Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

PRIKAZI

Prikaz sveske: Analize, br. 5 i 6, izdavač IIC Nova srpska politička misao, Beograd, 2006.

   

 

Marinko Lolić

Kosovo: između politike cin izma i demokratskog kompromisa

Analize, br. 5 i 6, izdavač IIC Nova srpska politička misao, Beograd, 2006.

Redakcija časopisa Nova srpska politička misao, pokrenula je, nedavno, pod naslovom Analize, novu seriju svojih izdanja iz savremene političke publicistike. Dosad je objavljeno šest svezaka, od kojih su dve, najnovije (br. 5 i 6), posvećene problemu Kosova, neusmnjivo, najaktuelnijoj, i jednoj od najvažnijih političkih tema, ne samo domaće, već i međunarodne političke scene. Bez obzira što, među upućenima, postoji velika saglasnost da bi loše posledice Ahtisarijevog arogantnog i jednostranog pristupa kosovskom problemu, najjače pogodile Srbiju, rešenje kosovskog čvora nesumnjivo će uticati i na rešavanje sličnih političkih konflikata i na drugim neuralgičnim tačkama u svetu - od Španije do Rusije i Kine. Serija referenduma, u bivšim sovjetskim republikama, posle najave o ubrzanom donošenju odluke o konačnom statusu Kosova, na indikativan način, kao da to, već, nagoveštava.

U svakom slučaju, u ovom trenutku, posle najave ruskog veta, ako Ahtisarijev predlog ne zadovolji obe strane, sasvim je jasno, da je propao pokušaj američke administracije, da brutalno otimanje Kosova od Srbije prikrije providnom, ciničnom formulom o neprimenjivosti kosovskog rešenja na druge slične slučajeve. Takvo, neprincipijelno, rešenje, kojim se urušavaju fundamentalni principi međunarodnog prava, ne samo da ne prihvata narod i Vlada Srbije, već ono neće biti prihvaćeno ni drugde u svetu gde postoje slični etnički sukobi.

Novi srpski pogled na kosovski problem

Stoga, nastojanje autora okupljenih oko NSPM, da, u predvečerje ove važne istorijske odluke, temeljno razmotre najvažnije političke opcije i, u kontekstu tih političkih rasprava, precizno situiraju srpsku poziciju, ima izuzetnu teorijski i političku važnost. To je jedan od retkih pokušaja da se, sasvim otvoreno, na argumentovan način, najširoj stručnoj i političkoj javnosti, izloži novi srpski pogled na kosovski problem. Urgentna potreba da se što šira javnost upozna sa srpskim viđenjem kosovskog problema, jeste u tome što je, pre i posle američkog ultimatuma u Rambujeu, srpski stav o kosovskom pitanju, svesno i uporno, ignorisan u međunarodnoj medijskoj, stručnoj i političkoj javnosti. To je surova istina, za koju, bez obzira na izuzetno nepovoljan splet političkih okolnosti, zbog kojih su Srbi dobili etiketu evropskih političkih parija, i zbog čega njihovo mišljenje ni o jednom političkom pitanju nije bilo uvažavano na relevantan način i na relevantnim mestima, odgovornost, najviše, snosi srpska intelektualna i politička elita. Iz prostog razloga, što je propustila šansu da, posle smene Miloševića, formuliše svoju novu politiku prema Kosovskom problemu. Umesto odgovorne demokratske politike prema Kosovu, Dosovska vlast sasvim je zanemarila ovo pitanje i prema njemu se odnosila na potpuno diletantski i ignorantski način. Čak je, tadašnji ministar spoljnih poslova Svilanović, tražio, od neprincipijelnog i arogantnog američkog pregovarača Holbruka, da nas »oslobodi« Kosova. Zanemarivanje ovog problema, od strane tzv. prvog srpskog demokratskog režima, išlo je dotle da je, u jednom trenutku, naša politička elita prepustila Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se sama bori za Kosovo.

Dolazak Vlade Vojislava Koštunice, pokrenuo je problem Kosova s mrtve tačke. S obzirom na teške političke prilike, u kojima se Srbija našla, to se može smatrati velikom zaslugom srpskog premijera, i prvim znakom odgovornog državničkog vođenja politike sopstvene države posle oktobarskih promena 2000. godine. Koliko je toga, dobrog i lošeg, u međuvremenu, učinjeno, za odbranu nacionalnih interesa na Kosovu, sa stanovišta srpske politike – govore, na temelju argumenata, tekstovi naših analitičara sabrani u ovim sveskama.

Savetnik premijera Koštunice i član pregovaračkog tima Slobodan Samardžić, ističe da srpski pregovarači imaju izuzetno težak zadatak, jer u pregovorima s Albancima, moraju da se bore, ne samo s užasnom slikom kosovske realnosti, već i sa fikcijama koje o toj stvarnosti, u svojim izveštajima, svesno liferuju međunarodni posrednici, UNMIK administracija, Albanci i njihove lobi grupe. Prema Samardžićevom mišljenju, slika kosovske stvarnosti, sastoji se, u najkraćem, u nepoštovanju rezolucije SB 1244 i neispunjvanju njome jasno propisanih standarda, a kosovske fikcije čini retorička priča međunarodnih predstavnika i albanskih lobista o »značajnom napretku« u izgradnji demokratskih institucija na Kosovu. Nažalost, predstavnici tzv. međunarodne zajednice, skloni su, više da veruju fikcijama, nego golim faktima. Stvaranje ružičaste slike o kosovskoj stvarnosti posledica je ignorantskog oportunizma međunarodnih činilaca, koji, svojim svesnim falsifikovanjem situacije na Kosovu i Metohiji, žele da albansko-američku zamisao o nezavisnosti Kosova, pretvore u realnost. Takvo ponašanje međunarodnih posrednika stvara još veće tenzije kod kosovskih Albanaca i uverenje da je puna nezavisnost pitanje najskorije budućnosti.

U svom prilogu, beketovskog naslova, Kraj igre , Ljiljana Smajlović, ispituje, šta se krije iza američkih motiva o ubrazanom rešavanju »budućeg« statusa Kosova. Po njenom mišljenju, trenutna procena američke administracije jeste, bez obzira na očigledno neispunjene standarde, da je status kvo neodrživ, jer je postao pretnja stabilnosti regiona. U ovakvom američkom obrazloženju i ciničnom zalaganju nekih zemalja, pre svega, Engleske, ali i institucija i uticajnih ličnosti, za ubrzano »rešenje« ovog pitanja, autorka vidi eufemizam kojim se sugeriše davanje jednog od oblika nezavisnosti Kosovu. Suočavajući nas sa mogućnošću ovakvog ishoda, ona smatra da američki plan nije oduvek bio da Kosovo bude nezavisno, već da dobije status republike u okviru Jugoslavije. Doduše, jedno vreme, u američkoj administraciji, zastupana je teza da će posle rušenja Miloševića i Albanci postati "fleksibilniji". Međutim, posle nekoliko godina, američka deviza da na "Kosovu nema više povratka na staro" koja je i u Kontakt grupi glatko prihvaćena i od, tada, još nedovoljno oporavljene Rusije, učinila je da se Kosovo još više udalji od Srbije. Prema autorkinom mišljenju, ovakvo stanje stvari, u najmanju ruku, zbunjuje, jer se pre započetih pregovora, o tako složenom problemu, zna njegov ishod. Stoga ona smatra da, ako u ovim pregovorima želimo da verujemo u principijelni i nepristrasni stav međunarodne zajednice, onda moramo postaviti jedno sasvim logično pitanje: »Ako su pregovori proces u kojem se nešto dobija, a nešto gubi, ostaje velika tajna šta Srbi dobijaju prihvatanjem nezavisnosti Kosova«?

Na prethodno pitanje pokušava da odgovori i Ivan Šijaković u svom prilogu, provokativnog naslova, Treba li Srbija prva da ponudi nezavisnost .. Iako Šijakovićev predlog »rešenja« kosovskog problema, sa stanovišta srpskih nacionalnih interesa, deluje cinično i ekscentrično, ono nije nešto novo u današnjoj srpskoj političkoj javnosti. Ipak, bez obzira što takvo rešenje izaziva mnoge kontroverze, važnost ovakvih političkih gledišta o kosovskom problemu nije toliko u njihovom racionalnom utemeljenju i navodnoj političkoj celishodnosti, već u tome što ona, na indikativan način, pokazuju da je srpska politička perspektiva, u svom pristupu kosovskom problemu, mnogo šira i tolerantnija i da, za razliku od albanske, prihvata razmatranje različitih političkih opcija. Imajući u vidu ovu činjenicu - ocena glavnog koordinatora pregovora o Kosovu M. Ahtisarija, u situaciji kad srpska strana, u pregovorima o Kosovu, prihvata sve sem nezavisnosti, a albanska strana, prihvata samo nezavisnost, srpska strana se proglašava nekooperativnom, a albansko tvrdokorno insistiranje na nezavisnosti, ističe kao primer političke spremnosti na saradnju, deluje u najmanju ruku, kao neukusan propagandni trik. Kao izaslanik UN, Ahtisari je ostao dužan, da, s principijelnog stanovišta, objasni medjunarodnoj javnosti, u čemu se sastoji "tajna" albanske kooperativnosti?

Neki analitičari kosovskog problema, smatraju da, srpska strana, pored međunarodne zajednice i Albanaca, ima poseban problem što se u njenom političkom korpusu nalaze dve navodno nepomirljive struje, tzv. evropska i patriotska, čiji su stavovi o Kosovu potpuno suprotstavljeni. Upravo razmatranjem tog pitanja, bavi se Branko Radun koji nastoji da pokaže da ove političke opcije, bez obzira na neke ekstremne stavove, ipak se sasvim ne isključuju. Možda je, ipak, najvažniji rezultat ove analize, to što je autor uspeo da pokaže, da prema kriterijumima realpolitike, glavni nedostatak i jedne i druge opcije predstavlja njihova ušančenost u ideološke barijere koje nanose ogromnu štetu srpskoj spoljnoj politici.

U očekivanju početka pregovora o konačnom statusu Kosova, u centru pažnje političkih analitičara i eksperata bio je izveštaj Kaia Eidea UN, bolest harizmatičnog albanskog lidera Ibrahima Rugove i dolazak na čelo Koordinacionog centra Sande Rašković-Ivić, umesto Nebojše Čovića. Polazeći sa stanovišta da značaj Eideovog izveštaja nije u objektivnom procenjivanju faktičkog stanja na Kosovu, već u promeni strategije prema rešavanju kosovskog problema, koji se sastojao u ideji - standardi pre statusa, a sada bi trebalo da glasi - standardi i status, Mario Brudar je tačno primetio da Eideov izveštaj neće bitno uticati na početak pregovora albanske i srpske strane.

Odluku srpske Vlade, da na mesto šefa Koordinacionog odbora dovede Sandu Rašković – Ivić, Brudar ocenjuje, kao infuziju sveže krvi u posustali rad koordinacionaog centra. Tačnije, od predsednice Koordinacionog centra, on očekuje da, za razliku od Čovićevog nepotrebnog individualizma i egzibicionizma, u ovom važnom momentu, pomogne striktnijem sprovođenju politike Vlade Republike Srbije prema Kosovu. Ipak, za mnoge analitičare kosovskog problema, najveća nepoznanica, u tom trenutku, bio je eventualni odlazak s političke scene neprikosnovenog albanskog lidera Ibrahima Rugove. Međutim, pod snažnim američkim pritiskom, što se moglo i pretpostaviti, albanski politički klanovi disciplinovano i bez većih tenzija, izabrali su Rugovinog naslednika i jedinstveni, spremno dočekali početak bečkih pregovora.

Prilog o Kosovu, koji je izazvao pravu buru u albanskoj javnosti, jeste članak Slobodana Antonića pod naslovom Nezavisno Kosovo 2006 – sudbinska greška, u kjem autor, na argumentovan način, ukazuje na probleme s kojima bi se Srbi morali, neminovno, suočiti posle eventualnog davanja nezavisnosti Kosovu. Antonić posebno zamera predstavnicima međunarodne zajednice koji nimalo ne uvažavaju činjenicu, da Kosovo, u simboličkom smislu, predstavlja "srce srpskog nacionalnog identiteta", i da bi, stoga, ako se ide na nezavisnost Kosova, međunarodna zajednica morala pronaći političku strategiju koja bi Srbima pomogla da takvo rešenje prihvate. Auotor s pravom smatra, da amputacija Kosova nije moguća bez promene srpskog identiteta, a taj proces, nesumnjivo zahteva jedan duži vremenski period. Koliko međunarodni faktori, koji odlučuju o budućnosti Kosova, razmišljaju o ovim krupnim dilemama srpske intelektualne i političke elite, nije sasvim jasno. Međutim, posle pojave ovog članka, bar kad je reč o albanskoj političkoj sceni, jedna stvar postala je sasvim belodana, iako očekivana. Svaki racionalan i argumentovan pristup ili apel srpske strane u traganju za demokratskim i kompromisnim rešenjem ovog problema, kod Albanaca izaziva samo bes i ogorčenje. To se videlo i po tome, što je pojava Antonićevog članka u albansku političku retoriku vratila najstrašniji jezik mržnje, ravan onome iz Miloševićevog perioda. Ostrašćenost i mržnja, nije samo preplavila albansko javno mnenje, već je to bio glavni, i jedini, argument albanskih intelektualaca. U homogenizovanoj albanskoj javnosti, nije bilo nijednog primera u kojem bi se videlo bar malo dobre volje da se kosovski problem razume u svoj svojoj kompleksnosti.

O najjačim srpskim argumentima u pregovorima o budućem statusu Kosova govori u svom prilogu Sanda Rašković – Ivić. Ona smatra da se srpska pregovaračka strategija mora temeljiti na međunarodnopravnim ugovorima koji štite suvrenetitet Republike Srbije na Kosovu. Isto tako, autorka ističe, da imovina Republike Srbije i Srpske pravoslavne crkve, po svim međunarodnopravnim zakonima, u ovim razgovorima, mora biti uzeta u obzir, i istovremeno upozorava, da dosadašnje ponašanje UNMIK-a izlazi van mandata, koji je predviđen rezolucijom Saveta bezbednosti. Nedostatak ovog argumenta jeste, međutim, u tome što je Republika Srbija nedopustivo dugo oklevala da ukaže na Unmikovo ponašanje koje je, otpočetka njegovog mandata, bilo sporno i pravno neodrživo.

Kao prilog debati o budućem statusu Kosova, Analize, u rubrici Dosije, donose nekoliko važnih političkih dokumenata: Rezoluciju Skupštine Republike Srbije o budućem stastusu Kosova , Rezoluciju Skupštine Kosova , Deklaraciju za dalji opstanak Srba na Kosovu i Metohiji i diskusiju mladih analitičara o aktuelnim političkim odnosima i budućnosti zajednice Srbije i Crne Gore.

Šesti broja Analiza, karakterističan je po tome, što se autori svih priloga, svoju pažnju isključivo fokusiraju na razmatranje budućeg statusa južne srpske pokrajine. Prvi prilog u ovoj svesci, člana pregovaračkog tima, istoričara Dušana T. Batakovića, nesumnjivo, jednog od najboljih srpskih poznavalaca Kosovskog problema, posvećen je razmatranju osnovnih karakteristika pregovaračke strategije tri strane: kosovskih albanaca, Beograda i međunarodne zajednice. Prema Batakovićevom mišljenju, u albanskoj ratnoj koncepciji nije došlo do diskontinuiteta ni posle demokratskih promena u Srbiji, dok je srpska strana spremna na velike kompromise, kako bi demokratskim sredstvima razrešila kosovski čvor. Nažalost, za srpske ustupke, ne samo da nema sluha tvrdokorno albansko političko rukovodstvo, već su prema njima izgleda, gluvi i slepi i međunarodni posrednici u ovim pregovorima.

Mario Brudar u svom prilogu, Kosovo i Metohija između htenja, realnosti i želja daje, u vremenskom periodu od 1946. do 2000. godine, pravnim činjenicama potkrepljenu detaljnu genezu kretanja Kosova od autonomne oblasti do najnovijeg albanskog zahteva za potpunom političkom nezavisnošću. Na nizu primera, autor uverljivo pokazuje, da u albanskom zahtevu za secesijom ključnu konstantu predstavlja nasilje, bez obzira na promenu političkog konteksta i srpske politike prema Kosovu.

Dopisnik Tanjuga iz Brisela, Aleksandar Mitić, analizira argumente za i protiv nezavisnosti Kosova i moguće pozitivne i negativne posledice koje će ova odluka doneti. On veruje, da Srbija, prvi put u svojoj istoriji, ima veliku prednost u rešavanju kosovskog pitanja jer su njeni argumenti, za razliku od albanskih – proevropski, kompromisni i pomirljivi. Nasuprot tome, on smatra da je albanski zahtev za nezavisnošću opterećen nerealnim maksimalističkim zahtevima i neprincipijelnošću. Stoga bi ispunjavanje albanskih zahteva, po mišljenju ovog autora, predstavljalo ugrožavanje principa multietničnosti, nagrađivanje nasilja, urušavanje međunarodnog prava, stvaranje presedana, koji bi još više kompromitovao spornu ulogu NATO bombardovanja, stvaranje druge albanske države, neuvažavanje kompromisnih opcija i ugrožavanje evropskih integracija.

Prema ovom autoru, uvažavanjem kompromisnog rešenja, dobile bi i albanska i srpska strana. Štaviše, u kontekstu takvog rešenja, pojavilo bi se niz pozitivnih političkih implikacija, ne samo u regionu, nego i na širem, međunarodnom planu. Ako bi Kosovo ostalo u Srbiji, ona ne bi izgubila svoju istorijsku kolevku, Bosna i Hercegovina i Makedonija ne bi brinule za svoje granice, a Albanija bi legalizovala svoje odnose s kosovskim Albancima, što bi stabilizovalo ukupnu situaciju u regionu. S druge strane, EU bi, konačno, dobila stabilnost na trusnom području zapadnog Balkana, a SAD bi mogle u potpunosti vojno da se povuku bez gubitka diplomatskog uticaja na Prištinu i Beograd. Mnoge zemlje širom sveta bile bi, ovim rešenjem, zaštićene od separatizma. Ujedinjene nacije i njen izaslanik Ahtisari smatrani bi tvorcima istorijskog sporazuma, a ne - nametnutog rešenja.

Nasuprot kompromisu: "deset štapova"

Nasuprot ovom kompromisnom rešenju, autor upozorava i na »deset štapova« koji mogu biti upotrebljeni protiv Srbije da bi se ona prisilila da prihvati nezavisnost Kosova. Neki od tih »štapova« već su iskorišćeni ( Crna Gora dobila je nezavisnost, Bosna i Hercegovina podnela je tužbu protiv Srbije). Ipak, ostalo je još nekoliko velikih "štapova" kojima se i dalje preti Srbiji; zahtev za izručenje Ratka Mladića, asimetričan odnos prema zahtevima Prištine i Beograda u korist Prištine, tolerisanje albanskih pretnji nasiljem, "neformalne šargarepe", insistiranje na učešću Srba u kosovskim institucijama, širenje stereotipa o "nedemokratskoj" Srbiji koja je protiv "demokratskih" Albanaca, hipokrizija oko ratnih zločina, širenje defetizma u Srbiji, medijski pritisak albanskih lobija, pritisak na susedne zemlje. Budući da je teško poverovati da srpski političari mogu da prihvate nezavisnost Kosova, autor smatra da je realno očekivati da će prtisak zastupnika opcije za nezavisnost biti još jači.

Analizirajući stavove najpoznatijih, uglavnom, američkih analitičara i lobista, koji se zalažu za nezavisnost Kosova, Zoran Stokić pokušava da pronađe strategiju koja bi Srbima omogućila da za svoj plan o podeli Kosova, steknu naklonost američke spoljne politike. Istina je, međutim, da ova ideja, u merodavnim međunarodnim političkim krugovima, nije nikada prihvaćena, ali, isto tako, nije nikada ni odbačena. Stoga, autor smatra da je ideja o podeli Kosova, još uvek "u igri", ali pod uslovom da srpska spoljna politika ispuni dva ključna uslova: izvrši dekonstrukciju klintonovske antisrpske politike i koncipira politički plan koji bi, u suštinskom smislu, zadovoljavao obe strane. U sklopu ovog plana, bitan je kooperativan odnos Srbije prema statusu državne zajednice SCG (što je Srbija prihvatila) i promeni ustava Bosne i Hercegovine.

Temi budućeg statusa Kosova posvećena je i rubrika Dosije u kojoj su publikovana istupanja predsednika republike Borisa Tadića pre Savetom Bezbednosti UN i obraćanje premijera Vojislava Koštunice skupštini Republike Srbije povodom Izveštaja o radu Pregovaračkog tima.

Zanimljivo je, da u ovim analizama, koje praktično predstavljaju rezime svih najvažnijih argumenata i političkih opcija koje su se, poslednjih godina, pojavile u debati o Kosovu, nedostaje prilog koji bi se bavio stavovima međunarodne intelektualne javnosti, povodom kontroverzne intervencije NATO pakta i sukoba na Kosovu, koja, nesumnjivo, predstavlja prelomni događaj, u rešavanju kosovskog čvora. Iako je jasno da o političkim događajima ne odlučuju intelektualci, ipak, njihovi stavovi o važnim međunarodnim događajima, i njihova medijska prezentacija, ne bi trebalo da budu zanemareni, bez obzira na to kojoj strani njihovi argumenti idu u prilog. U trenutku kad se odlučuje o sudbini Kosova, što ima sudbinski značaj za budućnost Srbije, a možda i šireg regiona, veoma je važno za objektivnu i nepristrasnu analizu ovog problema, pogledati kako su neki poznati intelektualci videli moralne, pravne i političke premise i ciljeve tzv. humanitarne NATO kampanje.

Ako držimo do odgovorne javne upotrebe uma, onda ne možemo tek tako preći preko tvrdnje, koja je izrečena, u trenutku agresije NATO pakta na Srbiju, jedne od evropskih intelektualnih megazvezda, da je Srbija na Kosovu počinila »genocid afričkih razmera« (S. Žižek), koji, (žaleći zbog svih zločina koji su tamo počinjeni) za divno čudo, moramo primetiti, nije uspela da utvrdi ni Srbima »naklonjena« haška tužiteljica Karla del Ponte. Isti taj teoretičar, tvrdio je, u vreme NATO bombardovanja da bi prvi uslov za političko osvešćenje Srba bilo »bezuslovno odbacivanje ideološkog toposa o albanskoj pretnji Srbiji«.

Ništa manje danas nije značajno ni ćutanje znamenitog nemačkog filozofa Habermasa koji je, između ostalog, opravdavajući s moralnog stanovišta NATO agresiju na Srbiju, ipak, smatrao da na humanitarnu akciju Atlantskog saveza ne sme pasti politička sumnja. On je doslovce rekao: »Albanci sa Kosova ne bi imali pravo na otcepljenje ukoliko bi bio prihvaćen njihov zahtev za autonomiju u okviru Srbije". Tom prilikom, Habermas je s pravom zaključio, da "velikoalbanski nacionalizam, koji je narastao zahvaljujući svom cepanju, nije nimalo bolji od velikosrpskog, koji bi intervencija trebalo da suzbije«, ali je, nažalost, prevideo da će, posle tako snažne i jednostrane podrške NATO pakta, velikoalbanski nacionalizam - poprimiti državoliki oblik. No, taj problem Habermasa, danas, izgleda, po svemu sudeći, nimalo ne brine. Pa i kako bi, jer bi to pitanje neizbežno dovelo do preispitivanja njegove konformističke, pseudokritičke pozicije.

No, bez obzira na krajnji ishod viševekovne, kosovske političke drame, Kosovo za srpske intelektualce ostaje trajni zavet i velika pouka, za čije su univerzalne moralne principe, u najtežim danima za Srbe, založili svoj intelektualni kredibilitet Noam Čomski, Harold Pinter, Karel Kosik, Peter Handke, Nikita Mihalkov, Emir Kusturica, i mnogi drugi slobodo- i istinoljubivi intelektualci sveta. Imajući u vidu tu činjenicu, najmanje što bi se moglo očekivati od svakog srpskog intelektualca, dostojnog tog imena, jeste da pomogne da se u nacionalnoj svesti sačuvaju ključni principi kosovskog opredeljenja, istina i pravda , koji, u evropskoj političkoj filozofiji, od Platona do Kanta, predstavljaju temeljna načela ljudske zajednice, izgrađene po meri čoveka.

Tekst je objavljen u Književnom listu, br. 53, 1. januara 2007. godine

 

 

 
 
Copyright by NSPM