Ričard Holbruk, Vesli Klark, kao i verovatno neki drugi, kosmetskim Albancima pre i tokom rata 1999. godine obećali nezavisnost od Srbije. Takva politika je opravdavana okončanjem nasilja koje je državni aparat Srbije sprovodio nad tom nacionalnom manjinom, i sprečavanjem njegovog ponavljanja. Tadašnji politički režim u našoj zemlji ocenjen je kao nedemokratski i njegovi čelnici danas odgovaraju za teške zločine protiv humanosti i ratnog prava. Ali da li je to bio jedini, a kamoli dovoljan razlog za razbijanje jedne države? Sumnju da je to tako potkrepljuje okolnost da je današnja Srbija nesporno demokratska država, sa demokratskim ustavom i isto takvim institucijama, a zahtev za legalizacijom separatizma ne samo da nije manji, nego je čak i mnogo otvoreniji i brutalniji. S tim što se sada dodaje i argument da bi konačno odvajanje Kosmeta omogućilo Srbiji da se posveti evro-atlanskim integracijama, jer će tako odbaciti teg koji je vuče nazad. Pominje se i da će se stvaranjem nezavisnog Kosmeta okončati raspad Jugoslavije, što će, navodno, dovesti do preko potrebne stabilnosti na Balkanu koji će na taj način postati spreman za ulazak u Evropsku uniju. Da li zbog toga treba da prihvatimo predlog američkog predsednika da se Srbiji za nezavisno Kosovo zauzvrat ponudi otvoren put ka EU i NATO i ka boljim odnosima sa SAD?

Takva „nepristojna ponuda“ kojom se Srbija i naš narod stavlja u nemoguć položaj - da svoju suverenost i teritorijalni integritet trampe za „bolje odnose“ sa državom koja ne priznaje suverenitet Srbije na celoj njenoj teritoriji, zvuči u najmanju ruku apsurdno. Još apsurdnije je možda da se SAD pitaju ko će i kad postati član EU. To svakako zahteva izjašnjenje Brisela i zemalja članica EU.

Mi mislimo, možda i naivno, da je ideja Evropske unije nešto što nema neposredne veze sa politikom SAD, posebno ne sa njihovom spoljnom politikom. Polazimo od toga da je sistem EU do sada najbolji okvir koji je omogućio da evropski narodi žive u miru i u socijalnom blagostanju, uz poštovanje postojećih državnih granica i ljudskih prava. Ako te vrednosti, u srpskom slučaju, ne treba da se primenjuju, postavlja se pitanje da li koncept EU ima neku „tajnu“ koja građanima Srbije nije poznata?

Sva navedena, kao i mnoga druga pitanja (koja bi se u nekoj nepristrasnoj analizi mogla okarakterisati čak i kao apsurdna), zvanična srpska politika želi da razmatra na racionalnom nivou - inicijativom za pokretanje pravih pregovora o statusu Kosmeta uz poštovanje opšteg okvira koji bi obavezivao sve aktere. A opšti okvir predstavlja poštovanje opštevažećih pravila međunarodnog poretka. To je jedini nužan, ali svakako ne i dovoljan uslov za stabilizaciju Balkana i omogućavanje da se i na ovim prostorima ostvare pomenute evropske vrednosti.

Autor je član srpskog tima za političke razgovore o budućem statusu Kosova i Metohije

 

 

 
 
Copyright by NSPM