Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kosovo i Metohija

   

 

Episkop Artemije

Kosovo i Metohija u svetlu domaćeg i međunarodnog prava

Godinama govorimo i na ovakvim Pres-konferencijama, ali i svuda po svetu, o ugnjetenosti i stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, o rušenju i uništavanju naših svetinja – crkava i manastira i ostale naše kulturne baštine od strane šiptarskih zločinaca, o nepravdi koju nam međunarodna zajednica čini podržavajući šiptarske teroriste i nastojeći da Kosovo i Metohiju oduzmu od Srbije i srpskog naroda. Govorili smo mnogo puta o značaju Kosova i Metohije za nas, naglašavali da je to srpski Jerusalim, da je Kosovo i Metohija kolevka srpske duhovnosti, srpske kulture i srpske državnosti i td. Dosta smo o tome govorili, upoznavali domaću i svetsku javnost o tim očiglednim činjenicama, ali neke naročite koristi od toga, nažalost, nije bilo.

Zato ćemo danas govoriti drugim jezikom, iznositi druge činjenice, izložiti naučne komentare kako pojedinih međunarodno priznatih i još uvek važećih pravnih normi i principa, zasnovanih na raznim Poveljama, Rezolucijama i Odlukama, tako i kritički se osvrnuti na gaženje i omalovažavanje svih tih demokratskih dostignuća na kojima danas svet počiva, od strane pojedinih svetskih moćnika i pojedinih država, kojima je isključivo stalo do nekih svojih sebičnih interesa.

Ceo svet – UN i SB ubiše se tražeći rešenje za problem Kosova. Pa i naše vlasti i političari o tome neprekidno govore. Ustvari, prema važećim međunarodnim principima, ne postoji nikakav problem Kosova, nego postoji problem šiptarske nacionalne manjine u državi Srbiji. O tom problemu niti ko govori, niti ga rešava. Izvršena je zamena teza, na koju smo mi pristali.

Pojmovi: „budući status“ i „konačno rešenje Kosova“ su tendeciozno stavljeni u centar pažnje svetske javnosti, te je, nažalost, korišćenje te terminologije dovelo do prihvatanja nametnute zamene teza, čak i među diplomatama i novinarima. Naime, Srbija jeste ravnopravna suverena država članica UN, sa međunarodno priznatim i neosporenim teritorijalnim integritetom. Status Kosova i Metohije jeste u svim važećim domaćim i međunarodnim pravnim aktima  definisan kao „suštinska autonomija sa značajnom samoupravom unutar Srbije“. Rezolucija 1244 SB UN, kao i sve prethodne Rezolucije, taj status priznaje. Podsećamo na to da Srbija ima suverenitet i teritorijalni integritet, i da postoji definisan status KiM daleko pre i bez rezolucije 1244. Ta Rezolucija ne daruje Srbiji suverenitet na Kosovu i Metohiji, nego ga samo priznaje, kao nešto opšte prihvaćeno.

Termin „konačno rešenje“ koji se neprekidno pojavljuje u medijima i u svim razgovorima vođenim o KiM, preuzet je iz teksta „Rambujeovskih Sporazuma“, na koje se poziva glavni deo teksta Rezolucije 1244. Međutim, ti „Sporazumi“, na koje se Rezolucija bespravno poziva, nikada nisu stupili na snagu, jer se ustvari radi o tekstu koji stoji ispod naslova: „Privremeni sporazum za mir i samoupravu na Kosovu“, koji nije bio ništa drugo do NATO ultimatum Srbiji i koji zbog toga nikad nije potpisan od strane SRJ niti Srbije. Postoji veoma zanimljiva analiza profesora P. Haritosa koja detaljno govori o toj, kako on kaže, naučnoj prevari. Ti isti „Rambujeovski Sporazumi“ na koje se poziva Rezolucija 1244 služe i kao osnov za organizaciju i delovanje privremene Administracije (UNMIK) uspostavljene Rezolucijom 1244, a koja se, nažalost, implementuje selektivno na štetu srpske strane. Naša država bi morala insistirati da implementacija rezolucije 1244  bude detaljno izanalizirana pred Savetom Bezbednosti pre bilo kakve odluke o Kosovu i Metohiji,  kao što je to nedavno rekao i ruski Ambasador pri UN g-n Vitalije Čurkin.

Nije dovoljno samo ponavljati negativne fraze tipa: „ne pristajemo na nezavisnost Kosova i Metohije“ i „nikada nećemo prihvatiti nezavisno Kosovo i Metohiju“, već treba jasno i neosporivo definisati u afirmativnom smislu „ono što jedino prihvatamo“ i „da se držimo postojećeg međunarodno definisanog statusa Kosova i Metohije“. Snaga afirmativnih poruka je mnogo veća i ubedljivija od onih negativnih (odrečnih), jer je bitnije reći šta hoćemo nego li šta nećemo. U tom smislu nastojanje na međunarodnom pravu i na Povelji UN predstavlja neophodan osnov za pregovore, uzimajući pri tom u obzir i običajno pravo, koje ne može da nagrađuje terorizam sa nezavisnošću, ili da „kažnjava“ jednu naciju zbog politike njenih autoritarnih lidera. Izgubljen „rat“, kako se naziva NATO agresija, može dovesti jedino do okupacije teritorije, ali ne i do njenog otuđivanja.

U svim dosadašnjim kontaktima i razgovorima sa međunarodnom zajednicom, Srbija je, pre svega, zauzimala defanzivan stav. Međutim, i država Srbija, kao i srpski narod u celini, imaju svoja prava, među kojima je i to da Srbija pred SB iznese svoj zahtev za zaštitu sopstvenih prava na „de fakto“ suverenost, i teritorijani integritet, na zaštitu ljudskih prava i na svoju imovinu na Kosovu i Metohiji, pa čak i prava na to da SB razmotri legitimitet i implementaciju same Rezolucije 1244, imajući u vidu promenjene okolnosti  u odnosu na trenutak njenog donošenja. Između ostalog, u međuvremenu Srbija je postala ravnopravna suverena članica UN, Slobodana Miloševića više nema, Srbija ima demokratski Ustav. Privremena administracija na Kosovu i Metohiji u sadašnjem obliku je postala pravno i moralno neodrživa nad delom jedne suverene i miroljubive države, koja nikoga ne ugrožava. Šta više, privremena administracija  (UNMIK) je zatajila u ispunjenju standarda na koje je sama sebe obavezala, što dodatno dovodi u pitanje legitimitet njenog  daljeg prisustva na Kosovu i Metohiji. Čak i organizacije kao što su „Amnesti internešenel“ i „Hjuman rajts voč“ u svojim mnogobrojnim izveštajima i preporukama ispoljavaju zabrinutost zbog totalnog fijaska UN na terenu i nedostatka pravnih sredstava za odbranu ljudskih prava, kao posledica imuniteta i apsolutne vlasti koju uživa Specijalni Predstavnik Generalnog Sekretara UN, koji samovoljno određuje komisiju koja dodeljuje i ukida licencu za ekspoataciju prirodnih bogatstava (vidi: UNMIK Uredba br. 2005/2) ili potpisuje sporazume sa UNESKO-om za obnovu srpskih svetinja na Kosovu i Metohiji, koja se sprovodi mimo znanja i saglasnosti vlasnika SPC, i još na veoma nestručan način, našta Republički zavod za zaštitu spomenika kulture konstantno ukazuje.

Moramo naglasiti da je veoma važno da naš srpski narod bude u potpunosti obavešten o svemu što se tiče Kosova i Metohije, jer se kod naroda primećuje određeno nezadovoljstvo zbog nedostatka dovoljno jasnih i javnih stavova i informacija u vezi KiM. Država je dužna da obezbedi dovoljno veliki prostor za to na svim medijima.

Zalaganje vlasti ne može se svesti na nekoliko ustaljenih fraza, već mora da pređe na aktivnu i ubedljivu ulogu u odbrani državnih i nacionalnih interesa, koji su u ovim trenucima prioritetni. Takođe narod od Vlade očekuje da oštro reaguje na svako „a priori“ prejudiciranje ishoda pregovora i otvorene pretnje pojedinih ličnosti  i institucija , npr. Američkih zvaničnika ili NVO „Helsinški odbor za ljudska prava“, koji se otvoreno zalažu za tu konsenzualnu nezavisnost KiM, što ne predstavlja samo kršenje svojih nadležnosti, već je otvoreno rušenje međunarodnog ustavnog i pravnog poretka. Povelja UN  zabranjuje takvo delovanje, pa čak predviđa izbacivanje takvog člana iz UN.

Narod je iscrpljen i rezigniran – često se čuju stavovi da je Kosovo već izgubljeno i da mi tu ne možemo ništa. Upravo na to računaju oni  koji vrše pritisak i pokušavaju na sve moguće načine da nametnu svoje. Pravoslavni vernici nikada ne smeju da se predaju takvim iskušenjima. Zbog toga svi na  predstojećem VIDOVDANU obnovimo i ponovimo zavet svetog Kneza Lazara, opredeljujući se za one večne vrednosti za koje je on život svoj položio na Kosovu Polju onog prvog Vidovdana, kada se opredelio za Carstvo Nebesko. To naše opredeljenje daće nam  duhovne snage da se suprotstavimo nasilju i pokažemo da nam nije svejedno kada nam neko pokušava da otme ono što nam je sveto, što smo u amanet primili od naših svetih predaka, i što smo dužni da prenesemo i ostavimo našim potomcima.

Naše vlasti moraju energično da zahtevaju pred SB UN da se očuva međunarodni pravni poredak, jer kršenje i remećenje tog poretka neminovno dovodi do pravne nesigurnosti, koja je potencijalni izvor konflikata. Među funkcijama i ovlašćenjima SB jeste između ostalog, da ispita bilo koji spor ili situaciju koja bi mogla da dovede do međunarodnog trvenja i do vladavine zakona džungle (zakon jačega) i da predlaže načine rešavanja takvih sporova. Drugim rečima, pored spora između Srba i Šiptara na Kosovu i Metohiji, sve više dolazi do izražaja spor između dve velike sile – Rusije i Amerike, i eventualna podela unutar Evropske Unije. Ti sporovi mogu jedino biti rešeni u SB pri poštovanju svih važećih međunarodnih pravnih akata i sporazuma.

I da zaključimo. Vlada Srbije mora da bude odgovorna narodu. Ona ne treba da sprovodi stranačke i partijske ineterese, već interese nacije. Narod koji oseća da su njegovi nacionalni interesi zapostavljeni ili žrtvovani u ime nečeg drugog ima prirodno pravo da adekvatno reaguje. Pošto je SPC oduvek bila uz svoj narod i brinula narodnu brigu, njena uloga je i danas od posebnog značaja, kao što se to pokazalo više puta u srpskoj istoriji. Sa verom u Boga i Njegovu pravdu, idemo dalje.

19.06.2007.       

 

 

 
 
Copyright by NSPM