Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Peščanik FM, knjiga 10, ur. Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, Beograd 2007, izd. Peščanik, str. 412.

 

 

Slobodan Antonić

Vaspitavanje «razularenog naroda» (1)

(Peščanik FM , knjiga 10, ur. Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, Beograd 2007, izd. Peščanik, str. 412)

Za Peščanik se obično veli da je «kultna emisija» Druge Srbije. To je tačno u doslovnom smislu reči. Kult je uvek povezan sa sektom, a autori i obožavaoci Peščanika zaista čine jednu vrstu ideološke i političke sekte. Sekta se jednom nedeljno okuplja pored radio aparata, kako bi slušala uvek isti krug «propovednika», dok će oni najposvećeniji kupiti knjigu u kojoj se nalazi prepis propovedi.

Pred nama je deseta takva knjiga. Ona sadrži transkripte emisija od septembra do novembra 2007. Tu se nalaze sva uobičajena mesta ideologije ovoga kulta. Tu je vera u sopstvenu ideološku i političku izuzetnost. Tu je prezir, pa i mržnja, prema đavolskoj okolini. Taj ogrehovljeni narod proklinje se zato što ne prihvata kult i neće da se prepusti njegovim šamanima. Ali, sekta je plemenita, i umesto da nedostojan narod prepusti sudbini, spremna je da se žrtvuje i privede ga spasenju. Za to joj je potrebno samo malo, samo malkice vlasti. I celo društvo će postati «Peščanik».

«Narod kome ja pripadam je retko glup», kaže Petar Luković (314). «Srbija nije normalna zemlja», složiće se i Svetlana Lukić (99). Ovo je «rupa od zemlje», «zagušljiva soba, koja je u isti mah i ćelija i ludnica» (9). To isto, samo finije, veli i Latinka Perović: «Srbija je veoma zapuštena zemlja u kojoj ne funkcionišu institucije, koja je veoma udaljena od svakog pojma pravne države» (329). To je zemlja, dodaće Ivan Kuzminović (iz Helsinškog odbora za ljudska prava) u kojoj njih «trideset odsto nema zube i glasa za radikale» (248).

Takvu rupu od zemlje i takav krezubi narod teško je voleti. «Mi Srbi smo narod koji je obožavao Miloševića, a ubio Đinđića», razjašnjava nam Sreten Ugričić. «Nije lako to voleti, nije lako tome pripadati i sa tim se poistovećivati, nije lako biti srpski patriota» (347). Zato treba razumeti zašto je za ovu sektu «prezrenje naroda najviša forma rodoljublja» (Ugričić, 346). Ali, pripadnici ovog kulta nisu snobovi. Oni neće sa svetlih visina da prezirivo gledaju na grešnike. Oni hoće da pomognu i «preuzmu odgovornost». Zato daju različite mudre savete.

Prvi savet je da ne treba poštovati volju naroda. «Pa daleko bilo da su svi radili po volji naroda, pa svi bi otišli u pizdu materinu», tankoćutno nam objašnjava Petar Luković (235). «Ne, kod nas je najgora stvar to što ti koji su izabrani izvršavaju volju naroda», upozorava nas on (235). «Vlast mora da sluša ono što govore građani», slaže se i Nataša Kandić, «ali građani koji se drže nekih vrednosti» (260). Pošto se krezubi narod ne drži pravih vrednosti, vlast ima da sluša istinsku elitu. A ona je sasređena upravo u «Peščaniku». Baš ona, samo ako joj se pruži prilika, izvršiće osnovni društveni zadatak: «vaspitavanje dosta razularenog naroda» (Dubravka Stojanović, 265).

«Nama je potrebna naša sopstvena transformacija», slaže se i Nikola Samardžić, «nama nije potrebno da kao neki biološki otpad zagadimo Evropsku uniju» (61-2). Naravno, taj «razulareni narod», taj «biološki otpad» mora se najpre dovesti u red, da bismo uopšte i pomislili na EU. «Da li im je potrebno i naše smeće? Ja ne verujem», reći će Samardžić (62).

I zato, u tom vaspitavanju i uljuđivanju poneka oštrija mera i nije na odmet. Pošto je ionako, obrazuje nas Nenad Prokić, poslednja veštica u Evropi spaljena upravo u Srbiji (153), za tako zatucani narod možda bi najbolje bilo primeniti istu meru: «Neće u Srbiji biti ništa bolje dok se ne zadime lomače svete španske inkvizicije. Pa sad neka to čita kako ko hoće»! (Prokić, 33).

«Ili će oni na nas ili ćemo mi na njih», jasna je i inače beskrajno tolerantna Biljana Srbljanović (152). «Mora se jurišati na njih, ali ne parcijalno, nego u glavu, tamo gde je najopasnije», dodaje ona. Ne može se ceo narod na lomaču, ali je zato nacionalistička elita baš zgodna za vaspitavanje. «Za elitu u Srbiji imam samo jednu rečenicu - napalm je majka!», objasnio je još u prethodnoj knjizi «Peščanika» Petar Luković ( knj. 9, str. 282). Malo lomača, malo napalm, i Druga Srbija lako rešava pitanje «biološkog otpada».

Smeće se ne nalazi samo u nacionalističkim strankama. Ono je i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U Patrijaršiji je, objašnjava Svetlana Lukić, «još uvek otvoren konkurs za prvo pristojno ljudsko biće» (353). Pošto tamo nema «pristojnih ljudskih bića», nije ni čudo da Petar Luković štrajk glađu episkopa Filareta uljudno komentariše sa: «Svinja je ždrala»! (93). Svinje iz SPC će, valjda, kada se konačno krene sa «vaspitavanjem razularenog naroda» i same doći na red. Za njima će na red doći i ostatak nacionalističke elite. A onda i svi ostali «fašisti».

Inače, upravo je «fašizam» u Srbiji bio naročita tema ove knjige. Rajko Đurić je utvrdio da broj nacista u Srbiji čak «prelazi dvesta pedeset hiljada» (191). «Jer fašisti i neonacisti», objašnjava Đurić ovako veliku brojku, «nisu samo oni koji ispisuju kukaste krstove. Tu ima salonskog fašizma, misaonoga, tu su naše katedre, tu su naši pisci, novinari» (191). Jasno je kako treba postupiti sa tim profesorima, pisicima i novinarima: «To je hitlerovski nakot i sa hitlerovskim nakotom nema dijaloga, jer za dijalog je potreban logos, um i razum» (191). Recept za izlečenje tih 250.000 srpskih fašista, koliko ih je u «Peščaniku» izbrojano, jednostavan je: «Dubina misli i širina duše naciste može se precizno izmeriti samo kuršumom» (190). Lomača, napalm i kuršum – konačno smo spoznali sveto denacifikacijsko i dekontaminacijsko trojstvo Druge Srbije.

Uz «srpski fašizam», specifični motiv ove knjige je i razobličavanje zlog ruskog imperijalizma. «Peščanik» dosada nije obraćao pažnju na veliki biološki otpad na istoku. Dosta im je valjda bilo i ovog domaćeg. Ipak, sada je zla Rusija provalila u «Peščanikovu» egzistenciju. Otkrilo se da se iza svih zala koja su nas u istoriji pogađala nalazilo jedno ime – Rusija.

Tako nas Nenad Prokić uči da ruska tajna služba, Ohrana, stoji iza glavnih atentata u srpskoj istoriji: iza ubistva knjaza Danila, u Kotoru 1860, iza ubistva kneza Mihaila, u Beogradu 1868, iza ubistva Aleksandra Obrenovića, u Beogradu 1903, i, naravno, iza ubistva Zorana Đinđića, u Beogradu 2003. (28). Ova neverovatrna otrića Prokiću nisu bila dovoljna, pa nas je podučio i da su Rusi krivi za holokaust u Drugom svetskom ratu. Naime, po Prokiću, nacistički genocid nad Jevrejima ne bi bio moguć da tajni agent Ohrane, Matvej Golovinski, nije u Parizu 1898. napisao «Protokole sionskih mudraca» (28). Iz tih «Protokola» Hitler se onda inspirisao, «a Golovinskom su poverovali i Čerčil i Staljin» (28). I takvu, satansku imperiju neko u Srbiji sada hoće da stavi iznad naših večitih prijatelja i svetskih dobročinitelja SAD? Nikada!

Nije ni čudo što je Pera Luković besan kada god vidi nešto rusko na televiziji. «Gledao sam na B92 rusku verziju `Moje dadilje` i znaš šta, streljao bih prvo te Ruse, a streljao bih i ove naše koji su to uzeli. Ruski dom, bre, imaš tv prenos iz ruskog doma, jebote!» (232). Jedino se zla Kuba može porediti sa zlom Rusijom. Zato Luković i ne krije svoj pravedni gnev zbog strašne kubanske opasnosti po Drugu Srbiju: «Jebala vas Kuba, da vas jebala Kuba zajedno sa Fidelom i Raulom, sa svom braćom, ako još ima braće i sestara, sve zajedno. Pizda vam materina!» (234).

Deo tog opravdanog odijuma na zlu Kubu objašnjava nam i Mirko Đorđević. On je zgrožen činjenicom da sada «Če Gevaru na svojoj zastavi ističu nacionalisti najagresivnijeg tipa» (307). Đorđević je, naime, primetio da su se, naročito u Srbiji, «profašističke grupice uhvatile za Čea Gevaru» (307). Pošto je odavno poznato da se fašisti prvo prepoznaju po majcama sa Čegevarinim likom, kao i onima na kojima piše «Rossi ja », razumljivo je da su vrli «Peščanikovi» propovednici stigli do cifre od tričavih 250.000 fašista u Srbiji.

Na kraju, novum u ovoj knjizi predstavlja i iznenadno «Peščanikovo» otkriće neverovatnog evroreformskog potencijala rukovodstva SPS-a. To je još 14. septembra 2007. utvrdio Miljenko Dereta. Odgovarajući na pitanje kako da «proevropska opcija dobije što veću podršku«, Dereta je vizionarski objasnio: «Postoji iznenađujući potencijal, a to je Socijalistička partija Srbije» (48). Taj potencijal, veli Dereta, može doći do izražaja samo ako SPS prethodno izvrši sledeće zadatke: «Očekujem od Socijalističke partije da se reformiše, da se distancira od prošlosti i pomogne proevropskoj opciji. Treba podržati one koji budu poveli Socijalističku partiju u tom pravcu. U SPS-u dolazi do smene generacija i nestaće onih koji su bili direktno uključeni u sve što se događalo devedesetih. Doći će neki novi ljudi i reformisaće tu stranku i tada im treba pomoći. Ne treba im oprostiti, ne treba zaboraviti, ali treba im pomoći da naprave neki novi korak» (48).

Vidoviti Dereta jasno je sagledao opasnost da evroreformske snage nikada ne osvoje većinu u Srbiji. Zato je pokazao veliku toleranciju i ponudio da Kult u svoje tople skute prihvati i zabludeli SPS. Ko kaže da je sekta isključiva, ko kaže da ona zna samo za napalm i kuršum? Ne, evo Dereta lepo kaže: «Ne treba im oprostiti, ne treba zaboraviti, ali treba im pomoći da naprave novi korak». I, evo, kako je dobro slušati «Peščanik». Vidimo kako je 11. maja jedna od prijateljskih vojski došla u priliku da preuzme državu. I sada samo malo treba, potrebno je samo malo pa da Ivica Dačić «napravi pravi korak». Članstvu i biračima SPS, naravno, «neće biti oprošteno», «neće biti zaboravljeno». Ali, kada SPS napravi «taj mali korak» sve će krenuti u dobrom pravcu. «Peščanik» će postati svaki radio, B92 će postati svaka televizija, «Helsinška povelja» će postati svaka novina, «letnji kamp za građansku edukaciju» postaće svaka škola, a vlast će konačno da krene u «vaspitavanje razularenog naroda».

I kada svaki Srbin dobije svoj lični «projekat samooslobađanja» od nacionalizma, neće više trebati ni mnogo dekontaminatorskog svetog trojstva. Tada će se i SPS konačno transformisati, tada će i u SPC biti raspisan tender za reformatora, tada će i Srbi prestati da nose majice sa natpisom «Če», tada će i srpski profesori, pisci i novinari spoznati lepotu Haga i Pentagona. Onda će se i N. Samardžić manje zamarati čišćenjem biološkog otpada, onda će i P. Luković manje raditi motornom testerom, onda će i N. Prokić manje ložiti španske lomače.

Svi će biti srećni, svi će biti u NATO-u, izuzev one šačice od 250.000 profesora, pisaca i novinara. Ali, pošto kroz tu grupicu prođe sveto trojstvo Druge Srbije, preostali najuporniji nevernici biće suočeni sa slušanjem svetih propovedi «Peščanika», sa čitanjem svetih knjiga «Peščanika» i sa ključnom «Peščanikovom» relikvijom – svetom motornom testerom. I ko će se posle takvog osvedočenja usuditi da ne poveruje?

Fusnote:

1. Pečat, 16. maj 2008, br. 12, str. 48-50.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM