Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: FRAGMENTA PHILOSOPHICA I, priredio Dejan Aničić, prevod sa nemačkog, francuskog, engleskog i novogrčkog Dejan Aničić, Karpos Books, Loznica, 2007. 260 str.

 

 

Vladimir Milutinović

Prikaz knjige Fragmenta philosophica, priredio Dejan Aničić, Karpos Books, 2007.

FRAGMENTA PHILOSOPHICA I, priredio Dejan Aničić, prevod sa nemačkog, francuskog, engleskog i novogrčkog Dejan Aničić, Karpos Books, Loznica, 2007. 260 str.

U zborniku tekstova i inetrvjua Fragmenta philosophica Dejan Aničić se potrudio da nam približi prevashodno filozofsku svetsku scenu poslednjih godina. Kako ona izgleda, koja su imena ključna, a koje ideje su one koje intrigiraju i pokreću javni govor i mišljenje danas – barem deo odgovora na ova važna pitanja nalazi se između korica ove nevelike knjige. Predgovor knjizi je napisao urednik NIN-a Slobodan Reljić, a sama knjiga je podeljena na tematske celine: Savremena te(r)orija, Evropa i Amerika, Philosophia Perrenis, Neoklasici, Sablasti kapitalizma i socijalizma, zatim deo posvećen nedavno preminulim filozofima Ričardu Rortiju, Žanu Bodrijaru i Paulu Vaclaviku i dodatak sa tekstom Mišela Fukoa iz 1978. godine „Hrišćanstvo i pastriska moć“. Tu su tekstovi više od 20 filozofa i sociologa, od kojih su neki već izgradili ime i u našoj javnosti: Sloterdajk, Badju, Agamben, Kolakovski, Burdije, Stjuart Hol, Džudit Batler, da pomenemo samo neke.

Neću ovde ni pokušavati da sumiram knjigu ili stanje na sceni čiji isečak ona predstavlja, već samo da natuknem neka od pitanja koja se u njoj otvaraju i pomenem neke njene meni zanimljive delove. Koji se od ključeva za savremeni svet koje filozofi i teoretičari danas nude posebno ističe i šta je preovlađujući predmet tekstova iz knjige? Nekada, na početku, predmet interesovanja filozofije je bio kosmos, kasnije društvo i njegove antinomije, onda Bog, a zatim napredak i nauka. Svega toga ima i danas, ali se čini da je popularna - a tu mislim javna, koja ima javnu ulogu - i primenjena filozofija danas prevashodno bavi politikom i političkom kulturom. Kako to kaže jedan od autora iz knjige, Filip Sarasin: „Želim da govorim o kulturnim obrascima koji oblikuju određeni diskurs i etabliraju narative“. Čini se da je centralna figura oko čijih se zamisli i praksi gradi ova paradigma Mišel Fuko, kome su posvećena dva teksta u knjizi i dosta komentara. Njegova strukturalna analiza obrazac je potrage za kulturnim obrascima o kojima govori Sarasin. Kako ga predstavlja Daniel Binsvanger, autor članka o njemu, Fuko je „najvažnija ikona postmarksističkog intelektualizma levice“. Međutim, on je postao ikona današnjeg vremena zbog toga što je izbegao klasične zamke u koje je marksizam upadao. Fuko traga za obrascima, a ne preuzima ih gotove, on sigurno nije tradicionalista jer prakse prošlosti često prikazuje kao prakse represije, ali nema ni recept za budućnost. Fuko će kritikovati liberalizam ili kapitalizam, ali neće predlagati alternativu, zadovoljan time da u intelektualnom smislu malo potkopa uverenja okoline. Fukoov individualizam je ono što ga sada čini ikonom.

Liberalizam, o kome je Fuko tvrdio da predstavlja „politički razum moderne“ i Amerika na čije se moći, vrednosti i prakse oslanja aktuelni poredak posebna su tema knjige. Ono što je glavna karakteristika sveta koji stvara liberalizam je da je on svet mnoštva, mnoštva koje je možda sapeto normama liberalizma i mnoštva koje možda ide u pogrešnom pravcu, ali   mnoštva koje više ne može da izvuče ruku iz rupe u kojoj je orah obećane slobode. Pri tom, mi ne živimo u zlatnom liberalnom dobu: liberalizam je cvetao kao koherentna i zanosna ideologija dok je imao totalitarni komunizam kao svog rivala i dok je utakmica bila zanimljiva. Današnji svet je svet liberalne pobede, ali pobede koja je učinila da sam pobednik više nije u centru pažnje. Izazovi liberalnom svetu dolaze od isključenih nacija i pojedinaca ili od fundamentalizama. Đorđo Agamben komentariše logor Gvantanamo kao primer gde su osobe isklljučene iz poretka, suvišne. Stjuart Hol govori da se na granicama liberalnog sveta i dalje patrolira, a Džudit Batler da je neprijatelj s kojim se Amerika i Zapad suočavaju dehumanizovan, da se nikada na ekranu ne pojavljuje kao ljudsko biće, navodeći medijsko pokrivanje rata u Iraku ili izraelsko-palstinski sukob kao primere. Liberalizam se tako za dosta posmatrača pokazuje kao ekskluzivistička utopija, utopija koja funkcioniše samo na isključenju. Osim toga, to je i utopija koja polako prazni od sadržaja svoje ideale poput demokratije ili ljudskih prava.

Razgovor sa toliko filozofa nije mogao proći makar bez implicitnog tematizovanja uloge filozofije ili sociologije kao takve u savremenom svetu, što je tema koja se posebno može pratiti preko načina na koje gledamo na filozofske klasike. Sloterdajk u tekstu „Hegel je pobedio“ rehabilituje Hegela u odnosu na Marksa, mada se novinar koji pravi intervju za Špigel ne slaže sa tom rehabilitacijom povezujući direktno Hegela i Gulag. Marskizam u intervjuu sa Lešekom Kolakovskim prolazi očekivano loše, ali zato Ogist Kont koji je dao ne mali doprinos da današnji svet izgleda ovako kako izgleda biva prikazan u nemačkim novinama kao zaboravljeni čudak. Vitgenštajn je, kao i Fuko, još jedan od filozofa na čije se delo gleda kao na još uvek živo, između ostalog zahvaljujući otvorenosti u kojoj ga je ostavio sam autor.

U knjizi ima i detalja koji će znati pobuditi interes za filozofiju kod onih čitalaca koji su u sebi sačuvali još nešto od radoznalosti i dara za čuđenje nad nesaglasnostima sveta. Na primer, kako to da je Vitgenštajn koji je bio inspirator za pozitiviste i logičke empiriste 20. veka istovremeno mogao da ustane u odbranu metafizike, makar u ovoj rečenici: „Odricanje od metafizike! Kao da bi to bilo nešto novo“. Ili, što je možda lakše objašnjivo narcizmom malih razlika, kako to da je Marks pozitivizam svoga doba u jednoj usputnoj opasci nazvao „ sranje pozitivizam“ kada su marksizam i pozitivizam pokreti koji su nastali na u stvari zajedničkom programu preobražaja društva na osnovama nauke, sveobuhvatnog planiranja i napuštanja metafizike i religije?

Knjiga Fragmenta philosophica I pokazuje da je i pored propagande sa svih strana da su stara filozofska pitanja rešena tako što su svi odenuli cilindre (neo)liberalizma, još uvek ostalo nešto misaonog žara. Priređivač Dejan Aničić najavljuje i drugu knjigu sa sličnim tekstovima. Možemo se samo nadati da će ovakve knjige pomoći da se kod nas formira publika koja se interesuje za primenjenu filozofiju i ima sluha za značaj razmene mišljenja o svetu.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM