Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Zoran Đinđić, Srbija - novi početak, Priredio Gojko Tešić, Demokratska stranka, Fond „Zoran Đinđić“, istraživačko-izdavački centar Beograd 2007. godine

   

 

Marinko M. Vučinić

Prikaz knjige: Zoran Đinđić: Srbija - novi početak

Zoran Đinđić, Srbija - novi početak, Priredio Gojko Tešić, Demokratska stranka, Fond „Zoran Đinđić“, istraživačko-izdavački centar Beograd 2007. godine

                  Čudna je sudbina istaknutih političkih ličnosti, posebno onih koje su tragično stradale pre nego što su uspele da zaokruže svoju političku misao i delo. Kao po pravilu, po nestanku značajne političke ličnosti, pokreće se često teška i mučna borba za njeno političko i idejno nasleđe. U toj bespoštednoj borbi za zauzimanje što uticajnijeg mesta u državnoj i stranačkoj hijerarhiji zamagli se i izgubi glavni tok političke misli na koji se tako glasno i rezolutno pozivaju mnogobrojni epigoni i samozvani nastavljači. I što je njihova idejna i politička jalovost i epigonstvo veće, to se više pozivaju na političko nasleđe koje su sposobni samo da ideološki i politički instrumentalizuju za svoje neposredne politikantske ciljeve.

                  Ovakvu sudbinu nije mogao da izbegne ni politički opus Zorana Đinđića. Svedoci smo toga da upravo oni koji se najviše i najučestalije pozivaju na njegove političke ideje u stvari ih najmanje poznaju i razumeju. Iz tog razloga objavljivanje knjige Srbija – novi početak , u kojoj su sabrani tekstovi Zorana Đinđića, ima poseban značaj za političku artikulaciju i recepciju njegovih najznačajnijih ideja, i to izvan dnevnopolitičke prakse i ideološke vreve. Ovu knjigu znalački je i s puno moralne i stvaralačke doslednosti koncipirao književni istoričar Gojko Tešić, težeći da izborom tekstova ukaže na idejna i politička stanovišta i poglede Zorana Đinđića, ali i da pokaže da je reč o političaru koji je duboko i svestrano razumeo vreme u kom je živeo i odnos prema našoj demokratskoj tradiciji.

            Ova knjiga, izborom tema koje razmatra, postavlja suštinsko pitanje: koliko smo uspeli da u svoje političko delovanje i razumevanje političkih procesa zaista ugradimo pojedina stanovišta Zorana Đinđića, ili smo spremni da se samo prigodnjački pozivamo na njegovo političko nasleđe kao univerzalno pokriće za naše aktuelno bukačko političko delovanje i opstanak u partijskoj nomenklaturi. U knjizi su tekstovi o prirodi i karakteru vladavine Slobodana Miloševića, dubini i dalekosežnosti krize u Srbiji, padu Berlinskog zida i izazovu tranzicije, stvaranju novog demokratskog sistema, odnosu demokratije i autoritarnosti, strategiji promena u Srbiji, poziciji Demokratske stranke, nacionalnom pitanju, modernizaciji Srbije, prirodi savremene ideologije, solidarnosti i učešću građana u društvenim promenama i odnosima, modelima legitimnosti itd. Ova društvena i politička pitanja aktuelna su i danas kao i u vreme kada je o njima u svojim tekstovima raspravljao Zoran Đinđić.

                 U tekstu “ Lestvica našeg propadanja“ razmatra se izuzetno važno pitanje simboličke pozicije Srbije u vreme socijalističke Jugoslavije i nakon raspada, kada je svojom strategijom nabusitog i osionog ponašanja tadašnje srpsko rukovodstvo stvorilo konstelaciju dvostruke mišolovke gde je svaka pobeda Srbije značila, u simboličkom smislu, poraz celog Zapada. To je konstelacija u kojoj se mi i danas nalazimo, nesposobni i nespremni da aktiviramo odlučni zaokret u simboličkom pozicioniranju Srbije i promeni njenog simboličkog i estetskog koda. Na to je Đinđić upozoravao još 1999. godine: “Srpski režim je polupao previše porcelana da bi mogao računati na nezainteresovanu i ravnodušnu okolinu. Nije reč o faktičkim, nego, u prvoj liniji, o simboličkim odnosima. Svojom nezgrapnom politikom zvanični predstavnici Srbije iritirali su sluh, ukus i osećaj mere. Reč je, dakle, o političko-estetskim čulima. O tome da je u savremenoj političkoj civilizaciji važno i kako se nešto radi, a ne samo da li se radi. Bilo kako bilo, rezultat nadmenog autizma srpskog režima sastoji se u tome da je na Zapadu postalo pitanje političkog morala biti protiv Srbije. Potrebno je detaljno analizirati sve najgrublje greške koje je srpski režim počinio, a koje su dovele do toga da merodavni svetski politički krugovi vide u Srbiji nekog ko se ne pridržava elementarnih pravila igre i koga treba diskvalifikovati. ”

                Zoran Đinđić smatra da je tadašnji vladajući srpski režim isključivo odgovoran za nepovoljan i katastrofalan politički kredibilitet Srbije, ali pri tome ostavlja otvoreno pitanje o isključivoj krivici Srbije za nastanak i razvoj jugoslovenske međunacionalne krize i sukobe. Činjenica je da upravo one političke snage koje se danas tako zdušno pozivaju na političko nasleđe Zorana Đinđića govore neprestano o isključivoj krivici srpskog naroda za raspad socijalističke Jugoslavije. Važno je reći da mi još nemamo jasno razrađen program i plan za povratak Srbije u simbolički poredak Zapada.

                  U tekstu „Funkcionalnost diktature“ razmatrano je pitanje raspada i razlaganja represivnog jedinstva socijalističkog sistema u kome se, umesto tog oblika jedinstva, javio represivni pluralizam oslonjen na pobedu nacionalističkih stranaka na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj Jugoslaviji. “Demokratsko pluralizovanje moglo bi da dovede do formiranja nerepresivnog jedinstva ili do miroljubivog razlaza. To se ne dešava. Način na koji međusobno komuniciraju elementi novonastalog represivnog pluralizma takav je da neposredno priziva diktaturu kao intervenciju koja će pacifikovati sukob po cenu homogene represije nad svim elementima. Represivni pluralizam koji je zamenio jedinstvo latentnu krizu prevodi u manifestnu. Ono što je prikriveno sada je javno, tj. ne dešava nam se ništa posebno novo, nikakvo novo krizno žarište nije proizvedeno, samo je ono što je decenijama bilo potisnuto izbilo na površinu.“

                 Na ovaj način Đinđić je formulisao svoju osnovnu tezu o suštinskoj vezi između prethodnog represivnog jedinstva i nastajućeg represivnog pluralizma kao logičnog nastavka politike koja nije mogla da, usled svoje ideološke ograničenosti i isključivosti, dovede do demokratizacije i ostvarivanja istinskog pluralizma političkog života u socijalističkoj Jugoslaviji.

                Epohalne istorijske promene u istočnoj Evropi potvrdile su značaj tradicije, navodi Đinđić u tekstu „Demokratska tradicija i savremenost“. On je smatrao da je od posebnog značenja bilo traženje dubljeg nivoa konstitucije i prenošenja demokratskih tradicija. U konstituisanju i transferu tradicije naročitu ulogu ima lociranje i formiranje njenog demokratskog jezgra. Đinđić predlaže da se kao jezgro ne uzima državno-politička neizvesnost, parlamentarizam ili ekonomski liberalizam, već lična i subjektivna prava. U tom smislu posebno se naglašava značaj individualizovanja, koji je u shvatanjima Zorana Đinđića središnji događaj u razvoju liberalnih i demokratskih ideja u Evropi. “Individualizovanje je središnji događaj novog veka, događaj koji daje novo značenje u pojmu demokratije, izvodeći taj pojam napolje iz samog sebe. A proces individualizovanja je vezan za nastavak sfere onog privatnog, ličnog, subjektivnog. Dakle, institucije ugovorne slobode i ekonomske nezavisnosti, političkih sloboda i političkog reprezentovanja, konačno njihovo ustavno utemeljenje, sve to predstavlja metod realizacije prava na dostojanstvo ličnosti kao jezgra subjektivnih prava, ali ništa više. Time smo došli do problema naše demokratske tradicije. Nju posmatram upravo kao manje ili više protivrečnu kombinaciju nabrojanih institucija, uz istovremenu izrazitu deficitarnost na ovoj ravni socijalne konstitucije na kojoj se formira individualnost. Na temelju ruralne i patrijarhalne kulture nastaju institucije individualnog društva. Nestabilnost tih institucija može se objasniti nestabilnošću njihove osnove, jer njihova prirodna osnova jeste jedno individualizovano društvo, kojeg danas kod nas nema.“

              Sve ove institucije o kojima je govorio Đinđić – ugovorna sloboda, ekonomska nezavisnost, političke slobode, političko reprezentovanje – zapravo predstavljaju nužni uslov za ostvarivanje prava na dostojanstvo ličnosti. U svojim razmatranjima o ograničenostima procesa političke socijalizacije i funkcionisanja tradicije nije propustio da se odredi prema problemima naše demokratske tradicije, posmatrajući je kao podsticajni a ne kao ograničavajući i sputavajući faktor u demokratskoj konstitucionalizaciji i institucionalizaciji savremene Srbije. Upravo tzv. liberalno-demokratski i građanski nastavljači negiraju ovakvo shvatanje tradicije, smatrajući pri tome da jedino autoritarnost, nedemokratičnost, podaništvo i nesposobnost za modernizaciju postoje u našoj političkoj tradiciji i da se modernizacija Srbije može vršiti tek kad se raščisti s mitologijom srpske demokratske tradicije. Upravo oni tvrde da mi i nemamo nikakvu demokratsku tradiciju, pa ona zato i ne može biti razmatrana kao ozbiljan činilac u stvaranju i funkcionisanju demokratskog društva.

                Zoran Đinđić je govorio o nedostatku i nedostatnosti procesa individualizovanja – prirodne osnove demokratskog društvenog ustrojstva – kao glavnom razlogu za stalnu i turbulentnu nestabilnost institucija, ali pri tome on se nije zalagao za negiranje demokratskih tradicija, već je ukazivao na protivrečnosti u procesu artikulisanja i institucionalizovanja.

               U tekstu „Demokratija i autoritarni sistem“ problematizovano je pitanje izvora autoritarnosti u postkomunizmu i u našem društvu. Slom komunističkog sistema nije automatski doveo do nastanka i funkcionisanja demokratskog sistema u bivšim socijalističkim državama, već su se javili novi mehanizmi za uspostavljanje i održanje autoritarnog sistema, oličeni u novim formama. Đinđić je smatrao da tamo gde propast realnog socijalizma nije dovela u pitanje sâm opstanak države, a samim tim i njen teritorijalni integritet, nisu postojale realne šanse za obnovu autoritarnog sistema. On je bio svestan da zemlje izbrazdane dubokim i trajnim međuetničkim sukobima koji onemogućavaju jasno povlačenje političkih granica postaju poprište nepomirljivih sukoba između teritorijalno-političkog i etnokulturnog modela nacije, a tako se najlakše i otvara mogućnost fundamentalističkog otpora demokratskim promenama, što se veoma jasno videlo i u slučaju raspada socijalističke Jugoslavije. “Raspad Jugoslavije je pokazao da je 'ideološka integracija' predstavljala funkcionalni uslov opstanka države kakva je bila bivša Jugoslavija. Čim je legitimacijska osnova radikalnog socijalizma bila uzdrmana, državni okvir se rasklimatao do raspada.“

              Poglavlje „Pobednička strategija za Srbiju“ počinje tekstom „Promena sad“, napisanim 1995. godine, u kome su data politička i društvena polazišta reformske politike koja nije izgubila na svojoj aktuelnosti i značaju ni u današnjim dešavanjima. Ovaj tekst može poslužiti kao izuzetna politička i efikasna izborna platforma za stranku koja želi da predvodi i artikuliše mukotrpne reformske i modernizacijske procese u Srbiji. “Pet godina pred kraj milenijuma i veka naša zemlja nalazi se pred dramatičnom alternativom – ili radikalne promene ili definitivno skretanje na slepi kolosek istorije.“ Ovo je dilema koja i danas u velikoj meri ostaje aktuelna.

              Solidarnost, razbijanje monopola, osećaj za realnost, reforma državne uprave, decentralizacija, zadatak nacionalne integracije srpskog naroda, predstavljaju za Đinđića osnovna polazišta u izgradnji politike sveobuhvatnih i temeljnih reformi i modernizacije. Pitanje nacionalne integracije srpskog naroda posebno je razmatrao u okviru rešavanja kosovskog pitanja. U njegovim tekstovima ne postoji zalaganje za jednostrano priznanje nezavisnosti Kosova, već težnja da se ovo pitanje rešava u sklopu ukupne demokratske konsolidacije Srbije. Upozorenje da se treba čuvati neodgovornog maksimalizma i praznog defetizma aktuelno je i danas više nego ikad, kada se u našoj političkoj javnosti javljaju njegovi tzv. liberalno-demokratski nastavljači koji se razmeću neodgovornim političkim maksimalizmom i politikantskom beskompromisnošću. “Mi smo jedina stranka u Srbiji koja istog dana može da bude na visokom nivou primljena na Palama i u Bonu. I da na oba mesta, bez snishodljivosti, saopšti svoj stav, često različit od stava domaćina. I da, uz obostrano uvažavanje, nastavi političku saradnju.“

             Analizirajući značaj i smisao političkih poruka građanskih protesta iz 1996. godine, Đinđić je u tekstu „Permanentna mobilizacija kreativaca“ koncipirao i osmislio pobedničku strategiju za Srbiju, koja je svoje pune domete i rezultate pokazala u oktobru 2000. On je bio apsolutno svestan toga da se Srbija nalazi pred imperativom modernizacije i reforme čitavog našeg društva. Zato je osnovno pitanje bilo sadržano u istorijskoj dilemi: ko je u stanju da pokrene zemlju s mrtve tačke? Strategiju nije određivao kao trenutni izborni program, već je ona podrazumevala mogućnost odlučnog aktiviranja određenih resursa kako bi se Srbija izvukla iz krize. Strategija promena treba da obezbedi ne samo puko administriranje zatečenim stanjem, već artikulaciju jasne ideje o društvenom i ekonomskom uređenju, o državi i nacionalnoj integraciji, pokretanju resursa celokupnog društva a ne samo stranačkih potencijala, zatim aktiviranje dodatnih potencijala – ljudske energije i kreativnosti, poboljšanje organizacije i novac.

                 “Bez aktiviranja blokirane energije pojedinaca i grupa, bez radikalnog podizanja kvaliteta u organizaciji javnih službi, bez privrede, školstva, zdravstva i, konačno, svežeg novca – naša zemlja nema ni minimalne šanse da pronađe svoje mesto na svetskom tržištu. Pobednička strategija iziskuje neodložno napuštanje čisto stranačkog pristupa u korist široke participacije svih društvenih grupa i struktura koje žele promene. Ta druga forma jeste široki demokratski blok, koji nije samo puki izborni savez nego je vid demokratske mobilizacije, kao novi modus funkcionisanja našeg društva. Uz stavljanje akcenta na participaciju, kreativnost, samostalnost, solidarnost, duhovitost, učenje, postajemo superiorno društvo. Igrom raznih okolnosti dobili smo recept koji je iznenadio i nas i ceo svet.“

                   Ovo su elementi pobedničke strategije i modeli permanentne mobilizacije koji nadrastaju uskostranačke interese i predstavljaju izraz težnje da se reforme društva ne vrše i ostvaruju kao instantni politički inženjering posvećene grupe liberalnih demokrata i fundamentalističkih građanski orijentisanih intelektualaca, koji su sebi dodelili apsolutni mandat da Srbiju predvode u modernizacijskom pohodu.

                 Građanski protesti iz 1996. godine poslužili su Đinđiću kao model za pokretanje svih resursa srpskog društva, a ne za zatvaranje u građanski politički zabran, u kome ima mesta samo za posvećene tzv. urbane čuvare vatre. Njegova politička veština i osobenost ogledaju se u tome što nije slepo robovao ideološkim obrascima, već je pokušavao da svoje političke analize i izuzetno poznavanje političke teorije i filozofije iskoristi za osmišljavanje efikasne političke strategije koja će više biti izraz programskih koncepcija nego okoštalih i jalovih ideoloških projekcija.

              Mi, danas, na političkoj sceni nemamo političare sposobne i spremne da političko delovanje obogate teorijskim i idejnim pristupom koji će biti izvan okvira dnevne politike. Preovlađuju ogoljeni partijski aparatčici sposobni samo da papagajski ponavljaju nekoliko političkih floskula dovoljnih za političke i estradne obračune u našim medijima. Zoran Đinđić se neprestano zalagao za stalno prevrednovanje ideoloških konstrukcija jer je bio svestan naše političke konstante – da u Srbiji mnogo veću ulogu imaju ideologije nego programski pristupi pošto ne postoji čvrsta veza između konkretnih društvenih problema i politike. Takođe, bio je uveren u to da se ideološkim obrascima iz 19. veka ne mogu rešavati savremeni društveni i politički problemi. “Neosporno je – ideološkim obrascima iz 19. veka ne mogu se danas rešavati problemi, čak i ako ti problemi, po svojoj strukturi, podsećaju na probleme 19. veka. Potrebna su nam nova rešenja, čak i za stare probleme. Neophodne su nam programske koncepcije, ne ideologije. Snaga jedne partije kod nas proističe iz spoja lider plus ideologija, a ne iz konkretnog partijskog programa i tima koji je kompetentan da ga sprovede.“

               U odgovoru na pitanje šta je rešenje za duboku političku i idejnu krizu Srbije Đinđić daje sledeći odgovor: “Šta je rešenje? Rešenje je u potpunoj novoj koncepciji srpske politike. Na kraju ovog milenijuma moramo učiniti sve da se u Srbiji konačno završi ideološki 19 vek. Već smo videli da partije koje trenutno dominiraju političkom scenom Srbije predstavljaju kočnicu za društveni razvoj. Za obuhvatnu reformu našeg društva potrebne su nam partije koje su primerene zadatku, demokratske i moderne, otporne na zloupotrebe i korupciju, oslobođene ideoloških zavisnosti.“

              Osnovno pitanje koje je tada postavio jeste velika dilema koja je i danas aktuelna. Ko može da politički vodi i osmišljava proces reformi, evropeizacije i modernizacije? Interesantno je reći da je on, kao predsednik DS-a, smatrao da dominantne stranke predstavlju kočnicu za društveni razvoj i da su nam neophodne sveobuhvatne reforme društva i demokratske partije otporne na zloupotrebe, korupciju i oslobođene ideološke zavisnosti. To je pouka koja je od izuzetnog značaja jer ukazuje na nesposobnost hijerarhijski i liderski ustrojenih stranaka da pokrenu dublje i odlučnije procese demokratizacije. Zato on i tvrdi da politička strategija demokratskih promena sadrži dva paralelna procesa – eroziju arhaičnih i retrogradnih stranaka, čija dominacija sputava normalan razvoj društva, i konsolidaciju i profilisanje demokratskih snaga. Ova dva uslova su i danas u političkoj igri i od njihovog ispunjavanja zavisi, u velikoj meri, ostvarivanje izborne volje građana, koji su i na parlamentarnim izborima u januaru 2007. demokratskim snagama ponovo dali šansu da odlučnije krenu u modernizaciju i evropeizaciju Srbije.

              “Patimo od hronične nesposobnosti da pozitivnu energiju društva pretvorimo u demokratske institucije koje funkcionišu. Građanski protest nije uspeo samo zato što u strankama koje su ga vodile nije bilo dovoljno garancije za transfer demokratske energije u demokratske institucije. Dok su bile na ulici s narodom, stranke su se ponašale demokratski. Kada su se vratile u svoju stranačku realnost, bile su ono što zapravo jesu – autoritarne, nedemokratske, netolerantne. Da biste sproveli političku demokratizaciju, potreban vam je odgovarajući instrument. A to su demokratske političke organizacije. Ako imate liderske, privatizovane, autoritarne stranke, ne možete sprovesti demokratske promene.“

               U oceni postoktobarskih događaja i dosega društvenih promena Đinđić nije imao iluzija da će rušenje diktature samo od sebe dovesti do boljeg života, čija je perspektiva bila osnovni cilj koji je vodio ljude kada je obaran stari autoritarni režim. Dolazak političke demokratije samo je preduslov za ekonomsko blagostanje, ali je uspostavljanje socijalnog konsenzusa (kakav je ostvaren oko političke demokratije) bilo shvaćeno kao istorijska šansa koja nije smela biti propuštena. Međutim, socijalni konsenzus je morao značiti ostvarivanje političkog pluralizma i suočavanje s istinom o razorenom srpskom društvu i realnim mogućnostima i uslovima za sprovođenje radikalnih reformi. Tog izazova Đinđić je bio svestan i zato je njegov zahtev za modelom legitimacije – koji podrazumeva najšire i najaktivnije učešće i participaciju građana u projektu modernizacije Srbije – ni danas nije izgubio na značaju.

           “Neophodno je što više ljudi što neposrednije uključiti u osnovni proces donošenja ekonomskih odluka. Sve postupke distribucije finansija treba učiniti maksimalno transparentnim. Svakog dana u medijima treba emitovati aktuelno stanje punjenja budžeta, poput izveštaja s berze ili dnevnog raporta. U ekonomski siromašnoj zemlji građani treba da imaju pristup svim informacijama koje ih mogu interesovati, a vezane su za distribuciju novca, privilegija i moći u društvu. Sve odluke vlasti, pa i one najsitnije (a pre svega kadrovske i finansijske) treba do detalja učiniti javnim. Od nivoa Vlade do nivoa lokalne vlasti. Jako je važno da ne ružimo našu zemlju. Jako je važno da svoje probleme rešavamo između sebe, da ne pozivamo svet da učestvuje i bude svedok u rešavanju problema kada ih imamo, a svaki normalan narod i sve normalne stranke ih imaju.“

                Tekst “ Samo nama nije žao da proćerdamo svoje pobede“ donosi viđenje političkih ciklusa u istorijskom razvoju srpskog naroda. Ovde nije reč o samodestrukciji i samooptuživanju srpskog naroda za nezavidnu situaciju u kojoj se našao, niti je u pitanju poziv na suočavanje s prošlošću, koji podrazumeva pre svega priznanje da su Srbi isključivi krivci za raspad Jugoslavije i zločine počinjene u građanskom ratu. Đinđić se zalagao za racionalno i objektivno sagledavanje srpske istorije i uloge njenih političkih elita, i to bez neodmerene i isprazne glorifikacije, ali i bez gubljenja osećaja za značaj sagledavanja i održavanje srpske političke i istorijske svesti i tradicije. Svojevrsni nacionalni i istorijski nihilizam, koji nam demonstriraju samozvani liberalno-demokratski naslednici Zorana Đinđića i nastavljači u njegovim shvatanjima i razumevanju srpske istorije, nemaju saveznika, a ni stvarnog programskog i političkog uporišta.

                “Za istorijske procese važi da su otvoreni i načelno nepredvidivi. U tome je suština ljudske slobode. Šta možemo izdvojiti kao tipologiju ponašanja naše političke elite? Najpre, inicijativu i aktivizam, koji nas svrstavaju u istorijske narode. Ta osobina nas gura među aktere svetskih događaja. Uz nju dolazi i ispravan istorijski instinkt. Naša politička elita je sve do određenog prelomnog trenutka imala ispravnu procenu. Onda dolazi žuta minuta, gubitak osećaja za realizam, prevlast avanturizma i nekritičkog zanosa. Potom samosažaljenje i pesimizam, prebacivanje krivice na sve druge osim na sebe. Umesto da realistički proceni ostvarene rezultate, zadovolji se njima i postara se da ih obavezno sačuva, srpska politička elita hoće uvek više, podsećajući na kockara koji povećava ulog dok na kraju sve ne izgubi. Zbog toga iza svake naše velike pobede sledi naš veliki poraz.“

              Ova tipologija našeg kolektivnog ponašanja pruža nam uvid u cikličnost sudbine srpskog naroda. Ali, ona ne znači izraz političkog fatalizma koji je prisutan u nastupima predstavnika građanskih političkih krugova, već predstavlja osnovu za realno sagledavanje i razumevanje istorije srpskog naroda. Đinđić je težio da razume cikličnost istorije i nije bio sklon da je olako negira kao uslov za što bržu i radikalniju modernizaciju Srbije. Iz njegovih tekstova može se videti da je posedovao izgrađenu i jasno profilisanu istorijsku svest o značaju i uticaju tradicije, ali i o dometima i istorijskim ograničenjima srpskog naroda. “Svaki put se Srbija dizala iz pepela s iznenađujućom vitalnošću posle decenija krize i dekadencije.“

              Šta bi bila osnovna poruka ove veoma značajne i inspirativne knjige? Kao što je izbor tekstova Zorana Đinđića izraz stvaralačkog stava i pristupa Gojka Tešića i nosi njegov prepoznatljiv pečat, tako i ovaj prikaz nema pretenzija da pruži jedino moguću interpretaciju političke misli Zorana Đinđića. Moramo biti svesni svih političkih i društvenih ograničenja u kojima je politički delovao Đinđić, i o tome će svoj merodavni sud dati naša politička istorija. Međutim, ovo je zapravo pokušaj da se ukaže na neophodnu potrebu da se njegovo dragoceno političko zaveštanje i misao odvoje od aktuelnih političkih zloupotreba i politikantskih manipulacija. Ova knjiga predstavlja otvoreni poziv da se vratimo čitanju i razumevanju tekstova Zorana Đinđića kako bismo mogli da i danas njegove izvorne ideje ugrađujemo u strategiju modernizacije i evropeizacije Srbije.

  

2. februar 2007. godine grad                                                                Marinko M. Vučinić                                                                                                                                                                    

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM