Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Sovet po Vnešnej i Oboronnoj Politike, Gosudarstvennij Universitet – Visša ja Škola Ekonomiki, RIO-Centr, MIR VOKRUG ROSSII: 2017 – Konturi nedalekogo budušego, Moskva, 2007, str. 160

   

 

Nebojša Vuković

Ruski odgovor

Prikaz knjige: Sovet po Vnešnej i Oboronnoj Politike, Gosudarstvennij Universitet – Visšaja Škola Ekonomiki, RIO-Centr, MIR VOKRUG ROSSII: 2017 – Konturi nedalekogo budušego, Moskva, 2007, str. 160. (*)

Bez obzira na usavršeni istraživački aparat i akumulirana saznanja, prognoziranje (od starogrčkih reči pro – ono što se očekuje ubuduće i gnosis – znanje) je bilo i ostalo «rizičan» intelektualni poduhvat, koji je svom autoru, ma koja oblast znanja da je u pitanju, mogao lako da donose podsmeh i kompromitaciju u okvirima stručne i šire javnosti. Zato su se sve do danas, zadržali različiti epistemološki i metodološki stavovi prema problemu budućnosti i načinu njegovog istraživanja. U nekim ispitivanjima , prisutan je tzv. prezentistički prilaz, koji polazi od toga da će budućnost u osnovi proticati kao i u sadašnjosti, i da radikalnih kvalitativnih promena neće biti. Agnostička teorija poriče mogućnost da se zaista «zaviri» u ono što je ispred nas, dok nihilističko-finalistički pristup predviđa apokaliptični kraj sveta kroz neku vrstu katastrofe. Tu su i različite fantastične teorije (utopije i antiutopije), ali i mnogobrojni intuitivni , naučno-fantastični i naučno-konstrukcioni prilazi.

Što se tiče knjige koju ovaj put predstavljamo ( Svet oko Rusije: 2017- konture bliske budućnosti) , grupa autora koja je radila na njenom sadržaju, zadržala je u osnovi, malo pre spomenuti prezentistički pristup, smatrajući da se u narednih deset godina, u međunarodnim odnosima neće desiti ništa revolucionarno što bi temeljno preobrazilo sadašnji svet. Pod rukovodstvom Sergeja Karaganova (poznatog politikologa), ruski stručnjaci iz različitih oblasti društvenih nauka, sastavili su strateški dokument koji bi trebao da domaćoj političkoj eliti omogući lakše snalaženje i delovanje u često komplikovanim i konfuznim okolnostima globalne politike. Međutim, ova knjiga je u stvari, kako na početku naglašava Karaganov, jedna «intelektualna provokacija», odnosno «skica ozbiljnijeg istraživanja koje je predviđeno za izdavanje krajem 2007 godine». Planirano je da se povodom teza iznetih u knjizi, razviju diskusije i polemike, a na bazi rezultata tih analiza, pripremi i pusti u javnost još razrađeniji, osmišljeniji i obimniji dokument. Dakle, ova publikacija ni u kom slučaju ne predstavlja poslednju reč ruskih teoretičara po pitanju budućih trendova svetske politike.

Dokument se sastoji iz uvoda i dve programske celine. U prvom delu knjige pokušano je da se kroz problemsku (faktorsku) prognozu formulišu osnovne smernice globalne politike u narednih deset godina (poglavlja o svetskoj ekonomiji, o vojno-političkoj situaciji, o upravljačkoj krizi međunarodnim sistemom, o evoluciji tržišta energetskim resursima i na kraju, o ekološkim izazovima). Drugi deo je posvećen analizi razvoja privrednih, političkih i bezbednosnih tokova u svetu po regionima (poglavlja o istočnoj Aziji i strategiji razvoja Rusije, o američkom faktoru i njegovoj evoluciji, o evrosavezu i mogućim putevima njegovog razvitka, o post-sovjetskom prostranstvu, o pretnjama i mogućnostima Bliskog istoka i konačno, o Latinskoj Americi i promenama u njoj).

Ocene i stavovi izneti u knjizi ne grade sasvim koherentnu celinu, jer je autorima pružena velika sloboda prilikom osmišljavanja odgovora na izazove bliske budućnosti, pa stoga, demonstrirana nedogmatičnost i pluralizam u iznetim shvatanjima predstavljaju značajan kvalitet publikacije.

U uvodu, Karaganov tvrdi, sumirajući rezultate do kojih su došle njegove kolege, da decenija koja sledi «obećava da će biti burna i slabo predvidljiva». Ipak, neki relativno pouzdani zaključci mogu se izvući. Pre svega, svetska ekonomija nastaviće sa dinamičnim razvojem, pa se čak i u Evropi, u drugom delu prognoziranog perioda, može očekivati stabilan privredni rast. Štaviše, ovako pozitivni ekonomski trendovi doprineće ozdravljenju međunarodnih odnosa i eliminisaće mnoge uzroke unutrašnjih tenzija. I dok će se opšti ekonomski pokazatelji kretati uzlaznom linijom, na «proširenom Bliskom istoku» ( na rasširennom Bližnem Vostoke ) i dalje će se zaoštravati vojno-politička nestabilnost, što će negativno uticati na celokupnu globalnu situaciju. Prema mišljenju ruskih autora, sve će ovo uticati da se kroz nekoliko godina pokrenu, kako nova runda širenja nuklearnog oružja, tako i trka za sticanje konvencionalnog naoružanja. U uvodnom delu spominje se i tzv. kriza upravljanja međunarodnim procesima, koja će dotaći i mnoge zemlje u njihovom unutrašnjem funkcionisanju. U narednim godinama, dominirajući globalni politički model neće biti ni unipolarnost, ni multipolarnost, već je izvesnija rastuća haotizacija u svetskoj politici i formiranje vakuma u oblastima upravljanja i bezbednosti. Spomenuti vakum može se prevazići ako političke elite vodećih država spoznaju neophodnost prevazilaženja tradicionalnog nepoverenja, i ako smognu snage da se «izdignu iznad sopstvenih egoističnih predrasuda i pristupe građenju novog sistema sveopšte bezbednosti». Resursi će ostati jedan od ključnih faktora koji će predodređivati budućnost sveta, ali će u razvijenom svetu (SAD i EU) , uloga klasičnih energenata početi da se smanjuje, pa bi, kako savetuju ruski eksperti, Moskva morala uzimati to u obzir, da ne bi postala zarobljenik neostvarljivih iluzija o «energetskoj superdržavi».

Gledano po regionima, kako stoji u ovoj prognozi, SAD će doživeti određeni pad uticaja u planternim razmerama, zona istočne Azije nastaviće sa privrednim rastom, dok EU predstoji nekoliko godina integracione stagnacije, uz mogućnost da se nakon tog vremena počne sa izlaskom iz sistemske krize. Na postsovjetskom prostranstvu nastaviće se procesi fragmentacije (malo smo slobodnije preveli ruski izraz razmeževanie , prim. N.V.). Sve u svemu, svet će biti u narednoj deceniji protivrečan, nepostojan i, ono što je veoma značajno za ruske spoljnopolitičke planere i stratege, podatljiv za uticanje. Stoga je, naglašava Karaganov, vrlo bitno kakve će se odluke doneti, odnosno u kom će se pravcu Rusija kretati. Ona može nastaviti, mada ne baš tako silovito kao zadnjih godina, svoj uspon ka ulozi velike i bogate države, ali, s druge strane, greške mogu doprineti da ruska zvezda ponovo potamni, s tim što bi se taj sumrak pokazao kao definitivan ( neobratim ?? ). Zato, kako se konstatuje na samom kraju uvodnog poglavlja, «da bi se donela prava rešenja, danas je neophodno više nego ikad, dobro poznavati i shvatati spoljni svet od kojeg će Rusija sve više zavisiti».

U prvom poglavlju, posvećenom svetskoj privredi, čiji je osnovni autor V.P. Gutnik, direktor Sveruskog naučno-istraživačkog instituta spoljnoekonomskih veza , osnovna teza izražava uverenje da će se sadašnje tendencije u globalnoj ekonomiji zadržati i narednih deset godina. Ovaj istraživač smatra , da u bliskoj budućnosti neće izbiti oružani konflikti takvih razmera da bi mogli suštinski uzdrmati svetsku privredu. Isporuke energenata će se stabilizovati, njihove cene kolebaće se u prihvatljivom dijapazonu uz neveliki uzlazni trend, ali će se i udeo alternativnih izvora energije polako uvećavati. Svetski valutni sistem ostaće manje više isti, slabljenje pozicije dolara je skoro neizbežno, ali, u korist evra, a ne neke treće valute, poput kineskog juana. Pojačaće se obim finansijskih transakcija, kao i metode koje će predupređivati kolapse na tržištima novca. Takođe će se ubrzati inovacijski razvoj, što će stvoriti pretpostavke za povećanje produktivnosti rada, modernizaciju tradicionalnih privrednih grana, za smanjenje zavisnosti od klasičnih energenata i prelazak sve većeg broja država na post-industrijski model. Neće biti globalne ekokatastrofe, prirast stanovništva će se usporiti, a donekle će se pojačati migracioni tokovi. Ovo su, po mišljenju Gutnika , najverovatniji trendovi u svetskoj ekonomiji. Ipak, on iscrtava, doduše sa izraženim skepticizmom, i mogući pesimistički scenario globalnog privrednog razvoja, koji se odlikuje uvođenjem protekcionizma, barijerama, usporavanjem globalizacijskih procesa i sukobom između «starih» i «novoindustrijskih» država. Suprotan ovom scenariju jeste onaj «poletni», gde sveopšta liberalizacija i racionalizacija stvaraju blagotvorne uslove i efekte, manje više, za sve regione u svetu. Očigledno bojeći se da ne pretera ni na jednu stranu, Gutnik se dosledno držao «zlatne sredine», uz povremeni «globalistički optimizam» sa svim pratećim «odama» otvorenoj privredi, deregulaciji, i gipkosti tržišta rada, koje se uostalom mogu svakodnevno čuti i od domaćih epigona u ekonomskoj nauci. Stoga ovaj deo, uz nesumnjivu dobronamernost autora, kada recimo, preporučuje diverzifikaciju ruske ekonomije, ipak spada u ona slabija, ili tako da kažemo, manje nadahnjujuća poglavlja. Ako je Karaganov tražio intelektualnu provokaciju, onda je ona u ovom odeljku skoro u potpunosti izostala.

Drugo poglavlje tiče se vojno-političke situacije u svetu, a glavni sastavljač ovog dela studije je profesor S.V. Kortunov, šef katedre za svetsku politiku na Fakultetu za svetsku ekonomiju i politiku državnog univerziteta. Već na prvoj strani ovog odeljka, Kortunov podvlači, da je u celini gledano, vojno-politička situacija u svetu za Rusiju povoljna, i da je mala verovatnoća da neka država ili koalicija izvrši napad na nju. Ovakve okolnosti ne primoravaju Rusiju, smatra autor, da se ekonomski iscrpljuje militarizacijom i da prekomerno troši na te svrhe finansijske i sirovinske resurse.

Što se tiče globalnog plana, Kortunov tvrdi, da su svi mehanizmi održavanja međunarodne bezbednosti koji su formirani nakon Drugog svetskog rata, poput UN, NATO-a, ili OSCE-a , neadekvatni za izazove i pretnje na početku ovog veka. Neuspesi u njihovom reformisanju su loši po svetsku sigurnost, pošto «konfliktni potencijal u celini raste». Pisac posebno podvlači neuspeh SAD da utvrde svoje liderstvo u svetu uz pomoć vojno-političkih mehanizama i kroz oslanjanje na jednostrana dejstva u kriznim situacijama. Štaviše, nova trka u naoružavanju je upravo isprovocirana američkom politikom «primoravanja na mir» i «nametanjem demokratije». Kortunov kaže, da su oružani konflikti koje je Vašington inicirao u Iraku i bivšoj Jugoslaviji, jasno demonstrirali «iluzornost nadanja u međunarodne garancije bezbednosti». Po njegovom mišljenju, sticanje nuklearnog oružja biće prioritet mnogih manjih država, jer je ono potrebno ne samo radi nacionalnog prestiža, već je i jedino sredstvo odbrane vlastitog suvereniteta i civilizacijskog izbora – sopstvenog identiteta. Primere Severne Koreje i Iraka imaju svi u vidu. Kod Severne Koreje, koja spada u države sa atomskim oružjem, SAD su dale prednost diplomatskim sredstvima, dok su u slučaju Iraka, koji je bio bez nuklearnog arsenala, koristile vojnu silu.

Za Kortunova, islamski svet se ne može posmatrati kao monolit, pošto on predstavlja «samo virtuelni civilizacijski subjekat». Stotine miliona muslimana jesu povezani verom u Alaha, ali, istovremeno, njih razdvaja pripadanje različitim pravnim školama i tradicijama, drugačiji odnosi prema političkoj vlasti, kao i vlastite religiozne istorije. Ipak, ako se njihovi interesi ne budu u dovoljnoj meri uvažavali, kod njih «mogu ojačati, i čak zavladati struje islamskog ekstremizma, što je bremenito ‘sukobom civilizacija' ».

Po pitanju bezbednosnih pretnji Rusiji, Kortunov u one najočitije ubraja: moguće oružane konflikte blizu državnih granica, formiranje neprijateljskog vojno-političkog okruženja, probleme nepriznatih država na postsovjetskom prostranstvu i konačno, dalje širenje NATO-a na Istok. Po njemu, posebno bi bilo opasno uključivanje Ukrajine u ovu vojnu organizaciju, jer bi taj čin otvorio seriju tzv. minikriza koje bi bile isprovocirane od strane mesnog stanovništva. Međutim, potencijalno najteži problem mogao bi se pojaviti na jugu usled radikalizacije muslimanskih zemalja, od kojih bi neke pokušale da dominiraju u širokom geografskom pojasu od Bosne do Tadžikistana. Sve u svemu, ako se ne uspe političkim sredstvima preduprediti konflikt sa islamskim svetom, sasvim je moguće očekivati zaoštravanje (za period od 5-6 godina) odnosa RF i pojedinih država na području Centralne Azije.

Kortunovljevo poglavlje predstavlja jednu uravnoteženu, realnu i ne previše optimističnu viziju sveta u narednih deset godina. Čak i ako ne bude velikih ratova (konvencionalnih ili nuklearnih), sposobnost mnogih država da izazovu nemerljive štete i patnje kroz oružane sukobe, u narednim godinama samo će se povećavati, a nikako smanjivati. U pitanju je surova stvarnost koje se uvek treba prisetiti kada čujemo bajkovite izjave o globalizaciji koja spaja ljude, ruši granice i jača mir u svetu. Prilog S. V. Kortunova je u tom smislu zaista otrežnjujući.

Sledeće poglavlje je posvećeno krizi upravljanja međunarodnim sistemom, a osnovni autor je zamenik direktora istraživačkih programa SVOP-a (Sovet po Vnešne j i Oboronno j Politike – Savet za spoljnu i odbrambenu politiku) D.V. Suslov. U vrlo inspirativnom prilogu, ovaj ruski stručnjak opservira fenomen degradacije ili opadanja sposobnosti političkih režima , kako siromašnih, tako i razvijenih zemalja , da odgovore na različite (ne)političke izazove savremenog doba. Problemi sa kojima se suočavaju tzv. zemlje u razvoju, odnosno njihove upravljačke elite su odavno poznati, i kreću se, od masovne korupcije i neefikasnosti birokratskog aparata, preko nesposobnosti armije i policije da štite granice i pravni poredak, do lošeg sudstva, slabe zdravstvene zaštite i nedovoljnog obrazovanja. Perspektive do 2017. godine nisu, na žalost, ništa bolje. Prema Suslovu, «kriza državnog upravljanja u zemljama Afrike i tzv. proširenog Bliskog istoka zaoštriće se». Politika «rasprostranjivanja demokratije» koju sprovode SAD može se pokazati kao kontraproduktivna, jer preti da slabe zemlje liši poslednjih elemenata upravljivosti odnosno, u mnogim zemljama proširenog Bliskog istoka i Centralne Azije, sprovođenje izbora može dovesti na vlast «ne pristalice demokratije, već radikalne islamiste». Pored toga, kako ispravno zapaža Suslov, «uspešna demokratizacija je nemoguća bez prethodnog formiranja efikasnih državnih institucija».

Ipak, najzanimljiviji deo Suslovljevog rada, tiče se snižavanja efikasnosti upravljanja u razvijenim državama. Prema njegovom mišljenju, kriza državnog menadžmenta u razvijenom svetu ima idejni karakter i manifestuje se kroz suženje ideološkog spektra. Drugim rečima, u vodećim državama Evrope, kao i u SAD, jača tendencija ka unifikaciji platformi i ideologija osnovnih političkih partija. Sve je manje idejno-konceptualne konkurencije, dok se programi suprotstavljenih stranaka približavaju, pa sve vlade sprovode, nezavisno od partijske pripadnosti, nekakav «srednji kurs». Sačuvane razlike tiču se taktičkih stvari, dok u strateškom usmerenju politike, vlada jednoobraznost. Suslov registruje dva glavna razloga za javljanje ovog relativno novog fenomena. Prvi razlog tiče se ideološkog monopola koji je zapadna demokratija zadobila nakon rušenja komunizma, i tada rođene iluzije da je politički model Zapada univerzalan i da prisustvujemo kraju istorije. Drugi razlog, kako oštroumno zapaža Suslov, odnosi se na postignuti visoki stepen blagostanja za stanovnike na Zapadu, pa je sprovođenje status kvo usmerenja, bilo kojim sredstvima, imperativ političkog života. Uz još neke uzroke, sva ova ograničenja onemogućavaju primenu inovacijskih rešenja i poteza «sračunatih na dugoročnu perspektivu, realizaciju strateških zadataka i programskih orjentacija». Suslov navodi i dva primera, pa kaže, da je u uslovima oštre globalne konkurencije, ekonomija EU sa svojim izdašnim socijalnim modelom sve manje konkurentna, što ipak ne znači da će se Unija u skorije vreme transformisati i prilagoditi opštim okolnostima. Razlog je jasan. Stanovništvo Zapadne Evrope nije spremno da se u značajnijoj meri liši ranijih beneficija i prava, pa makar i po cenu sve većeg evropskog zaostajanja u globalnoj ekonomskoj trci. Drugi primer jesu SAD sa svojim trgovačkim deficitom koji je posledica, između ostalog i toga, da Amerikanci više troše nego što privređuju. Deficit se pokriva kroz zaduživanje i zasada, niko u SAD ne pokušava da tu situaciju koriguje i smanji potrošnju.

Zbog ograničenog prostora ne možemo detaljno propratiti sve analize i sugestije ovog ruskog eksperta, ali svakako, svima koji se služe ruskim jezikom, možemo preporučiti da odeljak pročitaju do kraja. Bez obzira što bi neki naš evropejac i zapadnjak, na sve Suslovljeve opservacije samo odmahnuo rukom, ocene i analize koje je on izneo svakako zaslužuju dužnu pažnju i ozbiljno promišljanje. U vremenu kada smo u domaćim medijima prosto zatrpani apologetikom Zapada i njegovih dostignuća, nije loše čuti drugačija stanovišta i pozicije, pogotovo ako imaju dobro utemeljenje i argumentaciju.

Priloge koji su posvećeni evoluciji energetskog tržišta i ekološkim izazovima, tretiraćemo kao jedinstvenu celinu, i to ne zato što su to manje bitne teme, već zbog toga što su u njima pružene analize koje se mogu često pročitati, čuti i videti i kod nas, bilo da je reč o štampi ili elektronskim medijima. Odeljak o energiji je zajedničko delo grupe autora (V.A. Huseinov, A.P. Denisov iz Instituta za uporedne procene i analize , i A.V. Gončarenko iz Biroa za socijalno-ekonomske informacije), dok o ekologiji piše A.L. Svečnikov, takođe iz Biroa za socijalno-ekonomske informacije .

U pogledu situacije sa energentima, ruski autori konstatuju, uz niz statističkih podataka, da se stanje na planu energije «odlikuje zaoštravanjem protivrečnosti, koje će ostati i za ceo prognozirani period». Jedan od osnovnih uzroka napetosti na tržištu energenata jeste, pre svega kada je u pitanju nafta, geografski raspored resursa. Razvijene zemlje su glavni potrošači, dok se najveće rezerve nafte, gasa i ostalih energenata nalaze na teritorijima nerazvijenih država. Glavni potrošači (SAD, EU, Kina), svako za svoj račun, usredsređuju svoje resurse za ekspanziju na jedna te ista područja, pa samo pojačavaju ionako oštru konkurenciju. Osnovni geostrateški rivalitet odvija se između Kine i SAD, a procenjeno je, navode ruski istraživači, da će se oko 2030. godine, Kina izjednačiti sa SAD po obimu uvežene nafte.

Što se tiče perioda koji sledi, dinamika razvoja situacije, slediće iste matrice kao i u proteklih deset godina. To znači da će se udeo tradicionalnih energenata (nafta, gas i ugalj) u opštoj potrošnji resursa sačuvati na nivou iz 2003-2005. godine, i iznosiće oko 80%, s tim što će uloga nafte u energetskoj opskrbi biti maksimalna, i smanjivanje interesa za nju može nastupiti tek od 2030. godine. U rasporedu potrošnje, za prognozirani period, povećavaće se udeo nafte i gasa, dok će u isto vreme opadati kod uglja i nuklearne energije. Ruski stručnjaci predviđaju, da će se privrede, pre svega razvijenog sveta, sve više prilagođavati ograničenoj ponudi i visokim cenama resursa, i to ponajviše kroz tehnološke inovacije koje će smanjivati potrošnju i iznalaženjem alternativnih načina snabdevanja.

U poglavlju koje se odnosi na ekološke probleme, A. L. Svečnikov uočava nekoliko najvažnijih izazova u sledećih deset godina. Najpre, reč je o degradaciji tla, a zajedno sa tim procesom postepeno će se smanjivati površina oranica na jednog stanovnika planete, pa će zaključno sa 2025. godinom, taj odnos na globalnom nivou biti 1,7 ha po osobi, dok će u Aziji ta relacija doći do nivoa od 0,9 ha na jednog žitelja. Posebno je problematična buduća dinamika razvoja poljoprivrede, pošto države u kojima je veoma izražena «glad» za obradivom površinom, neće biti u stanju da spektakularno povećaju teritorije koje će donositi prinose (poput Kine ili nekih afričkih država), dok su dopunske poljoprivredne mogućnosti ponajviše vezane za SAD i Evropu. Ovakva neravnomernost u odnosima potreba i mogućnosti samo će pojačati, smatra Svečnikov, «umnožavajuće socijalne i geopolitičke protivrečnosti». Pored ovog problema, vrlo izražene političke konsekvence može imati i nedostatak pijaće vode, i izgleda da će se taj deficit sa godinama zaoštravati, pa će po nekim prognozama, već oko 2025. godine, približno jedna milijarda ljudi živeti u uslovima vrlo izražene oskudice vode. Tu su još i problemi smanjivanja šumskih površina i globalnog otopljavanja. Svečnikov konstatuje da je Rusija, uprkos nekim pesimističkim analizama, u povoljnijoj ekološkoj poziciji od niza drugih zemalja. U Rusiji je manja intezivnost poljoprivredne proizvodnje po prostornoj jedinici, manji je broj traktora nego recimo u Zapadnoj Evropi ili SAD na jedan hektar, i manji je broj automobila na hiljadu stanovnika. Sve su ovo faktori koji snižavaju stepen zagađenosti i degradacije tla ili vazduha. Osim toga, Rusija je jedina velika drvnoindustrijska zemlja u svetu gde se površina pod šumama ne smanjuje, već povećava! Dok je u svetu odnos između obnove i redukcije šuma 1:10, u Rusiji je otprilike 1,36:1. Ipak, ovi podaci ne znače da u RF nema značajnijih ekoproblema. U mnogim regionima je prisutno veliko zagađenje vazduha i vode, a postoji i problem skladištenja nuklearnog otpada.

Drugi deo publikacije odnosi se na regione, ili bolje rečeno, na opšte ekonomske, vojne, političke i druge tendencije u njima. S obzirom da su već skicirana određena globalna kretanja, trudićemo se da ovaj deo prikažemo što sažetije, ali svakako ne na uštrb kvaliteta.

Poglavlje posvećeno istočnoj Aziji i odnosu Rusije prema tom regionu, sastavio je dopisni član Ruske akademije nauka, V.V. Mihejev. Po njemu, istočna Azija je najdinamičniji ekonomski region, dok je na političkom planu odlikuje heterogenost. Sumarni BDP ove zone je dostigao 75-80% od BDP SAD i EU. I dok je Kina apsolutni lider po tempu rasta, glavna privredna sila regiona i dalje ostaje Japan čiji je BDP dva puta veći od kineskog, a dostiže oko 45% američkog. Na vojno-političkom planu, i pored postojećih nesuglasica, Mihejev predviđa da će «tendencija očuvanja stabilnosti najverovatnije dominirati nad tendencijama destabilizacije političke situacije u istočnoj Aziji». Suparništvo se neće izroditi u direktne vojno-političke konflikte, pošto će se međusobne protivrečnosti kompenzovati neophodnošću saradnje u ekonomiji, energetici, borbi protiv terorizma i sl. Ako bi ruske eksperte, koji su uzeli učešće u izradi ove studije, klasifikovali na optimste i pesimiste, Mihejev bi svakako spadao u ove prve. On smatra da će se u istočnoj Aziji produžiti integracioni procesi, posebno u nekim sektorima ekonomije znanja i na polju finansija. I po pitanju bezbednosti biće formirane određene strukture u kojima će države ovog regiona sarađivati. Kinesko-američki odnosi, prolazeći kroz različita iskušenja, odlikovaće se, smatra Mihejev, oko 2017. godine, «većim stepenom saradnje, a manjim stepenom neprijateljstva, nego sada». Štaviše, sa pojačavanjem tržišnih reformi i integracijom u svetski ekonomski, informacioni i politički prostor, Kina će postati bliža Zapadu. Takođe se predviđa, da će Kina očuvati sadašnji visoki tempo rasta, i da će 2017. godine njen BDP biti jednak japanskom danas. On smatra da se određeni vid suparništva može predvideti u odnosima Kine i Indije, ukoliko Indija pokuša da se jače utvrdi u regionu istočne Azije. Nadmetanje dva azijska giganta, ruski ekspert vidi, pre svega na polju odnosa sa SAD, gde će se Indija truditi da bude bliža sa Vašingtonom. Zatim, tu je konkurencija u privlačenju stranih investicija i finansijskih tokova, borba na tržištima energenata i međusobno takmičenje u zonama uticaja one druge strane. Što se tiče Rusije, Mihejev, prihvatajući unapred tezu o ojačanoj međusobnoj saradnji velikih država u istočnoj Aziji, kao glavne prioritete ruske spoljne politike , ističe učešće RF u svim integrativnim procesima u regionu, kao i postojan dijalog sa svim glavnim «igračima» na tom području, uključujući i SAD. Sve u svemu, neke od njegovih teza pomalo podsećaju na stavove Z. Bžežinskog u poznatoj knjizi Velika šahovska tabla, pa bi nekoliko konstatacija koje je izneo u svom prilogu, mogli «mirne duše» da potpišu i njegove američke kolege.

Naredni odeljak posvećen je uticaju američkog faktora u svetskoj politici, a osnovni autor je već spominjani D.V. Suslov. U svojoj drugoj studiji u ovom prognostičkom zborniku, ruski stručnjak sasvim realno konstatuje, da će i u srednjoročnoj perspektivi, SAD ostati jedina supersila ili naddržava (sverhderžava), to jest «najmoćnija zemlja na planeti koja daleko prevazilazi sve ostale po sveukupnom potencijalu snage». Ipak, uticaj Amerike na međunarodne procese biće manji. Kao mogući glavni problem američke spoljne politike, Suslov navodi zamor od preuzimanja na sebe misije svetskog policajca, i građenja hegemonskog poretka koji se zasniva na dominaciji jedne države. Suslov navodi podatke o impresivnim američkim vojnim potencijalima, priznajući da oni, skoro u svim segmentima, nadmašuju mogućnosti eventualnih takmaca. Međutim, američka borbena moć je slabo prilagođena za hvatanje u koštac sa savremenim bezbednosnim izazovima, što po ruskom autoru, najbolje svedoči iskustvo iz Iraka. Pored toga, vojni resursi su blizu iznurivanja. Slična je situacija i na polju ekonomije. SAD su nesumnjivo najjača ekonomska sila sveta, i Suslov ne krije podatke koji ilustruju američku privrednu moć. Ali, u narednim godinama, smatra on, sadašnje teškoće (deficit trgovinskog i platnog bilansa, konkurencija evra dolaru, povećavajuće breme vojnih rashoda i veliki državni dug), samo će narasti. Što se tiče spoljnih poslova, američka politika «odrešenih ruku» i «meke hegemonije» pokazuje sve veću neefikasnost. Napor da se velike države (mogući geopolitički konkurenti) fragmentiraju, može se okrenuti upravo protiv interesa SAD, jer bi moglo da dođe do velike nestabilnosti i uvlačenja Amerike u nove sukobe. Stvaranje novog svetskog poretka preokrenulo se u pojavljivanje vakuma upravljanja, dok strategija «odrešenih ruku» podstiče i druge države da se tako ponašaju, što je sve zajedno bremenito stvaranjem haosa u međunarodnim odnosima.

U principu, Suslov se zalaže da SAD i RF kroz saradnju rešavaju neke od gorućih problema u svetskoj politici (recimo stabilizacija na Bliskom istoku). Ipak, kako primećuje, dve zemlje se sve više razilaze po raznim pitanjima, pa predviđa da se «određeno zaoštravanje odnosa može prognozirati u najbližih 5-6 godina». U pogledu osnovnih vektora američke spoljne politike za narednu deceniju, Suslov proriče, da će po nekim pitanjima SAD zauzeti «mekši» stav, uz zadržavanje elemenata «mesijanizma», jednostranosti i naturanja demokratije. U pogledu Rusije, on navodi tačke mogućeg suparništva, ali, i oblasti moguće saradnje. Sporenja se vezuju za nadmetanje na postsovjetskom prostoru i borbu za energente, kao i za sve veću rusku samostalnost na međunarodnoj areni. Podsticaji za saradnju vide se u naporima da se kontroliše oružje masivnog uništenja, u haotizaciji Bliskog istoka, u širenju međunarodnog terorizma, i u delovanju kineskog faktora (Rusija postaje zavisna od Kine, ili Kina jača do stepena koji je preteći kako za rusku, tako i za američku bezbednost).

U sledećem odeljku, T.V. Bordačev, direktor istraživačkih programa SVOP-a , analizira sadašnjost i budućnost Evropske unije. Prema njegovom shvatanju, isključena je perspektiva formalnog raspada EU ili raspuštanja njenih nadržavnih institucija, ali, isto tako, ne treba računati ni sa pojavljivanjem «evropske federacije» sa zajedničkom vladom, parlamentom, opšteevropskim političkim partijama i izabranim predsednikom. Dakle, Bordačev se kloni da prognozira «ekstremna rešenja», i smatra da je najverovatnije da EU «evoluira ka trgovačko-ekonomskom ujedinjenju (uključujući i valutni savez) sa elementima političke saradnje između država i grupacija». U svakom slučaju, moguće se različite varijante razvitka, od «Evrope različitih brzina» do «carinskog saveza». Ruski autor tvrdi, da bi i za EU, i za Rusiju, bilo vrlo korisno zbližavanje i formiranje jednog strateškog političko-ekonomskog saveza, ali je takav razvoj događaja, prema njemu, u narednih 5-7 godina malo verovatan. Rusiji ne odgovara sadašnji stagnantan model razvića političke Evrope, ali ni njena federalizacija. Bordačev lukavo predlaže da Moskva, ne prekidajući veze sa Briselom, aktivizira dvostrane odnose sa vodećim državama i novim partnerima, što će biti moguće, s obzirom da će usled sistemske krize EU, spoljna politika biti renacionalizovana. U nekoj daljoj perpektivi, kada se jednom prevlada kriza EU i nastane novo integraciono objedinjavanje (svakako dosta labavije od onih najoptimističnijih projekcija), Rusija bi čak mogla i da razmotri pitanje o formalnom prisajedinjenju toj tvorevini. Na kraju, Bordačev predviđa, da će se izlaz iz sadašnje stagnacije evropskog projekta pronaći u jačanju uloge i važnosti suverenih država.

Deo studije koji se odnosi na prostor nekadašnjeg SSSR-a, potpisuje docent na katedri za svetsku politiku Fakulteta za svetsku ekonomiju i politiku, A.I. Suzdaljcev. Za ovog ruskog stručnjaka, postsovjetsko prostranstvo je u političko-bezbednosnom smislu prepuno izazova najrazličitije vrste i inteziteta. Kao žarišta sukoba, ostaće nepriznate države poput Pridnjestrovlja ili Abhazije, dok bi tačka postepeno narastajuće destabilizacije mogla biti Ferganska dolina, a u perspektivi, i čitave države kao što su Belorusija, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenija, Moldavija i Gruzija. U nekim od ovih zemalja, nastaviće se borba između unitarističkih i federalističkih tendencija, dok će se kod drugih pojaviti nezaustavljivi procesi političke degradacije, pa će se postaviti pitanje njihovog statusa. Posebno u Zakavkazju, autoritarni režimi, kriminalizacija vlasti, slabo razvijen politički sistem i podložnost uticajima sa strane, biće i dalje neke od bitnih odlika bivših republika Sovjetskog Saveza, danas nezavisnih država. Sve u svemu, kako sumira Suzdaljcev, «u budućnosti, eksplozivna kombinacija konfensionalnih, socijalnih, regionalno-klanovskih i ekonomskih protivrečnosti, sposobna je da dovede region do destabilizacije velikih razmera» (k polnomasštabnoj destabilizacii). U ekonomskom pogledu, najbolje stoje zemlje koje se razvijaju na bazi eksploatacije energenata (Kazahstan, Azerbejdžan i Turkmenija), ili one koje poseduju razne privilegije i olakšice na ruskom tržištu (Belorusija i Jermenija). Na planu geostrategije, postsovjetsko prostranstvo je karakteristično po nadmetanju između NATO-a, kome Suzdaljcev predviđa dalji napor da se učvrsti na ovim teritorijama, i Rusije, kao i drugih većih geopolitičkih igrača, poput Kine i Irana. Civilnih integracionih procesa neće biti u skorijoj budućnosti, a jedino je moguće, smatra Suzdaljcev, formiranje zone slobodne trgovine između Rusije i Kazahstana, kao prvog koraka prema čvršćoj saradnji. Po njemu, projekat rusko-beloruskog sjedinjenja je u velikoj krizi i njegovo oživljavanje je moguće tek nakon smene vlasti u Minsku. Za Ukrajinu se predviđa očuvanje sadašnjih granica, ali će ona ostati politički «trošna država sa nestabilnim ustavnim uređenjem». Njeni unutrašnji problemi nastaviće da žive, dok će se interes EU za nju smanjiti. Ipak, s druge strane, po mišljenju Suzdaljceva, nema osnova za nadanje da bi Ukrajina, u doglednoj budućnosti, mogla postati strateški saveznik Rusije. Perspektive Belorusije su svetlije, i uz više mera Moskve, ona može postati «lojalni tranzitni koridor Rusije». Moldavija, Kirgizija i Tadžikistan su najozbiljniji kandidati za fragmentaciju i nestajanje, i njihovi problemi mogu uticati i na okolne države. U nešto povoljnijoj situaciji su Uzbekistan i Turkmenija, iako i njih čeka niz izazova za suočavanje. Što se tiče Rusije, ona će se susresti sa sve jačim otporom svojoj ekonomskoj i političkoj ekspanziji, mada, u odnosu na konkurente, poseduje niz preimućstava kod država koje su nastale iz bivšeg SSSR-a (RF je za njih veliko tržište, zemlja u koju se odlazi na privremeni rad, veliki investitor i sl.).

Suzdaljcev je pružio jednu ozbiljnu i (možda i previše) opreznu prognozu, bez izrazitijeg optimizma kada su u pitanju ruske pozicije u ovom regionu. Čak i da je potcenio kapacitete Rusije da kontroliše opštu situaciju na terenu nekadašnjeg SSSR-a, njegove bi opservacije ruski planeri trebalo svakako da uzmu u obzir i osmisle što adekvatniju strategiju nastupa u, kako oni to vole da kažu, «bliskom inostranstvu».

Uvek izazovnim temom Bliskog istoka, bavio se ekspert Biroa za socijalno-ekonomske informacije, S.V. Demidenko. On na početku svog priloga naglašava, da je ovaj region iz više razloga bitan za sveukupnu svetsku stabilnost, i to ne samo zbog energenata, već i kao središte više bezbednosnih problema, poput islamskog fundamentalizma i terorizma, trgovine narkoticima i širenja nuklearnog oružja. Neke države su u fazi raspada (Irak i Avganistan), ili su blizu ozbiljnog građanskog konflikta (Pakistan i Liban), dok u drugim zemljama, koje su inače prilično stabilne, poput Irana i Sirije, dozrevaju etno-konfensionalne protivrečnosti koje prete socijalnom eksplozijom. Ni na privrednom polju stvari ne stoje bolje, jedini izuzetak predstavlja dinamični Iran, s tim što i njega, unutrašnji problemi ili spoljni uticaji, mogu skrenuti sa pozitivnog trenda. Tešku situaciju je dodatno zakomplikovala, tvrdi Demidenko, američka politika «nasilne demokratizacije», pa se može reći, da je ona «sebe diskreditovala, da se pokazala kao kontraproduktivna, i Vašington ovde faktički trpi strateški poraz». Kao osnovne socijalno-političke fenomene koji su prisutni u regionu, Demidenko navodi: islamski radikalizam, «Vajmarski sindrom», ofanzivno ponašanje SAD, (sve veći) uticaj Kine i visoki autoritet nacionalistički raspoložene vojske (vojnih lica). Demidenko je prilično pesimističan kada su u pitanju opšti pokazatelji buduće političke situacije na Bliskom istoku, pa zato ne čudi njegova ocena da će u ovom delu sveta, destabilizirajući faktori preovladati u odnosu na one koji doprinose stabilnosti. Do 2017. godine, ti će se procesi pojačati, ili, u najmanju ruku, neće oslabiti. Sudbinu regiona će u velikoj meri odrediti dinamika i priroda arapsko-jevrejskog konflikta. Radikalni islamistički pokreti dobijaće i dalje na snazi. Ekonomsko-socijalni problemi biće prisutni i ubuduće.

Demidenko je možda najhrabriji od svih već spomenutih ruskih eksperata, pošto otvoreno saopštava, da će najverovatnije oko 2017. godine, neke države prestati da postoje kao samostalne političke jedinice, i to, pre svega, Irak i Avganistan, jer situaciju u njima neće ispraviti napori koje budu preduzimale SAD i UN. Amerikanci i saveznici, tvrdi Demidenko, biće prinuđeni da napuste ove dve zemlje, u kojima će potom započeti građanski ratovi velikih razmera. On predviđa, da će se Irak raspasti na tri dela (kurdski, sunitski i šiitski), dok će od «odlomaka» Avganistana nastati nekoliko «kvazidržava» (paštunska sa konzervativnim režimom sunitskog tipa, tadžičko-uzbečka pod patronatom SAD, i možda, država Hazara-šiita pod uticajem Teherana). Ukoliko Kurdi u Iraku steknu državu, to može dati primer i ostalim saplemenicima, pa je u Turskoj, Siriji i Iranu, moguće aktiviranje separatističke delatnosti. Demidenko posebno ističe značaj Pakistana za regionalnu i globalnu bezbednost, jer dolazak islamista na vlast, ili recimo anarhija u zemlji, mogu prouzrokovati ne samo njenu fragmentaciju (kao i napetosti sa susedima), već i nuklearno oružje može doći u ruke osoba koje nisu tako umerene poput predsednika Mušarafa. Za razliku od nekih američkih eksperata, koji vole da spekulišu sa idejom o mogućem formiranju kalifata, Demidenko je po tom pitanju skoro kategoričan, i čak tvrdi, da će se tendencije drobljenja islamskog sveta, po raznim osnovama, pojačati.

Demidenko je napisao jedan zanimljiv i realističan rad koji podstiče na dalje analize i spekulacije. Držeći se podjedanko udaljeno i od islamofilije, i od islamofobije, kroz ovu prognozu je dokazao da nije samo hrabar (neka njegova predviđanja su vrlo konkretna, pa stoga i laka za eventualno opovrgavanje u budućem vremenu), već i teorijski i metodološki «potkovan» stručnjak za svoju oblast istraživanja.

Poslednji odeljak u knjizi, posvećen Latinskoj Americi, sastavio je direktor Instituta za Latinsku Ameriku RAN-a , V.M. Davidov. Ovo poglavlje je napisano korektno i ne preterano uzbudljivo, pošto je Latinska Amerika, u mnogim važnim segmentima svetske politike, ipak, na periferiji zbivanja. Što se tiče budućnosti, Davidov predviđa da će ovaj region očuvati svoj sadašnji udeo u svetskom BDP od 7-8%, i u svetskom stanovništvu od 8-9%. Od pojedinačnih država, najviše šansi za osetan napredak imaju Brazil, Argentina, Meksiko i Čile, dok će sudbina Venecuele zavisiti od situacije na tržištu nafte. Brazil će potvrditi svoj status države-giganta, i pojačaće se interes da formira sopstvenu zonu uticaja u Južnoj Americi. Produžiće se političko suparništvo SAD i EU za uticaj na kontinentu, ovim «igračima» pridružiće se i Kina, a kako je rečeno, i uloga Brazila kao regionalne sile dobiće na značaju. Drugi deo ovog odeljka, Davidov je posvetio konkretnim sugestijama za RF u pogledu odnosa sa Latinskom Amerikom. Između ostalog, posebno je zanimljiva njegova preporuka da bi Rusija i Brazil trebalo da svoje odnose podignu na nivo strateškog partnerstva.

Na kraju, valja nešto reći o ukupnom utisku nakon iščtivanja ove prognostičke studije. Pošto su istraživanja ovakvog tipa do sada rađena uglavnom u Sjedinjenim Državama, jasno je da Svet oko Rusije: 2017, predstavlja svojevrsni ruski «futurološki odgovor» na američke projekcije i viđenja naše planete u narednim godinama i decenijama. Zbornik prezentiranih radova pruža lepu mogućnost da se upoznamo (makar i delimično) sa trenutnim ruskim dometima u politikologiji, ekonomskoj teoriji, sociologiji, strategiji i drugim disciplinama. Istraživači su se uglavnom držali, kao što smo već na početku naglasili, prezentističkog pristupa fenomenu bliske globalne budućnosti, što je znatno smanjilo manevarski prostor za slobodnije i smelije prognoze i sugestije. Treba svakako naglasiti, da trenutno, u Rusiji, postoji dosta pojedinaca (istraživača, analitičara i teoretičara), kao i instituta, koji bi mogli da se poduhvate sličnih projekata. Na žalost, zadnjih godina, sa intelektualne i životne scene, otišlo je nekoliko istaknutih teoretičara koji su se, između ostalog, bavili i problemima globalne budućnosti (poput filozofa i sociologa A. Zinovjeva i politikologa A. Panarina). U poslu ovakog tipa, svakako da su svoje mesto mogli da nađu i ekonomista M. Hazin, geoekonomista i teoretičar globalizacije A. Neklesa, ili njihov mlađi kolega M. Deljagin, dok bi intelektualnoj provokativnosti sigurno doprinelo učešće poznatog geopolitičara A. Dugina. Ovako, dobili smo jedno hvale vredno delo, koje zbog svog pomalo krutog pozitivizma, čini se, nije i krajnji vrh ruske nauke i analitike. Uostalom, da prezentistički pristup nije uvek «dobitna kombinacija» kada se rade predviđanja, dobar je primer upravo Rusija i njena, često zagonetna istorijska i politička putanja. Pre svega deset godina, kada je Z. Bžežinski, «dobronamerno» teorijski razigravao scenario konfederalizacije RF (čitaj raspada), zaista se činilo da će se pod rukovodstvom dezorjentisanog B. Jeljcina, Rusija poparati po svim šavovima. Kao što možemo videti danas, stvari su se razvijale u potpuno drugom smeru. Drugi primer, tiče se američke analitike. Kako svedoči Ričard Dancig ( Richard Danzig ) u svojoj knjizi The Big Three: Our Greatest Security Risks and How to Address Them, 1983. godine, u Centru za strateške i međunarodne studije, skupilo se trideset pet najboljih američkih poznavalaca Rusije, koji su nakon zasedanja zaključili «da nema nikakve verovatnoće da će Sovjetski Savez postati politička demokratija, ili da će se raspasti u doglednoj budućnosti». Za svega osam godina od tada, SSSR ne samo da je prošao kroz «glasnost» i «perestrojku», već se i rasturio na mnoštvo, što priznatih, što nepriznatih država. U tom smislu je i naša kritika ruskim ekspertima. Malo više kreativnosti (npr. korišćenje sopstvenog kategorijalnog aparata) i slobodnijeg spekulisanja, a manje pozitivističkog dogmatizma, učinili bi od ove knjige vrhunsko politikološko štivo. Ali, i ovako koncipiran, Svet oko Rusije: 2017, je sasvim solidan strateški projekat, iz kojeg se može štošta naučiti.

*. Iz tehničkih razloga bili smo prinuđeni da rusku cirilicu za ovu priliku zamenimo latinicnim znacima

 

 

 
 
Copyright by NSPM